Suocavanje sa proslosti zarad Buducnosti.

Zmaj_od_Nocaja

Početnik
Poruka
36
Gledajuci stravican snimak egzekucije mojih sunarodnjaka iz Srebrenice,pomislio sam odmah kakva ce reakcija biti Srpskog javnog mnjenja na ovaj surov zlocin ucinjen od strane tih zlikovaca.Opsti je zakljucak da je vecina osudila ovakav sramni cin ubijanja nevinih civila.Medjutim citajuci neke komentare ovde dosao sam do zakljucka da ima doista jos ljudi koji prosto zamenjuju teze da bi koliko toliko minimizirali ovaj zlocin.Bilo je zlocina na svakoj strani u Bosni i to nije diskutabilno,medjutim zasto se neko ovde zgrazava na pomisao da se treba suociti sa prosloscu i reci da su Srbi ali kao pojedinci cinili strasne zlocine i da se zbog toga treba izviniti,i pruziti ruku pomirenja zarad generacija moje i vase dece da skinu breme proslosti zarad Buducnosti u kojoj zelimo svi zajedno da zivimo.Zar je to toliko tesko?Ja sam Bosnjak i zivim u Srbiji i zelim da ovde i umrem.Manimo se vise demagogija pruzimo ruke jedni drugima i prestanimo da se vise delimo na Balije i Cetnike.
 
Немам шта да пружам руку лажовима, ипак сам господин човек који бира друштво.
На снимку се види да су стрељани прибадници Војске БиХ што је потврдила каснија изјава мајке једног од стрељаних која је дала изјаву за ТВ показујући његову слику у униформи.
Кад им није успео пробој побацали су пушке и глумили цивиле, сад, толико цивила у униформама...
 
Ма има и да се изљубим са њима у уста, како да не.
Не пада ми на памет да интимизирам са кољачима мог народа.
Прво су били шуцкори па усташе а сад и некакви Бошњаци.
Кад год им се пружила прилика клали су Србе и сад би ја требао да се милким са њима?!
Имамо ли шта од тога што смо им опростили покољ у 2.с.р.-у?
Имамо, како да немамо-"Највеће хитове Насера Орића".
Јеси ли гледао можда те хитове?
 
Најгори модераторе којег видех у животу, тај твој батица помиње некакву страховиту егзекуцију а у ствари је у питању најобичније стрељање Орићевих пулена који нису успели у намери да пробију обруч и збришу с места злочина.
Значи, одбраном кољача и сам је постао кољач, јес'да није држао нож( непроверена информација) али колико видим држи стражу још увек(проверена и доказана информација).
 
slushaj ovako.
shta si se zalepio za srebrenicu? necju jednostavno da komentarishem ono shto ti kazhesh za to. po stoti put, neproverene informacije. mi to ne mozhemo znati. ne mozhemo znati sigurno dal su civili il vojnici. i nije bitno. jedino shto je bitno je da ovaj chovek predlazhe mirenje, a vi to odbijate. ti glasno i jasno, ostali precjutno. time govorite o sebi.

pamet u glavu.
 
Zmaj_od_Nocaja:
Nakon do sada procitanih odgovora zaista dolazim do zakljucka da si Keeper potpuno u pravu.Komentar suvisan!Ali zbog ljudi slicnih tebi vredi boriti se dalje i ne posustajati u ideji multinacionalnog zivota na ovin prostorima.Vreme ce pokazati koje bio u pravu.

ja nisam srbin niti musliman i meni je daleko lakshe da sagledam stvari. ovi ljudi ovde su ochito nezdravo ponosni i njihov "nacionalizam" im udara u glavu, ochito da im treba vremena da se priberu. tako da, josh uvek nazhalost nije vreme za mirenje.
al drago mi je da neko pokazuje inicijativu ;-)
Peace.
 
Нема помирења на штету истине.
А то што теби није битно то што су стрељани Орићеви омладинци је само твој проблем јер сваки пут кад ти нешто не иде у прилог ти кажеш да је то непроверена информација.
Филм који је приказан је проверено монтажа и дезинформација и ту нема спора за сваког ко иоле размишља док гледа.
Питај батицу да ти позајми филм "Највећи хитови Насера Орића" па да видим дал'ћеш онда бити расположен за руковање.
Нема потреба да будемо ништа више од комшија који једноставно морају да живе у миру а колико видим батица је одмах зинуо о некаквом ужасном злочину над његовим суграђанима што јасно показује његове намере.
 
Zmaj_od_Nocaja:
Gledajuci stravican snimak egzekucije mojih sunarodnjaka iz Srebrenice,pomislio sam odmah kakva ce reakcija biti Srpskog javnog mnjenja na ovaj surov zlocin ucinjen od strane tih zlikovaca.Opsti je zakljucak da je vecina osudila ovakav sramni cin ubijanja nevinih civila.Medjutim citajuci neke komentare ovde dosao sam do zakljucka da ima doista jos ljudi koji prosto zamenjuju teze da bi koliko toliko minimizirali ovaj zlocin.Bilo je zlocina na svakoj strani u Bosni i to nije diskutabilno,medjutim zasto se neko ovde zgrazava na pomisao da se treba suociti sa prosloscu i reci da su Srbi ali kao pojedinci cinili strasne zlocine i da se zbog toga treba izviniti,i pruziti ruku pomirenja zarad generacija moje i vase dece da skinu breme proslosti zarad Buducnosti u kojoj zelimo svi zajedno da zivimo.Zar je to toliko tesko?Ja sam Bosnjak i zivim u Srbiji i zelim da ovde i umrem.Manimo se vise demagogija pruzimo ruke jedni drugima i prestanimo da se vise delimo na Balije i Cetnike.
... Najlakse je osuditi. To treba shvatiti. Da li si video mrtvo telo nekog Amerikanca kad su srusene one dve kule u New Yorku ili u bilo kom ratu koji su do sada vodili. Kakve veze sa ovim zlocinom imaju obicni ljudi kojima se ovakvi snimci serviraju uz nedeljni rucak. Sta mislis kako su se osecali roditelji koji gledaju ubijanje svoje dece na svakom kanalu TV-a. Kada je RTS prikazivao snimke ratnih zlocina i stradanja mirotvorci koji bi sad da "osvescuju" narod su se zgrazavali jer je to bilo ratno huskanje...a sta je onda ovo. Ako je dokazano da prikazivanje nasilnih scena uzrokuje porast zlocina zasto ga nama i danas prikazuju - taj snimak nije pusten da bi nekoga "osvestio" nego da bi nas sve zajedno jos vise "onesvestio" ... vidis kakve je reakcije izazvao samo na ovom forumu. Da stvarno zele da sude ratnim zlocincima ne bi coveka koji je u Hagu priznao da je ubio preko 50 ljudi osudili na 5 godina zatvora jer je "saradjivao sa sudom" a onda ga pustili da slobodno seta niti bi ljudi koji su odgovorni za rat i danas bili u politici
 
Nije poenta u tome da ovaj snimak egzekucije nekog osvesti ili onesvesti,vec je poenta u tome da gledajuci te uzasne slike preisitamo nasu savest ponaosob i sagledamo realno sliku stvari.Ljudima je potrebno nekad nesto i prikazati da bi preispitali svoja ubedjenja.Bilo koji drugi video snimak na kojem bi bilo prikazano ovako nesto ucinjeno drugim narodima na isti nacin bi bilo tretirano kao i ovo.Video sam snimke mrtvih Amerikanaca na televiziji ali takodje i slike mrtve Palestinske kao i Jevrejske dece.I? Sta cemo sada?Hocelimo biti osvetoljubljivi ili ce mo probati da prastamo?Verujte ljudi da nemamo Alternativu!
 
Па за почетак би било фино да нам средиш дебату на неком од ваших форума, само немој одмах да поченеш да ми кукаш како ти ниси као они који банују Србе и да су људи попут тебе већина У Бошњи јер тек онда неће имати никаквог смисла.
Сјатили сте се по задатку да нас убедите како смо ми злочинци али нам, ето упркос свему, ви опраштате само да ми још и признамо и све ће бити супер.
Лоше Ало, много лоше.
 
PRVI SVETSKI RAT

Posto svih prethodnih decenija austrougarske okupacije i vladavine Srbi nisu pristajali da budu tudjinske sluge i njeni verni podanici, cim je poceo prvi svetski rat 1914. godine proglaseni su, kolektivno, za veleizdajnike. Odmah potom, sirom tog (svojevremeno), aneksijom okupiranog podrucja, poceli su sudski procesi. Pred sudije, uglavnom Nemce, Madjare i Hrvate, izvodjenisu svi znacajniji i vidjeniji ljudi srpske nacionalnosti: imucniji domacini,svestenici, intelektualci, omladina, trgovci... Svi su, po tim zakonima, bili krivi. U Bosni i Hercegovini nije bilo veceg grada u kojem nije bilo sudjenja Srbima - veleizdajnicima.

Iz ovih krajeva, bolje reci iz tadasnjeg srebrenickog sreza, na veleizdajnickim procesima osudjeno je oko dvadeset Srba. (Prema svedocenju Djordja Beatovica u njegovoj knjizi Bratunac i okolina u mojim secanjima (Udruzenje dobrovoljaca oslobodilackih ratova Srbije 1912-1920, Beograd 1981) stradali su: Pavle i Todor Beatovic i Radomir Blazic iz Bratunca, Pajo Vasic iz Boljevica, Gajo Davidovic iz Poloma, Vaso, Jovan i Jakov Eric iz Kravice, Jovan Kaldesic i Jakov Mladjenovic-Milojevic iz Drinjace, Matija Miladinovic,Prodan i Milan Petkovic iz Zelinje, Radovan Nedeljkovic iz Dubravice, Pero Milosevic iz Srebrenice, Drago Urosevic iz Visocnika i Nedeljko i Stanoje Zaric iz Slapasnice.) Sve su to bili ugledni ljudi svog kraja.Dvojica od njih su pravoslavni svestenici. Sudbina jednog od tih svestenika, potonjeg protojereja Milana Petkovica, u dobroj meri je i simbolicna za Srbe i pravoslavne ljude Bosne. On je prvi svetski rat proveo na robiji, ali je i preziveo taj rat. Naredni nije. U drugom svetskom ratu je takodje uhapsen i odveden u Dahau, to gubiliste za prognane narode Evrope, a zivot je okoncao u gasnoj komori. U oba rata njegova jedina krivica je bila sto je Srbin, pravoslavni svestenik. I egzekutori i njihovi pomagaci u obaslucaja su bili isti: Austrijanci, odnosno Nemci a jos i lokalne sluge - susedni muslimani.

Oni Srbi koji nisu bili obuhvaceni tim navodnim sudjenjima sa vec unapred poznatom presudom, koja je uvek glasila smrt ili robija a nikada oslobadjanje od optuzbe, podvrgnuti su drugim metodama unistavanja i progona. Zlocine nad podanicima srpskog naroda austrougarska drzava nije ni smatrala zlocinima.Izgledalo je sasvim normalno opljackati imovinu, zapaliti kucu, prognati ili ubiti coveka, pod uslovom da je Srbin. Za takvo ponasanje prema ostalim narodima se odgovaralo.

U srebrenickom srezu obeseno je nekoliko desetina Srba, a vise odsto je streljano (medju njima sedam zena i tri deteta). (Prva zrtva je bio Gligor Andric iz Obadi, koji je obesen u samom gradu. U Tuzli su obeseni Gospava Beatovic iz Bratunca, Cvjetko Vujadinovic iz Osredka, Jakov Drmonjic iz Babuljica, Cvijetin Filipovic i Krsto Bojic iz Obadi, Luka Ilic iz Vranjesevica i Mitar Ilic iz Tegara.)

