Goran Tadić - kompozitor, kantautor, pisac

Ne prilazi! Beži!

Skakući po tuđem životu,

minsko polje nije za igru.

Beži, za tvoje dobro.

Beži, za moje samodanijegore,

kao da gore može biti.

Beži, ko god da si!

Kada kažem da mi se ne živi,

to, nažalost, znači da živim.
tumblr_m2094nw5HS1rp7xjto1_500.png
 
Falinka

Gledam te i mislim –

neće biti da su to njene oči

(ne smem da pomislim

šta bi bilo kad bi’ gled’o niže).

Mislio sam da si nakinđurena,

k’o one što moraju da se kinđure,

a nisi, taman si previše lepa za mene,

pa skraćeno kažem da si prelepa.

Čim sam te ugled’o, odma’ si mi bila

nekako najlepša na svim svetovima,

u čijem sam stvaranju učestvov’o

i nekako si mi, k’o krpelj, za srce prirasla,

al’ sam se ponad’o da imaš mrvu pameti

i da ćeš kasti: “Šta će mi ovaj, vid’ kaki je”.

Sa drugim delom mog’o bi’ se složiti,

al’ lično mislim da bi’ ti mog’o biti od koristi

po pitanju odgovora na ljubavno pitanje.

Ne bi’ da se mešam u unutrašnje stvari,

al’ malo je čudno kako si dosad mogla bez mene.

Ne bi’ ni da se falim, al’ koju god da pitaš

svaka će za mene kasti da boljeg nije imala

i da ni ti od mene boljeg nećeš naći.

Ja ti lepo kaz’o: “Izvin’te, ja Vas volem”,

a ti meni: “Morate odležati, da se na zlo ne da”.

Mustra si ti meni, kobajagi, ne mariš,

a ustvari nećeš da se vidi da mariš.

Iskren da budem, to me i brine.

Kako možeš da trpiš moje stihove boje meda,

vrcane u ritmu kloparanja neregistrovanog srca?

Nisi ti baš sasvim čista, čim ti je lepo

u društvu, jedva preživelog, pesnika.

Hajde, ponovi šta sam govorio

o praporcima na mojim nezauzdanim rečima,

o ruzmarinu u naručju tvojih drugarica

i haljini od heklanih pahulja, za slučaj da bude leto

kad pristaneš da me trpiš čitavog života?

Badava ‘ladim jezik, kad ništa ne slušaš.

Samo trepćeš u ritmu sitnih slatkih laži,

koje izmislim, da ne bi shvatila da si u bajci,

pa da mi se, nedajbože, prepadneš i pobegneš,

a ja ostanem žaba do prve rode,

pa posle bude - džaba ti žaba.

Tvoje je da me nećeš, moje da te nateram da ‘oćeš,

a ne ovako, da budemo pasent, što je redak slučaj.

Jedno je pisati ljubavne pesme, a drugo živeti ih.

Nisam navik’o da me neka vole.

Kažu one meni – ti si meni to i to, al’ nije to to.

Ja ne znam šta je ljubav, al’ znam šta ljubav nije.

Dosad je uvek bilo da nije, pa me brine šta ako ovo jeste.

‘Ajde, ti si pametna, pa kaži da l’ jeste, il’ nije.

Vol’o bi’ da jeste, al’ šta ako nije?

Il’ ako jeste, pa neko, nedajbože, pod voz skoči,

il’ popije otrova, il’ ode u politiku,

pa ovaj što je ost’o normalan poludi od žalosti,

il’ dalekobilo počne pesme pisati, a ne ume?

Tačno sam znao da imaš neku falinku.

Da si bar gadna, pa da mi ne trebaš,

il’ da se opametiš, pa da ti ne trebam,

nego ovako, k’o da se volemo,

k’o da je ovo prava ljubav

i to baš sad kad sam rešio

da za mene ljubavi nema,

da mi niko ne treba,

da volem da umrem,

a ti me teraš da ne budem svoj, već tvoj.

Kako da ne budem tvoj kad nisam svoj

otkad sam video tvoje oči,

za koje još uvek sumnjam da nisu tvoje,

prelepo, glupavo moje?

proljece%20livada%20djevojka%20cvijece_lid.jpg
 
Da se nisi usudila da sanjaš
Znaš mene, brinem i zbog manjih stvari,

a kako neću brinuti šta ćeš sanjati.
Nije mala stvar, snovi su to.
Zapamtiš slike, pa izgleda
kao da se stvarno dogodilo.
Pretrnem kad samo pomislim
da bi mogla sanjati da odlazim sa drugom.
Ja to ne bih ni u snu, al’ snovi su to.

