Naoruzanje vojske Kraljevine Jugoslavije.

Poruka
4.644
Moze li neko da napise nesto vise o tipovima oruzja zastupljenim u VKJ. Citao sam negde da je Jugoslovenski avion IK 3 navodno bio bolji i od mesersmita i spitfajera ali "Rogozarski" nije proizveo dovoljno komada za rat. Takodje sam citao da je vojska posedovala i manju kolicinu automata "tompson". Da li je to istina? Kojim tenkovima je raspolagala VKJ i zasto se niko nije nasao da uvede u formacijsko naoruzanje automate? Zar je to bilo tesko uciniti kad znam da je jedan engleski automat "sten" kostao samo dva i po dolara po komadu. Tehnologija presovanog lima je omogucavala jeftinu i brzu proizvodnju.
 
Рогожарски ИК-3 је био међу најбољим ловачким авионима произведеним у Краљевини Југославији. Иако је непосредно пред почетак Другог светског рата спадао у сам врх светске ловачке авијације, његова производња и увођење у наоружање каснила је због кратковидости политичких и војних структура због чега је у борбама током Априлског рата учествовало само шест авиона овог типа. Упркос томе ИК-3 се показао као равноправни противник у сукобу са немачким Месершмитима. Његов претходник ИК-2 је имао мање успеха у борбама са савременијим авионима непријатеља.
Ловачки авион ИК-3 настао је током тридесетих година 20. века као резултат приватног подухвата инжењера Љубомира Илића, Косте Сивчева и Слободана Зрнића који се тиму прикључио у фази израде статичких прорачуна и пројектовања конструкцијских решења.

Документација ИК-3 је предата на усвајање Команди вазухопловства половином 1936. год. али је због неповерења у домаће конструкторе уговор за израду прототипа потписан тек у марту 1937. год. Израда прототипа поверена је фабрици авиона Рогожарски која је имала великог искуства у изградњи авиона дрвене конструкције што је омогућавало квалитетну израду крила и стабилизатора ИК-3 који су израђивани од лепенке.

Први прототип авиона ИК-3 који је полетео у пролеће 1938. године био је опремљен мотором на водено хлађење Хиспано Суиза 12Y-29, снаге 920 КС и био је наоружан са једним топом калибра 20 mm, који је тукао кроз главчину елисе и са два митраљеза ФН-Браунинг 7.92 mm изнад поклопца мотора. Труп је био направљен од челичних цеви покривених шпер плочом и платном, док је конструкција крила била дрвена, покривена шпер плочом са закрилцима металне конструкције покривеним платном и увлачивим стајним трапом. Авион је представљао комбинацију карактеристика британског Хокер Харикена и немачког Месершмита Ме-109 али је по својим перформансама и спољашњем изгледу највише личио на француског ловца Моран-Солније МС.406 који је имао исти мотор као ИК-3 али је постизао за око 40 Km/h мању брзину.

Први пробни летови извршени крајем маја 1938. године показали су да су предвиђања конструктора у погледу основних особина авиона у потпуности остварена. ИК-3 је летео максималном брзином од 527 Km/h што је за дату снагу мотора представљало одличан резултат чак и у међународним размерама. У испитивању летних карактеристика прототипа учествовало је пет пробних пилота и сви су дали позитивну оцену. На основу позитивних резултата испитивања донета је одлука да се почне са серијском производњом али је она стопирана када се 19. јануара 1939. године, срушио прототип авиона ИК-3 којим је управљао капетан Покорни. Капетан Покорни је сувише нагло изводио авион из стрмог обрушавања што је довело до изненадног попуштања крила због преоптерећења авиона. Авион се срушио у реку, а пилот је погинуо. После несреће Врховна команда ваздухопловства је захтевала да се спроведу додатна аеродинамичка и статичка испитивања и испита узрок несреће. Истрага је показала да је до несреће дошло због грешке пилота и да конструкција задовољава предвиђене захтеве чврстоће. Због веће сигурности ипак су појачани најоптерећенији делови крила. Одлука о изради прве серије је потврђена, али је без потребе изгубљено неколико драгоцених месеци
Нови серијски ИК-3 донекле се разликовао од протитипа. Серијски ИК-3 имао је уграђено непробојно ветробранско стакло, клизни поклопац кабине са додатним металним оквирима, боље обликовани задњи део трупа и чешку верзију мотора Хиспано-Суиза, Авиа Х.С. 12Y. Прва серија од 12 авиона израђена је такође у Рогожарском, и првих шест ИК-3 испоручено је до краја марта 1940. године. Других шест предато је војном ваздухопловству до краја јула. Даљим програмом серијске производње било је предвиђено да се у току 1941. и 1942. године изради укупно 48 авиона. У тренутку немачког напада, у фабрици је била у изради серија од двадесет и пет ИК-3 која је требало да буде испоручена до краја 1941. године.

Конструкторски тим Илић, Сивчев, Зрнић, планирао је производњу побољшане верзије авиона ИК-3. У ту сврху исипитивана је могућност уградње јачег мотора. Првобитно је планирано да се у авион угради мотор Хиспано-Суиза 12Y-51, снаге 1.100 КС, али је због пада Француске овај мотор постао недоступан. Због тога је разматрана могућност уградње немачког мотора Дајмлер-Бенц ДБ 601А. У том циљу један овакав мотор уграђен је у британски ловачки авион Хокер Харикен који је по лиценци произвођен у Југославији. Резултати су били изузетни, али је рат спречио даљу реализацију модернизације ИК-3. У исто време у један ИК-3 уграђен је британски мотор Ролс-Ројс Мерлин III снаге 1.030 КС. На овом авиону, који је по перформансама био раван са немачким Месершмитом Ме-109 Е, током Априлског рата летео је најуспешнији пилот ЈКРВ, наредник Милисав Семиз, чији је серијски ИК-3 тешко оштећен 7. априла, приликом слетања на Земунски аеродром.

