- Poruka
- 1.051
Ono sto bih ja u uvodu za ovu knjigu kazao jeste da se radi o jednom novumu za postmoderni izraz, a to je ono sto bi prof. dr Vladimir N. Cvetkovic nazvao filozofom-novinarom, covekom koji filozofsku misao pokusava da priblizi obicnom svetu svestan da komunikacija ogranicena na one koji su vec umni nista ne moze da promeni na sirem planu. Ovaj pokusaj priblizavanja stanja stvari obicnom coveku, prosecnom gradjaninu bilo da je u pitanju velegrad, grad, palanka ili selo, jeste pokusaj prosvetiteljskog duha koji zeli da uvede u razumevanje situacije, kulture, misljenja i delanja prosecnog coveka (neintelektualca), i time mu uputi poziv da se uspne makar do dostojanstvenog ljudskog zivota.
Ovde cu povremeno prekucavati citate iz dela Radomira Konstantinovica koje sam samovoljno odredio za relevantne, i za koje kontekst nije neophodan, koji mogu i sami da se posmatraju a da im intencija ne bude narusena u vecoj meri. Inace, tekst sam vec postavio na strani http://forum.krstarica.com/viewtopic.php?t=7974&start=165 ali s obzirom na to kakvi ljudi posecuju taj odeljak foruma ovaj ce tekst na tom mestu ostati neprimecen, i verovatno ne bi bilo stetno i ukinuti ga.
Tekst je provokativan ali tek za one koji ga procitaju i zauzmu realan samokritican stav. Za ostale bice glupost, dosadno stivo koje cak i nema neku svrhu. Ja takve ljude mogu da zamislim jedino kao monstrume. Sa takvim se covekom ne bih ni rukovao, jer bih se bojao da mi ruka ne bude pojedena. Duhovna osakacenost je najveca nakaznost koju covek moze da podnese.
------------------------------------
R. Konstantinovic, Filosofija palanke, Nolit, Beograd, 1981.
Str. 10. U svetu palanke, važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost. Sve što je pretežno lično, individualno (ma u kom pravcu) nepoželjno je pre svega zato što je obećanje «sveta», kao čiste negacije palanke, dakle, obećanje stilske polivalencije, a ova polivalencija je, za palanački duh, čisto otelotvorenje kakofonije, muzika samog pakla.
Str. 11. Kao što mora da važi svuda (kao što mora svuda da prodre), on mora da važi i uvek. Duh tradicionalizma jedan je od osnovnih izražaja palanačkog duha.
Str. 11. Palanka ne voli nepoznato, u načelu; to je jedna od osnovnih njenih oznaka, kojim se odlikuju njena istorija, njena kultura, njen mentalni svet.
Str. 15. U složenom ima bogatstva, ali nema sigurnosti. Složenost je uvek kriza sigurnosti. Svet palanke javlja se kao idealno prost, jer kao idealno siguran svet, zatvoren u samog sebe, i poznat sebi, on je predviđen unapred...
Str. 18. Da i ne znamo za lekciju istorije (i sociologije) koja nam poručuje da je palanka čardak ni na nebu ni na zemlji, ni selo ni grad, mi bismo njenu genetsku vezu sa plemenskim selom osetili već po ovoj njenoj naglašenoj vernosti jedno-obraznom, uopštavajućem stilu kao čistom poricanju svake pojedinačnosti i, time, kao pokušaju poricanja smrti...
Str. 20. Za duh palanke stil je obrazac koji treba podržati svojim životom, u koji treba bukvalno ugraditi život koji dolazi posle tog obrasca.
Str. 20. Tiranija palanke je tiranija uvida u sve, ili tiranija ove apsolutne jasnosti i javnosti svega.
Str. 21. Podsmeh fizičkoj mani ma koje vrste, uvek spremno čeka u palanci, ali i uopšte podsmeh ma kakvoj odlici po kojoj se pojedinac razlikuje od drugih. Nijedna odlika se ne priznaje, ma kako da je izražena...
