Muslimani u Srbiji nakon povlačenja Turaka

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Eustar

Zainteresovan član
Poruka
186


ZAMOLIO BIH VAS DA NA OVOM DELU, U KOLIKO JE MOGUCE, NE VREDJATE, NE IZNOSITE SOVINISTICKE STAVOVE, NEGO, OVO SAM POSTAVIO DA BI SE MOGLO UVIDETI KOLIKO JE TU ISTINE U SVEMU, JER ZASIGURNO POREKLO DANASNJIH MUSLIMANA KROZ OVO STO BUDETE PROCITALI CE BITI UPECATLJIVO ALI NIJE O TOME REC NEGO O NJIHOVOM STATUSU PRAVU itd.


MUSLIMANI U SRBIJI NAKON POVLACENJA TURAKA

Uvod

U Srbiji su tokom XIX st.bile izvedene planske akcije sa ciljem da se muslimani isele. Citav taj proces tekao je postepeno, a završen je definitivnim nestankom ovog stanovništva sa osmom decenijom XIX st. Višestoljetni proces iseljavanja muslimanskog stanovništva iz današnje Srbije govori o jednom kontinuitetu srpske politike, koja je imala za posljedicu da se broj muslimana sa godinama neprestano smanjivao, što ce na kraju rezultirati time da muslimani asimilacijom ili protjerivanjem potpuno nestanu sa ovog podrucja.

Srpska historiografija pod balastom vlastite politike i nacionalisticke ideologije ima poseban odnos prema iseljavanju muslimanskog stanovništva iz Srbije. Ona iseljavanje posmatra u sklopu procesa stvaranja svoje nacionalne države i oslobodenja od višestoljetne osmanske uprave. Opceniti stav srpske historiografije temelji se na mišljenju kako su muslimani protjerivani zato što nisu htjeli da Srbiju prihvate kao svoju državu, niti svoje “srpsko” porijeklo, kao i zbog muslimanske odlucnosti da se ne pokore zakonima sekularne države. Nasuprot ovom mišljenju kojeg zastupaju dr.Radoš Ljušic, Vaso Cubrilovic, Stanoje Stanojevic i drugi srpski historicari, izdvaja se i jedinstven stav bošnjackog kruga historicara okupljenih oko Safeta Bandžovica, Mustafe Imamovica, Ejupa Mušovica i ostalih, koji smatraju da su iseljavanja muslimana motivisana brojnim politickim, psihološkim, ekonomskim i vjerskim razlozima.

Oni zauzimaju stav kako su mnogobrojna iseljavanja muslimanskog stanovništva iz Srbije ništa drugo do frontalno uništavanje tragova jedne višestoljetne kulture i obilježja jednog naroda. Sve to bilo je rezultat srpske politike približavanja Zapadu i zapadnim obicajima, a istovremeno se gotovo svakodnevno vršilo zatiranje višestoljetnih tragova prisustva muslimana na ovim teritorijama. Planski su se uništavale gradske muslimanske cetvrti, stambeni objekti, džamije, a nisu bila poštedena cak niti muslimanska groblja.​

- - - - - - - - - -

Srbija u osamnaestom veku

Osmansko carstvo je više puta tokom 18 stoljeca ratovalo sa Habsburškom Monarhijom, a austrijska vojska je uspjela tri puta uci u Beogradski pašaluk.1 Tokom tog perioda tri puta je prestajala turska vlast, te se isto toliko puta obnavljala. Ovi ratovi su izazivali velika kretanja masa, u prvom redu desila su se mnoga iseljavanja stanovništva, kao i znatna ratna pustošenja, stoga se u Srbiji tokom 18 st. etnicki sasrav stanovništva mijenja iz temelja.2 Pored toga, Srbija u 18st. postaje ponovo granicni pašaluk, tj. politicki vrlo osjetljiva odbrambena oblast Osmanskog carstva, što ce snažno uticati na društvene i politicke odnose u Srbiji u drugoj polovini 18 stoljeca. Prema Cubrilovicu, muslimansko stanovništvo u Srbiji moralo je tri puta napuštati svoje domove tokom stoljeca, te je prema njemu to jedan od glavnih razloga zašto slabi njihov politicki i privredni znacaj.

Glavnu vojnicku i politicku snagu muslimana u zemlji cinile su posade po gradovima, narocito u Beogradu. Sultan Selim III nakon rata s Austrijom i Rusijom, nastojao je da preporodi carstvo reformama, te je u tom smislu izdao Srbiji niz fermana od 1791, 1793 i 1794 godine, s ciljem da se popravi položaj hrišcana u Beogradskom pašaluku. Srpski seljaci su iskoristili ove reforme da ojacaju svoj položaj, te sve više postaju samostalni u odnosu na tursku vlast, kako u ekonomskom, tako i u politickom smislu. Osmansko carstvo se nije uspjelo ponovo ucvrstiti u pašaluku, tj. nije obnovilo politicku, niti feudalnu vlast u Srbiji, a to se najbolje osjetilo na selu, gdje je vec od ranije bila izgradena knežinska samouprava, putem koje se srpski seljak potpuno osamostalio od turske feudalne vlasti. S druge strane, muslimansko stanovništvo Beogradskog pašaluka ograniceno samo na gradove i palanke, bilo je u znatnoj mjeri vec tada ugroženo, jer su bili odsjeceni od sela koje je osiguravalo njihovu materijalnu egzistenciju.​
 
Poslednja izmena:
Muslimansko stanovništvo Beogradskog pašaluka


Još od doba ekspanzije Osmanskog carstva pa sve do njenog naglog opadanja, jedna od glavnih karakteristika muslimanskog stanovništva Beogradskog pašaluka bila je život u okviru gradova i malobrojnih turskih enklava, gdje se stanovništvo u najvecoj mjeri bavilo trgovinom i zanatstvom. Jezgro muslimanskog stanovništva na teritoriju današnje Srbije, formiralo se jednim dijelom kroz dugotrajan i složen proces prihvatanja Islama od strane lokalnog slavenskog življa, koji je poceo u XV st. i koji je trajao sve do XVIII st., a proces formiranja muslimanskog stanovništva pašaluka obilježen je takoder i doseljavanjem pojedinaca ili grupa sa istoka, koji su se vremenom trajno nastanili, ali i asimilirali odredene grupe neslavenskog porijekla.3 Svo muslimansko stanovništvo u Srbiji nazivalo se Turcima, iako se semanticki sadržaj izraza “Turcin” ustvari bazirao više na momentu religioznosti, odnosno pripadnosti Islamu, nego na principu etnicke identifikacije. To je potvrdio i Vuk Karadžic rijecima:”U Carstvu turskome ko god vjeruje u svjeca Muhameda, on se zove i jest Turcin”.4 U stvarnosti tu je bilo vrlo malo pravih Turaka, a radilo se uglavnom o ljudima južnoslavenskog porijekla, vecinom to su bili, nakon 1791. skoro doseljeni Bošnjaci, te manji broj Albanaca i Osmanlija.