Дванаест авиона ИК-3 из прве производне серије распоређени су у 51. ловачку групу из састава Шестог ловачког пука Прве ваздухопловне ловачке бригаде. Ту су у потреби били Хокер Харикен и Месершмит Ме-109E3, и пилоти су дали предност ИК-3 сматрајући да се боље лети, уз то је одржавање авиона ишло лакше. До почетка Априлског рата један ИК-3 изгубљен је у ваздушној несрећи која се догодила 6. септембра 1940. године када је погинуо капетан Антон Ерцигој. Турска је узимала у обзир да купи линенсу, али је други светски рат спречио даље планове.
Свих 12 произведени авиони ИК-3 предати су 51. ловачкој групи која се налазила у саставу 6. ловачког пука који је током Априлског рата био задужен за одбрану Београда. 51. ловачка група била је састављена од 161. и 162. ловачке ескадриле које су биле стациониране на аеродрому Земун.

У тренутку избијања Априлског рата, у наоружању 51. ловачке групе налазило се 6 борбено способних авиона ИК-3, од укупно 12 колико је испоручено. Један авион изгубљен је у ваздушној несрећи, два су се налазила на редовном сервису у фабрици Рогожарски, два су се налазила на сервису у пуковској радионици, а један је био на модификацији.

У борбама изнад југословенске престонице учествовало је 6 авиона ИК-3 чији пилоти су након фингираних борби са југословенским Ме-109 Е-3 имали прилику да стечена искуства искористе у борби против немачке Луфтвафе. Иако је ИК-3 био спорији од Ме-109, био је знатно покретљивији због чега је развијена посебна тактика за борбу против немачких ловачких авиона. Због веће покретљивости ИК-3 југословенски пилоти упуштали су се у борбу са немачким Месершмитима изводећи читав низ спојених заокрета. Због мањег радијуса окретања ИК-3 немачки пилоти који би се упустили у борби, после неколико заокрета нашли би се на нишану југословенских пилота. Упркос великом броју погодака које су постигли југословенски пилоти, број оборених немачких авиона био је релативно мали због тога што југословенски авиони нису били наоружани запаљивом муницијом.

После првог дана рата 161. и 162. ловачка ескадрила имале су само три борбено способна авиона ИК-3. 7. априла авион наредника Милисава Семиза тешко је оштећен али је пилот успео да слети на Земунски аеродром. Истог дана стављен му је на располагање ИК-3 који је био на модификацији у фабрици авиона Рогожарски. Преостали авиони ИК-3 прелетели су заједно са осталим авионима 6. ловачког пука на аеродром Велики Радинци, где су их посаде, због приближавања Немаца, спалиле у зору 12. априла.

Наредник Милисав Семиз, који је током Априлског рата летео на ловачком авиону ИК-3, био је најуспешнији пилот-ловац Југословенског краљевског ратног ваздухопловства са четири непотврђене ваздушне победе.

Југословенски пилоти који су летели на ловачким авионима ИК-3, постигли су током Априлског рата 11 непотврђених ваздушних победа уз губитке од четири оборена ИК-3 и три које су њихове посаде уништиле на земљи како не би пали непријатељу у руке.

ТТ карактеристике

Мотор: 1 Хиспано Суиза 12Y-29crs, 925 КС

Димензије:

Распон крила: 10.30 m
Дужина: 7.85 m (прототип), 8.00 m (прва производња серија), 8.10 m (друга производња серија)
Висина: 3.25 m
Површина крила: 16.50 m²
Тежина:

Празан: 2068 kg
Оптерећен: 2630 kg
Гориво: 330 лит.

Уље: 38 лит.

Посада: 1

Брзине:

Максимална: 527 km/h (прва производња серија), 535-540 km/h (друга производња серија)
Крстарећа: 400 km/h (прва производња серија), 415-420 km/h (друга производња серија)
Дужина узлета: 200 m

Време пењања на 5000 m: 7 min.

Максимална висина лета: 9400 m

Долет: 785 km (прототип), 600 km (прва и друга производња серија)

Наоружање: 1 x 20 mm топ Ерликон ФФ/СМК М.39 Е.М. (Hispano-Suiza HS.404) (60 метака), 2 x митраљези 7.92 mm ФН-Браунинг (M.38 Browning FN) (2 x 500 метака)


Bio je dobar ali da li je bio bolji od Bf109 tesko je suditi, nije imao dovoljno prilika da se pokaze.
 
Poslednja izmena:
Mozda grijesim, ali po sjecanju, motore nijesu pravili sami nego su ih kupovali od Talijana i Engleza??

Sten je usao u proiuzvodnju kad "jugoslavije" nije vise bilo tako da ga nije mogla ni proizvoditi. Koliko znam prvi su Njemci uveli automate (zatim Talijani) kao korisno oruzje, a zatim su sljedili ostali (uglavnom u ratno vrijeme). Americka vojska je odbila da kupi Tompsone iako su za nju napravljeni i uvodi ih u naoruzanje tek po ulasku u svjetski rat.

Tompsone koliko mi je poznato je dobijala JNA nakon rata.. Ne znam da li su bacani cetnicima i partizanima za vrijeme rata, mozda u nekim manjim kolicinama.
 