Str. 21. Ljudima se nadevaju imena upravo po toj njihovoj odlici, čime se ta odlika ističe, ali ne zato da bi bila poštovana i uvažena, već zato da bi bila ismejana, i na neki način uvek na oku palanačkog duha, koji sve pamti, ništa ne propušta, ništa ne ostavlja nezabeleženo.
Str. 22. Time što je nosilac jedne osobine ili mane, - u koju je pretočeno njegovo ime koje je dobio po rođenju (veoma malo ljudi zovu se u palanci svojim pravim imenom), - on je u praksi trajno podređen palanci: svakim dozivanjem, koje mu se, po ovome nadimku, upućuje, duh palanke pobedonosno likuje: on je neprestano zaposlen.
Str. 22. Pojedinci su slova u azbuci tog sistema, simboli u simboličkoj tablici vrednosti.
Str. 22. Razliku između tih gornjih sfera kao sfera pune duhovne aktivnosti, i sfera svakodnevnog života kao «donjih» sfera, duh palanke ne priznaje i njoj se suprotstavlja snagom koja ide do čiste svireposti.
Str. 23. Ovo palanačko-pozorišno tvoraštvo koje razara i imena, i pojedinačnost, i zidove u koje bi se ta pojedinačnost pokušala da skloni bežeći u tajnu, jeste svojevrsna utakmica za prvenstvo u bliskosti duhu palanke.
Str. 23. Taj pojedinac teži da se poistoveti sa samim duhom palanke, da bude čisto njegovo oličenje upravo progonstvom svoga pojedinačno-izuzetnog, ne bi li time postao subjekt duha palanke i spasao se tako od sudbine njenog objekta.
Str. 23-24. On zna, podsvesnom mudrošću u koju ga posvećuje duh palanke: da će ako stane da se smeje, pasti u sudbinu čistog objekta (tuđeg smeha); njegovo potajno znanje je da se samo objekti ne smeju, odnosno da smeh počinje tamo gde prestaje objekt.
------------------------------------
Mislim da bi ova tema mogla biti narocito posecena, s obzirom na to da imamo ovih dana jak filozofski sastav.
Uskoro sa novim citatima.
PS: Bilo bi jako dobro kad biste pre citanja ovih Konstantinovicevih reci obisli neke gradske odeljke, i videli o cemu se i na koji nacin govori. Tada je citanje ovog stiva nekako mnogo lakse, a intencija autora jasnija.
Ovde cu povremeno prekucavati citate iz dela Radomira Konstantinovica koje sam samovoljno odredio za relevantne, i za koje kontekst nije neophodan, koji mogu i sami da se posmatraju a da im intencija ne bude narusena u vecoj meri. Inace, tekst sam vec postavio na strani http://forum.krstarica.com/viewtopic.php?t=7974&start=165 ali s obzirom na to kakvi ljudi posecuju taj odeljak foruma ovaj ce tekst na tom mestu ostati neprimecen, i verovatno ne bi bilo stetno i ukinuti ga.
Tekst je provokativan ali tek za one koji ga procitaju i zauzmu realan samokritican stav. Za ostale bice glupost, dosadno stivo koje cak i nema neku svrhu. Ja takve ljude mogu da zamislim jedino kao monstrume. Sa takvim se covekom ne bih ni rukovao, jer bih se bojao da mi ruka ne bude pojedena. Duhovna osakacenost je najveca nakaznost koju covek moze da podnese.
------------------------------------
R. Konstantinovic, Filosofija palanke, Nolit, Beograd, 1981.
Str. 10. U svetu palanke, važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost. Sve što je pretežno lično, individualno (ma u kom pravcu) nepoželjno je pre svega zato što je obećanje «sveta», kao čiste negacije palanke, dakle, obećanje stilske polivalencije, a ova polivalencija je, za palanački duh, čisto otelotvorenje kakofonije, muzika samog pakla.
Str. 11. Kao što mora da važi svuda (kao što mora svuda da prodre), on mora da važi i uvek. Duh tradicionalizma jedan je od osnovnih izražaja palanačkog duha.