Nacini kojima je sprovodjen genocid nad srpskim narodom dopunjeni su, ili prosireni,progonima ne samo muskaraca, vec i kompletnih porodica. Deportacija je izum Austrougarske. Turska je u svoje vreme unistavala sve pred sobom, usled cega su ljudi bezali i napustali svoje kuce i svoja naselja, ali nijeo rganizovano iseljavala. Obe drzave su i prekrstavale, odnosno trazile napustanje pravoslavne vere.

Pod Austrougarskom je proterano, iseljeno ili pobeglo od tiranije nekoliko hiljada srpskih porodica. Neposredni izvrsioci proterivanja, pored vlasti i njenih organa, bili su i lokalni muslimani obicno svrstani u neke, navodno vojne, formacije kao sto su Zeleni kadar, Suckori, ali mogli suto da rade i kao civili. Malo se tadasnjih prognanika po zavrsetku rata vratilo. U to vreme predstavnici vlasti u Srebrenici, oninaj popularniji i svima poznati, bili su Dr Sandrk (Hrvat, kotarski predstojnik) i Avdo Sulejmanovic (musliman, staresina zatvora, ranije sumar).

Najsuroviji oblik deportacije bilo je proterivanje u logore. Za Srbe iz Bosne po zlu su bili cuveni Arad, Saponjek i Nezider... Samo u Aradu, u koji je prvi transport otpremljen avgusta 1914, zivot je izgubilo oko 200 lica srpske nacionalnosti. Pored odraslih muskaraca, civila, u Aradu su stradali deca,zene, starci, a i cele porodice. (Ovde ne mogu da ne pomenem i svog dedu Tosu Ivanisevica, trgovca iz Gracanice ispod Ozrenau Bosni. I on je bio proteran u Arad. Za to vreme kuca, trgovine i magaze su opljackane. Umro je u vozu pri povratku kuci kada se rat zavrsio i logor bio oslobodjen i raspusten. Baba Staka je ostala sa petoro maloletne dece: dve kcerke i tri sina i bez igde icega. U narednom ratu i oni su slicno prosli. Dva sina, Savo i Milos, su poginula, porodice izbegle ili proterane u Srbiju,a imovina i kuce opljackane i razorene. Milos Ivanisevic je poginuo u sukobu sa Franceticevim ustasama u selu Bjelovac kod Bratunca februara 1942. i grob mu nikada nije pronadjen. Savo Ivanisevic je poginuo krajem 1941. u sukobu sa Nemcima u nekom selu izmedju Smedereva i Pozarevca, a ni za njega se ne zna gde je sahranjen. U zivotu su ostali sin Stanko i dve kcerke, Kristina-Cica i moja majka Milena. Sada, u ovom ratu, unuci Tose i Stake Ivanisevic, koje je zivot ostavio sa one strane Drine i Save, prolaze kroz ista iskusenja i nesrece kao i njihovi ocevi i preci.)

Poseban, iako u odnosu na stradanje ljudi manje znacajan oblik tiranije su pljacke, otimanje i unistavanje imovine. Sve vreme rata to je bila uobicajena pojava. Srbi nisu imali prava na zivot, a kamoli na imovinu. To se posebno odnosilo na bogatije ljude - vlasnike preduzeca, bankare, hotelijere, fabrikante, trgovce, kafedzije i zanatlije. Ostalo je svedocenje (navedeni rad Djordja Beatovica) da su u Srebrenici opljackane dve radnje Martijana Vujadinovica; ducani Jovana Ilica, Koje Urosevica, Gruje Vidakovica, Laze Lazarevica; radnje i kuce Vase Krsmanovica i Cvijetina Jovanovica; kuce Marije Tomic, Mihajla Stjepanovica i Alekse Jovanovica; opancarska radnja Milosa Tomica; radnja Gase Jovanovica. Prilikom tih nasrtaja na imovinu, mnoge kuce i radnje su spaljene i razorene, a vlasnici pobijeni.

Posle svih tih progona i ratnih stradanja u tadasnjem srebrenickom srezu (na teritorijama koje danas obuhvataju opstine Srebrenica,Bratunac i Skelane), srpska populacija je smanjena za oko 50 odsto od ukupnog broja stanovnika.

Sledeci rat doneo je novi egzodus, patnje i stradanja
 
DRUGI SVETSKI RAT

Za to su se pobrinuli gotovo isti okupatori i njihovi, takodje isti, saradnici. Srebrenicki srez, kao i ostali srezovi Bosne i Hercegovine, za vreme drugog svetskog rata pripao je Hitlerovoj kvislinskoj tvorevini Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj, na celu sa kvislingom i monstruoznim vodjom te drzave Antom Pavelicem. Ta drzava je, po svim verodostojnim svedocenjima, bila grobnica srpskog naroda, ali i Jevreja i Cigana. Koliko je Srba progutao samo logor Jasenovac, niti se zna niti ce se ikada saznati. A to je manji deo ukupnih zrtava i ukupnog srpskog stradanja. Srpske grobnice, one znane a jos vise neznane, razasute su svuda po Bosni i Hercegovini. Stratista su bila i vlastite kuce, mesne crkve, kompletna sela i podrucja, kraske jame, reke - posebno Drina, Dunav i Sava, domaci i strani logori: Ausvic, Dahau, Majdanek...Spisak Srba stradalih u ratu 1941-1945. vise nije moguce saciniti. Ono sto suu radili Jevreji za svoje zrtve, mi Srbi nikada necemo biti u stanju da uradimo. Istina, pamtimo ponesto konkretno i pojedinacno, zrtve iz vlastite porodice, ali ne i zrtve celog naroda, bez obzira gde je u prostorima bivse Jugoslavije ziveo i zivi.

Nije moguce napraviti ni spisak zrtava u srebrenickom srezu. Procene se krecu u rasponu izmedju 3000 i 6000 lica. Izvesna svedocanstva o tim stradanjima su spomenici u iskljucivo srpskim, ali ne i mesovitim selima i crkvenim portama. Takva obelezja do ovog poslednjeg nasrtaja na srpski narod, koji su muslimani otvoreno zapoceli proleca 1992. godine, mogla su se naci u vise srpskih sela. Ali ta svedocanstva nisu dovoljna. U njima je samo deo istine o ukupnom stradanju u tim surovim vremenima i godinama.

U nedostatku nasih verodostojnih istoriografskih publikacija, sadovoljno pouzdanim, egzaktnim pokazateljima i svedocenjima o stradanju srpskog naroda u srebrenickom srezu, mozda ce biti bar dovoljno ilustrativno iako ne i dovoljno ubedljivo i pregledno, da se oslonimo na ono sto je neprijatelj zabelezio i sto je ostalo u njegovim dokumentima koja se danas nalaze u nasim rukama. Rec je, znaci, o arhivskoj gradji koja se ovom prilikom, sticajem okolnosti, prvi put publikuje, a odnosi se na podrucje koje je predmet naseg interesovanja i kazivanja. Medjutim, ni ti dokumenti, kao stoje nagovesteno, ne otkrivaju ni pribliznu istinu o celini stradanja. Te stare hartije mogu danas samo da ilustruju stanje kakvo je bilo u te cetiri godine, daju podatke o nekim konkretnim slucajevima i donekle odslikaju atmosferu koja je u to vreme vladala na podrucju sreza.

Najstariji dokument iz vremena Paveliceve NDH koji govori o Srebrenici potice od 29. januara 1942. godine, a odnosi sena 18. avgust 1941. (kada je Srebrenica prvi put bila oslobodjena od ustasa) i na period do kraja te godine. To je pismo (neka vrsta izvestaja) kotarskog predstojnika iz Srebrenice Velikom zupanu Velike zupe Vrhbosna u Sarajevu (Arhiv Vojnoistorijskog instituta, reg. 54-1, k. 181, arh. NDH). U tom dokumentu doslovice pise:"...Srebrenicu su osvojili 18. kolovoza 1941. i otisli dalje prema Zvorniku (do Drinjace). Izmedju hrvatskih vlasti i cetnika tog dana, trajala je borba od sest sati ujutru do podne istog dana. Zrtava je bilo i sa jedne i sa druge strane, oko dvadeset vojnika i cetnika. Cim su unisli cetnici u Srebrenicu, pozvali su potpisanog i ostale sefove nadlestava, oduzeli im kljuceve od kancelarija i kasa, pokupili pare (oko 600000 din.) i postavili svoje organe u kotaru i opcini. Hrvatske cinovnike i ostale sluzbenike odstranili su, nisu ih nikada nista pitali niti sta trazili od njih. Cinovnike i sluzbenike nisu tukli, niti je koji poginuo. Jedino logornika Djozica Muhameda,zvanicnika kotara srebrenickog uhapsili su i lezao je u zatvoru oko 20 dana, te su ga pustili... (naznacio autor). ...Srebrenica imade oko 40000 stanovnika, polovica je muslimana, a polovica pravoslavnih. Zidovskih kuca ima samo jedna i nekoliko cinovnika katolika. Kada su cetnici unisli u Srebrenicu (tj. kolovoza 18. 1941) bilo ih je oko 400, koji nisu bili svi naoruzani, nego neki su bili sa sjekirama i toljagama..."

Ovaj dokument je bio dostavljen potpredsedniku Vlade NDH Dzaferbegu Kulenovicu i ministru unutrasnjih poslova Andriji Artukovicu.

A pomenuti ustaski glavesina, vodja i logornik ustasa u Srebrenici, Djozic Muhamed (koji je jedva oko dvadeset dana bio u zatvoru i koga su zivog i zdravog Srbi pustili na slobodu) suprotno navedenom izvestaju, ovako opisuje te dane.

"18. kolovoza 1941. godine cetnici-komunisti (neko precrtao rec "komunisti", napomena autora) zauzeli su Srebrenicu, prilikom ulaska cetnika u Srebrenicu bilo ih je oko 3000, sa oruzjem bilo ih je oko 1000. Vodja cetnika bio je Jezdimir Dangic, major bivse jugoslovenske zandarmerije. Prilikom odbrane Srebrenice poginuo je satnik Nikola Grubasek, a ranjen je porucnik cije ime ne znam, a od vojnika poginulo je 7, a ostali su napustili borbu jer nisu imali dovoljno municije. Ja sam kao ustasa i ujedno vrsilac duznosti logornika,borio sam se sa nekoliko ustasa i milicije nije nam poslo za rukom borbu zadrzati... Po ulazu cetnika u varos, dosta gradjana koji su bili naoruzani, prikrili su oruzje, da ne bi palo u ruke cetnika..." Zatim navodi da je za komandanta Srebrenice postavljen ucitelj Tosic, rezervni porucnik, i da je odmah pocela pljacka muslimanskih radnji. Potom slede itvrdnje: "... U pojedinim selima oko Srebrenice silovali su zenski zivalj, narocito djevojke. Kada su cetnici zauzeli Srebrenicu ubili su oko 10 muslimana... Muslimanima prilikom pada Srebrenice i za vreme bavljenja cetnika u Srebrenici poubijano je i odvedeno u sume, baceno u jamama sigurno oko 1000 ljudi, a vjerovatno i vise." ( Arhiv VII 46/6-6, k. 145 NDH.)

