Ti bi hteo da govoriš o tzv. ženskom pismu kao prepoznatljivom rukopisu, i da glumiš mladog Skerlića. To se ne radi po osećaju, analiza književnosti nije podložna improvizacijama, već pravilima. Isidora je teško podnela Skerlićevu kritiku, pitala se čak, ima li smisla dalje pisati, nakon njegovih grubih optužbi. Oboje su tada imali 25 godina!
Skerlić je priznavao Isidori:
Isidorina pripovetka "AMBICIJE, DIM", je sažetak zapadne proze 20.v.
Ko nije čitao, nema osnova da po "osećaju", priča o Isidori.
Dakle, knjige u šake. Uz napomenu: o savremenim srpskim spisateljicama postoji tema na ovom mestu.
Nije reč o veštini, nego o osećaju kod čitaoca: Da navedem malo Bodlera [b]"To je čama! - Sja joj suza nehotična/ Dok sanja smaknuća i nargilu puši./ Ti je, čitaoče, znaš kad nežno guši,/ Dušo licemerna, bratska, meni slična!" [/b]I s kojim pravom se stavljaš u "odbranu" Isidore? A niko je ni ne napada, i niko nikoga ne napada... reč je kontekstu svakog proznog ili poetskog dela, a u koji spadaju i osećanja čitalaca. Uopštenih kategorija se klonim... i nisam Skerlićev sledbenik, ne to nikako (takođe, mnogo toga nisam mogao da razumem u njegovim kritikama...).