Leopold Ranke takoder zastupa stajalište o slavenskom porijeklu vecine domacih “Turaka” , smatrajuci kako su oni i Srbi od istog plemena. “Spahije ako i nisu bile direktni potomci starog zemaljskog plemstva, vecinom su bili od srpskog koljena i govorili su srpski.”5 Usljed niza osmansko-austrijskih ratova u 18st., koji su praceni srpskim bunama, kod muslimanskog stanovništva Beogradskog pašaluka javlja se osjecanje nesigurnosti i nezašticenosti. Stoga su još od tog vremena bili prinudeni da se koncentriraju po gradovima i palankama, koje su cuvali turski garnizoni, a pod pritiskom javljaju se i prvi slucajevi migracije muslimana iz istocne Srbije i unutrašnjosti prema zapadnoj Srbiji, pa tako se navodi da je krajem XVIII st. bilo 34 vecih i 55 manjih sela duž Drine naseljenih muslimanskim življem.6


U Beogradskom pašaluku je pred prvi srpski ustanak prema Stevanu K. Pavlovicu, od ukupno 300.000 ili 400.000 stanovnika, živjelo oko 20.000 “bosanskih Slovena, srpskog jezika i muslimanske vere”, tj. muslimana, ne racunajuci pripadnike garnizona.7 U jedanaest nahija ovog pašaluka, oni su predstavljali 58% stanovništva, a izrazito vecinsko stanovništvo bili su po gradovima, dok ih je najveci broj bio u Beogradu, Šapcu i Užicu. U Beogradu muslimani su cinili cetiri petine ukupnog stanovništva, u Užicu su cinili 96.7% populacije, a po nekim srpskim izvorima u Sokolu i osam okolnih sela bilo je 1600 muslimana, dok je u Šapcu bilo oko 1000 muslimana od kojih je 200 bilo pod oružjem.8 Nezavidna bezbjedonosna i materijalna situacija u kojoj su se nalazili muslimani u Srbiji, postala je još gora za vrijeme Karadordevog ustanka 1804.​

- - - - - - - - - -

4) Položaj muslimanskog stanovništva u prvoj polovini 19 st.

4.1.) Odnos srpskih ustanika prema muslimanskom stanovništvu pašaluka (1804-1830)


Prvi srpski ustanak proklamirao je nacelo ubijanja “Turaka”, odnosno ”generalno trebljenje Turaka iz naroda”, kao i uništavanje i satiranje svega što je muslimansko i tursko. U tom vremenu muslimani su morali cetiri puta napuštati svoje domove, a svako raseljavanje lišavalo ih je svega što su do tada stekli, dovodeci ih do prosjackog štapa. Zbog ovakvog teškog stanja i velikog stradanja kojem su muslimani bili izloženi, u Beogradu je vec prve godine ustanka zapoceto iseljavanje jednog dijela stanovništva. Srbi su Beograd zauzeli 12. decembra 1806. godine, a Karadorde je napad na Beograd poduzeo na dan održavanja islamskog praznika Bajrama.9 Turska straža je na zidinama obmanuta od napadaca, a u pocetku pucnjave u gradu se mislilo da se radi o slavlju povodom praznika. U toku trosatnih borbi za ovaj grad, stradalo je dosta nedužnih gradana, koji su ubijeni u neposrednoj borbi, ili su se pak u pokušaju panicnog bijega podavili u Savi i Dunavu. Veliki broj muslimanskih gradana Beograda stradao je od ruku srpskih i stranih dobrovoljaca koji su se prikljucili Karadordu, a sama Beogradska tvrdava zauzeta je pocetkom 1807. godine.

Za samo šest nedjelja od zauzimanja tvrdave Karadorde je pobio citavu tursku posadu na celu sa Sulejman-pašom, a to je bilo samo signal za masovna ubistva i pokolje muslimanskog stanovništva širom Beograda. Pljacke i nasilja nad muslimanima u Beogradu trajale su sve do kraja februara kada je Karadorde konacno zaustavio nerede. U razdoblju 1804.-1813., varoška naselja koja su se našla na meti ustanika bila su izložena djelomicnom ili potpunom uništavanju i raseljavanju.10 Takvu sudbinu doživjeli su varoši: Valjevo, Požerevac, Rudnik, Smederevo, Užice, Beograd, Šabac i druga mjesta. Nakon što su ustanici zauzeli i spalili Karanovac, krenuli su ka Novom Pazaru, gdje su poraženi u boju kod Deževe u februaru 1806., a sama novopazarska tvrdava bila je utocište mnogim izbjeglim muslimanima.


Pokolj je Karadordeva vojska pocinila i u Sjenici polovinom maja 1809., gdje je pobijena polovina ukupnog muslimanskog stanovništva Sjenice, tj. oko 2.500 lica.11 Zbog straha od eventualne turske odmazde, ustanici su poceli da napuštaju osvojene gradove. Sulejman-paša je sa turskom vojskom bez poteškoca ušao u Novu Varoš, Sjenicu i Novi Pazar, te je osigurao carigradski drum. Pri povlacenju, srpski ustanici su opet izvršili niz stravicnih zlocina i nasilja nad muslimanskim stanovništvom pašaluka. Izmedu 1813.-1815.

Srbija je bila lišena svih povlastica koje je dobila sa kraja 18 st., te je pretvorena u obican pašaluk. Muslimansko stanovništvo se vratilo u Beogradski pašaluk 1813 godine, ali se nije moglo lako oporaviti, jer su pretrpljeni gubici bili isuviše teški. Prema rijecima profesora beogradskog univerziteta Tihomira Ðordevica, muslimani u Beogradskom pašaluku bili su zatvoreni u svojim varošima, ali su istovremeno bili zavisni od sela koje ih nije voljelo. “Po izgledu gospodari, oni su, ustvari bili, taoci onih nad kojima su imali tobožnju vlast. Sem malog broja trgovaca i zanatlija, svi su oni bili bednici bez igde icega, i u svojim opalim i neherenim domovima, živeli su od dana na dan.”12​
 
4.2) Migracije muslimanskog stanovništva u prvoj polovini 19 st.

Vec u prvim godinama ustanka, zapoceto je iseljavanje jednog dijela stanovništva, u prvom redu iz Beograda. Pravci iseljavanja išli su Dunavom ka Kladovu i preko Austrije i Vlaške u Vidin, Rušcuk i Svištov. Dosta iseljenika takoder je otišlo u Bosnu, a o njihovom teškom stanju govori francuski konzul u Travniku Šomet de Fose, koji kaže kako su bili u jadnom stanju, proseci po drumovima. Iseljevanje muslimana je zahvatilo i druge gradove, prvenstveno Šabac, Smederevo, Karanovac i Požerevac. Srbi su Beograd zauzeli 12. decembra 1806 godine, uz velika nasilja i zvjerstva, a dio preživjelog stanovništva je pokršten, ili je dobio dopuštenje da se iseli. Pljacke i nasilja nad muslimanima u Beogradu trajala su sve do februara, nakon cega je u septembru Karadorde dao dopuštenje da oko 200 starijih ljudi brodom napusti Beograd i da odu u pravcu Adakale. Broj muslimana koji su ostali u Beogradu bio je veoma mali, a po nekim zapisima iz 1809. bilo ih je samo 300, od kojih je ”najviše do 20 muških životnih glava moglo biti, a ono je drugo sve staro, i žene i deca bilo.”13
Nakon sloma prvog srpskog ustanka, došlo je do djelimicnog povratka muslimana u Beogradski pašaluk.

Tako je na zahtjev rumelijskog seraskera Bahram-paše, u Beograd se iz Austrije vratilo 217 muslimanskih izbjeglica, a ubrzo su se vratile i porodice preživjelih spahija. Ipak u odnosu na nekadašnju brojnost i poduzetnost muslimanskog stanovništva u pašaluku, situacija je nakon drugog srpskog ustanka bila za muslimane žalosna i izrazito teška. Tako je u Srbiji 1819 godine bilo samo 5.000 muslimanskih domova, tj. negdje oko 15.000.-20.000. lica, a uoci donošenja hatišerifa 1830 godine prema nekim izvorima bilo je samo 9.-10.000. muslimana. Miloš Obrenovic je više puta nastojao da što prije iseli sve muslimane iz Srbije, te je u tom smislu slao više zahtjeva Porti. Turska je dugo odbijala ove srpske zahtjeve, sve dok nije prema odredbama Jedrenskog mira, sklopljenog izmedu nje i Rusije, bila prisiljena uvažiti ovaj zahtjev, pa je sultan svojim hatišerifom u oktobru 1830. objavio da muslimani iz svih muslimanskih sela, osim onih koja su bila direktno vezana za gradove, moraju napustiti Srbiju do 1834 godine.

Odmah su napravljeni i popisi tih sela, koji su dostavljeni beogradskom paši i Porti, a izaslanici kneza Miloša su javno citali odluke hatišerifa po muslimanskim selima, obavještavajuci stanovništvo kako moraju napustiti svoje domeve i krenuti što prije ka Bosni. Pod velikim pritiskom muslimansko stanovništvo pocelo je da se masovno seli u Bosnu. Muslimani su napustili Cacak 1831 godine, a izmedu 1832. i 1834. muslimani iz Bajine Bašte iselili su se u Osat, Sakar i Mali Zvornik, dok su se muslimani iz Požege i okolnih sela povukli prema Novom Pazaru.14 Pred srpskom vojskom, muslimansko stanovništvo u istocnoj Srbiji povuklo se u Adakale, Fetislam, Vidin i Niš. Ukoliko se negdje muslimani nisu htjeli iseliti, po nalogu Miloša Obrenovica sprovodile su se represalije i oštre akcije protiv tog stanovništva, koje bi se pod pritiskom na kraju ipak moralo iseliti. Tokom ovih akcija sistematskog iseljavanja muslimana, vecina stanovništva je napustila sela, osim dvadesetak sela iz sokolske nahije, koji se nisu iselila.

Isti slucaj bio je i sa muslimanima u gradu Sokolu, Sakaru i Malom Zvorniku, koji se takoder nisu htjeli iseliti. Pošto svi muslimani nisu napustili Srbiju shodno odredbama hatišerifa iz 1830 godine, donesen je 1835. novi hatišerif, prema kome se odreduje novi rok od pet godina da se muslimani po varošima isele iz Srbije. I poslije navedenog roka u Srbiji je ostalo više hiljada muslimana, cije je rezidiranje bilo ograniceno na šest garnizornih mjesta: Šabac, Beograd, Smederevo, Kladovo, Užice i Soko. Rok nije ispoštovan, niti je došlo do potpunog iseljavanja muslimana iz Srbije u tom periodu, a to se desilo prvenstveno zahvaljujuci nešto mirnijoj politici ustavobranitelja Aleksandra Karadordevica. Ipak nakon povratka na vlast 1860 godine, Miloš Obrenovic ce još energicnije raditi na procesu iseljavanja muslimana iz Srbije.​
 
5) Srpsko-muslimanski odnosi u Kneževini Srbiji pocetkom šesdesetih godina 19 veku

Nakon što je knez Miloš po drugi put preuzeo vlast u Srbiji, Kneževina Srbija je koristeci se teškim položajem sultana postepeno zaoštravala odnose prema Porti, a to ce biti izraženo narocito od Svetoandrejske skupštine. Potpisivanjem Pariskog ugovora 1856 godine promijenjen je medunarodni položaj Srbije. Porazom Rusije u Krimskom ratu, ruski uticaj nad srpskom kneževinom zamijenjen je zajednickim jemstvom svih sila, a s tim u vezi zabranjeno je kroz Srbiju prolazak svake strane vojske bez prethodne saglasnosti garantnih sila. To je narocito pogodilo Tursku, jer ni ona poslije ove odredbe nije mogla upucivati vojsku u Srbiju, iako je sultan bio njen formalni vrhovni gospodar. To se narocito odrazilo na muslimansko stanovništvo kneževine koje se u novim okolnostima, osjecalo još više nezašticeno pred naletom agresivne politike kneza Miloša. Što je Srbija dobijala više samostalnosti, to je srpskom narodu teže padalo postojanje muslimanskih naselja i boravak muslimana ili ”Turaka” na njihovoj zemlji.15 Kneževa politika u vezi ovog pitanja, polazila je od postulata da je ovaj problem vec ranije riješen kada je hatišerifom iz 1830, a onda i iz 1835 godine odluceno da se muslimanska naselja dignu, a muslimani isele. Srbi su na samo iseljavanje muslimana iz Srbije posmatrali kao na njihovo pravo potvrdeno ranijim ugovorima, a iseljavanje smatrali su glavnim preduslovom za potpuno oslobodenje, bez koga se potpuna samostalnost srpskog naroda ne bi mogla niti zamisliti.

Miloš je slao više deputacija Porti za zahtjevom da se muslimani isele iz gradova, navodno jer je u tim gradovima potrebna dvostruka uprava, koja po njemu ustvari nije ni moguca zbog nesnošljivih razlika i sukoba izmedu dvije strane. Stoga knez navodi kako je u ”interesu covecnosti i u interesu turskog carstva da se što pre ta dva elementa jedan od drugog odvoje.”16 Porta je sve ove zahtjeve koji su dolazili iz Srbije odbijala, što je izazivalo veliki gnjev kod Miloša. O stanju u Kneževini i odnosu srpskog i muslimanskog stanovništva pocetkom šesdesetih godina 19.st., govori u svom pismu i njemacki knez Vittenštajn koji navodi : “Sve kapije varoši Beograda u rukama su turske vojske. Turci stanuju u prostranom krugu varoši, ali se ne nalaze pod jurisdikcijom srpske policije. A te se iste prilike nahode ne samo u Beogradu, vec i u ostalim varošima kneževine, te se naziru svaki dan veci i manji sudari. K tome još valja dodati da uz kneza sjedi u Beogradu i turski paša kome djelokrug nije tacno odreden, tako da se najmanji spor može vrlo lako izvesti veliko politicko pitanje.”17
Dolazak na vlast Mihaila Obrenovica u Srbiji, oznacavao je nastavak agresivne politike prema muslimanskom stanovništvu kneževine, a kneževa politika bice obilježena nastojanjima da se definitivno riješi pitanje navodnih Turaka cije se prisustvo smatralo nepodnošljivim.