Tako u svojoj izjavi pise ustaski glavesina. A da su oslobodioci Srebrenice ubijali muslimane zar o tome ne bi izvestio i kotarski predstojnik u citiranom izvestaju i zar bi Djozic Muhamed bio postedjen? Kao vodju ustasa, logicna je pretpostavka, srpski ustanici bi - da su hteli da ubijaju civile, a pogotovo zarobljene i uhvacene sluge okupatora - prvo ubili ustaskog logornika i vodju, a tek potom ostale. U tom slucaju ne bi bilo ni ovog falsifikata o stvarnim dogadjajima koji su se odigrali u Srebrenici prilikom njenog prvog oslobadjanja od okupatorskih i kvislinskih trupa 8. avgusta 1941. godine, ili samo nepuna cetiri meseca posto su Nemci okupirali Jugoslaviju.

O odnosu muslimana Srebrenice prema okupatorskoj vlasti, Pavelicevoj drzavi i ustasama, najbolje mozda svedoci dokument Ministarstva unutrasnjih poslova Nezavisne Drzave Hrvatske koji je potpisao "Za ministra - Drzavni tajnik Dr Nikolic" ( Arhiv VII 56/7, k. 93, NDH), u kome sedaje sledeci zakljucak:

"Narod toga kotara (srebrenickog sreza, napomena autora) izricito trazi, da se tamo posalje oruzana sila koja ce ga moci obraniti od cetnika, a jer je taj narod goloruk i od sebe dao hrvatskoj drzavi mnogo. Sve sto je sposobno za oruzje vec je pod oruzjem ili kao ustasa, ili kao domobran, ili je kao pripadnik SS-postrojbe (naznacio autor), tako da se iz preostatka toga pucanstva ne moze uspjesno organizirati legija, koja bi bila u stanju suprostaviti se odmjetnicima."

Kratko receno, svi muslimani Srebrenice su vec aktivni Pavelicevi bojovnici. To sto se kaze da je "taj narod goloruk" i sto se "iz preostatka pucanstva ne moze uspjesno organizirati legija", odnosi se samo na decu, zene i starce, jer svi vojno sposobni muskarci vec su bili u kvislinskim formacijama NDH i aktivno se borili protiv srpskog stanovnistva, odnosno "cetnika", kako su Srbe nazivali i nazivaju. Ovakvom dokumentu i jasnoj zakljucnoj oceni zaista nije potreban komentar. Sve sto se dogadjalo i dogodilo logicna je posledica cinjenice da su svi muslimani (Hrvati cine jedva jedan promil stanovnistva) bili ustase, domobrani ili pripadnici SS formacija. Time su se, ne samo u ovom kraju vec i u celoj Bosni i Hercegovini, muslimani ponosili i bas zbog tolike privrzenosti dobili su epitet "cvijeca drzave Hrvatske". O tome svedoci i ocena Zapovjednistva Tuzlanske brigade (verovatno je u pitanju neka domobranska jedinica) od 19.6.1943. "tajno" podneta Zapovednistvu II domobranskog zbora Brod. U njoj se, pored ostalog, na pocetku pretposlednjeg pasusa navodi sledece: " U Tuzli ima 30 ustasa iz Srebrenice koji su posli u SS Diviziju..."

A ta "Nezavisna Drzava Hrvatska" je diktirala vrlo jasan odnos prema Srbima koji se svodio na tri jedino moguca resenja: ili ih likvidirati, ili proterati, ili pokrstiti na katolicanstvo.

Citirajuci naredni dokument koji je podneo "Redarstveni upravitelj Velikezupe Usora i Soli, Josip Verhaz" (Arhiv VII 32/6-3, k. 215, NDH) uocava se da je stanje u Srebrenici sredinom oktobra bilo dobro, ali nije bilo moguce izvrsiti odredbe visih vlasti po kojima pravoslavce treba uputiti u logore ili najkracim putem u Srbiju. To je bilo neizvodljivo iz vise razloga, izuzev da to urade ustase. Medjutim, u izvestaju se navode i opasnosti od takvog pokusaja. "...Ali u tom slucaju prema izjavi bivseg upravitelja kotara Savica vrlo je verovatno, da bi oni (ustase, nap. autora) takve osobe poubijali umjesto da ih prebace preko granice, sto bi imalo vrlo nezgodno djelovanje na nas svijet, takodje i na nase susjede (misli se na Srbe iz Srbije sa kojima se granice samo uskim pojasom reke Drine), a jos vise kod nasih neprijatelja."

Strah da se ne razbesni neprijatelj i usled toga krene u osvetu, kao da je bio najznacajniji faktor. Ipak, naredba visih vlasti je nedvosmislena: podrucje srebrenickog kotara se mora ocistiti od Srba. Ali, strah i neodlucnost lokalnih vlasti i izvrsilaca kao da je u to vreme bar trenutno odlozila egzodus i likvidaciju srpskog stanovnistva, a time i naredbu visih vlasti.

A kako je bilo tim Srbima u NDH koji nisu proterani, moze da se vidi iz sledecih, takodje njihovih dokumenata. U izvestaju Glavnom stozeru oruzanih snaga, koji je podnelo Zapovjednistvo III domobranskog zbora,nalazimo sledece primere:

Zapovjednistvo 5. oruznicke pukovnije 30.1.1943. obavestava da su "Dne 13.sijecnja 1943. naoruzani vojnicar Paljo Jusuf i Ismet Dzihic... upali u sel Mandici, te jedan od ove dvojice napao Kristinu zenu Alekse Pajica 36 godina starog seljaka iz mjesta istog, poceo ju je tuci trazeci da mu preda kantu petroleja i vojnicku pusku... Aleksa Pajic koji se momentalno nije nalazio u kuci vrativsi se nasao je po ustasi isprebijanu zenu. Cim je ustasa vojnicar primjetio Pajica napao je na njega kundakom puske, poceo ga tuci... Ustasa ga je odvukao do plasta sijena, turio mu u usta cijev od puske u namjeri da ga ubije, zadavsi mu bodom (bajonetom, nap.autora), u oblasti grudnog kosa osam uboda... Pajic je na to, i ako puki siromah uputio zenu u selo koja je uzajmila 5000 kuna i predala ih ustasi...

... Istog dana imenovani vojnicar Paljo Jusuf i Ismet Dzihic u selu Mandici napali su na kucu Mare Pajic 60 godina stare...

... Isti dne uputili su se u obliznji zaselak Sesmerovici uhitili seljaka Rajka Jonica 36 godina starog vezali ga remenom trazeci od jega... da zivot otkupi za 10000 kuna."

Samo dvojica "vojnicara" muslimana, Pavelicevih vojnika, u toku istog dana slobodno maltretiraju, prebijaju, pljackaju i muce stanovnike srpskog sela i zaselaka Mandici koji su, kao i ostali Srbi, uvek bili prepusteni na milost i nemilost svakom muslimanu ili Hrvatu koji naidje na njihovo selo.

Zapovednistvo iste 5. pukovnije (koja je izvesno vreme zaposela i drzala ovopodrucje) izvestava 3.2.1943. godine: "... Ustasa vojnicar Takmaz Feim i Oruc Sulejman... Usli naoruzani u selo Zonik (3,5 km. sjev. zapadno od Srebrenice) i poveli sa sobom seljaka Nedju Jovanovica starog 58 godina da im pokaze put za Bratunac. Dosavsi do Dubovika... prislonili su Nedju Jovanovica uz jedan hrast, a zatim ga iz pusaka ubili..."

Primera zlostavljanja i pojedinacnih ubistava Srba ima toliko da se ne mogu ni nabrojati, pogotovo kada svoja secanja iznose zrtve... Medjutim, o tome dovoljno svedoce i dokumenti samih neprijatelja.

Od dokumenata kojima raspolazemo, posebnu paznju privlaci tajni dokument o prilikama u zupi koji je Velika zupa Usora i Soli 5.8.1943. godine poslala Ministarstvu unutrasnjih poslova (kabinetu ministra). ( Arhiv VII 39/6-2,k. 76, NDH). Pored opisa dogadjaja u vremenu od 10. do 14.6.1943, tu se iznose i aktivnosti ustasa u Vlasenici i Srebrenici, a posebno akcije jedinice ustaskog nadporucnika Josipa Kurelca. Navodi se da su partizani 11. juna iste godine uspeli da zauzmu Srebrenicu, a potom su je nakon tri dana, znaci 14.6.1943, ustase ponovo osvojile. Pri tom povratku u Srebrenicu, jedinica ustaskog nadporucnika Josipa Kurelca"...Odmah u prvom nastupu odpocela je klanje mirnog pravoslavnog pucanstva, te je poubijano oko 150-200 osoba (naznacio autor), sto djece, zena i muskaraca pravoslavnog vjerozakona, a medju poubijenim bilo je i muslimana.

Tako su od muslimana ubijeni predstojnik kotarskog suda Muhamed Aganovic sa svoje troje nejake djece i zenom, Dzemal Pliska r.b.b. cinovnik i bolnicar Sajto Sejfetic. ".

Predstojnik kotarskog suda, njegovih troje dece i zena ubijeni su zato sto je njegova zena (Vera) bila Srpkinja.

Tom prilikom pobijena je i porodica jedinog Jevrejina u Srebrenici, Siona Saina, koga je sa ostalim clanovima porodice sekirom iskasapio Mijo Mijacevic, ustaski casnik.

Pravoslavno "pucanstvo" je tih godina kao dezurna zrtva uvek bilo na raspolaganju svakom ubici, pa i ustaskom nadporucniku Josipu Kurelcu koji je, sticajem okolnosti, ubio i nekoliko muslimana zato sto je u borbama oko Srebrenice poginuo i njegov brat, a to ga je "jako razalostilo." U tom zlocinackom pohodu na srpsko stanovnistvo poubijani su ne samo svi preostali Srbi u Srebrenici, vec i vecina stanovnistva u okolnim srpskim selima. U samoj Srebrenici je posle tog pohoda ostalo svega oko desetak zivih Srba. Time je ovaj gradic etnicki bio uglavnom ociscen, cime je izvrsena zapovest visih vlasti Nezavisne Drzave Hrvatske. U Zalazju su ubijeni svi zateceni (96 mestana, od kojih 40 dece), u Brezanima oko 20 lica. I tako redom, slede sela sa velikim, ali nepoznatim brojem stradalih: Gostilj, Banjevici, Zedanjsko, zaselak Vitlovci... U stvari, nema srpskog sela u koje su ustase usle, a da nisu poubijale sve koje su zatekli.

A nema sela u koje nisu i po nekoliko puta dolazili u toku te cetiri ratne godine.

Nacin ubijanja nije biran. Bilo je vazno ubiti. U izvestaju o ekshumaciji samo jedne vece grobnice u Srebrenici, utvrdjeno je da je ubijeno 78 osoba, od kojih 50 puscanim metkom, 16 ubodom noza, 6 iskasapljeno sekirom i 6 ostalim hladnim oruzjem. (Nebojsa Vasic, Cuti se o Srebrenici, Pogledi, Kragujevac, br. 62, 1990. str. 18-19.)

Ovde je nuzno postaviti i pitanje otkuda na spomeniku zrtvama fasistickog terora u Srebrenici brojka od samo 145 stradalih mestana (od kojih 36-oro dece ispod sedam godina), kad je samo u jednom naletu ustasa juna 1943. (prema svedocenju samih zlocinaca), ubijeno izmedju 150-200 lica. Gde su zrtve prethodnih i potonjih zlocina? Navedena brojka, ili podatak, na spomeniku u Srebrenici, samo je jedan u nizu brojnih falsifikata kojima se prikrivala istina o stradanju srpskog naroda u Bosni i Hercegovini tokom drugog svetskog rata. Dalja istrazivanja o stradanju Srbace, siguran sam, pokazati da je samo u Srebrenici prikriveno bar nekoliko stotina ubijenih vise nego sto su tadasnje vlasti zvanicno iskazale i zabelezile na spomeniku u Srebrenici.

