savic:
Sto se tice razvijanja osecanja, sve je to veoma, veoma razlicito... Zavisi od mnogo faktora i ne moze se ni priblizno generalizovati. Govorim naravno o porodicama gde vladaju uobicajeno normalni odnosi, gde je dete zeljeno i prihvaceno. Svi mi razlicito reagujemo... Ja se na primer slabo secam prva 24 sata, sto zbog toga sto su me eliminsali iz svih tajanstvenih proceas, sto zbog toga jer se nisam kvalifikovao u trci prema sobu gde je porodilja, pa je vec bila prebukirana kad sam stigao...
Buduci da imam dovoljno dug staz kao tata, prema iskustvu koje imam, mogu reci da je veoma mali broj tata, odjednom voleo dete svom snagom i dubinom vec prvih sati... Majka ima sasvim drugaciji osecaj i odnos, sto je normalno...
Mi tate smo prilikom dolaska prinove, osobito prve prinove, uglavnom:
Zbunjeni
Sve je to lepo, cekamo bebu... Osluskujemo stomak i pokusavamo da shvatimo kako dodjavola to malo bice uopste bitise u tako malom prostoru, bez cevapa, piva i TV? Za razliku od mama, ritanje u stomaku dozivljavamo kao ocajnicki pokusaj nasih naslednika da se "iskrcaju" vise!
Tu vec dolazi do razlike i "prijateljske vatre" izmedju supruge i nas buducih tata. Ove drage zene bi po ceo dan da mi osluskujemo njen stomak a nama pragmatistima je valjda dovoljno da konstatujemo da je dete zivo i zdravo i na nama je dalje da obezbedimo prihvatni centar i da organizujemo operaciju spasavanja...
U stvari, mi time samo krijemo nasu zbunjenost, koju panicki zelimo da sakrijemo (ne prilici nam brate), pa neki puta ne reagujemo kako nase trudnice ocekuju. Doduse, inteligentni kakvi jesmo, vrlo brzo shvatimo da se nasa supruga totalno promenila i da mi vise nismo tako u centru njenog sazvezdja, vec neko bice koje ni ne vidimo i u poredjenu sa njime, nemamo nikakve sanse...
Zabezeknuti
Na dan dolaska bebe kuci, grdno se zabezeknemo... Ne lici brate ni blizu onim napuderisanm bebama iz casopisa za mame, koje nam je zena poturala pod nos, dok smo bili trudni! Ovo nase je smezurano, galami pa ne mogu da cujem vesti, ponedi puta usmrdi celu kucu da bog sacuva...
Osim toga, ne mozemo da shvatimo, kako to nasa zena ume tako precizno da zamrsi malu pridoslicu u sve one pelenice, krpe, zavoje i ostale bandaze. Jedini put kad nam dozvole da probamo, sve se zavrsava tako sto im treba pola sata da pronadju dete koje smo strucno zamotali u nesto sto samo mi vidimo kao povijanje bebe...
Zabezeknuti smo i zbog razloga sto se ispostavilo da tako malo bice, mora da ima vise doukumenata nego cela populacija komsija od 1. do 8 sprata zajedno... Nasem zaprepascenju nema kraja, kad ustanovimo da je to malo bice vaznije od nas u svakom pogledu. Sve se zavrsava otpsilike "skloni se", " ne smetaj", "odnesi ovo" "donesi ono"... i tu je kraj nasoj ulozi... Zabezeknuto stvaramo kataklizmicnu sliku u nasim glavama kako postajemo marginalni deo porodice, gde caruje najmanje bice koje smo ikada imali prilike da vidimo...
Zabrinuti
Zabrinutost postaje sastavni deo nasih zivota, onog momenta kad nam dete stigne u kucu. Kako cu se pokazati korisnim? Kako cu ga sacuvati kad zena ode na 5 minuta? (nastaje neopisiva panika). Kako da ne zaboravim da kupim kasice, pomade, pelene, zihernadle, kapice, i milion drugih stvari (naravno, uvek zaboravimo po nesto, sto rezultira sazaljivim pogledom stila "znala sam.,.." od strane nase zene)
Zabrinutost kuliminira kad treba da se skupi porodica da vide dete! Pa prenece joj prehladu, mali i veliki kasalj, osteoparezu, bolove u bubregu, slabovidnost... Sta su bre svi navrli na MOJE dete!
A tek zabrinutost kad neko od njih hoce da ga podrzi! Ispasce bre, paziii, ne diraj...
Zabrinutost jer nismo sigurni jel place sto je bolesno, ima upalu mozga ili je slomilo obe noge i ruke, nema sta drugo da bude, kad se toliko dere. Zabrinuti sto premalo jede, sto previse jede, sto jede uopste...
Zabrinuti jer nismo sigurni zasto nase dete nije promptno i preko reda primljeno kod doktora, i odkuda sad tolike bebe u ambulanti na kontrolnom pregledu.
Zabrinuti, jel zena izgubila interesovanje za seks, za mene, za gledanje TV-a uz grickanje semenki satima, za moju bradu sto raste a ne grdi me vise...
Bas smo zabrinuti...
Sretni
Ali smo na kraju krajeva sretni. Postali smo tata! Ponosno setamo bebu u kolicima, pravimo osmice preko dzombi na asfaltu (posle beba malo povrati alo to ne prijavljujemo zeni), zagledamo druge bebe u kolicima i smatramo da je nasa definitivno dve klase lepsa.
Sretni nekako, jer osecamo da smo sad prava porodica a mi naravno GLAVE te porodice.., Polako se oslobadjamo prethodnih osecanja gore navedenih i postajemo samouvereni tate koji TACNO znaju sta dete hoce i kako njime treba postupati. Prelazimo zapravo u ono stanje u kome zivot porodice tek pocinje da biva prelep. Vise se ne plasimo da povijemo bebu. Sad sa potezima znalca, rasirimo pelenu, stavimo bebu na pocetak, elegantnim potezom je zakotrljamo da se sva zarola i samo zakacimo na kraju i - gotovo...
Sretni smo, ali svako ima svoj nacin da to pokaze, pa je nemoguce generalisati
Nije nam tesko da nocu tabanamo do kuhinje da donosimo mleko, da se saplicemo po kupatilu trazeci kadicu, da trazimo po podu zihernadle koje su se volsebno otkotrljale bas gde ne treba, da iznosimo ukakane pelene drzeci ih sa dva prsta, da vidjamo zenu samo u zustrom trku kroz stan ona prema severu mi nalecemo sa zapada, svako noseci nesto sto bebi treba... sve to ide u tateci rok sluzbe...
Ima to toliko oblika da je nemoguce sve ispricati, zato, ne brini, sve ce biti ok..