Psihijatar...

Unreal

Početnik
Poruka
6
Da li postoje psihijatri sa kojima moze da se dopisuje putem neta? Bukvalno da imate terapije tim putem…

Tesko mi je, i toliko mi je muka od svega da i ne znam zapravo sta mi je. Nemoguce da je ovo sve od zivota. Ne pomisljam na samoubistvo, ali sam izgubila volju za zivotom. Nista me ne interesuje, nista me ne privlaci. Gde god se okrenem, svuda su prepreke koje ne mogu da savladam. Ne mogu da idem kod psihijatra, psihologa ili sta li vec, jer ne mogu da pricam o sebi. Ne zelim da me neko gleda kako se ponizavam dok pricam svoje slabosti.

A ne zelim ni lekove. Sta da me pokrene? Stvari koje su mi nekada znacile, sada su izgubile svoj smisao. Ne znam zasto. Cini mi se da sam ovo zaista, prava ja, i to me uzasava. Dosada sam stalno vesto bila ono sto su drugi zeleli da budem… A mozda ja samo previse lupam?! Ne znam sta da radim. Ali, kljucno je pitanje sa pocetka…

Hvala
 
Nisam doktor i ne mogu strucno da ti odgovorim ali imam neka iskustva.Sumanjam da je moguce to sto pitas ali nesto slicno je moguce na http://www.savetovaliste.org.yu
To sto ti je nezgodno da pricas o sebi pred terapeutom je samo u pocetku.Osecaj brzo prodje.Cak ces jedva cekati novi susret da izbacis iz sebe stvari koje te muce.Inace s'vremena na vreme osecam se slicno.Tako da te razumem.
 
Koliko ja znam, jos uvek ne postoji taj vid telemedicine kod nas; i iskreno - mislim da se savet moze dobiti u virtuelnom prostoru ali da je za terapiju potreban 'live' odnos: i to sto se stidis da pricas o sebi, i to sto se osecas lose, uplaseno ili krivo zbog necega sto jesi ili nisi, u zivom odnosu dobija svoj smisao, ima svoju namenu i koristi necemu: trazenju i pronalazenju sebe, u cemu ne moras biti sasvim sama.
Niko od nas ne moze sam; i ne mora sam.
Pozdrav,
psihijatar
 
Hvala na odgovoru, ali sam to vec probala… Uglavnom su to saveti tipa – misli pozitivno, obrati se psihijatru i sl…

Meni treba neko da mi pomogne da dodjem do odgovora, da mi pomogne da shvatim sta mi se desava, zasto i kako to da prevazidjem…

Znam kako se osecam posle direktnog razgovora…posle toga ne mogu vise da pogledam osobu u oci, tako da to nije pravo resenje…
 
A koliko ti imas godina kad ne mozes da pricas sa nekim o sebi (ne SVE o sebi, vec o sebi!) i da budes sposobna da ga posle (i za vreme, po potrebi) pogledas u oci? Znas, neophodno je da se poraste, ma koliko da je neprijatno, i ma koliko da je ponekad zastrasujuce, neopodno je da se poraste do preuzimanja sopstvene odgovornosti za svoj zivot. Ako ti to ne zelis - a u ovom trenutku ne zelis - onda niko ne moze da ti pomogne da nadjes odgovore; odgovore svako trazi sam, samo sto ne mora da bude sam u tom trazenju. Psihijatar ne pomaze, vec ti pomaze da pomognes sebi! Razlika je - shvatices jednom (mozda!) ogromna. Ali na tu pomoc moras da pristanes ti. Moras se uhvatiti za pruzenu ruku; ruka te nece uhvatiti, ali ce biti pruzena ako je i kada je budes zelela. Tvoje je samo da dorastes do odgovornosti da to shvatis i prihvatis da se to zove zivot, i da zivot tako funkcionise.
Naravno - zivot odraslih ljudi (ne po godinama nego u glavi).
 
Mislim da se uopste ne radi o Odgovornosti. Imam 23. godine, znam sta znaci biti odgovoran. Mene upravo ta odgovornost gusi! Cak stavise, mislim da sam preuzela i previse odgovornosti za svoj zivot, stoga smatram da se primedba ovde ne moze primeniti. Na osnovu cega se osudjuje nesto i neko sto/ko se ne poznaje?

Hvala na odgovoru, ne sumnjam u dobre namere, ali ako ce i live psihijatar ovako da se ‘izdere’ na mene, hvala, ali ne hvala… Sve se manje i cudim sto ne zelim da pricam. Nazalost, ljudima danas osudjivanje najbolje ide od ruke…
 
Unreal:
Mislim da se uopste ne radi o Odgovornosti. Imam 23. godine, znam sta znaci biti odgovoran. Mene upravo ta odgovornost gusi! Cak stavise, mislim da sam preuzela i previse odgovornosti za svoj zivot, stoga smatram da se primedba ovde ne moze primeniti. Na osnovu cega se osudjuje nesto i neko sto/ko se ne poznaje?