Vec smo naglasili da navedeni dokumenti ni priblizno ne iskazuju ukupna stradanja srpskog naroda na ovom podrucju. Tu nismo nasli nikakav trag o masovnom pokolju na obali Drine, u selima Bjelovac i Fakovici (aprila 1942. godine), kada je pred nastupom velikih ustaskih formacija, koje su se kretale od Sarajeva i Tuzle, odnosno njihovih "kaznenih ekspedicija" koje nisu bile retke, bezao srpski narod iz romanijskih, vlasenickih, srebrenickih i bratunackih sela, pokusavajuci da predje Drinu i spas nadje u Srbiji. Paveliceve legije su tu ogromnu masu naroda (racuna se da je bilo oko 10000 lica) stigle na obalama reke i poubijale. Svedoci tog masovnog i stravicnog zlocina je mali broj onih koji su uspeli da se camcima prebace u Srbiju. Drina je svima ostalima bila poslednje utociste i grobnica. (Istina, nekih dokumenata koja se odnosena ovo podrucje, sada nema u arhivu. Mozda su slucajno nestala, a mozda i namerno sklonjena u vreme kada smo pravili laznu sliku o bratstvu i jedinstvu zrtava i ubica?)
Kakva su to vremena bila i sta se sve dogadjalo na ovom podrucju, moze da posvedoci i Malapartijev roman "Kaput", u kome se pominje kosara puna srpskih ociju koje su "vjerne ustase" poslale iz Drinjace svom poglavniku Anti Pavelicu.

O stradanju govore i spomenici u nekim srpskim selima: Banjevici (146 zrtava), Zalazje (96),Jezestica (136), Bratunac i Fakovici (oba spomenika bez broja zrtava). Pa ipak, uvecini sela nema ni traga o zlocinima, iako su neka od tih sela bila gotovo sravnjena sa zemljom i podnela velike ljudske zrtve: Brezani, Bjelovac,Blazijevici, Medja, Zedanjsko, itd. Nemoguce je zaobici poznatu sudbinu sela Zedanjsko. U tome selu su od davnina zajedno ziveli Srbi i muslimani, znaci, vekovima nisu jedni drugima smetali i opstali su svedo drugog svetskog rata. Medjutim, tada su svi Srbi poubijani, a jedini muskarac koji je preziveo bio je u to vreme ratni zarobljenik u Nemackoj, znaci van sela i dohvata ubica. Imanja tih zrtava, njihovu zemlju, pasnjake, sume i oranice, decenijama su nezakonito koristili oni koji su dali svoj doprinos zlocinu. Pregledom gruntovnih knjiga, vidi se da je zemlja sela Zedanjsko vlasnistvo mnogih srpskih porodica, ali tih porodica odavno nema medju zivima. Pokolj u Skelanima, izvrsen maja meseca 1942. godine, kao da je takodje prepusten zaboravu. A tada je ubijeno cetrdeset lica. Jos veca grupa mestana i seljaka iz okolnih sela pobijena je u nekoj Vrtaci-Sibljaku. O tome svedoci Pero Djukanovic, jedan od istaknutih ljudi, ustanickih komandanata i vojvoda iz tog kraja, u svom neobjavljenom rukopisu Ustanak na Drini. Ovaj casni covek i rodoljub pominje i sledece zrtve srpskog naroda: U selima Brana, Banjevici i Lijesanj, koja su popaljena i razorena, aprila 1942. godine ubijeno je na najsvirepiji nacin preko stotinu lica. Tada su spaljena i sela Ocenovici, Popovici i Mandici. Leta iste godine, u Kazanima i Viogoru, naseljima Srebrenice, ubijeno je vise desetina Srba. U pokolju koji je izvrsio navedeni nadporucnik J. Kurelc, juna 1943, stradalo je 307 ljudi, najvise iz sela Obadi (a ne 150-200 kako navode ustaske vlasti). Prvi pokolj u Jezestici izvrsen je na Spasovdan, a potonji na Malu Gospoinu 1942. godine. U ovom selu je ubijeno 164 mestana. U narednom pokolju,koji je izvrsen na podrucju Kravice, 3. jula 1944, stradalo je 111 lica, a u podrumu kuce Save i Tome Vasica u selu Andjici, zapaljeno je 46 zivih ljudi, pre svega nejaci. Tom prilikom popaljena su i sela Donji i Gornji Bacici, Andjici, Solakovici, Popovici, Mandici i ostala srpska sela i zaseoci Kravice. (Tim pogromima rukovodili su hrvatski ustaski casnici Franjo Sudara i Anto Caratan.)

U II svetskom ratu na podrucju sadasnje opstineBratunac bilo je 1210 srpskih zrtava, a od tog broja u Kravici i okolnim selima 600. Na istom podrucju zabelezeno je 21 stratiste, od cega njih 18 nikada nije ni obelezeno.

O proterivanju u jasenovacki logor gotovo da nema ni traga, izuzev svedocenja Pere Djukanovica. Medjutim, ni on ne pominje broj ljudi koji su oterani u tu grobnicu srpskog naroda.

Svih godina drugog svetskog rata srebrenicki srez je bio etnicki cist od Srba i pripadao je jedino muslimanima.
 
STRADANJE MILICA

Sela ove opstine, kao i sami Milici, u ratu 1941 - 1945. pretrpela su mnoge napade, pljacke i razaranja od strane ustaskih bandi i pri svemu tome - ono sto je najteze i nenadoknadivo - imali su velike ljudske zrtve. Medjutim, koliko je mestana srpske nacionalnosti u tom razdoblju stradalo tesko je preciznije iskazati. I u slucaju Milica, raspoloziva dokumentacija je uglavnom dosta oskudna i nepotpuna. U stvari, gde god je i kad god je rec o zlocinima nad srpskim narodom, susrecemo se uvek sa istim problemima. O svemu tome se malo pisalo, a mnogo precutkivalo. Tako je bilo ne samo posle 1945. godine, vec i posle prvog svetskog rata, kada je stvorena Jugoslavija (valjda zbog mira i potrebne sloge u toj zajednickoj drzavi). Bez obzira na sve razloge, ostaje gorka istina da ratna stradanja srpskog naroda, posebno civila, stalno predstavljaju tabu temu. Cak i za opstine - kao sto je Milici - koje prevashodno nastanjuju pripadnici srpske nacionalnosti. To svojevrsno ogresenje prema ranijim zrtvama i pacenicima, kao da tek u ovim ratnim vremenima unosi nemir u savest zivih. Ali, ratna vremena, a pogotovo nove zrtve, ne pruzaju priliku da se rekonstruise proslost i traga za sudbinom stradalih predaka. Zato i mi, ovom prilikom, nastojimo da pre svega samo podsetimo, makar fragmentarno, na prethodna stradanja i zrtve, ali ne da damo i konacan bilans nesreca koje su zadesile srpski narod Milica u proslom ratu.

Ustaski teror je bio nemilosrdan prema svemu sto je srpsko, a posebno prema srpskim naseljima, jer tu su se unistavali ne samo ljudi, vec i njihova materijalna i duhovna dobra, bez bojazni da ce stradati ili pretrpeti stetu neko ko nije Srbin. To su osetila sva sela ovog kraja, a pogotovo Milici, Zalukovik, Derventa, Glusci, Krajcinovici,Popovici, Trnovo... Ustase su u tim pohodima ubijale sve sto se krece, pa i vise od toga: starce i bolesne u posteljama, decu u kolevkama.

Podjednako su stradali nepismeni i polupismeni ljudi kao i oni skolovani i obrazovani, siromasi kao i bogati, zene kao i muskarci, deca kao i odrasli, s oruzjem kao i bez oruzja, bolesnici kao i zdravi... Pa ipak, prvo su pocinjali od vidjenijih, znaci od mogucih predvodnika u otporu i pobuni.

Nepoznat broj vidjenijih ljudi (pominje se njih oko osamdeset) masakriran je 1941. pri ustolicenju nove vlasti blizu Vlasenice, u potoku Dragosavac, i tu su ostali nesahranjeni... Njih su iz noci u noc, tajno, da ostali narod ne sazna, dovodili u potok, mucili i ubijali.

Krajem jula i pocetkom avgusta iste godine, uhvaceno je novih pedeset lica sa podrucja sreza Vlasenica, a najvise njih je bilo iz milicke opstine (preko 40) i sela Derventa (20). I njihova sudbina je bila ista kao i njihovih prethodnika.

(Sudbina uhapsenih Srba u Vlasenici bila je nepoznata sve dok ljudi iz okolnih sela nisu primetili da njihovi psi, pa i svinje, raznose i glodju delove ljudskih tela. Prateci trag zivotinja otkrivena je jama poznata kao Rasica Gaj u kojoj su nadjena tela zrtava koja su vec uveliko bila u raspadanju. Svedocenje o tome, pored tvrdnji samih mestana, nalazimo i u jednoj izjavi o smrti svestenika Dusana Bobara koju je zabelezio svestenik Branko 1. septembra 1943. godine u Beogradu i koju dajemo u odeljku Kazivanja prezivelih iz drugog svetskog rata.)

Posle ovih, moze se reci cak i pojedinacnih zlocina, pri uspostavljanju fasisticke diktatorske vlasti Nezavisne Drzave Hrvatske, usledili su masovni pogromi i satiranje kompletnih, ne samo sela, vec i celih podrucja nastanjenih srpskim zivljem. Imovina je pljackana, spaljivana i razarana, mestani ubijani ili odvodjeni u logore, retko proterivani preko Drine u Srbiju, a silovane zene su dozivljavale sudbinu ostalih zrtava.

U svim tim zlodelima, pored dobrog dela lokalnog muslimanskog stanovnistva koje se svrstavalo u razne vojne formacije Paveliceve drzave (a posebnose angazovalo u pljacki i unistavanju srpskih sela), najvise su se isticali takozvana Franceticeva ustaska Crna legija, esesovska 13. divizija, ustaski "castnici" Musan Mutevelic, bojnik Begic, Franjo Sudar, bojnik Nerdeli, Anto Caratan, Pacak, Berisa Velic, Omer Mustafic, Ismet Masic, Avdan Hasic i drugi, manje - vise znani.

Rezultati genocida nad srpskim narodom postali su ocigledni tek posle Drugog svetskog rata i obnavljanja Jugoslavije.
 

PRIPREME


Izlaskom nacionalisticke proislamske Stranke demokratske akcije na izbore 1990. godine i osvajanjem znatnog broja odbornickih i poslanickih mesta u skupstinama opstina i Republike, pocela je prikrivena, ali za ovdasnje ljude dosta prepoznatljiva borba za islamizaciju gotovo svega. To je u dobroj meri ostvarivano kroz postojece, legalne institucije vlasti, zahvaljujuci dominaciji muslimana u skupstinama opstina. Do te skoro totalne dominacije je doslo zato sto su se odmah nakon izbora odbornicima i poslanicima SDA pridruzili i oni muslimani koji su izabrani na listama raznih levih partija i stranaka jugoslovenske orijentacije. Stalnim nadglasavanjem u tim telima blokiran je rad svih opstinskih skupstina, osujeceno donosenje odluka koje nisu u skladu sa koncepcijom programa SDA, a uporedo sa tim smenjivani su Srbi sa svih znacajnijih funkcija u organima vlasti, privredi, javnim sluzbama (zdravstvenim ustanovama, skolama, kulturnim institucijama, komunalnim delatnostima, itd.), a pogotovo u organima milicije i vojske. Takva politika naterala je srpsku stranu da formira svoje, paralelne organe vlasti na onim teritorijama na kojima srpski narod cini vecinsko stanovnistvo. Tako je decembra 1991. godine i marta 1992. nastala u srebrenickoj opstini nova opstina Skelani, a u vlasenickoj - opstina Milici, cime je za srpsku stranu u dobroj meri deblokiran rad organa vlasti i osujecena diktatura Stranke demokratske akcije nad prostorimau kojima zive Srbi.