Poslednja izmena:
Eskadron brzih bornih kola ( 8 vozila Skoda S-Id) nalazio se u Zemunu tokom 6-10. aprila sa zadatkom odbrane aerodroma. Zbog nadiranja nemackih jedinica iz Bugarske eskadron je 10. aprila upucen prema Nisu, u sastav tamosnjih jedinica, gde bi i trebao da dobije zadatak. Istog dana eskadron na Avalskom putu ulazi u sastav Sremske divizije, i biva upucen pravcem Mladenovac - Topola. U Mladenovcu, vozila su dobila gorivo ali ne i municiju za protivtenkovsku borbu. Uvece 10. aprila eskadron se nalazio na raskrsnici puteva Mladenovac - Topola i Mladenovac - Arandjelovac, kada stize nardjenje da je eskadron direktno predpodcinjen stabu 6. A rmije i da se upucuje u Topolu. Rano ujutro 11. aprila eskadron zauzima polozaje za odbranu puta Topola - Mladenovac. Dva vozila, oko 10 casova vrse izvidjanje puta Topola - Kragujevac. Jedno vozilo ostaje u kvaru, a drugo produzuje sve do iznenadnog susreta sa Nemackom kolonom. Posle razmene vatre tanketa se povlaci prema Topoli, ali i ona ima kvar te su oba vozila morala biti napustena. O nastupanju neprijatelja nije ni izvesteno, te se u trenutku upada neprijatelja u grad vecina posade nalazila van vozila. Prilikom pokusaja ulaska u vozila, pokoseni su mitraljeskom vatrom, tako da je sudbina i ove jedinice bila zapecacena.


Aprilski rat - Sestog aprila 1941. Nemacka je sa svojim saveznicima zapocela opsti napad na Kraljevinu SHS. Vojska Kraljevine Jugoslavije je od oklopnih jedinica imala 2 tenkovska bataljona, eskadron tanketa i jedan vod oklopnih automobila male borbene vrednosti. Tenkovi su bili po cetama rastrkani po celoj teritoriji tako da su cete 1.okb (popunjen sa FT-17) bile dodeljene 2. 3. i 4. Armiji. Ove cete su bile locirane u Sarajevu, Skoplju i Zagrebu. Drugi tenkovski bataljon nalazio se u Beogradu, u rezervi Vrhovne komande, ali je njegova 3 ceta jos u jesen 1940. prekomandovana u Skoplje u sastav 3. Armije. Eskadron tanketa (brzih bornih kola Skoda) je ostao u Zemunu sa zadatkom protivdesantne odbrane tamosnjeg aerodroma ili za zatvaranje pravaca iz Srema prema Beogradu. Borbena gotovost je bila na jako niskom nivou. Sve jedinice, pocetak rata je zatekao u garnizonima. Vozila nisu bila popunjena gorivom i municijom, tako da naprimer. eskadron tanketa nije dobio pancirnu municiju, a jedino je se ova jedinica mogla efikasno suprostaviti nemackim tenkovima. Izdaja, opste rasulo i dezorijentisanost koja je zahvatila kompletnu vojsku uticalo je i na ove jedinice. Tenkovska ceta u Zagrebu nije ni izasla iz kasarne, gde je i sacekala Nemce. Ceta iz Sarajeva vozom je 9. aprila upucena prema Arandjelovcu u sastav Unske divizije. Rasporedjena je u okolini Orasca. Tri dana kasnije dobija zadatak da nocu marsira pravcem Arandjelovac - Lazarevac, da zastitila odstupanje nekog puka. Rano ujutro ceta je podno Rudnika ostala bez goriva, a da se puk nije ni pojavio. Komandir cete je od komande divizije zahtevao popunu benzinom na sta je odgovoreno da su cisterne zaplenili Nemci u Brdjanskoj klisuri, izmedju G. Milanovca i Cacka. Sa tenkovskih topova skinuti su zatvaraci i demontirani mitraljezi, te ljudstvo kamionima uputilo prema Sarajevu. U Brdjanskoj klisuri su naisli na velike kolicine razlivenog benzina, koji je tekao iz zeleznickih cisterni. Pored nasipa pruge napravilo se malo jezero od benzina, po kome su plutali razni predmeti i burad. Ostalo je pitanje da li ovo bila sabotaza ili nuzna akcija. Ljudstvo je produzilo do Pozege, gde je sa licnim naoruzanjem raspusteno kucama, a da nije ni stupilo u kontakt sa neprijateljem.Treca ceta Prvog bataljona je nocu 6/7 aprila natovarena na zeleznicke vagone u Skoplju. Po planu 3. Armije ova ceta je trebala uci u sastav Sumadijske divizije u Strumickom polju. Ujutro 7. aprila (u to vreme glavnina Sumadijske div. je vec bila razbijena) ceta se iskrcala na zeleznickoj stanici Strumica, kod Udova. Izvrsen je mars prema selu Pirovo i oko 10 casova presla je u odbranu u rejonu Straliste, severno od puta Valandovo - Udovo. Preostale snage Sumadijske divizije su mahom bile odbacene po okolnim brdima te je jedina prepreka nemackom nadiranju prema Djevdjeliji bila ova tenkovska ceta, koja je vec ostala bez jednog tenka, koji je ostao u kvaru tokom marsa. Oko 13 casova Nemacke izvidjacke jedinice su primetile polozaje tenkova, ali komandir cete je zabranio otvaranje vatre. Sledio je iznenadni napad JU-87, Stuka, dok su se privlacili neprijateljski tenkovi i pesadija. Komadir cete je pobegao, a vecina cete je unistena u vazdusnom napadu. Deo cete je ipak pruzio otpor, ali usled zastarelih topova i neodgovarajuce municije, bez veceg efekta.
Glavnina Drugog oklopnog bataljona (bez trece cete) upucena je iz Beograda preko Srema u susret nemackim oklopnim kolonama. Kada je bataljon stigao u Slavonski Brod, neprijatelj je vec bio u Vinkovcima. Posto su Slavonska i Osjecka divizija bile u potpunom rasulu, bataljon se povlaci preko Save u Doboj. U Doboju je napadnut od Ustasa, nakon pokusaja da jedinica razoruza i zarobe tenkovi. Napad je odbijen i bataljon je produzio prema Sarajevu. U dolini reke Bosne sustigla ga je nemacka 14. oklopna divizija, koja je nadirala iz pravca Banja Luke i Doboja. Treca ceta ovog bataljona je 6. aprila izvela mars iz Skoplja prema rejonu Stipa da bi usla u sastav Bregalnicke divizije. Nakon kontakta sa komandom ove divizije, ceta je u popodnevnim casovima zaposela rejon Jezevo polje, gde su vec bile jedinice 23. puka. U ranim jutarnjim satima 7. aprila razvija se zestoka borba sa nadirucim nemackim jedinicama, koja traje do prepodne istog dana kada se puk i tenkovska ceta povlace prema Velesu. Ceta se pod borbom povlacila do sela Olujic, gde je zaposela polozaje za odbranu kominikacije s.Olujic- Veles, u vecernjim satima. Nemacki tenkovi na prednji polozaj privlace PT topove od 75mm, protiv kojih je oklop Renoa 35 bio nemocan, te je nakon energicnog napada kompletna ceta biva unistena, a komandir zarobljen.
po istrazivanjima kapetana mr. Dalibora Dende,