Hvala na odgovoru, ne sumnjam u dobre namere, ali ako ce i live psihijatar ovako da se ‘izdere’ na mene, hvala, ali ne hvala… Sve se manje i cudim sto ne zelim da pricam. Nazalost, ljudima danas osudjivanje najbolje ide od ruke…

e, da ti kaze nesto neko ko garantovano nije psihijatar, ni blizu.

sa mnom radi jedno dete od 23 godine.
kazem - dete, jer joj mati mogu biti.
ta devojka ima dva posla: radi i u drzavnoj i u privatnoj ustanovi, u svojoj profesiji. putuje do posla 25 km svaki dan, a izmedju dve smene uspeva i da jede, cesto. zna svoj posao sjajno, bila je odlican djak, i zaista UME, jedan posao koji je i fizicki zahtevan, i vrlo odgovoran.

pre oko godinu i po je njenoj majci otkriven karcinom u odmakloj fazi... nije ni operisana, otpustena je sa hemioterapijom. dok je majka jos bila u bolnici, otac je operisan (posle treceg infarkta, kateterizacije srca, itd.itd.), i danas ima nekoliko baj-pasova...
elem, ovaj devojcurak (50-tak kg), je dvorio majku mesecima; na kraju ju je, na zalost, prosle jeseni i sahranila, majka je imala 47 godina... "usput" vodeci brigu o ocu, o kuci, o pilicima, o basti, o kolima (kupila je "punoletnog" golfa da moze kako-tako da stigne)... i dalje radi dva posla, sa osmehom od uva do uva, itekako cuje, vidi i dozivi svasta, srce junacko, i - ako bog da da uspe majci sada da isplati spomenik, nada se da ce stici i na more... makar malko, makar...

e, zasto ova prica...

a koje su tvoje odgovornosti...?

 
Unreal:
Mislim da se uopste ne radi o Odgovornosti. Imam 23. godine, znam sta znaci biti odgovoran. Mene upravo ta odgovornost gusi! Cak stavise, mislim da sam preuzela i previse odgovornosti za svoj zivot, stoga smatram da se primedba ovde ne moze primeniti. Na osnovu cega se osudjuje nesto i neko sto/ko se ne poznaje?

Hvala na odgovoru, ne sumnjam u dobre namere, ali ako ce i live psihijatar ovako da se ‘izdere’ na mene, hvala, ali ne hvala… Sve se manje i cudim sto ne zelim da pricam. Nazalost, ljudima danas osudjivanje najbolje ide od ruke…

Zao mi je ako si post dozivela kao 'osudjivanje' i 'izdiranje' - niti je jedno niti je drugo: on je samo SUOCAVANJE sa cinjenicom da je tvoj zivot tvoja odgovornost - ne samo u smislu kako indigo to pise (dakle u spoljnjem, 'materijalnom' smislu preuzimanja odgovornosti da se zivi, uci, radi, brine o sebi ili o nekom drugom) vec i u emotivnom i psiholoskom smislu: itekako se radi o odgovornosti kada se prica o potrebi za suocavanjem sa svojim slabostima, strahovima, ljutnjom, besom, tugom, tegobom, stidom i ostalim osecanjima. To je ista ona odgovornost sa kojom se odrasla osoba suocava sa cinjenicom da je ispustila i slomila casu a malo dete kaze 'Nisam ja!' i gura krhotine iza fotelje jer se plasi i stidi da pogleda roditelje u oci.
O toj odgovornosti se radi i o njoj pricam: o odgovornosti za suocenje i sa onim aspektima svoje licnosti koji mozda nisu (za tebe) bas najprijatniji da se u njih pogleda, sa istinama koje bole, sa osecanjima koja traze svoje - suocavanje boli i nekada nije prijatno. Ali tvoja jeste odgovornost da budes u 23 godina dovoljno odrasla i zrela (ili ne budes - pa nije to nikakav greh!) da se suocis sa tim i pogledas samoj sebi u oci i mozes i drugome da pogledas u oci i kazes "ovo me ne cini slabom, ovo je moja pobeda - uspela sam da se suocim sa neprijatnoscu i da ostanem na nogama, i da prezivim!'

Eto ja o toj odgovornosti pricam, nju nekada razviju deca od 16 godina, nju nekada razviju mladi od 23 godine, nju razviju nekad malo stariji od 33 godine...a neki je ponekad NIKAD ne razviju i umru sa svojim strahovima, ljutnjama, stidom i sa svojom tegobom jer nisu mogli da se suoce. Ni to nije greh, takodje (sem ako zbog toga ne ispasta njihovo ili necije dete!).

Za ono sto ti zelis (a u stvari JOS ne zelis) potrebna je ogromna hrabrost: spustati se u sebe i traziti odgovore, a cesto nalaziti samo na nova pitanja, spustati se u tamu i traziti svetlo - opasan je posao koji zahteva, sto kaze indigo, srce junacko da se covek plasi a da ipak ide. Onaj ko se ne plasi - ne treba ni da krece! Samo se budale ne plase opasnosti. ALi ko jednom krene, mora da ima i odgovornost, i hrabrost, i volju, i nadu, i veru.