Već te vidim kako idućeg jutra
digneš taj pegavi nosić
nebu pod oblake i sve nekud žuriš
i sve ti nešto nisam važan
i kažeš da bih se samo mazio (što je tačno),
a ima toliko važnijih stvari od toga (Kojih?).
Pitam se šta ti je (tebe ne smem),
sve mislim možda sam nešto zgrešio,
pa se umiljavam preslađenim rečima,
al’ badava, kad sam kriv, a nisam.

Samo da se čovek nervira sa tobom.
Ne jede se za večeru sarma.
Ode krv u želudac, srce odbije da radi za glavu,
poblesaviš, manje, ili više, pa sanjaš koješta.
Što se ne ugledaš na mene i ne sanjaš sebe?

Nažuljam prste na gitari,
vežbam da ti se udvaram,
kad budeš želela da me slušaš,
a žulja me srce, jer strepim
da ćeš mi saopštiti da sam ti dosadio.
Kako i ne bih, kad te neprestano volim?

Kad prođe neko vreme, pitaš šta ima novo,
kao, nije ti ništa, kao ćaskamo, a komadić oblaka
još uvek se beli na pegavom slatkišu.
Pa, ništa, volim te, kažem.
Zakolutaš okicama, kao, dosadan sam,
a milo ti, samo se duriš,
jer nije svejedno kad sanjaš
da odlazi neko tvoj.

Približim se da ti usnama sklonim oblačić,
a ti se, kao, baš tada setiš, onako usput,
da kažeš kroz smeh šta si sanjala,
a ja u zemlju da propadnem,
jer znam da ne bih ni u snu…
E, zato treba stalno da se mazimo,
da nemaš vremena da sanjaš gluposti.

1375153_10151790712243528_180201401_n.jpg


 
Vetar

Danas ću biti vetar, a tvoja bluza jedro. Prišunjaću ti se iza ledja i biti neprimetna podrška tvom koraku. Veseliće te pramen kose, dok leprša pred tvojim pogledom, ne dozvoljavjući ružnom i nemilom da dopru do tebe. Znaćeš da je to znak, koji ne umeš da protumačiš i biće te baš briga što ne umeš. Osvrtaćeš se da vidiš ko te gura, ka ciljevima koje si zacrtala. Zabaviće me svaki tvoj osvrt, jer znam da me ne možeš videti. Ni ne treba.
Danas sam vetar, neuhvatljiv, nevidljiv i pre nego posustanem, želim da budem podrška tvom koraku, koji je zalet za predstojeći let.
Danas ćeš biti čudna sebi i drugima. Nenadani osmeh ukrasiće ti lepo lice. Pozlatićeš sve što dotakneš, obojićeš vazduh, koji sečeš grudima, a ja ću i dalje ostati nevidljiv.
Kad budem siguran da dalje možeš sama, staću. Letećeš sve brže, a ukorenjeni ljudi, koje ostavljaš za sobom, govoriće: „Bože, kao da joj vetar duva u ledja“.
Ako posustaneš, samo poželi i osetićeš kako ti povetarac miluje rame. Prepoznaćeš moj dah, trom, isprekidan, umoran, bez snage da te pokrene. Biće tu tek da zagolica, izmami osmeh i podseti da umeš da letiš.

G. Tadić
 
Čudna pesma

Nosim u sebi tajne,
kojima bih i tebi i sebi olakšao život
kada bih umeo da ih otkrijem i da ih objasnim,
al’ ja nisam mudrac, već nosilac tajni
koje ću odneti u grob.
Mogu samo da ti kažem
da verujem čudnom i retkom verom,
nadam se čudnom i retkom nadom
i volim čudnom i retkom ljubavlju.
Nije to lako, nije čak ni lepo,
al’ ja tako moram, ne pitaj zašto.