U novonastaloj situaciji, muslimanska strana je sve manje prikrivala svoje stvarne namere i sve vise pribegavala nasilnim akcijama na terenu. Poznati slucajevi su: sprecavanje vojnih organa da preuzmu vojnu dokumentaciju i evidenciju od opstinskih administracija, sprecavanje i izbegavanje odlaska muslimanske mladezi na odsluzenje vojnog roka, kradja naoruzanja i opreme iz opstinskih magacina opstenarodne odbrane i magacina rezervnog sastava milicije, za posedanje sluzbi javne bezbednostii stanica milicije, marsevi i mitinzi s verskim obelezjima i znamenjima po ulicama i trgovima, zloupotreba kulturnih i sportskih priredbi, uzurpacija sredstava masmedija: radija, televizije, stampe, i njihovo podvrgavanje politici Stranke demokratske akcije.

Uporedo s tim javnim nastupima i aktivnostima odvijale su se opsezne prikrivene pripreme za prisilno osvajanje ukupnog prostora Bosne, znaci i onih teritorija koje su se nalazile u nadleznosti legalnih srpskih vlasti. Takvo ponasanje i politiku muslimanske strane prema Srbima, u dobroj meri je olaksavala i omogucavala veoma bliska saradnja i koalicija s Hrvatima koji su svesrdno podrzavali sve sto je bilo upereno protiv srpskih interesa. Ta podudarnost programa i ciljeva ove dve strane dovela je trecu, ugrozenu stranu do izolacije i prisilila da traga za resenjima koja obezbedjuju politicki opstanak i drzavotvornost u vlastitoj drzavi i zemlji. Promene i kretanja na opstem planu dobijali su svoj konkretan oblik ipak na terenu, pre svega u opstinama. To se dogodilo i u opstinama Milici, Bratunac, Srebrenica i Skelani, koje se nalaze u veoma osetljivom podrucju ovog dela istocne Bosne.

Kako je to izgledalo, dovoljno je, a mozda i najbolje saopstiti kroz dokumenta koja su nastala u vreme neposredno pred oruzane sukobe i pocetak rata.

Sluteci stvarnu opasnost, Srbi su nastojali da odrze kakvu takvu ravnopravnost u organima vlasti i preduzecima u kojima su radili zajedno s muslimanima. Opstinski odbor Srpske demokratske stranke Srebrenice uputio je, 28.9.1991. godine, dopis vladi Bosne i Hercegovine, Ministarstvu unutrasnjih poslova (ministru Delimustaficu i zameniku ministra Zepinicu), kao i opstinskim organima vlasti, u kojem ih obavestava o teskocama u saradnji koje proisticu usled:

"... Raspodele kadrova; namernog preglasavanja u Skupstini opstine; otpustanja radnika srpske nacionalnosti iz svih struktura; nepostovanja odluka sudskih organa; postavljanja za rukovodioce samo muslimana; dodele placeva i nezakonite gradnje; suspendovanja svih odbornickih pitanja koja supostavljali odbornici Srpske demokratske stranke..."

U istom dopisu se konstatuje da politicko-bezbednosna situacija nije takva da je potrebno podizati toliki rezervni sastav milicije (i to samo muslimane) i da je sastav Stranke demokratske akcije takav da u njemu preovladjuju ekstremisti koji su bili na skolovanju u Kumrovcu. Usled toga, navedeni Odbor SDS upozorava:

" Odmah cemo kod svih srpskih sela strogo postaviti straze i necemo dozvoliti da nasa sela cuvaju straze muslimanske nacionalnosti. Pitamo se od koga svaku noc i dan oni cuvaju srpski narod."

Nekoliko meseci kasnije (17.2.1992.) isti organ Srpske demokratske stranke Srebrenice upucuje novo pismo na iste adrese, ali i Tuzlanskom korpusu JNA i Glavnom odboru SDS u Sarajevo, u kome ih obavestava i skrece paznju na stanje urudniku "Boksit" i mesnoj zajednici Podravanje, odnosno opotrebi osnivanja novog preduzeca.

" Ovo iz razloga sto Srbi i muslimani u rudniku "Boksit" u Srebrenici ne mogu vise zajedno da rade, posto rukovodstvo rudnika koje je u cjelini muslimansko sprovodi politiku nacionalne majorizacije, stiti kriminal i prisilno zapostavlja ekonomski razvoj i zaposljavanje stanovnistva Mjesne zajednice Podravanja. Radi se o smisljenom pritisku da se Srbi isele iz Podravanja, a da se na tom podrucju nasele muslimani, odnosno da se oni bogate i ekonomski jacaju na ustrb bogatstva na srpskoj zemlji...

... Muslimanski ekstremisti, predvodjeni predsednikom Izvrsnog odbora SO Srebrenica, direktorom rudnika i nacelnikom SJB Srebrenice, ne zele nikakav sporazum niti dogovor, vec polaze sa pozicija sile. Prijete nasilnim rjesavanjem ovog problema osokoljeni cinjenicom da su se dobro naoruzali, spremili za rat i da drze apsolutno svu vlast. Cak su ukrali i top pa imaju i artiljeriju."

Nakon mesec dana oglasava se i mesna zajednica Podravanje koja muslimanskoj strani, odnosno rukovodstvu DP "Rudnik boksita" iz Srebrenice, iznosi niz prigovora. Osnovu tih prigovora cine dokazi o ugrozenim ekonomskim interesima ove mesne zajednice koju naseljava srpsko stanovnistvo. Pored ostalog, u pismu sezahteva "Da DP 'Rudnik boksita' izbalansira nacionalnu strukturu zaposlenih tako da odgovara nacionalnom sastavu stanovnistva podrucja na kome obavlja djelatnost, jer su u firmi prilikom formiranja bili 80 posto radnici srpske nacionalnosti, a sada ih ima jedva 20 posto."

U vreme kada je MZ Podravanje protestvovala zbog ekonomske zloupotrebe rudnika, a Srbi vec vise od godinu dana nastojali da obezbede kakvu- takvu pravnu i drustvenu ravnopravnost u ovim opstinama, znaci dok su se oni, posle se videlo, zavaravali mirnodopskim poslovima i problemima, na drugoj strani uveliko je bilo u toku naoruzavanje njihovih komsija - muslimana. Razradjivani su planovi o blokadi srpskih sela i okolnih drumova. Ratna masinerija se zahuktavala i sirila prostorima Podrinja. Pri svim organizacijama SDA u opstinama i mesnim zajednicama vec su postojali i funkcionisali ilegalni "krizni stabovi" ciji je jedini posao bio priprema i organizacija oruzanih aktivnosti na teritorijama koje su kontrolisali. U Vlasenici, znatno pretih stabova, formirana je takozvana Patriotska liga, ilegalna muslimanska organizacija njihovih vidjenijih ljudi. Za to vreme, u oruzanim jedinicama Hrvatskog vijeca obrane i Zbora narodne garde obucavani su muslimanski bojovnici. Obuka buducih mudzahedina vrsena je i na teritorijama opstina Bratunac i Srebrenica, a instruktori, medju kojima i milicioner Naser Oric, stizali su po zadatku iz Sarajeva. O tim aktivnostima i pripremama postoje brojni dokumenti i ne malo svedoka. Navescemo nekoliko.

U poverljivom izvestaju Sluzbe drzavne sigurnosti u Tuzli o protivustavnom delovanju na njihovom podrucju, koji je podnet 9. septembra 1991. godine, daju se i sledece informacije: "...Dana 26.avgusta 1991. godine, od strane dva lica muslimanske nacionalnosti, obavesteni smo da se Sinanovic Mevludin, autoprevoznik iz Bratunca, bavi nelegalnom nabavkom i distribucijom oruzja na podrucju opstine Bratunac i Srebrenica (Prema kazivanju izvora do sada je na podrucju ove dvije opstine prodato oko 1000 pistolja duge i kratke devetke). Sinanovic je, pored navedenog, u vise navrata zajedno sa jednim brojem svojih istomisljenika zamaskiran cetnickim obiljezjima obilazio muslimanska sela na ovom podrucju kod cijih mjestana je izazivao uznemirenje, a nedavno je u kafani 'Sarajka' u Bratuncu sa jednom grupom lica pretukao Djurkovic Djordja, vozaca u OP 'Vihor' uBratuncu iz razloga, kako je sam izjavio, sto je 'Srbinazatekao u kafani'. Ovaj slucaj je Djurkovic zajedno sa Dzafic Sefketom,takodje vozacem u istom preduzecu, prijavio SJB Bratunac, te do sada nisu preduzete mjere u vezi sa tim." (Centar SS Tuzla,sektor SDS, broj 948, datum: 4.9.1991.)

U jednom pismu upicenom "licno podsekretaru i pomocniku Dautbasic Asimu" (Ministrastvo unutrasnjih poslova Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine) iznosi se, pored ostalog, i sledece: "Prema raspolozivim podacima Sluzbe dobijenim od vise izvora dosli smo do saznanja da u Mjesnoj zajednici Potocari, opstina Srebrenica,postoji organizovana grupa lica muslimanske nacionalnosti koja naoruzana poluautomatskim puskama u nocnim satima patrolira...Istovjetno uniformisani, sa beretkama na glavi, crnim kosuljama, vojnickim cizmama i pantalonama. Izvor je identifikovao dva clana patrole Hasanovic Fadila i Hamdiju, po zanimanju vozace, zaposlene u 'Srebrenica-transu'. Obavijestili su izvora da svako vece iz Potocara krecu troclane patrole... Navodno da je u Potocarima podjeljeno 150 poluautomatskih pusaka sa po 100 metaka, a lica koja su ih dobijala placala su ih po cijeni od 1000 DM. Pomenuto oruzje u Potocare nabavlja i rastura Barak Bekir, zaposlen kao sumski radnik u OP 'Drina' iz Srebrenice. Takodje nas izvor je obavijestio da je grupa iz Potocara planirala provaliti u magacine Fabrike akumulatora sa ciljem izuzimanja topa i uniformi rezervnog sastava i civilne zastite. Operativnim putem smo utvrdili da se u fabrici u magacinu nalazi i trocjevni protivavionski top kalibra 22 mm i 90 uniformi.

Ista grupa je, navodno, Abdurahmanovic Bakira, poslovodju knjizare 'Svjetlost' iz Srebrenice, osudila na smrt zbog stalnog kontakta sa milicionarom Gavric Milisavom iz SJB Srebrenice i sumnje da je 'MUP-ov spijun'. Takodje su nasi izvori obavijestili da su medju grupom lica koja su zavrsila obuku u MUP Republike Hrvatske i dva sina Bajre Mujica, vlasnika strugare u Srebrenici i Memuc Osman, sin Ibrahima, rodjen 1963. godineu Ljeskoviku, opstina Srebrenica."

