mackica ns
Poznat
- Poruka
- 7.784
Možda grešim, ali mi se čini da ovde baš često pročitam da kada pričamo o drugima - kažemo kako treba stvarati kompromise; odnosno taj drugi treba da ih stvara ili prihvata; a mi smo takvi-kakvi-smo i Bože moj, nećemo se valjda mi menjati zbog drugih...
Ili, OK - prihvatićemo nešto što nazivamo 'kompromis', ali ako samo neko zucne da smo se promenili zbog nekoga bićemo smrtno uvređeni... Opet, od drugih očekujemo da se promene zbog nas, lako ćemo ih ubediti da je to samo jedan kompromis...
Koja je razlika između kompromisa i menjanja?
I koliko smo spremni da se menjamo zbog drugih, ili koliko očekujemo da se drugi promene zbog nas?
Koliko smo spremni da prihvatimo ljude takve kakvi jesu; da se ne nadamo da ćemo ih u međuvremenu promeniti... Ja često kažem - kad bi se mnogo promenio, to više ne bi bio onaj čovek u koga sam se zaljubila; ali opet daleko od toga da je savršen i da mi ne bi bilo drago da neke stvari promeni...
Ja sam se poprilično promenila zbog mog momka... Ne zato što je on to zahtevao od mene; tipa - promeni to-i-to, ili nećemo biti zajedno (recimo na takve ucene nikad ne bih pala, ali zato - tiha voda roni breg); recimo, neke stvari koje nikada ranije ne bih prihvatila, pored njega i od njega jesam... I tako je meni samoj bilo lakše... I imam utisak da sam se zbog sebe promenila, iako je on bio direktan povod tome...
Promenio se i on zbog mene; iako ne znam koliko baš suštinski, a koliko samo način života... Prošlo vreme momačkog života, to je valjda moralo da dođe kad-tad... Ili je i to samo kompromis zajedničkog života :?
Znam sad će Pera opet reći da je moja tema konfuzna Ali odgovarajte kako god da je razumete 8)
Kao ona fora - Žena se uda sa nadom da će promeniti muškarca, ali on se nikad ne promeni. Muškarac se oženi sa nadom da se žena neće promeniti, ali ona se uvek promeni... :?
Ili, OK - prihvatićemo nešto što nazivamo 'kompromis', ali ako samo neko zucne da smo se promenili zbog nekoga bićemo smrtno uvređeni... Opet, od drugih očekujemo da se promene zbog nas, lako ćemo ih ubediti da je to samo jedan kompromis...
Koja je razlika između kompromisa i menjanja?
I koliko smo spremni da se menjamo zbog drugih, ili koliko očekujemo da se drugi promene zbog nas?
Koliko smo spremni da prihvatimo ljude takve kakvi jesu; da se ne nadamo da ćemo ih u međuvremenu promeniti... Ja često kažem - kad bi se mnogo promenio, to više ne bi bio onaj čovek u koga sam se zaljubila; ali opet daleko od toga da je savršen i da mi ne bi bilo drago da neke stvari promeni...
Ja sam se poprilično promenila zbog mog momka... Ne zato što je on to zahtevao od mene; tipa - promeni to-i-to, ili nećemo biti zajedno (recimo na takve ucene nikad ne bih pala, ali zato - tiha voda roni breg); recimo, neke stvari koje nikada ranije ne bih prihvatila, pored njega i od njega jesam... I tako je meni samoj bilo lakše... I imam utisak da sam se zbog sebe promenila, iako je on bio direktan povod tome...
Promenio se i on zbog mene; iako ne znam koliko baš suštinski, a koliko samo način života... Prošlo vreme momačkog života, to je valjda moralo da dođe kad-tad... Ili je i to samo kompromis zajedničkog života :?
Znam sad će Pera opet reći da je moja tema konfuzna Ali odgovarajte kako god da je razumete 8)
Kao ona fora - Žena se uda sa nadom da će promeniti muškarca, ali on se nikad ne promeni. Muškarac se oženi sa nadom da se žena neće promeniti, ali ona se uvek promeni... :?