Str. 11. Palanka ne voli nepoznato, u načelu; to je jedna od osnovnih njenih oznaka, kojim se odlikuju njena istorija, njena kultura, njen mentalni svet.
Str. 15. U složenom ima bogatstva, ali nema sigurnosti. Složenost je uvek kriza sigurnosti. Svet palanke javlja se kao idealno prost, jer kao idealno siguran svet, zatvoren u samog sebe, i poznat sebi, on je predviđen unapred...
Str. 18. Da i ne znamo za lekciju istorije (i sociologije) koja nam poručuje da je palanka čardak ni na nebu ni na zemlji, ni selo ni grad, mi bismo njenu genetsku vezu sa plemenskim selom osetili već po ovoj njenoj naglašenoj vernosti jedno-obraznom, uopštavajućem stilu kao čistom poricanju svake pojedinačnosti i, time, kao pokušaju poricanja smrti...
Str. 20. Za duh palanke stil je obrazac koji treba podržati svojim životom, u koji treba bukvalno ugraditi život koji dolazi posle tog obrasca.
Str. 20. Tiranija palanke je tiranija uvida u sve, ili tiranija ove apsolutne jasnosti i javnosti svega.
Str. 21. Podsmeh fizičkoj mani ma koje vrste, uvek spremno čeka u palanci, ali i uopšte podsmeh ma kakvoj odlici po kojoj se pojedinac razlikuje od drugih. Nijedna odlika se ne priznaje, ma kako da je izražena...
Str. 21. Ljudima se nadevaju imena upravo po toj njihovoj odlici, čime se ta odlika ističe, ali ne zato da bi bila poštovana i uvažena, već zato da bi bila ismejana, i na neki način uvek na oku palanačkog duha, koji sve pamti, ništa ne propušta, ništa ne ostavlja nezabeleženo.
Str. 22. Time što je nosilac jedne osobine ili mane, - u koju je pretočeno njegovo ime koje je dobio po rođenju (veoma malo ljudi zovu se u palanci svojim pravim imenom), - on je u praksi trajno podređen palanci: svakim dozivanjem, koje mu se, po ovome nadimku, upućuje, duh palanke pobedonosno likuje: on je neprestano zaposlen.
Str. 22. Pojedinci su slova u azbuci tog sistema, simboli u simboličkoj tablici vrednosti.
Str. 22. Razliku između tih gornjih sfera kao sfera pune duhovne aktivnosti, i sfera svakodnevnog života kao «donjih» sfera, duh palanke ne priznaje i njoj se suprotstavlja snagom koja ide do čiste svireposti.
Str. 23. Ovo palanačko-pozorišno tvoraštvo koje razara i imena, i pojedinačnost, i zidove u koje bi se ta pojedinačnost pokušala da skloni bežeći u tajnu, jeste svojevrsna utakmica za prvenstvo u bliskosti duhu palanke.
Str. 23. Taj pojedinac teži da se poistoveti sa samim duhom palanke, da bude čisto njegovo oličenje upravo progonstvom svoga pojedinačno-izuzetnog, ne bi li time postao subjekt duha palanke i spasao se tako od sudbine njenog objekta.
Str. 23-24. On zna, podsvesnom mudrošću u koju ga posvećuje duh palanke: da će ako stane da se smeje, pasti u sudbinu čistog objekta (tuđeg smeha); njegovo potajno znanje je da se samo objekti ne smeju, odnosno da smeh počinje tamo gde prestaje objekt.
------------------------------------
Mislim da bi ova tema mogla biti narocito posecena, s obzirom na to da imamo ovih dana jak filozofski sastav.
Uskoro sa novim citatima.
PS: Bilo bi jako dobro kad biste pre citanja ovih Konstantinovicevih reci obisli neke gradske odeljke, i videli o cemu se i na koji nacin govori. Tada je citanje ovog stiva nekako mnogo lakse, a intencija autora jasnija.