Ескадрон брзих борних кола у Априлском рату


Ескадрон брзих борних кола налазио се у Земуну, са задатком да штити земунски аеродром од евентуалног ваздушног десанта и да води борбу са немачким тенковима уколико продру кроз Срем према Београду. На његовом челу налазио се коњички мајор Душан Г. Радовић, који је основну обуку за тенкисту прошао у Моравицама у Чехословачкој. Од 6. до 10. априла ескадрон се налазио у кантонману у Земуну. Због продора немачких оклопних јединица из Бугарске ескадрон је, по наређењу команданта Београда, 10. априла упућен на правац Београд-Ниш. Требало је да изврши марш према Нишу, да успостави контакт са јединицама које се бране на том правцу и да на лицу места добије задатак. Истог дана ескадрон је на авалском путу стављен под команду команданта Сремске ди- визије и по његовом наређењу продужио је марш путем Младено- вац-Аранђеловац, где је у току ноћи стављен под команду коман- данта VI армије, који је лично наредио да ескадрон пређе у Топо- лу. У Тополи су се, поред ескадрона брзих борних кола, налазили штаб VI армије, једна ПАВ батерија, једна митраљеска и једна инже- њеријска чета. Рано ујутру 11. априла ескадрон се распоредио на положај за одбрану, затварајући пут Младеновац-Топола. Око 10 са- ти командант армије наредио је да се два тенка упуте у извиђање правцем Топола-Крагујевац. При томе командир тенковског вода није добио никакве податке о непријатељу, већ му је речено да деј- ствује према конкретној ситуацији. У међувремену, пошто су зау- зели Крагујевац, Немци су са 4-5 тенкова пре подне тога дана про- дрли до Тополе. Један југословенски тенк, од два која су била у из- виђању, успут се покварио, а други је продужио покрет док се није иза једне окуке изненада сусрео са немачким тенковима. Немци су први отворили ватру. Пошто није имао панцирних граната, коман- дир тенка поручник Љубомир Михајловић наредио је возачу да тенк повуче назад, а затим је известио команданта армије да је наи- шао на немачку колону. Приликом извлачења и на овом тенку је дошло до квара. Наишли су немачки тенкови. Пошто није имала чиме да се супротстави, а у близини није било ни пешадијских јединица, посада је искочила из тенка и склонила се поред пута. Здружени одред из састава 11. немачке оклопне дивизије је преко Наталинаца око 13 сати изненада упао у Тополу, где се развила улична борба, која је трајала до 15.30 сати.75 Према извештају команданта југосло- венске VI армије, у току борби неколико југословенских тенкова из- вршило је противнапад и зауставило немачки напад. Сам коман- дир ескадрона брзих борних кола мајор Душан Радовић успео је, према сведочењима, да уништи три немачка тенка и командно оклопно возило, али је приликом напуштања свог погођеног и запа- љеног тенка покошен непријатељском митраљеском ватром. У то- ку борби у Тополи био је уништен цео југословенски тенковски ескадрон. То је био крај једине оклопне јединице из састава југо- словенске Коњице.
 
Poslednja izmena:
Mozda grijesim, ali po sjecanju, motore nijesu pravili sami nego su ih kupovali od Talijana i Engleza??

Sten je usao u proiuzvodnju kad "jugoslavije" nije vise bilo tako da ga nije mogla ni proizvoditi. Koliko znam prvi su Njemci uveli automate (zatim Talijani) kao korisno oruzje, a zatim su sljedili ostali (uglavnom u ratno vrijeme). Americka vojska je odbila da kupi Tompsone iako su za nju napravljeni i uvodi ih u naoruzanje tek po ulasku u svjetski rat.

Tompsone koliko mi je poznato je dobijala JNA nakon rata.. Ne znam da li su bacani cetnicima i partizanima za vrijeme rata, mozda u nekim manjim kolicinama.

Englezi zu sten poceli da masovno "stancaju" negde pocetkom 1942. ali sam hteo da kazem da me cudi, kako to da VKJ nije jos 30-ih godina poradila na tome da uvode poluautomatske puske kao sto su to ucinili amerikanci sa "garandom" ili da sami osmisle neki automat slican "stenu" koji je bio jako jednostavan i jeftin (imao sam ga kao dete, nasao na vojnom otpadu) Mogli su makar pesadijsko naoruzanje da modernizuju. A da li je VKJ imala minobacace ? Nigde nisam procitao da su imali to.
 