O toj odgovornosti ja pricam. A ti je u ovom trenutku nemas - nemas tu zrelost da mozes da prihvatis da se stidis pred sobom (i nekim) i da te to nece ubiti. Da se plasis - ali da znas da ces preziveti. Ni to nije nikakav greh. Neki mnogo stariji od tebe nikad to tog ne dorastu.
Nije ovo ni osudjivanje tebe, a ni 'vika'. Samo suocavanje. A za pocetak, ako mislis da trazis odgovore, moras poceti da se suocavas sa stvarima i da ih zoves pravim imenom.
Cak i da postoji 'online' psihijatar sa kojim bi mogla da radis ovo sto sad radis samnom - sigurno bi ti isto rekao. Ako mu je cilj da ti bude bolje i da ti pomogne a ne samo da ti uzme novac.
Ima jedan dovan film u kome lightmotiv glasi da "nam Bog nikada ne daje vise nego sto mozemo da ponesemo!"

To vazi i za zivot, pa i za psihijatra u ovom slucaju: psihijatar (psihoterapeut) nikada te nece suocavati vise nego sto ti mozes da podneses. Kako ce on to znati - e pa, tu bi morali da potegnemo pitanje kako hirurg zna sta da izvadi a sta ne, kako arhitekta zna da most nece da padne, kako elektricar zna da promeni grejac - stvar z akoju se uci dugotrajna skola.

Ja mislim da je u ovom trenutku potrebno da cujes sve ovo, ne kao kritiku, osudu ili viku, vec kao cinjenicu na osnovu onoga sto si napisala do sad. Suocavanje boli; ali ono je preduslov odrastanja i sazrevanja. I ne ubija. I ti si sasvim dovoljno odrasla da mozes (ako odlucis) da prihvatis odgovornost za svoj zivot, i da mozes da podneses ovo maleno suocavanje. Ja verujem u tebe. Verujes li ti?

Pozdrav.
 
indigo:
Unreal:
Mislim da se uopste ne radi o Odgovornosti. Imam 23. godine, znam sta znaci biti odgovoran. Mene upravo ta odgovornost gusi! Cak stavise, mislim da sam preuzela i previse odgovornosti za svoj zivot, stoga smatram da se primedba ovde ne moze primeniti. Na osnovu cega se osudjuje nesto i neko sto/ko se ne poznaje?

Hvala na odgovoru, ne sumnjam u dobre namere, ali ako ce i live psihijatar ovako da se ‘izdere’ na mene, hvala, ali ne hvala… Sve se manje i cudim sto ne zelim da pricam. Nazalost, ljudima danas osudjivanje najbolje ide od ruke…

e, da ti kaze nesto neko ko garantovano nije psihijatar, ni blizu.

sa mnom radi jedno dete od 23 godine.
kazem - dete, jer joj mati mogu biti.
ta devojka ima dva posla: radi i u drzavnoj i u privatnoj ustanovi, u svojoj profesiji. putuje do posla 25 km svaki dan, a izmedju dve smene uspeva i da jede, cesto. zna svoj posao sjajno, bila je odlican djak, i zaista UME, jedan posao koji je i fizicki zahtevan, i vrlo odgovoran.

pre oko godinu i po je njenoj majci otkriven karcinom u odmakloj fazi... nije ni operisana, otpustena je sa hemioterapijom. dok je majka jos bila u bolnici, otac je operisan (posle treceg infarkta, kateterizacije srca, itd.itd.), i danas ima nekoliko baj-pasova...
elem, ovaj devojcurak (50-tak kg), je dvorio majku mesecima; na kraju ju je, na zalost, prosle jeseni i sahranila, majka je imala 47 godina... "usput" vodeci brigu o ocu, o kuci, o pilicima, o basti, o kolima (kupila je "punoletnog" golfa da moze kako-tako da stigne)... i dalje radi dva posla, sa osmehom od uva do uva, itekako cuje, vidi i dozivi svasta, srce junacko, i - ako bog da da uspe majci sada da isplati spomenik, nada se da ce stici i na more... makar malko, makar...

e, zasto ova prica...

a koje su tvoje odgovornosti...?



Stvarno mi je potpuno nejasno sta ste hteli reci?!
Devojci iz Vase price svaka cast,ali koliko ce ta njena snaga potrajati veliko je pitanje!Struktura licnosti pretpostavljam odredjuje i nas odnos prema zivotu,a devojka koja je otvorila ovo pitanje trazi pomoc ,a ne da joj neko drzi lekcije.Smatram da je pristup drzanja predavanja neblagotvoran,ali nisam strucna da to tvrdim samo znam da je mnogo neprijatno kada ti neko umesto tople reci sruci pricu iz realnog zivota kako to drugi rade,a eto ti ne mozes.Pozdrav svima...
 
Mislim da je bas zbog ovakvih nesporazuma neophodno da se stvari (najveci broj) resavaju 'live' a to opsebno vazi za terapijske odnose: u virtuelnom prostoru nema glasa, ne cuje se ton, nijanse, ne vidi se izraz lica, nema telesnog jezika - sve ono sto je neophodno da odredjene reci dobiju odredjeno znacenje, pa cak i ono sto je receno 'izmedju redova' dobije svoju verbalizaciju.

Indgo nije uopste ovoj devojci srucila bilo sta u lice da joj to natrlja na nos; prosto devojka je rekla da preuzima suvise odgovornosti i da zna sta je odgovornost, i pitanje je bilo - sta su njene odgovornosti naspram primera sta su zaista SUVISNE i PREKOMERNE odgovornosti realno u zivotu nekoga ko ima 23 godine. Ne vidim razloga da se to shvati kao drzanje lekcije, pridika, kritika, napad. Koliko ce devojcica iz pomenute zivotne pricice izdrzati - izdrzace onoliko koliko bude morala; koliku ce cenu za to platiti emotivno - to je vec nesto o cemu mozemo razgovarati, i sto se svakako dovodi pod znak pitanja. Ali takodje stoji da i ona, kao i drugi, moze ako zeli da dobije pomoc i ne mora da bude u toj prici sasvim sama.