Još uvek tražim ljude u ljudima.
Sve više je onih kojima bi čovek,
kada bi ih opsovao, opoganio psovku.
Jedino uz ljude u ljudima
u meni ima čoveka, koji se pita
kakva je to snaga žene u ženi,
kad uspe tako skromna
da napravi ravnotežu spram neljudi,
da ispravi nepravdu što nema pravde
i stvori čudnog i retkog čoveka u meni,
kog sam čitavog života tražio?
Goran Tadić
1461169_627575197299872_1684131347_n.jpg
 
San je kao film –
ništa nije tužno,
al’ ipak te rasplače kadar,
ili scena sa likom,
koji liči na lik iz života.
Uglavnom se sanjaju premijere,
ponekad repriza filma,
ponekad repriza života,
al’ ne možeš nikog da pitaš:
“Jesi li gledao onaj film?”
niti da prepričaš,
jer san treba videti i doživeti.
Neke je teško preživeti.
1471848_635436806518350_167155580_n.jpg

G. Tadić, iz
pesme Spavaj, Anđele
 
TALENAT

Pogled mi je talentovan
za probni let iznad tvoje kože,
a to je tek uvertira našem remek delu.
Usne su mi talentovane za istraživanje
granice izdržljivosti tvojih nervnih završetaka
i iznošenje dokaza da si lepša od lepote koju gledam,
a srce talentovano da od srca napravi Srce.
Talentovan sam da slobodno vreme
ljubavlju pretvorim u vreme slobodnih.
Ovog časa, oslobađam te
svih obaveza prema obavezama.
Uključi mozak.
Tako, sad ga isključi.
Shvatila si da je ova čarolija neshvatljiva.

Veruj mi, iste smo vere i iste želje,
ali su moji bezbožnički prsti
bezobrazno talentovani za radoznalost.
Dokazaću da je svaki delić tebe,
pre mog dodira, bio nevin
i da će postati čedniji za milion nežnosti,
koje ćeš osećati dok si živa.
Otkriću ti tajnu sa dve brave,
jedan ključ tebi, jedan meni.
Pssst, ne ovde, pred svima!

Već od moje želje, koža ti je posatenila.
Zamisli u šta će se pretvoriti sve što je pod njom,
kada je još većom željom dotaknem,
pa sklizneš niz moje neshvatljivo neuhvatljive dlanove,
priželjkujući da čvrsto stegnem i ne ispuštam
oblinu linije tvog života, zatečenu na mom dlanu.

Ovo je tek početak Raja, idemo do kraja.
Ne plaši se kada bljesne.
Nećeš oslepeti, progledaćeš.

Izdrži me i zubima podrži moje rame,
dok demonstriram talenat
da te izludim kada se pojavim na bis,
pa te uhvati grč u stopalima dok ti ljubim vrat,
a zubi trnu dok ti ljubim stopala
i hrabrim te da budeš bezobrazno mirna.

Prikovaću ti pogled za nebo,
tog časa razapeto na tavanici, iznad tvog lica,
talentom da te nečujnim šapatom nagovorim
da kao nikad do sada uzdahneš
i shvatiš da život počinje tek kada ostaneš bez daha.

Obliću te kao znoj, želećeš da me upiješ do poslednje kapi
i da me zauvek smestiš tamo gde mi je oduvek mesto.

Za sve me Bog stvorio,
ali moj najveći talenat je sposobnost
da te navedem da otkriješ svoj talenat,
najpre sebi, a zatim meni.

G. TADIĆ
 
Šta ću mi ja bez tebe?
Goran Tadic

Dani su sve duži, ali noći ni za minut nisu kraće.
Ne znam šta ću od sebe kad nisi kraj mene,
pa pišem pesme, a ni sa njima ne znam šta ću.
Koliko god da su tužne
ne liče na tugu koja je uz mene kad nisi uz mene.
Koliko god da su ljubavne,
nema u njima mrve ljubavi od ljubavi
kojom pokušavam da te volim.
Koliko god da su nežne,
grube su naspram mojih dodira,
pomoću kojih, kada si ovde,
objašnjavam nešto što ne razumem,
ali se radujem što svaka tvoja ćelija
ima razumevanje za svaki moj pokret.

Ne umem da te nemam,
nekako sam slep, gluv i nem,
nekako sam sam i glup,
nekako nestrpljiv da se doljubimo
i da kolutam očima kada me pitaš
da li znam da me voliš.
Između tvoja dva zagrljaja
jedino mi tvoj zagrljaj treba.
Između tvojih reči, nedostaju tvoje reči.
Između tebe i mene ništa ne može stati,
a toliko toga nedostaje.
Ako srce sa tim ima veze,


1528684_792229014136868_1517232817_n.jpg










tuđe neću, tvoje ne dam!
 

Back
Top