hogarius
Elita
- Poruka
- 15.124
Filozofija religije i humanizam
Jedna od centralnih tema svih religija, kao i mnoga druga pitanja sadrzana u teologiji vezana su za pitanja ZLA, ljudske patnje, poniznosti i potpunog, bezpogovornog potcinjavanje datom bozanstvu. Zašto ova pitanja uzimaju centralnu poziciju u tumacenju svake relgije i filozofije. Znatan broj razlicitih objašnjnja i oprecnih strategije, koje se bave ovim pitanjima, su formirana sa oprecnih polaznih premisa u suprotstavjenim religijama i u razlicitim periodima. Međutim, sa pojavom pokreta RENESANSE i ozivljavanjem humanistice misli vecina takvih stanovista bila je odbacena od strane nosilaca i podržavalaca duha preporoda. Covek, do tada okovan, i duhovno i fizicki, podvrgnut indoktrinaciji religijskim dogmama, pritiskan rigoroznim i nicim opravdanim mucenjima i u svemu sputavan, dobija posebno – centralno mesto u drustvenim zbivanjima. Umesto lomaca i spaljivanja svega sto je imalo human i slobodouman karakter, ukljuciv i samog nosioca i kreatora progresa, ulazimo u novi period kada covek pocinje da se pozicionira i fokusira u sredistu dogadjanja u nasem humanom univerzumu postepeno odbacujuci religiske okove.
Da li je ZLO posledica delovanja neke natprirodne sile? Humanisti ne inkliniraju, bar ne u značajnoj meri, verovanju u supernaturalna bica i nadprirodne sile, ukljucujuci i natprirodne uzroke zla, kao sto je hrišćanski Satana ili zoroastrian Anga Mainu. Za pristalice humanistickog ucenja, svako ZLO na ovom Svetu je posledica covecijih aktivnosti ili neaktivnosti; mi, živi ljudi smo odgovorni za ono sto nam se desava – bilo da je dobro ili zlo.
Da li to znaci, onda, da su ljudi fundamentalno zli ili gresna stvorenja. Odgovor je: "Ne, ne znaci." Što se ljudi tiče, ne.
Humanisti ne prihvataju tradicionalnu hrišćansku doctrinu „praiskonskog, praroditeljskog greha”, ne smatraju se odlgovornim za grehove predaka, s toga nije verovatno da će posmatrati ljude kao gresnike, izuzev, možda, u metaforicnom smislu. Humanista normalno ne preuzima a priori pesimisticko vidjenje ljudske prirode, koje ih karakterise kao da su bazicno, nasledno losi, uvek spremni da učine najgora dela kako sebi tako i drugima.
Drugi Humanistiki manifest glasi:
„Mi verujemo u optimizam pre nego u pesimizam, nadu pre nego razocaranje, ucenje žive nauke umesto dogme, mi verujemo u istinu umesto u mitologiju, verujemo u znanje i nauku umesto u neznanje, u radost pre nego krivicu ili greh, toleranciju umesto straha, ljubav umesto mrznje, samilost nad sebičnoscu, u lepotu umesto u ruznocu i u rezon pre nego slepilo dogme ili iracionalnosti.”
Naravno, humanisti nisu naivni opstimisti u smislu da veruju da su sva humana bica po pravilu dobra i bezgresna. Humanizam je, u sustini, vise pragmaticna filosofija – ljudi nisu obavezno dobri ili zli, ali imaju kapacitet da budu i jedno i drguo. Zato, važno je da naše drustvene, politicke i filozofske institiucije budu tako opremljene da mogu ankurazirati dobro, a istovremeno dekurazirati zlo.
Ali kako bismo pretpostavili prevazilazenje zla i ljudke patnje. Mnoge tradicionalne religije uce da prevazilazenje zla jedino može biti postignuto u onozemalljskom zivotu, gde milostiv Bog vlada nad svima ili kada je nas ego prevazidjen u nirvani. Humanisam, međutim, odbija ideju da mi moramo cekati na drugi nebeski zivot, na nasu "nematerijalnu", metafizicku buducnost. Umesto toga, borba protiv covecijih patnji i zla u ovozemaljskom zivotu mora se odigravati ovde na zemlji i to odmah, sada. Ako smo odogovorni za pogresna i zla dogadjana, onda smo takođe, odgvorni i duzni da ih učinimo ispravnim i naneto zlo repariramo.
Humanizam uci da covek ima snažan motiv i fizicku i umnu sposobnost da učini da se ispravi ili ucini boljim postojece stanje stvari, ali samo ako smo zaista spremni da to učinimo lično ili kao grupni entitet, a ne da se oslanjamo na odgovornost drugih, a posebno da ne ocekujemo da će se to desiti tek na onom svetu pod patronatom svemocnog i sveznajuceg bozanstva. Pozitivne promene moraju da se desavaju na zemlji i u toku naših zivota. Kako god bio minimalni doprinos pojedinca, u zbiru je to ogroman pozitivan korak u bolju ovozemaljsku buducnost.