Uzajamna napetost i sukobi izmedu dvije strane, kulminirali su 3.juna.1862 godine u Beogradu incidentom kod Cukur cesme, o cemu postoje izvještaji sa srpske i turske strane. Prema Rankeu sukob je zapoceo raspravom izmedu Srba i muslimana o tome ko ce prvi tociti vodu na cesmi. Poslije svade došlo je do fizickog sukoba gdje je jedan srpski mladic ubijen, nakon cega je na uvidaj došla srpska policija, koja je uhapsila dva nizama za koje se sumnjalo da su pocinili ubistvo. Kada su žandari prolazili ulicom, iznenada su napadnuti od strane muslimanskog stanovništva, a sukob se “kao zaraza” prenio na ostatak varoši. Muslimani su Srbe napadali sa minareta i džamija, a Srbi su navaljivali na turske ducane. Sukob se ubrzo smirio, tako da su se turski vojnici povukli sa svojih pozicija, a muslimansko stanovništvo se zatvorilo u grad. Iz tvrdave je potom bombardovana beogradska varoš, a o bombardovanju su bile obavješteni konzuli velikih sila u Beogradu, kao i poslanici evropskih sila u Carigradu koji su izvršili pritisak na sultana da se napad prekine.18​

- - - - - - - - - -

6) Konferencija u Kanlidži

Incident kod Cukur cesme i bombardovanje Beograda, dali su izvrsnu priliku za srpske vlasti da ovaj sukob preuvelicaju i internacionaliziraju kako bi se ubrzano riješio problem konacnog iseljenja muslimana iz Srbije. Povodom rješavanja nastalih srpsko-turskih sukoba održana je od jula do septembru 1862 godine medunarodna konferencija u istanbulskom predgradu Kanlidži. Konferenciju su sazvale garantne sile, a neposredno pred pocetak njenog rada, Francuska i Rusija su napravile sporazum o zajednickom istupanju u korist Srbije. Tako su se u Kanlidži izdvojile dvije grupe: predstavnici Francuske i Rusije na jednoj strani koji su se zauzimali za srpske interese, te Austrija i Engleska na drugoj, koji su u vezi ovog problema bili na strani Turske. Francuski predstavnik je tražio povlacenje turskih posada iz tvrdava, što je turska strana odlucno odbila. Konferencija je zakljucena protokolom od 12 clanova, a do riješenja se došlo kompromisom, tj. odluceno je da se poruše tvrdave Soko i Užice i da se civilno muslimansko stanovništvo iseli iz Srbije, što je ustvari podrazumjevalo da se muslimani konacno isele sa teritorija nekadašnjeg Beogradskog pašaluka. Po prvom i šestom clanu zakljucka odluceno je da se muslimani moraju što brže iseliti, a odštetu za njihovu imovinu i imanja u iznosu od devet miliona groša trebala je Porti isplatiti srpska vlada. Konferencijom je takoder bilo utvrdeno da se tvrdave Užice i Soko moraju porušiti uz prisustvo stranih vojnih komesara. Turska je uspjela jedino zadržati garnizone u cetiri grada: Beogradu, Šapcu, Smederevu i Kladovu.​

- - - - - - - - - -

7) Iseljavanje muslimana 1862 g. iz Kneževine Srbije

Samo nekoliko dana poslije završetka konferencije u Kanlidži, srpske vlasti su pocele sa sprovodnjem odluke o iseljenju muslimana. Gradsko muslimansko stanovništvo koje je preostalo u Srbiji, usljed decenijske agresivne politike knezova Miloša i Mihaila prema njima, dosta je ekonomski propalo i osiromašeno. Muslimani su poceli sa selidbom, a iseljavanje je zapoceto prvobitno u Beogradu, gdje je unajmljen jedan parni remorker sa dva šlepera, koji je trebao poslužiti kao transport stanovništvu. Tom prilikom vecina muslimanskog stanovništva je prebacena u Lom Palanku, odakle su pješice trebali otici u Niš i druga okolna naselja. Jedan broj muslimana koji se iselio iz Beograda, krenuo je ka Turskoj, a neki od njih su u blizini Carigrada osnovali selo istog imena, tj. Beograd.19 Iseljavanje je bilo intenzivirano do kraja septembra i u ctavom oktobru, a vecina muslimana završila je u Vidinu i Brckom.

Medju onima koji su u oktobru iz Srbije stigli u Bosnu, bio je i voda beogradskih muslimana Rašid-paša, koji je dobio službu u Sarajevu, službovao je i u Mostaru, a umro je u Carigradu. Slijedeci primjer Beograda, iz Srbije odlaze i muslimani iz Šapca, Smedereva i Užica, a po nekim podacima 1862 godine iz Srbije se iselilo oko 8.000 muslimana, dok je preostalih 15.000 iseljeno 1867 godine nakon tzv. predaje gradova.20 Narocito je zanimljiv primjer Sokoljana, koji su dugo odbijali da se isele, jednostavno ne vjerujuci da ih je sultan izdao, a organizovali su i više protestnih skupova na kojima su porucivali: "Mi hocemo da nam sultan dode u Soko pa da nam kaže pošto nas je dao Vlasima". Ipak na kraju su i oni pod pritiskom srpske vojske morali napustiti svoje domove.

Kada je muslimansko stanovništvo iseljeno, turska vlada se morala ozbiljno pozabaviti problemom njihovog smještaja. Najveci broj iseljenika se nastanio na teritoriju zvornickog sandžaka, a veliki broj ih je završio u gradovima: Zvorniku, Srebrenici, Vlasenici, Tuzli, Kozluku, Janji, Bijeljini, Brckom, Gracanici i Kladnju, a za neke su osnavana i citava nova naselja, kao šro su Kozluk(novi), Brezovo Polje(novo), Gornja Azizija(Bosanski Šamac), Donja Azizija(Orašje).21 Porta je izdala više naredenja bosanskom valiji, gdje se izricito naglašava da se moraju uložiti krajnji napori kako bi se novi doseljenici što bolje smjestili. Takoder se izricito naglašava da tom prilikom iseljenici ne smiju osjetiti ni najmanje uvrede ili poniženja od strane domaceg stanovništva. Pitanje iseljena je zanimalo i rusku konzularnu službu u Sarajevu, koja se brinula da se naseljavanje ne izvrši na štetu hrišcana u Bosni.

Prema nekim ruskim izvorima postojala je izvjesna sumnja da Sarajlije nece dobro primiti pridošlice, a to u potpunosti opovrgava jedna od sjednica sarajevskog medžlisa koja je bila posvecena upravo pitanju smještaja stotinu porodica iz Užica.22 Uprkos ociglednoj namjeri turskih vlasti da se iseljenici iz Srbije što bolje smjeste u Bosni, ipak to nisu mogli sprovesti samo putem finansijskih ustanova, koje baš i nisu bile u najboljem stanju, vec se pribjegavalo i sakupljanju dobrovoljnih priloga.​
 
7.1) Iseljavanje muslimana iz Užica

Užice je u prvoj polovini 19 st., pored Beograda bila najveca varoš u Srbiji, a stanovnici su je zvali "mali Carigrad". Varoš je dosta stradala za vrijeme prvog srpskog ustanka, kada se dosta stanovništva iselilo u Bosnu, a Užice je 1826 godine prema Joakimu Vujicu imalo 2000 muslimanskih kuca, 20 džamija i 80 srpskih domova. Takoder je i engleski putopisac Andrej Aršibald Paton 1843. boravio u Užicu, ali on za razliku od Vujica, navodi kako ga je musellim obavijestio da Užice ima 3500 muslimanskih i 600 srpskih kuca.23 Cetiri dana nakon završetka konferencije u Kanlidži, 25 avgusta izbio je veliki požar u Užicu, a njega su izazvali Srbi koji su za to optužili muslimane, a sve u namjeri da se izvrši još jaci pritisak na "Turke" da se što prije isele. Kasnije je srušena i Šehova džamija, ali je u narodu ostalo vjerovanje, da ce onaj koji je to srušio ostati proklet.24

Takoder je bio utvrden i detaljan pravac odlaska muslimana iz Užica u Bosnu, i to preko Krivog vira i kod Petrica, niže Bajine Bašte, a iz Zvornika su bile dovucene velike skele za prijevoz ljudi i stoke. Srpska vojska je nadgledala iseljavanje, a prema savremeniku Milanu Radovicu, bilo je angažovano sedamsto do osamsto srpskih robadžija i kiridžija iz beogradskog, valjevskog i kragujevacog okruga, koji su pomagali utovar. Evakuacija muslimanskog stanovništva iz Užica sprovedena je u tri grupe. Prva grupa imala je 400 ljudi, druga 600, a ostatak je cnio trecu grupu koju su sacinjavali uglavnom stari i iznemogli, te je ovaj posljednji transport bio 28. septembra. 1862.