Pa ta vojska i nije bila vojska u pravom smislu niti je razmisljanje u njoj bilo vojnicki. Ona je bila nekakav hibrid politicki podobni ostataka srpske vojske i juznoslovenskog dijela AU vojske. Bilo je tu i pozitivni stvar ali ta vojska kao vojska u cjelini je bila nista i manje od nista. Cijeli njezin razvoj i njezino postojanje su bili prozeti politikom od prvog do zadnjeg dana.

Naravno da su imali minobacace. Pa imala ih je i srpska vojska na Solunu. Ti "jugoslovenski" minobacaci su od 1941 u hrvatskim rukama tukli Srbe ..
 
Englezi zu sten poceli da masovno "stancaju" negde pocetkom 1942. ali sam hteo da kazem da me cudi, kako to da VKJ nije jos 30-ih godina poradila na tome da uvode poluautomatske puske kao sto su to ucinili amerikanci sa "garandom" ili da sami osmisle neki automat slican "stenu" koji je bio jako jednostavan i jeftin (imao sam ga kao dete, nasao na vojnom otpadu) Mogli su makar pesadijsko naoruzanje da modernizuju. A da li je VKJ imala minobacace ? Nigde nisam procitao da su imali to.

Kako bre nisu imali minobacace to 41 pobogu.

Neposredno pred rat (nazalost) u martu 1941. godine na novosadskom vojnom aerodromu, formirana je ''padobranska ceta''

Komandir cete bio je kapetan II klase Momcilo Vukovic

Ceta je brojala (po formaciji) 180 ljudi a cinili su je:
- 3 jurisna voda i
- vod za podrsku

Nazalost do pocetka rata popunjen je samo jedan vod koji su cinili iskljucivo oficiri i podoficiri.

Svecana uniforma: ''vazduhoplovna model M-1937'' sa padobranskom oznakom
Kapa: sajkaca sivkasto-plave boje sa vazduhoplovniom amblemom na prednjoj strani
Oprema za iskakanje: kombinezon od sivkasto-zelenog platna letnji i zimski, kozni slem, rukavice... (proizvodnje fabrika Knebl i Dietrich iz Indjije)
Padobran: Jugoslovenski padobran ''Irvin'' (proizveden po americkoj licenci).
Osnovne karaktetistike padobrana:
- precnik: 7,31 m
- povrsina: 50 m2
- tezina: 8,5 kg
- bzina spustanja: 5 m/s

Skokovi su bili slobodni (rucno otvaranje pomoc rucice) dok su padobranske jedinice u drugim zemljama otvarale padobrane na ''prinudno dejstvo'' pomocu gurtne!

Naoruzanje:
- jugoslovenski karabin M-24 7,9 mm
- revolver ''gaser''
- puskomitraljez zbrojovka ZB-30 (u vodovima za podrsku)
- poljski minobacac kal. 46 mm (u vodovima za podrsku)
- automatski pistolj 7,62 mm ''mauser'' C-96

Neposredno pre izbijanja rata iz SAD je naruceno 100 komada automata 0.45 ''Tompson'' model 1928A1 sa dobosem kapaciteta 50 metaka i vertikalnom prednjom rucicom...ali Crying or Very sad ...Isporuka je stigla u Jugoslaviju 12. aprila 1941. godine i nikada nije stigla do originalnih narucilaca!



''Specijalne jedinice jugoslovenske vojske u Aprilskom ratu'', D.Babac
''Jugoslovensko padobranstvo'' (1926-1990) , S.Jovic
 