Nekada je topla rec ono sto spasava zivot; ali nekada je topla rec pogubno zamazivanje ociju - nekada je istina ono sto spasava zivot. Istina takodje moze biti recena na brizan i topao nacin, ali istina uvek ostaje (gruba) istina: kolko god da se trudis da je kazes nezno, u virtuelnom prostoru ona ima oblik grubosti i surovosti koju istina po definiciji nosi.

Odnos pak licem u lice, moze da ublazi tu grubost, jer videti brigu i paznju na necijem licu dok ti govori istinu koja je teska potpuno je drugi dozivljaj nego biti suocen sa hladnom surovoscu u virtuelnom prostoru. Osecanja se mogu izgovoriti, ali dozivljaji, oni autenticni i na nivou cula, da neko sa tobom ucestvuje u onome sto osecas, da je nekoga briga, da sa tobom saoseca, i da nisi sam - to ne moze da se pruzi preko ekrana, to ne moze da se pruzi nikada u virtuelnom prostoru, bez obzira koliko zeleo da budes pazljiv i nezan i koliko pokusavao da budes shvacen na pravi nacin. Jer covek ce uvek imati sopstvenu interpretaciju baziranu na sopstvenoj projekciji - kao sto je devojka koja je temu postavila imala svoju projekciju da ja zapravo 'vicem' na nju, sto je sasvim suprotno onome sto bi dozivela da je sedela u nekoj sobi naspram mene.

Pozdrav.
 
nactu:
Stvarno mi je potpuno nejasno sta ste hteli reci?!
Devojci svaka cast,ali koliko ce ta njena snaga potrajati veliko je pitanje!Struktura licnosti pretpostavljam odredjuje i nas odnos prema zivotu,a devojka koja je otvorila ovo pitanje trazi pomoc ,a ne da joj neko drzi lekcije.Smatram da je pristup drzanja predavanja neblagotvoran,ali nisam strucna da to tvrdim samo znam da je mnogo neprijatno kada ti neko umesto tople reci sruci pricu iz realnog zivota kako to drugi rade,a eto ti nemozes.Pozdrav svima...

bogo...

vidite, nactu, na celom ovom topiku je vrlo zanimljivo kako razliciti ljudi razlicito vide neke stvari... znate kako, ako sretnete nekog pa mu kazete "dobar dan", a on ne odgovori... hocete li vi sebi reci "gospode, kakav neotesanac", ili "mozda je zamisljen, ima problema", ili "necu mu se nikad vise javiti", ili - pak - necete dalje ni misliti na njega cim se mimoidjete, se zaista razlikuje od osobe do osobe, a - bogami - nacin reagovanja/razmisljanja moze i da se navezba, tokom godina i decenija...

sta mislite o tome?
a mozda da promenite filtre kroz koje ste citali moj post? mozda, ipak... moze i drugacije da se interpretira...? manje zlonamerno? ili, ipak, ne zelite to TAKO da vidite?

devojci koja je trazila pomoc: iskreno, i od srca zelim da ne shvatis moj post kao omalovazavanje, provokaciju, "sabijanje u zemlju", "guranje prsta u oko", zlu krv, zadnju nameru i sve tome slicno; nadam se da ces biti ljubazna da mi odgovoris (ako zelis, naravno) - koje imas nevolje koje su dovele dotle da se osecas kako se osecas... molim da ne zameris na potencijalno grubom tekstu, ponekad izgleda "tvrdje" nego sto osecam. svako dobro, i nadam se da ce biti bolje.




 
WithdrawnWater:
.... prosto devojka je rekla da preuzima suvise odgovornosti i da zna sta je odgovornost, i pitanje je bilo - sta su njene odgovornosti naspram primera sta su zaista SUVISNE i PREKOMERNE odgovornosti realno u zivotu nekoga ko ima 23 godine.

Nekada je topla rec ono sto spasava zivot; ali nekada je topla rec pogubno zamazivanje ociju - nekada je istina ono sto spasava zivot. Istina takodje moze biti recena na brizan i topao nacin, ali istina uvek ostaje (gruba) istina: kolko god da se trudis da je kazes nezno, u virtuelnom prostoru ona ima oblik grubosti i surovosti koju istina po definiciji nosi.

tacno to; u mojoj (na zalost, istinitoj) "pricici", je rec o "fizicko-tehnickoj" odgovornosti koja "lomi kosti", i mnogo starijim i tvrdjim osobama. vidjala sam da je dovoljan 10-ti deo ovoga da "surva" ljude... takodje, u prici je preskocen deo "koji-se-ne-vidi", a to je ono bitno. na devojci koja trazi pomoc, mi vidimo sta je "to-sto-se-ne-vidi", ali ne vidimo zbog cega konkretno, i koji je "faktor-okidac" koji ju je naveo da "progovori".
ja joj se jos jednom izvinjavam; i rado bih da me nekad vidi u rl
 
WithdrawnWater:
.... prosto devojka je rekla da preuzima suvise odgovornosti i da zna sta je odgovornost, i pitanje je bilo - sta su njene odgovornosti naspram primera sta su zaista SUVISNE i PREKOMERNE odgovornosti realno u zivotu nekoga ko ima 23 godine.