Informacije o pripremama muslimana za oruzane akcije stizale su tadasnjim vlastima skoro sa svih strana, ali to su zvanicne vlasti stalno prikrivale i time omogucavale da se te prethodne radnje neometano odvijaju. I vise od toga, mnogi od njih su i sami bili organizatori ili ucesnici ilegalnih poslova usmerenih okupaciji ovih teritorija i proterivanju Srba, bez obzira na sredstva koja ce pri tome primeniti. Tako u citiranom izvestaju nailazimo i na sledece informacije:

"Nedozvoljenom nabavkom i distribucijom oruzja bave se i Muratovic Nezir, nacelnik i Kodzic Senad, zamjenik komandira SJB Bratunac, koji, istovremeno, u nocnim casovima vrse obuku u rukovanju oruzjem pojedinih lica muslimanske nacionalnosti. Obavjesteni smo da i Hadziavdic Sead, vlasnik SUR-a 'Rojal' u Drinjaci, opstina Zvornik, ilegalno prodajeoruzje licima muslimanske nacionalnosti.

... Rizvanovic Nurif (o njegovoj protivustavnoj djelatnosti smo ranije izvjestili) i dalje bavi distribucijom oruzja na podrucju opstina Bratunca i Srebrenice, kao i da je nedavno isti na jednom skupu mjestana u Bratuncu izjavio da 'Treba klati srpsku djecu, ako se Srbima ne moze nista uciniti'.

Dana 29.8.1991. godine u mjestu Dubnicki most,opstina Vlasenica, nekoliko NN lica kamenjem je gadjalo autobuse kojima su majke vojnika JNA iz Sarajeva putovale za Beograd, pri cemu je na jednom autobusu ostecena sofersajbna. Zbog navedenog incidenta, jedan broj lica muslimanske nacionalnosti iz Konjevic Polja, opstina Vlasenica, zagovara revansizam prema licima srpske nacionalnosti iz Milica, takodje opstina Vlasenica." (Detasman SDS Zvornik, br. Dz-104 'SS', 7.9.1991. godine).

Verski sluzbenik, hodza, Munib, efendija, Ahmetovic iz Vlasenice, pred organima Ministrastva za unutrasnjeposlove Bosne i Hercegovine, u ovoj opstini daje izjavu 24.4.1992. da je jos od pocetka godine angazovan u nabavci oruzja koje je delio ili prodavao muslimanima iz sela sa podrucja prvenstveno vlasenicke i milicanske, ali i drugih opstina. U vreme davanja izjave pred sluzbenim licima muslimanske i srpske strane, njegova aktivnost je trajala oko cetiri meseca. U prvoj posiljci oruzje je dostavio muslimanima iz same Vlasenice i sela Stedra, Drum, Piskavica, Durici (kalasnjikove i puske M-48 sa po 100 metaka)... Narednu kolicinu od dvanaest kalasnjikova podelili su rukovodioci Opstinskog odbora Stranke demokratske akcije u Vlasenici. Treca posiljka je stigla pocetkom marta i dostavljena je, manjim delom, u hodzino rodno selo Skugrice,a vecina u ostala muslimanska sela i grad Vlasenicu.

Nabavkom, preprodajom ili podelom oruzja, kao i pripremama za oruzane napadena Srbe, bavili su se svi koji su podrzavali politiku muslimanskog ekstremizma Alije Izetbegovica i njegovih suludih sledbenika. Tako je i Mustafa Ahmetovic, doseljenik iz Kladuse u selo Zaklopaca (op. Milici), zemljoradnik i predsednik SDA u istom selu, preprodao ili podelio mestanima znatan broj razlicitog naoruzanja (automatske puske, kalasnjikove, ruske dobosare, papovke, snajpere, i dr.). Isto su cinili i Saban Redzic i Esad Haskic iz Kamenice...

Koliko je takvih kanala i snabdevaca oruzjem bilo, nikada se, verovatno, nece saznati.

Kakvi su bili konkretni ciljevi svih tih aktivnosti, mozda ce dovoljno ubedljivo moci da posvedoce dogadjaji koji su se odigravali na ovom istom prostoru.

Krizni stab muslimanske Stranke demokratske akcije Bratunca donosi neku vrstu programa koji glasi "Zadaci za ubrzano sprovodjenje odbrane opstine Bratunac" u kojem se, pored nekih opstih stavova, daju sledece direktive: "Maksimalno raditi na tome da ostvarimo svoju drzavnost; ne odazivati se na mobilizaciju i slanje mladica u JNA; sve strogo raditi u tajnosti i ne misliti da nas nece zadesiti ono sto je zadesilo Hrvatsku; razraditi pojacano osmatranje vojnih objekata i objekata koji su znacajni; ovde bi veliku ulogu mogli da odigraju nasi ljudi koji rade u miliciji, jer oni imaju pravo zaustaviti svakog sumnjivog, izvrsiti legitimisanje, pretres i oduzimanje pronadjenog oruzja, koje bi posluzilo za naoruzavanja naseg naroda; napraviti plan unistavanja kljucnih objekata ili pak njihovog zauzimanja; detaljno razraditi blokadu cestovnih komunikacija; napraviti spisak muslimanskih izroda koje treba odmah likvidirati prije nego sto sve ovo pocne, jer oni bi nam mnogo otezali ostvarenje nasih planova..."

U istom dokumentu se kaze:

"...Svaka mjesna zajednica treba da uradi sledece: - Napraviti spisak sposobnih za borbu, - formirati jedinice, - formirati komandire tih jedinica (odelenja, vodova, ceta...) - uvidjeti koliko se ima naoruzanja i kojim sesredstvima ovog momenta raspolaze, - odrediti mjesta za uzbunu gdje se jedinica prikuplja i odakle krece na izvrsenje zadatka, - uspostaviti saradnju sa najblizom mjesnom zajednicom, - pratiti ponasanje srpskog stanovnistva, - razraditi tablicu signala i nacin komandovanja jedinicama, - razraditi plan veza i raditi na njemu, - odrediti pravce izvlacenja za ugrozene mesne zajednice koje su okruzene Srbima. Da bi se ovo ostvarilo samoinicijativa ne smije biti zastupljena, jer moze doci do provale. Osnova za sve ovo jeste jedinstvo muslimanskog naroda."

Ne zna se ko je, kako, na osnovu kojih parametara i kada utvrdio da je bas Bratunac "... Geografski centar muslimana u Jugoslaviji. "Ali i to se dogodilo i proklamovano je uoci Bajrama 1992. godine i otvorenih oruzanih napada koji su pocinjali na ovim prostorima.

Proglas po kojem se Bratunac smatra centrom muslimanske teritorije, zavredjuje nesto vise paznje. To je, u isto vreme, valjda zato sto je rec o centru muslimana, bio poziv i za "dernek" (zbor ili skup) svih muslimana iz Bosne i Hercegovine, koji je trebalo da se odrzi u jednom od susednih sela (verovatno Glogova ili Voljavica) dan uoci Bajrama. U potpisu ovog proglasa i poziva na "dernek" je Muslimansko nacionalno vijece.

To isto vijece, medjutim, ima i svoj Program koji je istovetan sa programima svih muslimanskih nacionalnih veca, pogotovo onim iz Sandzaka, kojima je, kao i ostalima u Jugoslaviji, sluzio za prepisivanje. Navescemo samo tri prva stava, koja su za konacnu spoznaju i najbitnija. Po njima je nuzno:

Stvoriti drzavu muslimana u granicama danasnje Bosne i Hercegovine Formirati oruzane snage muslimana (MOS) Preuzeti punu vlast, odgovornost za suverenost maticne drzave muslimana...

Ovim prostorima istocne Bosne, a posebno Bratunca, namenjena je uloga sredista muslimanskog duhovnog i politickog zivota i tu je trebalo da bude i sediste navedenog muslimanskog Nacionalnog vijeca.

Time se jos nije zatvarao krug priprema za nasilno podrvgavanje ovih opstina programima i interesima jedino muslimanske strane.

I Hrvati su na ovaj isti prostor polagali neka svoja, takodje velika prava. Rec je ne samo o poznatom zahtevu i ambiciji - koju su gromoglasno najavljivali na svojim skupovima po Hrvatskoj i Bosni - da ce granice njihove drzave biti na Drini. To su pratile i konkretne aktivnosti vecine hrvatskih politickih stranaka, a pogotovo Hrvatske demokratske zajednice i Hrvatske stranke prava, putem vojne obuke mladica sa ove teritorije, njihovog vrbovanja i angazovanja za hrvatske oruzane jedinice, uclanjenjem muslimana u ove stranke i stvaranjem raznih odbora tih stranaka u selima i opstinskim centrima. U tim aktivnostima kao da su se hrvatske politicke stranke i partije medjusobno nadmetale u vreme kada su se borile za vlast u vlastitoj Republici, ali i za vlast u Bosni.

Dobar deo toga sto se dogadjalo nije ostalo nezapazeno sa srpske strane i predstavljalo je veliko psiholosko opterecenje za sve Srbe, bez obzira na njihovo prethodno politicko opredeljenje ili socijalni status. Mnogi su bili u nedoumici sta preduzeti i kako se suprotstaviti. Na neku pomoc sa strane malo se moglo racunati. Jugoslovenska drzava je bila u raspadu, vojska u rasulu i povlacenju, a srpski narod ponovo prepusten sebi, svojoj privatnoj, porodicnoj i lokalnoj inicijativi i snalazenju. Drzava koju su stvarali njihovi preci, pa i oni sami, ponovo se, vec po drugi put rusila i ostavljala ih na milost i nemilost tekucih zbivanja. I to opet kao krivce zastvaranje i propast te iste drzave.

U isto vreme, je mesecima u muslimanskom mesecniku "Vos", koji je izlazio u Sarajevu, u nastavcima objavljivan popis Srba ratnih zlocinaca iz prethodnog rata. Na desetine ljudi iz ovog kraja, bolje reci njihovih vec razgranatih porodica, prozivani su za zlocine koji nikada nisu ucinjeni niti je neko u toku prethodnih decenija tako nesto makar spomenuo. Ta vrsta psiholoskog pritiska, makar zasnovana na izmisljotinama, trebalo je samo da pojaca tenziju i osecaj krivice i odgovornosti kod Srba za stanje koje je projektovala suprotna strana. Strucni organ, ako se tako moze nazvati, koji je navodne ratne zlocince obnarodovao, jeste izvesni Forum za zastitu individualnih i tradicijskih ljudskih prava muslimana. Na celu te institucije, kao njen tvorac i idejni vodja, nasao se muslimanski komunista i marksista, odnosno poznati komunista-musliman, doktor nauka i profesor Univerziteta u Sarajevu, intelektualac univerzalnog tipa, samoljubivi lider i komunista i muslimana, Muhamed Filipovic. Medjutim, porodice ljudi koje je on preko svog Foruma prozivao kao ratne zlocince, njihova deca, unuci i praunuci, postajali su glineni golubovi koje je, kad dodje vreme, svaki lovac muslimanske vere mogao s pravom da odstreli. To se proculo, o tome se pricalo, iako je sam casopis "Vos" bio, koliko ekstreman toliko i periferan i, objektivno, gotovo beznacajan u publicistici i izdavackoj delatnosti. Ljudi nisu na to mislili, vec su mnogi Srbi, cije su porodice ili preci prozvani, pokusavali da dokazu svoju nevinost. Ne samo oni, i ostali su dokazivali kako nikome nikada nista lose nisu ucinili, pogotovo ne svojim komsijama ili kolegama sa posla, zato sto su druge veroispovesti.