Jedna od centralnih tema svih religija, kao i mnoga druga pitanja sadrzana u teologiji vezana su za pitanja ZLA, ljudske patnje, poniznosti i potpunog, bezpogovornog potcinjavanje datom bozanstvu. Zašto ova pitanja uzimaju centralnu poziciju u tumacenju svake relgije i filozofije. Znatan broj razlicitih objašnjnja i oprecnih strategije, koje se bave ovim pitanjima, su formirana sa oprecnih polaznih premisa u suprotstavjenim religijama i u razlicitim periodima. Međutim, sa pojavom pokreta RENESANSE i ozivljavanjem humanistice misli vecina takvih stanovista bila je odbacena od strane nosilaca i podržavalaca duha preporoda. Covek, do tada okovan, i duhovno i fizicki, podvrgnut indoktrinaciji religijskim dogmama, pritiskan rigoroznim i nicim opravdanim mucenjima i u svemu sputavan, dobija posebno – centralno mesto u drustvenim zbivanjima. Umesto lomaca i spaljivanja svega sto je imalo human i slobodouman karakter, ukljuciv i samog nosioca i kreatora progresa, ulazimo u novi period kada covek pocinje da se pozicionira i fokusira u sredistu dogadjanja u nasem humanom univerzumu postepeno odbacujuci religiske okove.
Da li je ZLO posledica delovanja neke natprirodne sile? Humanisti ne inkliniraju, bar ne u značajnoj meri, verovanju u supernaturalna bica i nadprirodne sile, ukljucujuci i natprirodne uzroke zla, kao sto je hrišćanski Satana ili zoroastrian Anga Mainu. Za pristalice humanistickog ucenja, svako ZLO na ovom Svetu je posledica covecijih aktivnosti ili neaktivnosti; mi, živi ljudi smo odgovorni za ono sto nam se desava – bilo da je dobro ili zlo.
Da li to znaci, onda, da su ljudi fundamentalno zli ili gresna stvorenja. Odgovor je: "Ne, ne znaci." Što se ljudi tiče, ne.
Humanisti ne prihvataju tradicionalnu hrišćansku doctrinu „praiskonskog, praroditeljskog greha”, ne smatraju se odlgovornim za grehove predaka, s toga nije verovatno da će posmatrati ljude kao gresnike, izuzev, možda, u metaforicnom smislu. Humanista normalno ne preuzima a priori pesimisticko vidjenje ljudske prirode, koje ih karakterise kao da su bazicno, nasledno losi, uvek spremni da učine najgora dela kako sebi tako i drugima.
Drugi Humanistiki manifest glasi:
„Mi verujemo u optimizam pre nego u pesimizam, nadu pre nego razocaranje, ucenje žive nauke umesto dogme, mi verujemo u istinu umesto u mitologiju, verujemo u znanje i nauku umesto u neznanje, u radost pre nego krivicu ili greh, toleranciju umesto straha, ljubav umesto mrznje, samilost nad sebičnoscu, u lepotu umesto u ruznocu i u rezon pre nego slepilo dogme ili iracionalnosti.”
Naravno, humanisti nisu naivni opstimisti u smislu da veruju da su sva humana bica po pravilu dobra i bezgresna. Humanizam je, u sustini, vise pragmaticna filosofija – ljudi nisu obavezno dobri ili zli, ali imaju kapacitet da budu i jedno i drguo. Zato, važno je da naše drustvene, politicke i filozofske institiucije budu tako opremljene da mogu ankurazirati dobro, a istovremeno dekurazirati zlo.
Ali kako bismo pretpostavili prevazilazenje zla i ljudke patnje. Mnoge tradicionalne religije uce da prevazilazenje zla jedino može biti postignuto u onozemalljskom zivotu, gde milostiv Bog vlada nad svima ili kada je nas ego prevazidjen u nirvani. Humanisam, međutim, odbija ideju da mi moramo cekati na drugi nebeski zivot, na nasu "nematerijalnu", metafizicku buducnost. Umesto toga, borba protiv covecijih patnji i zla u ovozemaljskom zivotu mora se odigravati ovde na zemlji i to odmah, sada. Ako smo odogovorni za pogresna i zla dogadjana, onda smo takođe, odgvorni i duzni da ih učinimo ispravnim i naneto zlo repariramo.
Humanizam uci da covek ima snažan motiv i fizicku i umnu sposobnost da učini da se ispravi ili ucini boljim postojece stanje stvari, ali samo ako smo zaista spremni da to učinimo lično ili kao grupni entitet, a ne da se oslanjamo na odgovornost drugih, a posebno da ne ocekujemo da će se to desiti tek na onom svetu pod patronatom svemocnog i sveznajuceg bozanstva. Pozitivne promene moraju da se desavaju na zemlji i u toku naših zivota. Kako god bio minimalni doprinos pojedinca, u zbiru je to ogroman pozitivan korak u bolju ovozemaljsku buducnost.
Poslednja izmena: