Falinka
Gledam te i mislim –
neće biti da su to njene oči
(ne smem da pomislim
šta bi bilo kad bi’ gled’o niže).
Mislio sam da si nakinđurena,
k’o one što moraju da se kinđure,
a nisi, taman si previše lepa za mene,
pa skraćeno kažem da si prelepa.
Čim sam te ugled’o, odma’ si mi bila
nekako najlepša na svim svetovima,
u čijem sam stvaranju učestvov’o
i nekako si mi, k’o krpelj, za srce prirasla,
al’ sam se ponad’o da imaš mrvu pameti
i da ćeš kasti: “Šta će mi ovaj, vid’ kaki je”.
Sa drugim delom mog’o bi’ se složiti,
al’ lično mislim da bi’ ti mog’o biti od koristi
po pitanju odgovora na ljubavno pitanje.
Ne bi’ da se mešam u unutrašnje stvari,
al’ malo je čudno kako si dosad mogla bez mene.
Ne bi’ ni da se falim, al’ koju god da pitaš
svaka će za mene kasti da boljeg nije imala
i da ni ti od mene boljeg nećeš naći.
Ja ti lepo kaz’o: “Izvin’te, ja Vas volem”,
a ti meni: “Morate odležati, da se na zlo ne da”.
Mustra si ti meni, kobajagi, ne mariš,
a ustvari nećeš da se vidi da mariš.
Iskren da budem, to me i brine.
Kako možeš da trpiš moje stihove boje meda,
vrcane u ritmu kloparanja neregistrovanog srca?
Nisi ti baš sasvim čista, čim ti je lepo
u društvu, jedva preživelog, pesnika.
Hajde, ponovi šta sam govorio
o praporcima na mojim nezauzdanim rečima,
o ruzmarinu u naručju tvojih drugarica
i haljini od heklanih pahulja, za slučaj da bude leto
kad pristaneš da me trpiš čitavog života?
Badava ‘ladim jezik, kad ništa ne slušaš.
Samo trepćeš u ritmu sitnih slatkih laži,
koje izmislim, da ne bi shvatila da si u bajci,
pa da mi se, nedajbože, prepadneš i pobegneš,
a ja ostanem žaba do prve rode,
pa posle bude - džaba ti žaba.
Tvoje je da me nećeš, moje da te nateram da ‘oćeš,
a ne ovako, da budemo pasent, što je redak slučaj.
Jedno je pisati ljubavne pesme, a drugo živeti ih.
Nisam navik’o da me neka vole.
Kažu one meni – ti si meni to i to, al’ nije to to.
Ja ne znam šta je ljubav, al’ znam šta ljubav nije.
Dosad je uvek bilo da nije, pa me brine šta ako ovo jeste.
‘Ajde, ti si pametna, pa kaži da l’ jeste, il’ nije.
Vol’o bi’ da jeste, al’ šta ako nije?
Il’ ako jeste, pa neko, nedajbože, pod voz skoči,
il’ popije otrova, il’ ode u politiku,
pa ovaj što je ost’o normalan poludi od žalosti,
il’ dalekobilo počne pesme pisati, a ne ume?
Tačno sam znao da imaš neku falinku.
Da si bar gadna, pa da mi ne trebaš,
il’ da se opametiš, pa da ti ne trebam,
nego ovako, k’o da se volemo,
k’o da je ovo prava ljubav
i to baš sad kad sam rešio
da za mene ljubavi nema,
da mi niko ne treba,
da volem da umrem,
a ti me teraš da ne budem svoj, već tvoj.
Kako da ne budem tvoj kad nisam svoj
otkad sam video tvoje oči,
za koje još uvek sumnjam da nisu tvoje,
prelepo, glupavo moje?