U medjuvremenu, krajem aprila i pocetkom maja, dok su Srbi dokazivali svoju nevinost, sva njihova sela, pogotovo ona manja, kao i srpski zaseoci u muslimanskim selima i mesnim zajednicama, pa i sami opstinski centri, nasli su se u blokadi. Mestani srpskih sela, kao i stanovnici srpske nacionalnosti u Bratuncu ili Srebrenici, postali su taoci svojih brojnijih i naoruzanih komsija, koji su nocu patrolirali ulicama i strazarili oko srpskih kuca. Skole vec uveliko nisu radile, jos odpre Bajrama. Poneke srpske porodice, istina malo njih, uglavnom one iz gradova sa decom predskolskog uzrasta, privremeno su se sklanjale kod rodjaka i prijatelja izvan Milica, Srebrenice,Skelana ili Bratunca. Ostali su i dalje obavljali svoje poslove, posecivali kafane, druzili se...

Svi oni su verovali da je rec o nekoj prolaznoj, iako neprijatnoj pojavi na kojoj ce se sve i okoncati. Jos je gajena iluzija da je to samo obicno politicko preterivanje i prividna pretnja bez nekih drugih namera sa muslimanske strane. Na tu vrstu arogancije Srbi su bili navikli i u dobroj meri vec oguglali i za vreme komunisticke vladavine, pa su se i sada tako ponasali.

I tu su pogresili, sto je veoma skupo placeno. Za samo nesto vise od godinu dana, izgubljeno je skoro hiljadu dragocenih zivota, od kojih nemali broj dece i mladih.

Druga strana imala je dovoljno vremena da se mirno pripremi do Bajrama 1992. i da krene sa realizacijom svog programa, skoro istovremeno, na podru cjucele Bosne i Hercegovine.

Srbima je tada jedino ostalo da se kolektivno isele i napuste svoje praiskonske prostore, sto nikada nije odgovaralo mentalitetu ovog naroda, ili da se suptrotstave. A to je znacilo da se i sami prihvate oruzja i stanu u odbranu svojih sela i svojih kuca, sto su i ucinili.
 
ZLOCINI NAD SRBIMA 1992. I KASNIJE

Cilj terora koji se sada sprovodi nad Srbima isti je kao i u vreme prethodnih ratova. To je da se oni - konacno - proteraju iz ovih krajeva. Tom cilju podvrgnuti su nacin i taktika oruzanih pohoda na srpski narod i njegova naselja, a sve se svodi na totalno unistavanje svega na sta se naidje. Zato posle svakog pohoda na srpska sela od njih ostaje samo pustos: spaljene zgrade, opljackana i unistena imovina, razoreni spomenici, groblja i crkve. Bojovnici Alije Izetbegovica nastoje da totalnim razaranjem svega sto zateknui na sta naidju u tim naseljima onemoguce svaki zivot, a time i povratak izgnanih mestana. Da bi to ostvarili muslimani su angazovali svoje ukupne ljudske i materijalne potencijale kojima su raspolagali. I sam odziv muslimanskog stanovnistva, dobrovoljan ili prinudan, iznenadjuje svojom masovnoscu i poslusnoscu. Tome su, bez sumnje, najvise doprinele prethodne pripreme koje su na razne nacine sprovele brojne muslimanske, legalne i ilegalne, religiozne i politicke organizacije, prikrivena ili otvorena potpora koju imaju sa strane, pre svega, od vec otcepljenih bivsih jugoslovenskih republika, Slovenije i Hrvatske. Pri svemu tome ne sme se zanemariti ni interes nekih evropskih, kao ni islamskih zemalja, koji su time samo jos vise potencirali pretenzije muslimana i njihovo uverenje da imaju dovoljno jaku podrsku da krenu i savladaju svoje dojucerasnje komsije.

Svi do sada izvedeni napadi bili su po pravilu prethodno pripremljeni, sprovodjeni gotovo po planu i uz veliki broj dobro naoruzanih napadaca. Otuda su se, znaci ne slucajno, na udaru prvo nasli uglavnom bespomocni manji srpski zaseoci u mesovitim selima, potom sasvim usamljena srpska sela u muslimanskom okruzenju i tek na kraju kompaktna srpska podrucja. Pa cak ni dani u koje ce biti izveden napad kao da nisu prepustani slucaju. Tesko je poverovati da su bez ikakvog razloga birani pravoslavni praznici i porodicne slave (djurdjevdan, Vidovdan, Petrovdan, Bozic...) ili dani intenzivnih poljoprivrednih aktivnosti, dok su mestani opusteni ili okupirani tekucim brigama i poslovima. To potvrdjuju i sva potonja zbivanja.

Etnicko ciscenje srpskih teritorija u opstinama Bratunac, Milici, Srebrenica i Skelani muslimani su zapoceli napadom na male zaseoke Gniona u srebrenickoj opstini i Bljeceva (6. maja, na djurdjevdan) u bratunackoj i Metaljka (2. juna 1992) u opstin iMilici. Potom su usledili napadi na ostala srpska sela (Rupovo Brdo, Loznica, Ratkovici, Brezani, Zagoni, Krnjici, Magasici, Jezestica, Podravanje, itd.). tom pohodu na srpska naselja muslimani su opustosili sve sto su zatekli i iz dana u dan sirili su svoju teritoriju. Srbi su se stalno povlacili i nakon samo sest meseci ove etnicke invazije u svom posedu su zadrzali svega desetak sela. Za to vreme muslimani su zaposeli preko trideset etnicki cisto srpskih sela i sve zaseoke u mesovitim selima i mesnim zajednicama (oko sedamdeset). Medjutim, time jos nije dostignut vrhunac etnickog ciscenja ovih teritorija.

U januaru 1993. godine (na Bozic i narednih desetak dana) i poslednjavelika srpska podrucja, kao sto su Kravica i Skelani sa okolnim selima, postali su zrtve besomucnih napada,spaljivanja i unistavanja. Time je muslimanska agresija dostigla svoje maksimalne domete na ovim podrinjskim prostorima. U svom posedu su drzali gotovo sve izuzev malog pojasa pored Drine i sedista srpskih opstina Milici, Skelani i Bratunac. Na taj etnicki egzodus niko u svetu nije reagovao,niko nije ni pokusao da pomogne i spase srpski narod od ociglednog progona i istrebljenja. Naprotiv, muslimani su dobijali podrsku sa svih strana. Neciji suludi plan da se Srbi proteraju sa ovog dela Istocne Bosne izgledalo je da senalazi pred konacnim ostvarenjem.

U kontekstu ukupnih zbivanja, nuzno je nesto reci i o Srebrenici. Tim vise, jer je ubrzo taj gradic postao medijska vedeta bezmalo svih znacajnih svetskih listova i radio i televizijskih stanica. Srbi su se iselili iz Srebrenice 9.maja 1992. godine, masovno i skoro panicno. Sa sobom su poneli samo ono sto su na brzinu mogli da pokupe... U gradu je ostalo svega oko tridesetak lica koja nisu muslimani (Hrvata, Srba, Makedonaca, ljudi iz mesovitih brakova). Od tadaje Srebrenica cisto muslimansko mesto. Najveci broj mestana razbezao se po okolnim, najblizim srpskim selima, ali i u Bratunac, Skelane i preko Drine u Srbiju. Neposredan povod za to bilo je ubistvo Gorana Zekica, narodnog poslanika u tadasnjoj republickoj Skupstini Bosne i Hercegovine, sudije i predsednika Srpske demokratske stranke u opstini. Njega su lokalni muslimani na prilazu Srebrenici, kod sela Zalazje, sacekali u zasedi i ubili 8. maja uvece. Tim podmuklim i za mnoge neocekivanim ubistvom, Srbima je stavljeno na znanje cemu mogu da se nadaju i sta ih ceka.Tada se konacno videlo da su i sva prethodna ubistva, najcesce takodje iz zasede, u kojima je stradalo oko dvadeset lica, bila ne puka slucajnost, u sta se verovalo i sto su vlasti dokazivale, vec deo unapred pripremljenog plana. Znaci da ni Gniona, za ciju se tragediju culo, ali se nisu znale pojedinosti, kao ni zaseda 7. maja u blizini muslimankog sela Osmace, u kojoj je ubijeno sedam putnika srpske nacionalnosti, nisu posledice nekog neodgovornog ispada muslimanskih seljaka iz tih sela,vec pocetak oruzanog obracuna i likvidacije sto veceg broja Srba.

Kolektivni pocinioci ovih zlocina su muslimanske vojne ili paravojne jedinice, svejedno kako ih zvali, ali u svakom slucaju to su formacije koje sacinjavaju pretezno mestani okolnih muslimanskih sela, a u daleko manjem broju lica sa strane i placenici iz zemlje ili inostranstva. Pred njima su pali svi pokusaji odbrane koju su nastojali da organizuju Srbi formirajuci vlastite, obicno malobrojne i slabo naoruzane, seoske straze.
 
STRADANJA SELA, ZASEDE I ZATVORI U SREBRENICI

Gotovo da nije moguce opisati sve napade, pljacke, paljevine i razaranja kojima su bila izlozena srpska sela. Rec je, kao sto se moglo videti, o preko sto naselja sa srpskim stanovnistvom. Smatramo da dovoljno ubedljiv dokaz o njihovoj svojevrsnoj epopeji moze da bude prikaz stradanja narednih nesto vise od dvadeset sela i zaselaka sa podrucja opstina ciju sudbinu u toku ovog rata pokusavamo da prikazemo. Ono sto se dogodilo njima u izvesnom smislu je karakteristicno i za sudbinu ostalih naselja. Ukoliko, ipak, postoji neka razlika, ona je uglavnom u imenima zrtava i napadaca, pocinilaca nedela, ali ne i u konacnom rezultatu njihovih pohoda. Taj rezultat su uvek pobijeni ljudi, opljackana imovina, spaljena i razorena sela. Nista manje tragicne posledice imale su i gotovo bezbrojne zasede skrivane po busijama duz magistralnih i lokalnih puteva, u kojima je stradalo na stotine lica srpske nacionalnosti, ali i srebrenicki zatvori iz kojih mnogi uhapseni ili zarobljeni Srbi nisu izneli zivu glavu.

Sudbina mestana prvih srpskih naselja koja su muslimani napali - Gnione, Bljeceve i Metaljke (zaklani, spaljeni, svirepo ubijeni ljudi, opljackana, razorena i spaljena naselja) nagovestila je sve ono sto ce se uskoro i ostalima dogoditi.

Uostalom, o tome treba da posvedoce cinjenice koje smo za ovih, vise od godinu dana uspeli da prikupimo.

Bljeceva (opstina Bratunac), selo sa ubedljivom muslimanskom vecinom u ukupnom stanovnistvu (muslimana 532, Srba 71). Napad na ovo mesto je i pocetak brojnih nasrtaja muslimanskih sovinista na kompaktna srpska naselja u bratunackoj opstini. Napad je izvrsen 6. maja 1992. godine. Stradali su Kosana (Novaka) Zekic, rodjena 1928. godine, koju su napadaci zaklali u njenoj kuci; Milan (Milka) Zekic, umro od posledica ranjavanja i Gojko (Lazara) Jovanovic, starac, rodjen 1917. godine, koji je takodje podlegao povredama zadobijenim prilikom napada. Taj deo Bljeceve je napusten od srpskog stanovnistva koje i danas zivi u izbeglistvu. Imovina je opljackana i razneta po okolnim muslimanskim selima, a kuce popaljene. Neposredni, kolektivni izvrsioci napada su muslimani iz okolnih muslimanskih sela i same Bljeceve, medju kojima su prepoznati: njihov predvodnik Ibrahimovic Hasib, ali i Dzelic Fuzo, Cosic Meho, Jasarevic Ismet,Memisevic Sacir i Muratovic Ibran, i dr.