8.) Stanje u Kneževini Srbiji nakon 1862 g.

8.1.) “Srpski nacionalni pokret “

Srpski nacionalni pokret od 1860 g. za cilj imao je potpuno oslobodene Srbije od “Turaka”, a to se nije odnosilo samo na okoncanje osmanske vlasti u kneževini, vec je pokret podrazumijevao i uništavanje svega što je podsjecalo na višestoljetno prisustvo muslimana, ukljucujuci tu i opsežno satiranje njihovog kulturnog nasljeda. U skladu sa ovakvom netoleratnom i agresivnom politikom Srba prema muslimanima u kneževini, ubrzo je došlo i do realizacije konkretnih srpskih ciljeva. Pocetkom 1863 godine minirane su i onesposobljene užicka i sokolska tvrdava u prisustvu ruskih i engleskih vojnih komesara. Imanja iseljenih muslimana prešla su u državne ruke, a iako se poslije rušenja tvrdave u Užicu, varoš ubrzano naseljava Srbima, to nije bio slucaj i sa varoši u Sokolu.

Soko je zajedno sa jedanaest okolnih sela bio naseljen iskljucivo muslimanskim stanovništvom, pa je sa njihovim iseljavanjem prestao i život u ovom gradu. Mali broj muslimana koji je ostao u Srbiji u ovom periodu poslije 1862 godine, dobio je posebnu dozvolu od srpskih vlasti da mogu ostati u Srbiji, ali samo uz uslov da se vrate “pradjedovskoj vjeri” ili da uzmu ime Cigani.25 Neki od muslimana zbog cistog opstanka i bezkompromisne privrženosi rodnoj grudi, prihvatili su da se zovu Ciganima, mada sa pravim Ciganima nisu imali nikakve veze, stoga se za njih u Srbiji ustalio naziv “bijeli Cigani”.

Nakon što je Srbiju napustilo gradsko muslimansko stanovništvo, ostala je samo turska vojska i posade. ali se sa srpskog ugla gledanja i njihovo prisustvo više nije moglo trpiti. Ubrzo je sultan pod pritiskom velikuh sila 1867 godine izdao ferman o predaji gradova: Beograda, Smedereva, Šapca i Kladova Srbima. Posljednji osmanski komadant beogradske tvrdave Ali Riza-paša je 24.aprila.1867. predao na “cuvanje” knezu Mihajlu kljuceve Beograda, Smedereva i Kladova. Samo dan kasnije Ali Riza-paša je napustio Beograd sa posljednjim odredom turske vojske.

Sa promjenom etnicke strukture stanovništva u Srbiji, dolazi i do velikih promjena u svakodnevnom životu. Turski jezik gotovo da se nije više nigdje koristio u Srbiji, a bilo je i strogo zabranjeno pjevati turske pjesme. Sve to bilo je rezultat srpske politike približavanja Zapadu i zapadnim obicajima, a istovremeno se gotovo svakodnevno vršilo zatiranje višestoljetnih tragova prisustva muslimana na ovim teritorijama. Planski su se uništavale gradske muslimasnske cetvrti, stambeni objekti, džamije, a nisu bila poštedena cak niti muslimanska groblja.

8.2.) Rad komisija i sudbina muslimanske imovine

Nakon višestrukog iseljavanja muslimanskog stanovništva iz Srbije tokom 19 st., ostalo je neriješeno pitanje njihovih nekretnina koje su pod prisilom morali ostaviti iza sebe. Narocito je to bio slucaj sa iseljenicima koji su još 1834 godine napustili Srbiju, te koji su potraživali prihode sa svojih ranijih imanja od srpskih vlasti, ali nikad nisu uspijeli dobiti bilo kakvu odštetu. Napuštena imanja su prisvajali srpski seljaci, bez bilo kakvog odobrenja, a muslimanske kuce na tim imanjima su obavezno spaljivane. Još za vremena kneza Miloša, srpskim seljacima je naloženo da otkupljuju od muslimana njihovu imovinu i nekretnine, kao i to da preuzimaju od njih njihove vlasnicke dokumente i tapije.26 Prema protokolu od dvanaest clanova konferencije u Kanlidži 1862 godine, odluceno je da pošto se muslimani isele iz Srbije, Srbija je dužna Porti platiti odštetu u iznosu od 9 miliona groša. To je bila svojevrsna kompenzacija za turska pokretna i nepokretna imanja i imovinu u Beogradu i drugim gradovima.

Takoder se trebala formirati i posebna komisija za prodaju muslimanskih imanja, tj. za likvidiranje dugova muslimanskog stanovništva, kao i za rješavanje imovinskih sporova. Što se tice imovinsko-pravnih odnosa izmedu srpskih vlasti i muslimanskih iseljenika, potraživanja su se trebala izvršiti tek nakon što posebne potkomisije procjene vrijednost nepokretne imovine iseljenika. Osmanska potkomisija je procjenila tu imovinu na 6 miliona groša, dok je srpska potkomisija istu imovinu procjenila na samo 3,5 miliona groša. Izražena razlika u procjeni imovine dvaju potkomisija bila je u tome što je osmanska strana za osnovu procjene uzela stanje prije 1862, dok su Srbi smatrali da se treba držati one vrijednosti imovine koja je u trenutku pregovora. Vrijednost muslimanskih imanja je svakodnevno opadala, jer su mnoge od njihovih kuca ostale neuseljene, spaljene ili opljackane. Najdemonstrativniji primjer nepravednog otkupa muslimanskih imanja doživjelo je Užice. Tako su srpski predstavnici izvještavali kako su “Turci” tražili 95.000 dukata, da bi ubrzo zahtjev sveli na samo 13.000 dukata. Najveci broj posjeda otkupila je užicka opština, a imucniji Srbi su uzimali za sebe bolja imanja. Proces kupovine imanja završio se 1867 godine, a otkup je izvršen u potpunosti na štetu muslimanskog stanovništva, koje nije ucestvovalo kako u procjeni svoje imovine, tako ni u konkretnoj prodaji.​
 
10) Zakljucak

Opadanjem moci Osmanskog carstva, širom Balkana, u prvom redu u Grckoj, a kasnije i u Srbiji javlja se agresivni nacionalni romantizam koji je podsticao narod na bune i ratove, kao i kolektivnu osvetu. Sloboda hrišcanskih balkanskih naroda trebala se ostvariti u potpunosti na štetu muslimana, koji su usljed ovakve agresivne politike masovno ubijani, progonjeni ili silom pokrštavani. Iseljavanja muslimana iz Srbije možemo podjeliti u tri etape: 1) iseljavanje muslimana iz Podrinja u Bosnu 1788-1834., 2) iseljavanje 1834 g., i 3) konacno iseljenje 1862 godine. Iseljenici bili su osudeni na definitivni odlazak, bez prava da se ikad više vrate na svoja ognjišta. Krajevi koji su ostajali iza njih ubrzo su bili podvrgnuti planskim naseljavanjima, s ciljem da se sistematski sakrije svaki materijalni i duhovni trag muslimana koji su tu stoljecima živjeli.