Nekada je topla rec ono sto spasava zivot; ali nekada je topla rec pogubno zamazivanje ociju - nekada je istina ono sto spasava zivot. Istina takodje moze biti recena na brizan i topao nacin, ali istina uvek ostaje (gruba) istina: kolko god da se trudis da je kazes nezno, u virtuelnom prostoru ona ima oblik grubosti i surovosti koju istina po definiciji nosi.

tacno to; u mojoj (na zalost, istinitoj) "pricici", je rec o "fizicko-tehnickoj" odgovornosti koja "lomi kosti", i mnogo starijim i tvrdjim osobama. vidjala sam da je dovoljan 10-ti deo ovoga da "surva" ljude... takodje, u prici je preskocen deo "koji-se-ne-vidi", a to je ono bitno. na devojci koja trazi pomoc, mi vidimo sta je "to-sto-se-ne-vidi", ali ne vidimo zbog cega konkretno, i koji je "faktor-okidac" koji ju je naveo da "progovori".
ja joj se jos jednom izvinjavam;
i rado bih, zaista, da me nekad vidi u rl - trenutno bi shvatila da ne mislim lose :).
 
Koje su moje odgovornosti? Pa i povodom toga mi je zbrka u glavi (mozda od obaveza), ali da probam…
U toku dana od kuce do faksa provedem 3 sata u voznji, u katastrofalnim uslovima. Pored toga, radim dva honorarna posla. Samo u godini iza mene, spavala sam prosecno 4-5 sati. Skolarina mi je ogromna (jer nisam verovala da mogu da udjem na budzet), pa i sada vracam dugove. Roditelji mi ne pomazu, pomazem ja njima, a pomazem i bratu koji ima 40. godina i koji, po mom misljenju ne zna da preuzme odgovornost. Ima dete koje ne gleda, ali uziva u zivotu jer on sve treba da ima, pa i ja odvajam za njega. Moji ce radje poslednji dinar dati njemu koji ne radi nista, nego meni…

Prvih par meseci faksa sam zivela odvojeno od roditelja, ali sam morala da se vratim zbog ucestalih svadja oca i majke, pa sam verovala da ce se to kao promeniti mojim povratkom… Inace radim od svoje 17-te godine i za sve ove godine ne znam da sam ista dobila od roditelja, cak ni za skolovanje u srednjoj skoli. Nemam svoj zivot. Nemam prijatelje. Nemam razumevanja za one koji imaju vremena za sve i koji uzivaju u zivotu.

Prvu godinu faksa sam zavrsila u roku, ali i od njega moram da odustanem, sto zbog finansija, sto zbog mog zdravlja. U ovom trenutku radim svaki dan od 8:00 – 00:00, a nista me od toga ne ispunjava. Znam ja da je to velik novac, ali mi ne znaci. Nemam zelja. Strasno mi je sto imam osecaj da sam pupcanom vrpcom vezana za roditelje. Ako bih ja otisla, morali bi da se snalaze sami (konkretno moja majka), a nije u godinama kada to moze. A zasto da se snalazi sama? Zato sto je moj otac prilicno nepouzdan, pa odlazi od kuce i vraca se kada mu se svidi. Nije vazno da li imamo od cega da zivimo ili ne… imam izuzetno los odnos sa ocem, vise sam kao tempirana bomba, nego kao kcerka. Ali je to druga i duga prica.

Kako god, placam racune u kuci koja nije moja (jer i nije, bice bracina jednog dana, to je sistem patrijarhata), placam svoje skolovanje, uzasno sam slaba na majku koja sve vise izrazava zelju da joj budem sto blize, jer ne zna sta bi bez mene i sl., pomazem izdrzavanje neodgovornog brata i jos trpim njegove provokacije… I kao slag na tortu, svakodnevno trpim kritike na moj racun. Kako nemam razumevanja, ne umem da slusam, nemam zelju da nesto gradim. Pa i nemam. Za mene je i ovo previse, cak i besmisleno. Ne znam, ponekad mi sve ovo lici na neku bolesnu odgovornost. I, nije da zavidim bilo kome, ali mi bude ponekad tesko kad vidim moje vrsnjake kako imaju mnogo vise od mene (u svakom pogledu), a ne znaju ni sta je rad, ni odgovornost. Nije mi jasno kako im uspeva…

Nemam vise vremena… Znam da i od ove postoje gore i teze situacije, ali sam ja u ovome, i meni se cini najteza…

Hvala na svim odgovorima i pozdrav
 
Zao mi je sto su se uloge u tvojoj porodici ocigledno preokrenule: umesto da stariji budu stariji, ispalo je da su mladji - stariji; umesto da ti budes dete a roditelji - roditelji, ispada da si ti postala roditelj njima, a dobila i mladjeg brata umesto starijeg.

