Volite li Arsena?Retki su danas oni koji se secaju njegove muzike ili se varam?Radujem se njegovom koncertu u BG posle toliko godina,nedostajale su mi pesme koje su romanticne ali bez trunke patetike,pune ljubavi, strasti...Tvoje misljenje?
POPODNEVNA PJESMA
Upucujem ovu lijenu popodnevnu misao
njeznu i pohotnu,
u ono dvoriste
u kojem sam vas gledao draga susjedo,
1957. godine,
kada je bila jesen slicna ovoj,
i kada su jos u moj san udarali
prozori roditeljske kuce
utopljene u sibenskoj jugovini,
u gradu koji je postajao moja bolinica,
a mojom napola razbudjenom glavom
kolali prvi tramvaji,
plavi i uspavani.
Adresiram tamo ovu misao i kazem steta...
Bili ste ljubavnica mog cimera
od osam do jedanaest svakog jutra.
Kako ste se zvali,
Ema, Selma, Alma, Adela?
Da li je sto izmjenilo vase lice, oci i trbuh?
A kako sam vam zavidio vracajuci se iz setnje
od osam do jedanaest izjutra,
uz cetvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom pescenickom mlijekarstvu.
Svim je bojama vec moj prvi studentski rujan
dodavao malo crnog i malo tamno zelenog,
i danas Vam iskreno kazem steta, steta.
Vise vjerojatno i niste za takva sta.
Ponovo ono dvoriste,
vrijeme je za nedjeljni ribolov i Vas suprug odlazi.
Vi znaci danas dolazite jos ranije u moju sobu,
oko pola sedam,
a ja bas izlazim.
Steta.
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
i ja bih vam vjerojatno pruzio vise.
Ali ja idem u setnju.
I setao sam tako godinu, i drugu,
i ne da vam se hvalim,
bilo je toga...
Kakve sve zemlje,pica,kakva mora,
gdje sam sve bio,
gdje sam sve ljubio i kakve zene...
Jer Vama otvoreno mogu reci.
Kuda sam sve setao po kisi ujutru,
nekakav vlak je istruo u crnom proljecu
u Poljskoj blizu Rusije.
Kakvu sam tamo zenu ostavljao isukrste.
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
pijuci neko nerazgovjetno pice svog naroda,
daleko, daleko kao u snovima.
Opet netko ovdje u Zagrebu, u jurijevskoj,
pa oci providne i dragocjene
jedne Cehinje iz Brna, Vozderkove,
premjestene zauvijek u moju utrobu.
A takav snijeg i sve sto treba,
Bilo je,bilo...
Ali ono dvoriste u kojem sam vas vidjao
izmedju dva neodredjena stabla,
crna od vlage one jeseni.
Vas tako obicnu i raskalasnu domacicu,
i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
u sezonama 1957.,1958. i slijedece,
steta, nepovratno steta...
POPODNEVNA PJESMA
Upucujem ovu lijenu popodnevnu misao
njeznu i pohotnu,
u ono dvoriste
u kojem sam vas gledao draga susjedo,
1957. godine,
kada je bila jesen slicna ovoj,
i kada su jos u moj san udarali
prozori roditeljske kuce
utopljene u sibenskoj jugovini,
u gradu koji je postajao moja bolinica,
a mojom napola razbudjenom glavom
kolali prvi tramvaji,
plavi i uspavani.
Adresiram tamo ovu misao i kazem steta...
Bili ste ljubavnica mog cimera
od osam do jedanaest svakog jutra.
Kako ste se zvali,
Ema, Selma, Alma, Adela?
Da li je sto izmjenilo vase lice, oci i trbuh?
A kako sam vam zavidio vracajuci se iz setnje
od osam do jedanaest izjutra,
uz cetvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom pescenickom mlijekarstvu.
Svim je bojama vec moj prvi studentski rujan
dodavao malo crnog i malo tamno zelenog,
i danas Vam iskreno kazem steta, steta.
Vise vjerojatno i niste za takva sta.
Ponovo ono dvoriste,
vrijeme je za nedjeljni ribolov i Vas suprug odlazi.
Vi znaci danas dolazite jos ranije u moju sobu,
oko pola sedam,
a ja bas izlazim.
Steta.
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
i ja bih vam vjerojatno pruzio vise.
Ali ja idem u setnju.
I setao sam tako godinu, i drugu,
i ne da vam se hvalim,
bilo je toga...
Kakve sve zemlje,pica,kakva mora,
gdje sam sve bio,
gdje sam sve ljubio i kakve zene...
Jer Vama otvoreno mogu reci.
Kuda sam sve setao po kisi ujutru,
nekakav vlak je istruo u crnom proljecu
u Poljskoj blizu Rusije.
Kakvu sam tamo zenu ostavljao isukrste.
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
pijuci neko nerazgovjetno pice svog naroda,
daleko, daleko kao u snovima.
Opet netko ovdje u Zagrebu, u jurijevskoj,
pa oci providne i dragocjene
jedne Cehinje iz Brna, Vozderkove,
premjestene zauvijek u moju utrobu.
A takav snijeg i sve sto treba,
Bilo je,bilo...
Ali ono dvoriste u kojem sam vas vidjao
izmedju dva neodredjena stabla,
crna od vlage one jeseni.
Vas tako obicnu i raskalasnu domacicu,
i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
u sezonama 1957.,1958. i slijedece,
steta, nepovratno steta...