LITERATURA

Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeca”, Sarajevo 1998
Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867)”, Znakovi vremena, br.12
Stanoje Stanojevic: “Istorija srpskog naroda II”, Beograd 1910
Mustafa Imamovic: “Pregled istorije genocida nad Muslimanima u jugoslovenskim zemljama“, Glasnik,Rijaset IZ u SFRJ, Sarajevo 1991.
Leopold Ranke:”Srbija i Turska u devetnaestom veku”, Beograd 1892.
Ibrahim Tepic: “Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878”, Sarajevo 1988
Vasa Cubrilovic: “Istorija politicke misli u Srbiji XIX veka“, Narodna knjiga, Beograd 1958.
Galib Šljivo: ”Naseljavanje muslimanskih prognanika iz Kneževine Srbije u zvornicki kajmakamluk 1863. godine”, Prilozi,30, Sarajevo 2001,
Stevan K. Pavlovic: “Istorija Balkana 1804.-1945.”, Beograd 2004
Šaban Hodžic: ”Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistocnu Bosnu izmedu 1788-1862 godine.”, Clanci i grada za kulturnu istoriju istocne Bosne, knjiga II,1958.
Hifzija Suljkic: “Iseljavanje Muslimana iz Užica u Bosnu 1862“,Glasnik,Rijaset IZ u SFRJ, Sarajevo 1991.

1 Iako se cesto upotrebljava izraz “Beogradski pašaluk”, u osmanskim dokumentima za današnju Srbiju postojao je samo naziv “Smederevski sandžak” u cijem sastavu je bio i Beograd. Izraz iako se nigdje ne spominje u osmanskim dokumentima, smatra se da je nastao kao plod prepiske Habsburškog carstva, pa iako netacan, kasnije se udomacio u savremenoj historiografskoj literaturi i publicistici.
2 Vasa Cubrilovic:“Istorija politicke misli u Srbiji XIX veka“, Narodna knjiga, Beograd, str.49
3 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeca”, Sarajevo 1998,str.6
4 Vuk Karadžic, “Srbi svi i svuda - Kovcežic za istoriju, jezik i obicaje Srba sva tri zakona”, Bec, 1849.
5 Leopold Ranke:”Srbija i Turska u devetnaestom veku”, Beograd 1892.,str.33
6 Šaban Hodžic:”Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistocnu Bosnu izmedu 1788-1862 godine.”, Clanci i grada za kulturnu istoriju istocne Bosne, knjiga II,1958.,str.67
7 Stevan K. Pavlovic: “Istorija Balkana 1804.-1945.”,Beograd 2004, str.42.
8 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867)”, Znakovi vremena, br.12, str.1
9 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeca”, Sarajevo 1998.,str.7
10 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeca”, Sarajevo 1998, str.10.
11 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeca”, Sarajevo 1998.,str.11
12 Tihomir Ðordevic: “Iz Srbije kneza Miloša” II, 1922-1924
13 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeca”, Sarajevo 1998.,str.13
14 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeca”, Sarajevo 1998.,str.15
15 Leopold Ranke:”Srbija i Turska u devetnaestom veku”, str.444
16 Leopold Ranke:”Srbija i Turska u devetnaestom veku”, str.444
17 izvještaj o Bugarskoj od 13.4.1861.( u Leopold Ranke:”Srbija i Turska u devetnaestom veku”, str.452.)
18 Stanoje Stanojevic: “Istorija srpskog naroda II”, Beograd 1910,str.369
19 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867)”,str.5
20 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867)”,str6.
21 Šaban Hodžic:”Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistocnu Bosnu izmedu 1788-1862 godine.”, str.72.
22 Ibrahim Tepic: “Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878”, str.90
23 Hifzija Suljkic: “Iseljavanje Muslimana iz Užica u Bosnu 1862“,Glasnik,Rijaset IZ u SFRJ, Sarajevo 1991.,str.62
24 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867)”,str.5
25 Safet Bandžovic: “Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeca”,str.17
26 Šaban Hodžic:”Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistocnu Bosnu izmedu 1788-1862 godine.”, str.69.

(http://www.grbavci.net/izgonmuslimana.htm)
 
Poslednja izmena:
Prema uvodnom tekstu ispada da su Osmanlije 'dosle na teritoriju Srbije kao na piknik', Ili u najmanju ruku kao da su 'oduvek prirodno bili tu'. Mislim, autor uvodnog teksta kao da previdja ko je tu koga drzao pod okupacijom. Prema autorom sugerisanju Ispada kao da nije postojao proces osmanlijskog ekspanzionizma, osvajanja ovih prostora, vojnih pohoda na ove prostore, prisiljavanja domaceg zivlja na egzoduse(takodje u raznim fazama), zatim pokusaj procesa naseljavanja turskog zivlja, proces pokusaja asimilacije srpskog hriscanskog zivlja...itd. Ispada kao da srpska sredjnovekovna drzava pre upada Osmanlija nije ni postojala. Ispada kao da 'Srbi nisu ni postojali', nego su 'oduvek ziveli samo muslimani'. I kao onda se eto neko tamo krajem 19 veka 'dosetio' da navodno 'nevine i nicim prozvane Osmanlije i muslimane, otera'. Ako je to ono sto autor sugerise onda je to potpuna besmislica. Ili autor teme zeli da sugerise da su Srbi trebali biti 'zahvalni Osmanlijama' sto su ih prvo 1390-1459 stavili u vazalni podredjeni polozaj pa im zatim 1459 potpuno okupirali drzavu, pa ih narednih 420 godina (do 1878 i berlinskog kongresa)drzali pod okupacijom. Ako pak ovo autor sugerise, onda je to takodje besmislica. I ispada kao da je Prvi srpski ustanak bio nekakav 'zlocinacki poduhvat'. Mislim... sta su trebali da rade u Prvom ustanku 1804... da iznesu pred omrazene osmanske okupatore hleb i so i maslinovu grancicu mira. Takvo ocekivanje je potpuno nerealno, i ne korespondira sa celinom ondasnjih prilika ni sa ondasnjim vremenom. To sto su se za 420 godina okupatori Osmanlije, domaci muslimani(mahom Srbi koji su presli u islam i postali deo 'turskog' privilegovanog staleza) i okupirani pravoslavni Srbi 'saziveli', to nikako nije znacilo 'ljubav' okupiranih prema okupatorima, vec prosto prisilan suzivot, suzivot pod okupacijom. Koliko god da su mozda Osmanlije bile tolerantnije nego sto bi to recimo bili Mongoli Dzingis kana, opet su bili daleko od 'dece cveca'. Bili su Okupatori, nepozvani i nezeljeni. I to punih 420 godina ! I ne moze se prihvatiti sugerisanje da su ustanci srpskog naroda bili 'zlocinacki poduhvat' niti se moze prihvatiti sugerisanje da srpski narod nije imao prava da povrati svoju slobodu i svoju drzavnost. Pa sasvim je logicno da su 1804 pod vodjstvom Karadjordja iskoristili prvu pravu ozbiljnu priliku da pocnemo da se oslobadjamo osmanlijskog jarma. Svim sredstvima, ukljucujuci i one koji su po nekim danasnjim stadardima nedozvoljeni. Ok, od 1815 Milos Obrenovic i Obrenovici su radili lukavije, ali cilj je bio isti: borba za slobodu srpskog naroda, i oslobadjanje od osmanskog jarma, znaci: da Osmanlije odu. Da im vidimo ledja. Da sve ono sto je vezano za njih i povezano sa njima, sa njihovom upravom, okupacijom, prosto ode. Na ovaj ili onaj nacin. Milom ili silom. Samo da odu. I to je, ta zelja je posle 420 godina okupacije bila nesto sasvim prirodno i logicno.
 