Nakon ove price, jos vise sam u ubedjenju da ti je potrebna psihoterapija, ne samo kao oblik suocavanja sa svim obavezama koje si na sebe preuzela, vec i kao psiholoska pomoc i podrska u zatvorenom sistemu u kome se nalazis a iz koga pomoci nema; od tebe smao otice energija ali nema nikakvog povratnog (pozitivnog) emotivnog feed back-a.

Vidim da si preuzela silu odgovornosti koje tebi zapravo ne pripadaju (zasto i kako i da li to ima opravdanje u realitetu itd podlozno je dubljoj diskusiji) ali mislim da si zanemarila jedinu odgovornost za koju si ti sama odgovorna - odgovornost prema sebi samoj. Mozda je vreme da nesto i za sebe uradis. Ako resis da budes u tom smislu odgovorna - javi mi se na pp. Znam dobre terapeute koji bi mnogo mogli da ti pomognu da razumes kako si dospela u sred price u kojoj se nalazis, i kako da se iz nje izvuces taman toliko da budes razumno odgovorna cerka i sestra ali da imas ujedno i svoj zivot, svoj integritet i sopstvenu mladost.
Pozdrav.
 
najlepse hvala i tebi na odgovoru, unreal :).
ispada da si ti zdravija, zrelija i trezvenija od onih koji te okruzuju... jako velika steta :(. i nije cudo da nisi dobro, dovoljno je samo to sto si upala u "rat race", u trku koja te "drzi u mestu", ne moras ni imati "trovace" sa strane :(.

ako smem jos nesto da te pitam: kad onako... zaviris u sebe, kako vidis svoj zivot za, recimo - 10 godina? kad zamislis da te neko kao - dotakao carobnim stapicem, sta bi napisala kao svojih 5 (ili 10) makar i "potpuno neostvarivih ciljeva", makar ti izgledalo (trenutno) sasvim neverovatno? bilo kojih nekoliko zelja/ciljeva za koje mislis da bi te zaista usrecili?

i jos jednom ti hvala ne odgovoru, cuvaj se :).


 
kod mene je bilo slicno pa kad sam zapalila na drugi kontinent shvatila sam da su svi sposobni da se brinu o sebi i bez mene...
gde to kvrcne roditeljima u glavi pa pocnu da se ponasaju kao deca?
mene je zaprepastio detalj da moras da zivis sa roditeljima jer se oni svadjaju!
pa pusti ih da sami rese svoje probleme!

meni se cini da je to zapravo odmaganje...jer uvek imaju nekog na koga ce da se deru, optuze kad ne ide i slicno...videces, kad se izmaknes i pustis ih da sami resavaju probleme, to ce im biti najveca pomoc!
razmisli koliko im zapravo pomazes a koliko su te ufurali u svoje igre...oni nece pomoc, oni zele da se igraju...to je lakse od suocavanja sa problemima...
i 40-godisnji brat kome ti dajes pare? izvini, ali ovo stvarno ne moras...bolje ce biti i za njega kad se nadje sam i bez pomoci...onda ce biti prinudjen da se osposobi za normalan zivot...
poenta je da nam se nekad cini da pomazemo a zapravo smo samo zrtve necije igre...
i sto je najgore, taj model se uci pa ces ga preneti i na svoju buducu porodicu, svog decka...

vadi se odatle! ne pomazes nikom, shvati...
 
Ljudi, divni ste… Cak ste mi izmamili i :)

WithdrawnWater, hvala, mnogo ste mi pomogli sa recima da od mene samo otice energija, ali nema nikakvog povratnog feed back-a. Nisam znala da definisem problem, a mislim da je ovo sustina. Jos samo da otkrijem sta me to zaista ispunjava…

Dok sam razmisljala o onih deset zelja, doslo je do necega sto ce, po mom misljenju, znatno uticati na njihovo ostvarenje. Mojoj majci je ‘pukao film’, pa mi je u lice sasula mnogo toga. Da je neko cuo, mislim da bih zavrsila na dozivotnoj robiji jer sam ja sa mojom melanholijom uzrok njenom losem fizickom i psihickom zdravlju. Nju to jako pogadja… Pa sad je znate, i meni pukao film… Ne razumem. Samo trazim da me ostave na miru, ali ne, ja jos moram da ‘obilazim’ njeno cvece i bastu, da vidim oko cega se to ona muci… Sta me briga. Elem, probala sam da kazem samo deo mog zalaganja za porodicu, sto je propraceno sarkasticnim osmehom ‘a sta bi ti bolje?’ ili ‘ma o cemu ti pricas, znas li kakvih sve ima primera!?’…
Da, sve vise postajem svesna cinjenice da zivim sa odlicnim manipulatorima… Naravno, svi smo mi zrtve zrtava.

