Uglavnom, doziram šta kome pričam. Nikome sve. Neko zna više, neko manje, nekao taman da zadovolji znatiželju a nekome vala ništa. Davno, davno...su me naučili, da ono šta ti je najdragocenije treba držati u sebi. Tako da ono šta mi je najvažnije, najdragocenije i najbitnije o tome ne pišem i ne govorim. To nekako ljubomorno čuvam za sebe. Nekako imam utisak, da je meni najbolje čuvano.
Nemam nešto lepa iskustva baš sa ljudima, kada je o tome reč. Slabo su bili duhovni, a još slabije dobronamerni...Otprilike, ja imam utisak da sam ja to kao njima, ko čuva njihove tajne, ukazuje na probleme, trudi se da ih reši s njima. Raduje se lepim dešavanjima a sa njima deli i one manje lepe. I prija to saznananje da imaju u mene toliko poverenja. Ali je ponekad i baš opterećujuće.
Mene je život naučio, da se ne treba previše pričati...I olako.
Ljudi koji uglavnom, kažem uglavnom..znaju najviše, jesu moja porodica. I to je to.