Ministarstvo vojske i mornarice je bilo najviša komandna, upravna i administrativna vlast, dok je Glavni generalštab kao neposredni organ ministra vojske i mornarice, imao zadatak da pomaže ministra u pripremi oružanih snaga i zemlje za rat.
Za vreme mira Jugoslavija je bila podeljena na 6 armij skih i 16 diviziskih oblasti. Svaka diviziska oblast imala je po 2—4 pešadiska puka, 2 artiljeriska puka ili 1 artiljeriski puk i 1 samostalni artiljeriski divizion.
Opšta vojna obaveza trajala je 30 godina (20 u operativnoj i 10 u rezervnoj vojsci). Služba u stalnom kadru iznosila je 18 meseci (pun rok) za sve rodove vojske, odnosno 6—14 meseci (skraćeni rok), a za vazduhoplovstvo i mornaricu 2 godine, odnosno 12 meseci (skraćeni rok). )
Kralj je bio Vrhovni komandant celokupne oružane sile, ali je u toku rata pravo komandovanja operativnom vojskom mogao da prenese na jednog vojvodu ili generala.
Mobilizaciskim planom je bila predviđena mobilizacija oko 1,700.000 ljudi operativne i rezervne vojske i 900.000 grla stoke, kao i formiranje: štaba Vrhovne komande, 3 štaba grupa armija, 7 štabova armija sa delovima van diviziskog sastava, 28 pešadiskih divizija, 3 konjičke divizije, 1 gardiske konjičke brigade, 18 samostalnih odreda (od kojih 2 planinska), 2 tvr đavske komande (Boka i Šibenik), 16 posadnih pukova, 4 puka teške motorizovane artiljerije, 2 tenkovska bataljona, 1 bata ljona za vezu, 3 železnička puka (saobraćajni, tehnički i radnički), 6 automobilskih bataljona, Komande vazduhoplovstva i Komande mornarice sa jedinicama i ustanovama, Komande pozadine Vrhovne komande sa jedinicama i ustanovama, 6 komandi armiskih oblasti, 16 komandi diviziskih oblasti, 49 komandi vojnih okruga, 48 pukova za zaštitu i zatvaranje granice i Komande teritorijalne vazdušne odbrane sa jedinicama i ustanovama.
Grupa armija je imala: 2 ili više armija i ostale jedinice i ustanove neposredno potčinjene grupi armija. Armija je imala: ) štab; 2 ili više divizija, a prema potrebi 1 ili više združenih ili planinskih odreda; 1 artiljeriski puk; 1 konjički puk; 1 pionirski i 1 pontonirski bataljon; 1 maskirnu četu; 1 hemi sku četu; 1 četu za vezu; 1 pav (protuavionski) divizion; 1 vazduhoplovnu grupu od 2 eskadrile izviđačkih aviona; ) i pozadinske jedinice i ustanove.
Pešadiska divizija je bila jačine preko 26.000 ljudi, naoružanih sa oko 11.920 pušaka, 440 puškomitraljeza, 90 lakih mitraljeza, 146 mitraljeza, 15 topova 37 mm, 12 brdskih topova 65 ili 75 mm, 24 poljska topa 75—80 mm, 12 haubica 100 mm, 12 pt oruđa 37 ili 47 mm (samo pojedine divizije). Divizija je imala: štab; štab pešadije; 3 pešadijska puka (puk je imao 4 batoljona, 1 četu pratećih oruđa, 1 tehničku četu, bolničarsko odeljenje, bojnu i trupnu komoru; bataljon je imao 3 streljačke i 1 mitraljesku četu); 1 artiljeriski puk (1 brdski divizion 65 ili 75 mm, 2 diviziona topova 75—80 mm i 1 haubički divizion 100 mm) sa stočnom vučom; 1 konjički divizion; 1 pionirski bataljon; 1 hemisku četu; 1 četu za vezu; 1 četu pav mitraljeza 15 mm (12 mitraljeza); 1 pt(protutenkovska) četu 37 ili 47 mm od 12 oruđa (samo pojedine divizije); 1 dopunski puk (3 dopunska bataljona, 1 dopunski vod za vezu i 1 dopunska baterija; dopunski bataljon je imao 3 streljačke i 1 mitraljesku četu); i pozadinske jedinice i ustanove.)
Konjička divizija, koja je imala oko 6—7.000 ljudi, bila je naoružana slično pcšadiskim jedinicama. Ona je imala: štab; 1 konjičku brigadu od 2 do 3 puka (puk je imao 4 .eskadrona, 1 mitraljeski eskadron, 1 tehnički eskadron, bojnu i trupnu komoru); 1 divizion konjičke artiljerije (4 baterije, od kojih 1 pt baterija); ] biciklistički bataljon (3 streljačke i 1 mitraljeska četa); 1 pontonirski eskadron; 1 hemiski vod; 1 eskadron za vezu; 1 dopunski konjički divizion (2 eskadrona, 1 mitraljeski eskadron, 1 tehnički eskadron i 1 biciklistička četa); i pozadinske jedinice i ustanove)
Pokušaj da se 3 konjička divizija delimično motorizuje nije uspeo, pošto nisu mogla da se obezbede potrebna motorna vozila.
Tenkovske jedinice su se sastojale iz 2 bataljona tenkova francuskog porekla; prvi bataljon je imao oko 60 tenkova (od 5 t), većim delom dotrajalih, a drugi bataljon — oko 50 tenkova (od 10 t) novijeg porekla.
Jugoslovensko vazduhoplovstvo je bilo namenjeno za odbranu državne teritorije od napada iz vazduha, za bombardovanje neprijateljske teritorije i za podršku kopnenih snaga. Za vreme mira Jugoslavija je imala 4 bombarderska, 3 lovačka i 1 izviđački vazduhoplovni puk.
Za rat 1941 godine vazduhoplovstvo je mobilisalo: 4 puka i 1 samostalnu grupu bombardera (ukupno 20 eskadrila), 4 lovačka puka (18 eskadrila) i 1 grupu (2 eskadrile) za dalj no izviđanje. Lovački i bombarderski pukovi bili su formirani u 4 vazduhoplovne brigade od po 2 puka koje su bile neposredno pod komandom Komande vazduhoplovstva. Osim toga, u sastavu armija mobilisano je 7 izviđačkih grupa (14 eskadrila) starih aviona
6 aprila 1941 Jugoslavija je imala ukupno oko 415 borbenih aviona, od kojih 150 lovačkih tipa »Meseršmit 109«, »Ika 2«, »Ika 3«, »Hariken« i »Fjuri«, 150 bombardera tipa »Marketi«, »Dornier 17«, »Blenim«, 15 za daljno izviđanje »Blenim« i oko 100 izviđačkih aviona armiske avijacije tipa »Potez 25« i »Brege 19«. Ovi poslednji kao i 50 lovačkih aviona su bili u tolikoj meri zastareli da se nisu mogli nazvati ni avionima druge linije, tako da je Jugoslavija stupila u rat sa svega oko 265 savremenih aviona.
Jugoslovenska ratna mornarica je bila namenjena prvenstveno za odbranu obale, a po potrebi i za obezbeđenje prebacivanja obveznika sa ostrva na kopno. Ona se sastojala iz Ratne flote (organizovane u 3 torpedne divizije i podmorničku flotilu), Komande pomorskog vazduhoplovstva sa oko 150 hidroaviona (od toga 30 školskih), većim delom zastarelih, Pomorske obalske komande i Rečne flotile (Komanda đerdapskog sektora, 3 grupe monitora, 4 minsko-baražne grupe, Skadarski i Ohridski mornarički odred). U svome sastavu je imala: 1 krstaricu, 4 razarača (od kojih 1 na opravci), 4 stare torpiljarke, 8 motornih torpiljarki, 4 podmornice, 11 minopolagača, 2 borbena (torpedna) čamca i 4 rečna monitora, kao i nekoliko većih i manjih pomoćnih brodova
 
Pa ta vojska i nije bila vojska u pravom smislu niti je razmisljanje u njoj bilo vojnicki. Ona je bila nekakav hibrid politicki podobni ostataka srpske vojske i juznoslovenskog dijela AU vojske. Bilo je tu i pozitivni stvar ali ta vojska kao vojska u cjelini je bila nista i manje od nista. Cijeli njezin razvoj i njezino postojanje su bili prozeti politikom od prvog do zadnjeg dana.