Poslednja izmena:
Čemu floskula: "bosanskih Slovena, srpskog jezika i muslimanske vere"? Zar je teško reći "poturčeni Srbi". Zar je toliko teško prevaliti tu reč preko usana (ili tastature, svejedno).
I molio bih da se pojasni sledeća rečenica: "U stvarnosti tu je bilo vrlo malo pravih Turaka, a radilo se uglavnom o ljudima južnoslavenskog porijekla, vecinom to su bili, nakon 1791. skoro doseljeni Bošnjaci, te manji broj Albanaca i Osmanlija". Da li to znači da su i Albanci i osmanlije (???!!!) južnoslavenskog porijekla?
 
Kvalitet teksta je vise nego diskutabilan,jednostran i nema previse veze sa istorijskim cinjenicama.
Koliko je "validan" ilustrovacu pominjanjem samo jedne trivijalne besmislice koja se pojavljuje u takstu.
Pazi,pisac ovih redova se toliko uziveo u plasiranje propagande da zanemaruje neke zaista trivialne stvari.
U pitanju je Uzicka tvrdjava cije unistenje on uzima kao jedan od dokaza za srpsku opsednutost unistavanja svega sto je Tursko (s' tim sto rec Turci stavlja pod navodnike).
Uzicku tvrdjavu su sagradili Srbi pocetkom cetrnaestog veka,a u turske ruke pada 1463.godine.Dakle,u ovom slucaju srbi unistavaju tvrdjavu koju su sami podigli.Medjutim tu nije kraj lagarija koje se ovde iznose.Osmanlije napustaju Uzicku tvrdjavu krajem 1862.godine i to po sporazumu izmedju kneza Mihaijila i porte.
Sa osmanlijama Uzice napusta i tursko stanovnistvo (a i ,prakticno svi muslimani).Medjutim po sporazumu izmedju srba i porte,srbi su prihvatili obavezu da pored Uzicke sruse jos 6(sest) tvrdjava.Dakle,unistenje tih tvrdjava trazili su turci.Za boga miloga,zasto bi srbi rusili tvrdjave koje su vec bile u njihovim rukama i time slabili svoju odbrambenu poziciju ukoliko na to nisu bili primorani?Iz tog razloga su bili prisutni i ruski i engleski vojni komesari-pa da bi se uverili da srbi postuju potpisani sporazum.
Koliko covek mora biti maliciozan (ili mozda ispranog mozga) da napise nesto kao sto je ovo?

Ostatak teksta je slican ovom primeru.Ceste misinterpretacije..pa i direktne lazi (kao sto je gore pomenuta)...uzgred,ko je potpisao ovaj tekst?
 
Kako je prosecan musliman Beograda, video Srbe i Srbiju,moze se procitat,knjiga od Resid Beja(Beogradjanin,musliman,ziveo u XIX,veku),Istorija cudnovatih dogadjaja u Beogradu i Srbiji..lik nigde ne pise o zlocinima,koje su muslimani pocinili nad hriscanima...u svom pisanju,ispada da su Srbi tu dosli bukvalno sa Marsa.
 


ZAMOLIO BIH VAS DA NA OVOM DELU, U KOLIKO JE MOGUCE, NE VREDJATE, NE IZNOSITE SOVINISTICKE STAVOVE, NEGO, OVO SAM POSTAVIO DA BI SE MOGLO UVIDETI KOLIKO JE TU ISTINE U SVEMU, JER ZASIGURNO POREKLO DANASNJIH MUSLIMANA KROZ OVO STO BUDETE PROCITALI CE BITI UPECATLJIVO ALI NIJE O TOME REC NEGO O NJIHOVOM STATUSU PRAVU itd.


MUSLIMANI U SRBIJI NAKON POVLACENJA TURAKA

Uvod

U Srbiji su tokom XIX st.bile izvedene planske akcije sa ciljem da se muslimani isele. Citav taj proces tekao je postepeno, a završen je definitivnim nestankom ovog stanovništva sa osmom decenijom XIX st. Višestoljetni proces iseljavanja muslimanskog stanovništva iz današnje Srbije govori o jednom kontinuitetu srpske politike, koja je imala za posljedicu da se broj muslimana sa godinama neprestano smanjivao, što ce na kraju rezultirati time da muslimani asimilacijom ili protjerivanjem potpuno nestanu sa ovog podrucja.

Srpska historiografija pod balastom vlastite politike i nacionalisticke ideologije ima poseban odnos prema iseljavanju muslimanskog stanovništva iz Srbije. Ona iseljavanje posmatra u sklopu procesa stvaranja svoje nacionalne države i oslobodenja od višestoljetne osmanske uprave. Opceniti stav srpske historiografije temelji se na mišljenju kako su muslimani protjerivani zato što nisu htjeli da Srbiju prihvate kao svoju državu, niti svoje “srpsko” porijeklo, kao i zbog muslimanske odlucnosti da se ne pokore zakonima sekularne države. Nasuprot ovom mišljenju kojeg zastupaju dr.Radoš Ljušic, Vaso Cubrilovic, Stanoje Stanojevic i drugi srpski historicari, izdvaja se i jedinstven stav bošnjackog kruga historicara okupljenih oko Safeta Bandžovica, Mustafe Imamovica, Ejupa Mušovica i ostalih, koji smatraju da su iseljavanja muslimana motivisana brojnim politickim, psihološkim, ekonomskim i vjerskim razlozima.

Oni zauzimaju stav kako su mnogobrojna iseljavanja muslimanskog stanovništva iz Srbije ništa drugo do frontalno uništavanje tragova jedne višestoljetne kulture i obilježja jednog naroda. Sve to bilo je rezultat srpske politike približavanja Zapadu i zapadnim obicajima, a istovremeno se gotovo svakodnevno vršilo zatiranje višestoljetnih tragova prisustva muslimana na ovim teritorijama. Planski su se uništavale gradske muslimanske cetvrti, stambeni objekti, džamije, a nisu bila poštedena cak niti muslimanska groblja.​

- - - - - - - - - -

Srbija u osamnaestom veku

Osmansko carstvo je više puta tokom 18 stoljeca ratovalo sa Habsburškom Monarhijom, a austrijska vojska je uspjela tri puta uci u Beogradski pašaluk.1 Tokom tog perioda tri puta je prestajala turska vlast, te se isto toliko puta obnavljala. Ovi ratovi su izazivali velika kretanja masa, u prvom redu desila su se mnoga iseljavanja stanovništva, kao i znatna ratna pustošenja, stoga se u Srbiji tokom 18 st. etnicki sasrav stanovništva mijenja iz temelja.2 Pored toga, Srbija u 18st. postaje ponovo granicni pašaluk, tj. politicki vrlo osjetljiva odbrambena oblast Osmanskog carstva, što ce snažno uticati na društvene i politicke odnose u Srbiji u drugoj polovini 18 stoljeca. Prema Cubrilovicu, muslimansko stanovništvo u Srbiji moralo je tri puta napuštati svoje domove tokom stoljeca, te je prema njemu to jedan od glavnih razloga zašto slabi njihov politicki i privredni znacaj.