Dakle, prva zelja bi bila - izbrisati proslost. Totalna amnezija. Ili da bar postanem bezosecajno djubre, koje ce da se okrene i ode zauvek.
Zelja druga – da shvate da nemaju razloga da svu krivicu svaljuju na mene. Zapravo, uopste nemaju razloga da mi se obracaju.
Zelja treca – na njoj i moram da radim narednih deset godina – mala garsonjera cije ce mi izdavanje obezbediti bar neki stalan prihod.
Zelja cetvrta – covek kojeg cu voleti i kojeg cu ja voleti. Neko na koga cu moci da se oslonim.
Zelja peta – koja je skup svih prethodnih – mala kucica daleko od svih, par iskrenih prijatelja, a pored mene covek od poverenja.
Zelja sesta – da vratim veru u Boga, i optimizam i nadu koji idu uz to.
Zelja sedma – da naucim bar jos 3 strana jezika.
Zelja osma – da putujem.
Ostale dve neka ostanu otvorene za razmisljanje…

Ovo mi zvuci prizemno i ne bas toliko neostvarivo (sem 4. zelje, sto je u mom slucaju – mission impossible), jer se trudim da o takvim stvarima i ne razmisljam. U sustini, dugorocnih planova sam se davno odrekla. Sta bude bice, tako mi je malo lakse…

I eto, sta jos da kazem…kukavicki je predati se i dici ruke od zivota. Znam da izlaz postoji, pa se nadam da cu jednog dana ta vrata stvarno pronaci.
Pozdrav
 
Unreal:
Dakle, prva zelja bi bila - izbrisati proslost. Totalna amnezija. Ili da bar postanem bezosecajno djubre, koje ce da se okrene i ode zauvek.
Zelja druga – da shvate da nemaju razloga da svu krivicu svaljuju na mene. Zapravo, uopste nemaju razloga da mi se obracaju.
Zelja treca – na njoj i moram da radim narednih deset godina – mala garsonjera cije ce mi izdavanje obezbediti bar neki stalan prihod.
Zelja cetvrta – covek kojeg cu voleti i kojeg cu ja voleti. Neko na koga cu moci da se oslonim.
Zelja peta – koja je skup svih prethodnih – mala kucica daleko od svih, par iskrenih prijatelja, a pored mene covek od poverenja.
Zelja sesta – da vratim veru u Boga, i optimizam i nadu koji idu uz to.
Zelja sedma – da naucim bar jos 3 strana jezika.
Zelja osma – da putujem.
Ostale dve neka ostanu otvorene za razmisljanje…

.... Znam da izlaz postoji, pa se nadam da cu jednog dana ta vrata stvarno pronaci.
Pozdrav

Dakle, i ja ti to zelim - da ta vrata sto pre pronadjes. Ako smem samo da prokomentarisem zelje, a onda vise necemo ovu 'virtuelnu terapiju' :D, dakle:

Zelja prva: proslost se ne moze izbrisati. Nikako. NIkada. Cak i kad se prisilno zaboravi - ne brise se. OStaje, progoni, uznemirava, dolazi kroz snove, jezicke omaske, dela, simbole, kroz odnos sa drugima, preslikava se u nasoj deci. Proslost se NE MOZE izbrisati. Moze se samo sa njom pomiriti na neki nacin, sto zahteva zestok rad i trud, odgovore na mnoga pitanja, ali svakako - puno volje i strpljenja. I suocavanja. Dakle, ova zelja uopste nije konstruktivna za tebe.
Zelja druga: ne oni da shvate - nego TI DA SHVATIS da ti NISI KRIVA. Tek onda ce to biti zelja za tebe i u tvoju korist.
Zelja treca: zelja-cilj. ali - gde ces ziveti ako budes izdavala garsonjeru?
Zelja cetvrta: svakako si mislila da kazes "covek koji CE ME VOLETI, i kojeg cu ja voleti", zar ne?! KAko su cudne jezicke opaske koje tako mnogo govore o nama - frojdijanski lapsusi: "covek KOJEG cu voletti, i kojeg cu JA voleti..." rece ti.Normalno je za tebe, zar ne, da je uvek tu neko KOGA ti volis, i da ti zapravo cinis (voljenje), zar ne? U tvom zivotu drugi malo cine za tebe, i malo te vole, izgleda, ili se bar tako osecas, zar ne?
Zelja peta:takozvana zelja-fantazija :arrow: ono sto svi zelimo, ideal slika o zivotu. Nema takvih slika: uvek se u realnosti nadje tu poneka svekrva koja je nadzak, ili je kuca u izgradnji vec sto godina, ili je covek od poverenja ali je nevidjeno lezeran (da ne kazem lenj); zivot nije SAVRSENA slika iz nase fantazije, ma koliko nam se cini da samo ta i takva fantazija donosi razresenje i unutrasnji mir, koliko god da je zelimo ona ne postoji. Zivot je satkan od nesavrsenih stvari ali se sa njima moze ziveti u miru ako je nase bice u miru. A tvoje nije. I zato (a jos i zato sto si jako mlada) ti je potrebna ovakva zelja-fantazija.
Zelja sesta: Nemoj da mislis o tome - delaj! Ne mozes vratiti nadu i veru zeljenjem; samo veruj i nadaj se, i to ce biti dovoljno da pronadjes Boga u sebi.
Zelja sedma: Nauci jezik sopstvenog bica prvo. Kada naucis da slusas taj jezik, i da govoris njime, svi ostali jezici bice ti smesni i bespotrebni. I sve ce doci na svoje mesto.
Zelja osma: prava, jedina, i postena zelja za sebe samu i za tvoje godine i ono sto im pripada! Zelja da se - zivi! Da se dodirne svet oko sebe. Zelja divna! Prestani da izigravas mecenu svom bondivanu bratu i priusti sebi jedan put bar do Budinpeste! I divno se provedi. Pojedi saher-tortu. Popi pice uz Dunav. I razmisli o tome da sledece dve zelje - da sledece SVE zelje (na koje imas pravo!) budu samo za TEBE!