Naravno da su imali minobacace. Pa imala ih je i srpska vojska na Solunu. Ti "jugoslovenski" minobacaci su od 1941 u hrvatskim rukama tukli Srbe ..
Pa ne baš.Pre bi moglo da se kaže da je vojska KJ imala kontinuitet sa srpskom vojskom.Najveći broj starešina su bili Srbi (negde sam pročitao da samo tri generala nisu bili Srbi) a i sve ostalo manje više bilo je kopija srpske vojske - od komandi,uniformi,činova do propagande i "duha" ili "filozofije" koji jesu ili je trebalo da vladaju srcima i umovima pripadnika te vojske.Druga je stvar što je jedan deo starešinskog i posebno regrutni sastav bio sastavljen dobrim delom od pripadnika onih etničkih grupa koje su bile protiv države pa i logično protiv njene vojske.
 
Moze li neko da napise nesto vise o tipovima oruzja zastupljenim u VKJ. Citao sam negde da je Jugoslovenski avion IK 3 navodno bio bolji i od mesersmita i spitfajera ali "Rogozarski" nije proizveo dovoljno komada za rat. Takodje sam citao da je vojska posedovala i manju kolicinu automata "tompson". Da li je to istina? Kojim tenkovima je raspolagala VKJ i zasto se niko nije nasao da uvede u formacijsko naoruzanje automate? Zar je to bilo tesko uciniti kad znam da je jedan engleski automat "sten" kostao samo dva i po dolara po komadu. Tehnologija presovanog lima je omogucavala jeftinu i brzu proizvodnju.

Imali smo i Bf 109 u naoruzanju koliko znam, Messerschmitt

A Ikarus IK-3 je kopija Hoker Harikena

Bio je dobar, ali ne kao Spitfire ili Messerschmitt, prednost su mu bile bolje manevarske sposobnosti

Hariken i dole Ik 3

hurricaneIIB.jpg


300px-I%D0%9A3.jpg
 
Poslednja izmena:
Pa ne baš.Pre bi moglo da se kaže da je vojska KJ imala kontinuitet sa srpskom vojskom.Najveći broj starešina su bili Srbi (negde sam pročitao da samo tri generala nisu bili Srbi) a i sve ostalo manje više bilo je kopija srpske vojske - od komandi,uniformi,činova do propagande i "duha" ili "filozofije" koji jesu ili je trebalo da vladaju srcima i umovima pripadnika te vojske.Druga je stvar što je jedan deo starešinskog i posebno regrutni sastav bio sastavljen dobrim delom od pripadnika onih etničkih grupa koje su bile protiv države pa i logično protiv njene vojske.

То је класичан пример усташке и комунистичке фаме која је ширена док не постане званична истина, иако је лако проверити шта је тачно.

Хрвате нећу да помињем. Само Словенце, јер су се неки понели као прави ратници. Дакле, из 1941. ћу из главе да наведем бар 4 генерала Словенца: Рајх, Рупник, Лангерхолц, Деканева.

А ево нашао сам на неком форуму цитат по Бјелајчевој књизи, немам сад врмена да пажљивије прегледам

Procenat majora i pukovnika KuK koji su 1941. imali cin generala u JV je bio 24%.
 
Majori i pukovnici nisu generali a i tih 24% je malo s obzirom da su zemlje koje su bile dio AU cinile oko 50% stanovnistva tadasnje Kraljevine Jugoslavije. Trebalo bi bas provjeriti koliko je bilo generala ne Srba.

Ти изгледа баш не разумеш о чему се ради. Па нормално да мајори и пуковници нису генерали, овде је реч о мајорима и пуковницима аустроугарске војске који су касније у Краљевини постали генерали.

А какве везе имају председници влада, осим са твојом потребом да сваку тему претвориш у Шовинистичку фарсу?
 
Ти изгледа баш не разумеш о чему се ради. Па нормално да мајори и пуковници нису генерали, овде је реч о мајорима и пуковницима аустроугарске војске који су касније у Краљевини постали генерали.

А какве везе имају председници влада, осим са твојом потребом да сваку тему претвориш у Шовинистичку фарсу?

Od tih 24% majora i pukovnika koji su kako kazes(ako je to uopce tocno) postali generali u KJ i u sluzbi sa tim cinom docekali 1941. bas me zanima koliki je postotak Srba i ostalih. Vjerojatno su to Srbi iz Vojvodine, BIH, RH.

A sto se tice predsjednika vlada zanimljivo je pogledati i spisak ministara itd. Preko 90% su sve Srbi isto tako je bilo i u vojsci sto se tice zapovijednog kadra. U ukupnom stanovnistvu Kraljevine Jugoslavije bilo je 44% Srba a cinili su 90% generala, ministara itd.
 
Poslednja izmena:
То је класичан пример усташке и комунистичке фаме која је ширена док не постане званична истина, иако је лако проверити шта је тачно.

Хрвате нећу да помињем. Само Словенце, јер су се неки понели као прави ратници. Дакле, из 1941. ћу из главе да наведем бар 4 генерала Словенца: Рајх, Рупник, Лангерхолц, Деканева.