Gniona (opstina Srebrenica), zaselak pretezno srpskog sela Gostilj (113 Srba, 35 muslimana). Napad izveden takodje 6. maja 1992. godine. To je prvo spaljeno i do temelja razoreno srpsko selo u srebrenickoj opstini. Napad su izvrsili muslimani iz susednog sela Potocari pod komandom Oric Nasera, vodje muslimanskih fundamentalista iz Srebrenice. Zrtve napada su Simic (Milivoja) Lazar, rodjen 1936. iz Studenca, koji je bio gost na slavi kod prijatelja (djurdjevdan) i Milosevic (Rajka) Radojko, rodjen 1928. iz Gnione, bolesljiv i poluslep covek koji je tog dana slavio djurdjevdan. Milosevic Radojko je ziv zapaljen i izgoreo u svojoj kuci, a to su iz susednih suma posmatrali njegova supruga i izbegli mestani.

O tragediji ovog sela svedoce Slijepcevic Marko i Vukadinovic Miladin. Kao neposredni izvrsioci prepoznate su uglavnom komsije Korovic Rifat, Mujkanovic Ibro, Osmanovic Ibro, Mujkanovic Behadin, i dr.

Oparci (opstina Srebrenica), srpski zaselak sela Brezovice u kome muslimani cine vecinsko stanovnistvo (Srba 64, muslimana 462). Zaselak Oparci napadnut je 1. juna 1992. godine i tom prilikom ubijenoje sest mestana srpske nacionalnosti: Ilic (Dragutina) Dragic, rodjen 1939. godine, braca Ratko (1942) i Ugljesa (1939) Ilic od oca Momcila; Petrovic (Cvijetina) Zivojin (1917),Petrovic (Drage) Milorad (1923) i Petrovic (Drage) Dikosava (1932) koja je zaklana. Popaljene su sve srpske kuce, a bilo ih je 22. Prepad na zaselak i zlocine izvrsili su: Salihovic Huso, Alic Abdulah, Begici Bekir i Sevdalija, Halilovic Hajrudin, Husic Velkaz,i dr. Svedok napada Petrovic Miloje.

Metaljka(opstina Milici-Vlasenica),srpsko naselje od 15 domacinstava koje su muslimanske oruzane formacije iz Cerske napale 2. juna 1992. godine. U tom napadu nije bilo ljudskih zrtava, posto su se mestani iz predostroznosti blagovremeno izvukli i sklonili u okolna srpska sela. Medjutim, za vreme napada selo je potpuno unisteno, pokretna imovima opljackana, a gradjevinski objekti spaljeni. Oskrnavljeni su i spomenici na srpskom pravoslavnom groblju. Napad na Metaljku izvrsen je pod komandom Hodzic (Avde) Ferida (1959), Drum, Vlasenica, u to vreme komandanta oruzanihsnaga Cerska Cerske; Aljukic (Bece) Besira (1960),Nedjiljista, Vlasenica, komandira Druge cete; a kao neposredni izvrsioci prepoznati su Dedic (Ramiza) Ejub (1957), Skugrici, Vlasenica; Dedic (Hamdije) Nedzad (1961), Skugrici, Vlasenica; Dedic (Nezira) Nijaz (1972), Skugrici, Vlasenica; Dedic (Hamdije) Kemal (1969), Skugrici, Vlasenica; Dervisevic (Hamida) Hamdija(1952), Skugrici, Vlasenica; Dervisevic (Sabana) Samir (1972), Skugrici, Vlasenica; Huseinovic (Hasima) Husein (1963), Skugrici, Vlasenica; Hajdarevic (Mehmedalije) Mirsad (1974), Nedjiljista, Vlasenica; Selinovic (Dzemaila) Zaim (1968), Skugrici, Vlasenica; Selinovic (Dzemaila) Edo (1971), Skugrici, Vlasenica; Sulejmanovic (Alije) Dzemail (1961), Rovasi, Vlasenica; Sulejmanovic (Sabana) Alija (1960), Rovasi, Vlasenica; Sulejmanovic (Alije) Emin (1957), Rovasi, Vlasenica; Muskic (Huse) Munib (1954), Cerska, Vlasenica;Becirovic (Rasima) Mevludin (1971), Nedjiljista, Vlasenica; Becirovic (Habiba) Salih (ili Halil), rodjen 1964. Nedjiljista, Vlasenica; Bajric Asim; Bajric (Bajre) Semsudin (1967), Cerska,Vlasenica; Bajric Avdo; Velic (Camila) Cazim (1971), Ce
 
БОСАНСКИ БРОД, јуна – Гранични прелаз на Сави код Босанског и Славонског Брода данас врви од путника са обе стране. Национално мешовити састав Државне граничне службе БиХ контролише прелаз путника са босанске стране, а хрватска полиција са друге, леве обале Саве.

Све делује нормално, свет је измешан, цариници и граничари љубазни.

Стотинак метара јужно ка унутрашњости БиХ, целу ову гужву и метарско померање колоне возила посматра са терасе ресторана бензинске пумпе један мештанин Српског Брода.

Жели да остане анониман. Управо због теме коју начиње и, изговара је пред овим потписником.

– Е, прика, видиш ову колону. Ја је гледам на посебан начин. Теби је обична, а мени није, јер се штрецнем сваки пут кад овде седим дуже од једне кафе. Обавезно угледам неког од комшија Хрвата и муслимана, данашњих Бошњака, који су окрвавили руке у Сијековцу – каже саговорник и загледа се према једном зеленом металик „голфу” како одлази ка Хрватској.

– Овуда се несметано крећу припадници паравојних формација хрватског и муслиманског састава, које су починиле прве злочине на територији БиХ уопште, пре него што су у априлу почели сукоби сва три народа, ове још подељене државе, практично на три дела са три народа – наставља монолог наш саговорник.

– Овуда може да прође и Анте Пркачин који је са својим снагама ХОС-а и сарадницима из ХВО данас херој у Хрватској. Ни њега ни његове снаге нико не гони, нити их је ико осудио у БиХ, макар морално. А камоли да су одговарали за злочин у Сијековцу, за који би морали да буду осуђени – прича домаћин и даје записнике из тог времена.

У једном стоји: „У Сијековцу је 26. марта 1992. године, за само један сат, на најбруталнији начин убијено 20 цивила, међу којима је најмлађи био 17-годишњи Драган Милошевић, а најстарија жртва тада је био Јово Зечевић, који је имао 72 године када је убијен пред укућанима. Следећих дана Хрвати и муслимани су у Сијековцу убили још 51 Србина. „На годишњицу злочина одржан је парастос жртвама, и одржан округли сто о страдању Срба у Посавини.

И председавајући Председништва БиХ Борислав Паравац, тада упозорава „да неоткривање и неутврђивање праве истине о злочинима у протеклом рату у БиХ може бити подстрек за нове злочине у будућности.

– У Сијековцу се десио стравичан злочин, где су људи страдали само зато што су Срби. Већи злочин је ћутање тадашње власти БиХ, која није спречила ове злочине, али и чињеница да се злочинци над Србима у Сијековцу данас некажњено и слободно шетају овим просторима – рекао је Паравац. Озбиљан и замишљен, наставља саговорник из Брода:

– Пре неки дан пролазим поред рибњака иза села Збориште, кад на цести успори нова „вектра” немачке регистрације. Није човек могао да прође одмах мимо мене уским путем, па смо се добро погледали.

Питам га: „Откуд ти, Хамдо?”

Каже: „Вратио сам се, болан, да оно мало куће поправим. Ал` немој да мислиш да сам ја учествовао са онима у Сијековцу. Ја сам само отишао после са њима. Немам везе ја с тим, болан”.

И још покушава да се смеје, ето, он ти је , као пријатан комшија – прича наш домаћин, и подсећа: „Тада је Хрватска извршила агресију на БиХ, али те чињенице многи желе да занемаре. Хрватска је, наиме, почетком марта 1992. године окупирала бродску општину, без објаве рата, и напала БиХ. Само у ноћи између 3. и 4. марта 1992. године из Хрватске у тадашњи Босански Брод пребачено је 1.500 добро наоружаних хрватских војника које је предводио Анте Пркачин из Славонског Брода, који тада постаје „велики логор и српско мучилиште”.

Злочину у Сијековцу претходило је убиство трочлане породице Мартић у Босанском Броду. Тек у априлу исте године, после убиства српског свата Гардовића на Баш- чаршији и пошто је Алија Изетбеговић прогласио мобилизацију, долази до сукоба у БиХ.

Саговорник завршава речима: „Опомене које стижу из Сијековца односе се и на Србе, да морају да истрају да се казне починиоци, јер се знају који су. Али, Сијековац је опомена и држави Босни и Херцеговини да нема помирења и мира на овим просторима ако се не казне сви, једнако, истим аршином за све, а не да слободно као повратници шетају Посавином до, не да боже, прве следеће прилике”.
Душан Кецман
 
Zmaj_od_Nocaja:
Nije poenta u tome da ovaj snimak egzekucije nekog osvesti ili onesvesti,vec je poenta u tome da gledajuci te uzasne slike preisitamo nasu savest ponaosob i sagledamo realno sliku stvari.Ljudima je potrebno nekad nesto i prikazati da bi preispitali svoja ubedjenja.Bilo koji drugi video snimak na kojem bi bilo prikazano ovako nesto ucinjeno drugim narodima na isti nacin bi bilo tretirano kao i ovo.Video sam snimke mrtvih Amerikanaca na televiziji ali takodje i slike mrtve Palestinske kao i Jevrejske dece.I? Sta cemo sada?Hocelimo biti osvetoljubljivi ili ce mo probati da prastamo?Verujte ljudi da nemamo Alternativu!

Е, Zmaje od Nocaja, ево Ти сад
показујеш слабости исто као и Словенци
и Хрвати - шта сте нас спопали. Човече, прочитај
лепо одговоре РАС-РАСа па ћеш и сам видети
да нема никаквог смисла који је близак здравом
разуму ДА МИ СРБИ ИМАМО У БУДУЋНОСТИ
ВИШЕ ИКАКВЕ ВЕЗЕ СА ВАМА. Па зар нисмо пробали, и
колико пута то треба да буде, да ли
ДО ПОСЛЕДЊЕГ СРБИНА КОГА ЋЕТЕ УБИТИ ИЛИ ПРОТЕРАТИ.

Хрвати и Словенци шуњају се данима по Србији, увлаче
се и ломе да купе било шта да би се
задржали овде међу нама, да би нам продавали своја
г*вна и откупљивали у бесцење производе
Српског сељака... а са друге стране ОПТУЖУЈУ И ПЉУЈУ.
Ја не тражим да припадницима мога народа који су
чинили злочине БИЛО КО БИЛО ШТА ПРАШТА, и
не желим да ВАМА ОПРОСТИМ ЗЛОЧИН - за све злочине
се мора одговарати.
Нама Србима је свега пун к..уфер... ето, ми смо
најгори, ми смо геноцидни, ми смо наци-
фашисти... ето, то смо ми, јел' вам сада лакше.

Али будите љубазни, па нас заобиђите, идите у п...
м... својим путем фереџа и ислама... ја до
краја свога живота не желим
да са вама имам било шта, било када... само што даље од Срба и Србије...


Сваки идиот који помисли на некакав СУЖИВОТ уствари
припрема терен за нови рат.
Зато ДОСТА !!!
 

Back
Top