Kako posrbica mali misli sakriti svoje posrbljavanje u Bosni za par novčića i izdaju Bosne i Bošnjaštva od strane Bošnjaka istočnogveroispovedanja !!
Kad vaši istoričari to priznaju (doduše vrlo stidljivo) onda sa tobom se nema šta pričati, nego ti opet dedi na koleno pa uči mitološku istoriju da bi je i dalje mogao sa svog kolena unucima prenositi.
Kaže autor sa linka :
bosanski ban Stevan II Kotromanić proširio je svoje granice i na istoku i na jugu. Na jugu je čak uspeo da, prvi put u istoriji, otvori Bosni izlazak na more. Posle je njegov naslednik, kralj Tvrtko, dopunio njegova osvajanja sve do Boke Kotorske, u kojoj je dao podići svoj prvi primorski grad, tvrdi Novi, odnosno današnji Herceg Novi. Međutim, Hum nije ostao dugo u sastavu bosanske države. Kad je 1448. godine Stepan Vukčić Kosača uzeo naziv hercega i stvorio novo geografsko ime Hercegovine on je imao jasne namere da se odvoji od zajednice s Bosnom i stvori državu koja će slušati njegovu reč.
S dolaskom Turaka promenjeni su znatno i sastav i odnosi u stanovništvu. Pre svega, u zemlji je nastala jaka islamizacija. Dobar deo stanovništva primio je islam, nešto iz straha, nešto radi koristi, nešto iz protivnosti prema dotadanjoj upravi i njenim pomagačima. Vera je u Bosni, naročito kod moćnih i velikih, rano postala ne stvar uverenja i duboko ukorenjenih tradicija, nego promenljivi elemenat političkih opredeljivanja. Bilo je vladara koji su po jedno-dva puta iz lako prozirnih razloga menjali veru, a kod vlastele to je postala, naročito u XV veku, dosta česta pojava. Poislamljeni Bosanci, iako su im mnoga imena jasno pokazivala poreklo, kao kod Brankovića, Vranješevića, Sokolovića, Filipovića, Ljubovića i dr., postepeno su se odvajali od svojih saplemenika. Zadržali su, istina, jezik, pismo, i mnoge običaje, ali su po svojim osećanjima išli Turcima. Spajala ih je vera, zajednica političkih interesa, i povlašćeni položaj koji su, kao muslimani, dobili nad rajom.
I odnos hrišćana u Bosni znatno se izmenio. Bogumili su delom primili islam, a delom se vratili u pravoslavnu zajednicu, kojoj su i inače bili najbliži. Naročito je ojačala aktivnost pravoslavnih posle obnove Pećke patrijaršije, 1557. godine, čija se kompetencija širila sa granicama turske vlasti. Katolici su se povlačili ispred turske sile. Na početku XVIII veka u svoj Bosni ostalo je bilo još svega 26 franjevačkih otaca. Banjalučka krajina, koja je u verskom pogledu pripadala zagrebačkoj biskupiji, bila je očajno zapustela. U te krajeve, i inače u granične oblasti, slivao se sve više pravoslavni elemenat. Njega su dovodili Turci, da im obrađuje zemlje, dok oni, kao ratnički elemenat, budu vodili borbe, i da im posluže kao martolozi. S druge strane, srpski elemenat pozivali su i upotrebljavali i Austrijanci, naseljavajući ga u opustele krajeve na hrvatskoj granici, da im tamo bude neka vrsta mrtve straže. Stoga i imamo sad pojavu da su severozapadne oblasti Bosne, istočna Lika, „Kordun”, i kninski kraj sa ogromnom pravoslavnom većinom, dakle, upravo one oblasti, gde je nekad bila snaga hrvatske države.
Neprihvatljiva je ideja da se u tom razdoblju u Bosnu masovno doseljavaju muslimani iz drugih zemalja. Iako su Osmanlije naselile neke Turcima srodne narode u drugim dijelovima Balkana, defteri potvrdjuju da takva politika nikad nije vodjena u Bosni.
Ono sto slucaj Crkve bosanske pokazuje, to je da je Bosna imala neobicno krhku i izlomljenu crkvenu povijest u razdoblju prije dolaska Turaka. Na nekim podrucjima (Hercegovini i Bosni) nadmetale su se medju sobom tri razlicite crkve