Glavnu vojnicku i politicku snagu muslimana u zemlji cinile su posade po gradovima, narocito u Beogradu. Sultan Selim III nakon rata s Austrijom i Rusijom, nastojao je da preporodi carstvo reformama, te je u tom smislu izdao Srbiji niz fermana od 1791, 1793 i 1794 godine, s ciljem da se popravi položaj hrišcana u Beogradskom pašaluku. Srpski seljaci su iskoristili ove reforme da ojacaju svoj položaj, te sve više postaju samostalni u odnosu na tursku vlast, kako u ekonomskom, tako i u politickom smislu. Osmansko carstvo se nije uspjelo ponovo ucvrstiti u pašaluku, tj. nije obnovilo politicku, niti feudalnu vlast u Srbiji, a to se najbolje osjetilo na selu, gdje je vec od ranije bila izgradena knežinska samouprava, putem koje se srpski seljak potpuno osamostalio od turske feudalne vlasti. S druge strane, muslimansko stanovništvo Beogradskog pašaluka ograniceno samo na gradove i palanke, bilo je u znatnoj mjeri vec tada ugroženo, jer su bili odsjeceni od sela koje je osiguravalo njihovu materijalnu egzistenciju.​

I?
Šta se htelo reći ovim tekstom?
Šta je tu neobično za 19. vek?
Gde je tu neka srpska ekskluziva?
Siguran sam da bi muslimani prošli daleko gore da su se našli bilo gde drugde u Evropi.
 
Ko zna za sta je to dobro, cudni su putevi Boziji,...nije lako Srbinom opstati!!!

- - - - - - - - - -

I?
Šta se htelo reći ovim tekstom?
Šta je tu neobično za 19. vek?
Gde je tu neka srpska ekskluziva?
Siguran sam da bi muslimani prošli daleko gore da su se našli bilo gde drugde u Evropi.

Da su bili Hrvatima na raspolaganju,...garantovano ne bi ni u tragovima postojali!!!
 
Pre više od 10 godina sam na radiju uhvatio neku emisiju sa spikerkom koja je stranac. Videlo se to po naglasku. Posle nešto vremena sam saznao da slušam, "Glas Turske". Lep ženski glas je doslovce pročitao sledeće /odnosi se na ustanak 1804.: "Tada je genocidni Srpski narod isterao sa vekovnih ognjišta tradicionalno miran i dobroćudan islamski živalj".

Sa nihovog stanovišta 500 godina i jesu vekovna ognjišta, ako se zanemari čija je to tradicionalno bila i tokom tih 500 godina ipak se održala, naša teritorija. S jedne strane to jeste zločin, ali s druge, može da bude i kompliment Osmanskom carstvu koje je, da je htelo, za 500 godina moglo da nas potpuno biološki uništi.

Članak je totalno amaterski i često nema ni elementarne logike. "Srbi na prevaru osvojili Beograd i to na Bajram", ma keve ti. Trebalo je da telefoniraju Turcima i daju im mesec dana da se pripreme za odbranu?

S druge strane, ima istine u delu da je bilo zločina nad civilima, uključujući i decu. Zato je već 1804. godine karlovački mitropolit Stratimirović upozorio Karadjordja da obustavi ubijanje civila.
 
Poslednja izmena:
Gde su muslimani Ugarske,Slavonije,Dalmacije,Hrvatske,Grcke?

- - - - - - - - - -

Pre više od 10 godina sam na radiju uhvatio neku emisiju sa spikerkom koja je stranac. Videlo se to po naglasku. Posle nešto vremena sam saznao da slušam, "Glas Turske". Lep ženski glas je doslovce pročitao sledeće /odnosi se na ustanak 1804.: "Tada je genocidni Srpski narod isterao sa vekovnih ognjišta tradicionalno miran i dobroćudan islamski živalj".

Sa nihovog stanovišta 500 godina i jesu vekovna ognjišta, ako se zanemari čija je to tradicionalno bila i tokom tih 500 godina ipak se održala, teritorija. S jedne strane to jeste zločin, ali s druge, može da bude i kompliment Osmanskom carstvu koje je, da je htelo, za 500 godina moglo da nas potpuno biološki uništi.

Članak je totalno amaterski i često nema ni elementarne logike. "Srni na prevaru osvojili Beograd i to na Bajram", ma keve ti. Trebalo je da telefoniraju Turcima i daju im mesec dana da se pripreme za odbranu?

S druge strane, ima istine u delu da je bilo zločina nad civilima, uključujući i decu. Zato je već 1804. godine karlovački mitropolit Stratimirović upozorio Karadjordja da obustavi ubijanje civila.

Karadjordje je ubio rodjenog brata Marinka,jer je silovao Turkinje,ima li slicnih primera sa suprotne strane?
 
Gde su muslimani Ugarske,Slavonije,Dalmacije,Hrvatske,Grcke?

- - - - - - - - - -

Karadjordje je ubio rodjenog brata Marinka,jer je silovao Turkinje,ima li slicnih primera sa suprotne strane?

Karadjordje je prvo ubio gazdu kod koga je bio svinjar, potpom oca pa brata. Majku je, kada ga je nešto naljutila, gurnuo u pečalinjak, pobio je mnogo konkurenata i potpuno neopravdano se nametnuo kao Knez, za šta ga niko nije birao, ali to nije tema.
 
Karadjordje je prvo ubio gazdu kod koga je bio svinjar, potpom oca pa brata. Majku je, kada ga je nešto naljutila, gurnuo u pečalinjak, pobio je mnogo konkurenata i potpuno neopravdano se nametnuo kao Knez, za šta ga niko nije birao, ali to nije tema.

Iskreno prvi put cujem da je majku gurnuo u pcelinjak,cak i ubistvo oca ,je bila na nagovor majke,jer nije htela da cela porodica izgine,zbog oca koji nije hteo da predje u Srem.
al dobro nije tema u pravu si.
 
Šta je, ustvari, cilj teme? Prikazivanje Turaka kao dobrotvora, a Srba kao zlih trolova koji su ih izmasakrirali i prognali? Odakle su ih prognali? Iz Turske?

Uvodni tekst je perfidno zlonameran. Napisan u maniru manijakalno euforičnog negiranja etničkog porekla balkanskih muslimana. Koliko god su Srbi do imbecilnosti uporni da im dokažu da su srpskog porekla, oni su još imbecilnije zadrti da ga opovrgnu, i pod cenu da ridikuliziraju sami sebe.
 
Kako su se muslimani povlačili iz Španije, Portugala, Sicilije, Grčke....?
Po čemu su to Srbi grbaviji od drugih? Zašto je njihov greh veći od greha ostalih?
То је 19 век и тако се тада радило свуда, муслимани су ишли за својима, дакле у Турску, иако у већини сами етнички турци нису били.
Чак шта више Србија је била обавезна после Берлинског конгреса 1878 да омогући муслиманима да се иселе из четири придодате нахије, није то тада било ни страшно ни ненормално.Сташно би било да су их све побили.
 
То је 19 век и тако се тада радило свуда, муслимани су ишли за својима, дакле у Турску, иако у већини сами етнички турци нису били.
Чак шта више Србија је била обавезна после Берлинског конгреса 1878 да омогући муслиманима да се иселе из четири придодате нахије, није то тада било ни страшно ни ненормално.Сташно би било да су их све побили.

Још један пример. Обрати пажњу на мапу.
http://en.wikipedia.org/wiki/Cretan_Turks
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top