Zelje su besplatne. Mozes ih imati stotinu. Ali samo one koje su za TEBE samu moci ces da ostvaris, jer ce zavisiti najvise od tebe. Mozda da napravis novu rang listu. Pocni od:
"Zelja prva - da sam srecna!...."

Otvori ta vrata - idi osvoji to nebo! :)
 
jako mi je drago da smo makar jednog smeska videli, da ne govorim o ostalom :heart:
i - hvala ti (opet) sto si mi odgovorila :).

to sam te pitala iz par razloga: prvo sto sam ja covek koji mnogo, nekako...lakse funkcionise kad ga nateraju da verbalizuje ono sto ima u glavi, pa nekako uobrazavam da je to tako i sa drugim ljudima; nekako, kao da mi se stvari redjaju u glavi dok govorim, pa sam mislila da ce i tebi to sta znaciti. drugo - mene su, takodje, nekad davno, "naterali" da "popisem" svoje "krajnje neverovatne" ciljeve - stigla sam dotle za mnooogo manje od 10 godina. posle ovoga je islo "rasclanjivanje" puta ka konkretnoj realizaciji pobrojanog, i nadalje je sve islo lakse... mnogo, mnogo lakse :).

elem, da i ja sebi uzmem malko slobode da komentarisem zelje :).

PRVA za mene ni u kom slucaju ne podrazumeva "karakternu osobinu postati djubre", odmah da se razumemo :). podrazumeva "samo" ono sto ti je ranije rekla water - preuzeti odgovornost za sebe, svoje zdravlje, svoj zivot, svoje ja, pa - danas sutra, i svoje dete i porodicu.
ovo ti kazem zbog toga sto sam ja, u "onoj" krizi, imala dete - to je svemu davalo neku drugu dimenziju, i potpuno anuliralo i sve razmazene, neodgovorne i nedorasle odrasle iz okoline, i itekako postavilo prioritete sto se tice mene: mom detetu zaista nije trebala majka koja ima jos nekoliko stotina kila psihickog i fizickog balasta u svakodnevnom "hodu"...

DRUGA zelja je, bojim se, neostvariva; moja kuma i drugarica iz detinjstva ima vrlo slicne roditelje; iako divan, dobar, realno vrlo uspesan covek i jako pozrtvovano "dete" koje je sve cinilo i cini da "se dopadne" - nikad im nije bila dovoljno dobra. kao mladja (i sada, na zalost) je uvek bila "nikakva", iz ovog ili onog razloga...te ruzna (zavrsila baletsku skolu, i danas ima istu liniju, od 43 godine, vrlo elegantna zena sa stilom i slifom), te glupa (uvek vukovac, lekar specijalista), te nema pojma ni o cemu, te ako im donese mleko zasto nije ONO a ne ovo, te zasto im je sad donela pare kad su trazili prekjuce (moja kuma dezura, pa nije stigla), a SIN je "nesto sasvim drugo"... drugim recima, NIJE STVAR U TEBI. kao ni u mojoj kumi, kao ni u drugim slicnim vama, stvar je u tome sto vas je bog "bacio" medju "takve" :(, gde ste "uvek nesto krivi", i gde "ni za sta ne valjate", nikad niste dovoljno dobri. moja kuma, kako rekoh, ni danas, u srednjim godinama, "ne ume caj da skuva kako treba", kad bi slusali njenu majku...

TRECE, za garsonjeru ti treba mnogo manje od 10 godina :). ne znam gde radis, ni za koje pare, ali svakako sreces ljude koji ti mogu pomoci, i - kao pametna i sposobna devojka - UOPSTE ne sumnjam da ti to mozes :).

CETVRTO, apsolutno realno i moguce :). koje ti ja od srca zelim. a tek PETO je ostvarivo... itekako. mada bih ti ja savetovala stan, lakse je bez kopanja baste, veruj meni :).

SESTO, vera u boga ce brzo... cim se odvojis, cim budes pocela da radis na sebi, da dajes na sebe, da volis sebe, vrlo brzo stize i vera i ljubav per se.

SEDMO i OSMO se mozda resavaju i odlaskom u inostranstvo, i komunikacijom sa strancima, i - takodje - su predivne zelje :).

a jel'da da nije nista neostvarivo, ni nesto sto zahteva "nadnaravne" mogucnosti, kad ovako procitas? :) ja znam da ti to mozes, unreal (promeni nick, boga ti :) ).

moje skromno misljenje je da sva "uspeca" u zivotu pocinju bas ovako: od "sanjanja", od stavljanja na papir, od postepenog kretanja ka tome... kazem "postepenog", jer si u situaciji koja nije preko noci nastala, pa (na zalost) nece volsebno ni da nestane; no, znas kako kazu - ima jedna knjiga, "progutaj tu zabu" :), prema kojoj se ljudi uce kako da odrade ogromne, a odurne zadatke u zivotu, da "pojedu" poveliku zabu: parcence po parcence :).

sad sam "malko" :) izgnjavila, ali se nadam (opet) da prepoznajes dobru nameru i da ne zameras :). jako si me obradovala sto si mi odgovorila, i OBAVEZNO idi na picence pored dunava - pisi kako je bilo :).

ljoob :).

 

Back
Top