А ево нашао сам на неком форуму цитат по Бјелајчевој књизи, немам сад врмена да пажљивије прегледам

Mislim da sam taj podatak o tri generala koji nisu bili Srbi pročitao u Terzićevoj knjizi Slom Kraljevine Jugoslavije a on je da bi izbegao zabranu knjige citirao na više mesta tekstove autora velikana samoupravne socijalističke misle pa sam tako i ja pokupio tu laž.Izvinjavam se zbog neprijatnosti koju sam nepromišljenošću prouzrokovao.
 
Fala Bastijaniju sto je to naveo. Ni izbliza nije ta vojska bila slicna vojsci iz koje je nastala. Ta vojska je bila toliko prozeta politikom od prvog dana da je to bilo za plakati, kakva je bila drzava kojoj je sluzila takva je bila i ona. Odma nakon rata kroz akademije su gurani masovno nesrbi po principu "bratstva-jedinstva", pa se doslo u situaciju da prva generacija skolovani oficira i podoficira odbija da polozi zakletvu kralju i zemlji... i time je pocelo a time je i zavrsilo. U prvim godinama te vojske Srbijanci jesu cinili ogroman dio njezinog najviseg oficirskog kadra (donekle i Crnogorci), ali kako su godine prolazile, kako se od vlasti dekretirala nacionalnost i sav zivot u toj nazovi drzavi, tako i situacija u vojsci nije vise bila ni blizu onoga sto je bila nekoliko godina iza rat i u vojsci je bilo svega i svacega. Iako su "Srbi" (jugosloveni, jako je tu malo Srba bilo) cinili vecinu u politici, to sa vojskom nije bio slucaj..
 
Koristili su golubove kao sredstvo veze, a topovi su bili antikviteti. Tenkove su pravili makete da bi vojnici videli kolko-tolko o cemu se radi da se ne uplase previse na terenu ...

U tu vojsku se puno ulagalo i to uopste nije bilo pitanje koliko je onda bila moderna itd. Njemci su konjskim kolima tada pichili preko Rusije, zaboravio sam koliki je udio bio konja u kampanji na Rusiju, ali je bio ogroman - zapanjujuci!. Najveci problem VKJ je bio ljudski faktor.. Za tu "zemlju" se nije htio boriti niko, ni Srbi, a pogotovo ne ostali.. jer je niko nije smatrao svojom.
 
U tu vojsku se puno ulagalo i to uopste nije bilo pitanje koliko je onda bila moderna itd. Njemci su konjskim kolima tada pichili preko Rusije, zaboravio sam koliki je udio bio konja u kampanji na Rusiju, ali je bio ogroman - zapanjujuci!. Najveci problem VKJ je bio ljudski faktor.. Za tu "zemlju" se nije htio boriti niko, ni Srbi, a pogotovo ne ostali.. jer je niko nije smatrao svojom.

Коњска кола нису мерило модерности јер је тачно да су их и Немци користили у офанзиви на Русију. Немачка војска је ипак била далеко надмоћна. Југословенска војска је била технички и тактички заостала. То је чак била и француска војска на коју се југословенска војска угледала као на свог моћног савезника.

Ипак, тачно је да би и таква војска могла да пружи неки отпор да је морал био на већој висини. Издали су су читави народи, Хрвати наравно, али и Македонци, о чему се мање говори, можда и зато што тада још нису били потпуно формирани као народ. Остали су се борили, осим пете колоне, и не знам откуд ти то да се Срби нису хтели борити. Борили су се и Словенци. У Црној Гори је инвазија чак заустављена и непријатељ одбачен. Многи официри су се радије убили него да прихвате капитулацију.
 
Nijesam ni reka da su konji mjerilo modernosti u to vrijeme, nego samo kao primjer, da su Njemci, koji su tad imali najmoderniju vojsku, masovno koristili konje prvih godina rata.Naravno da mi ni na pamet nije palo porediti vojsku kj sa njemackom vojskom, sve da je bila i najmodernija... U tu vojsku se jest puno ulagalo, ali sve prema mogucnostima. Ne treba zaboraviti da je tkz. KJ 1941, jos uvijek bila seljacka zemlja.

Sad, to drugo... Odakle mi to? Iz usta zivije ljudi, moji rodjaka, koje je rat zatekao u vojsci, dvojica na redovnom sluzenju, a treci kao podoficir. Svu trojicu je rat zatekao na razlicitim stranama fronta i sva trojica imaju gotovo istu pricu.. Pojedine jedinice jesu pruzale kakav-takav otpor, ali to je bio izuzetak a ne pravilo... Ta vojska se rasula, gledajuci cijelu sliku, a ne njene dijelove, ... Najvisi oficiri te vojske i njezina VK su utekli odma na pocetku, a volio bi znati koji je od njih ostao i pokazao se u ratu ... Jer ne bi onda imali pukovnika Mihailovica da dize ustanak... i to ne sa tom vojskom, nego sa narodom!

Kompaktniji dijelovi te vojske su postali paveliceva tkz. hrvatska vojska, od najviseg do najnizeg... Srbi i Slovenci su uglavnom odvedeni u zarobljenistvo... Od oficira i podoficira - Srba - koji su izbjegli zarobljavanje ... jednom dijelu nije ni na pamet padalo da ratuje (nijesu oni zavrsavali oficirske skole da ratuju?!, sl. kao i 90-ih), drugi veci dio je presao komunistima (Arso Jovanovic i mnogi drugi, bili su okosnica komunistickog oficirskog kadra - tako i u vojsci razbojnicke hrvatske drzave), a najveci dio u pavelicevoj vojsci ... Cetnicima su prisli samo nacionalno svjesni pojedinci... To je bio jedan od najvecih problema koje su cetnici imali kroz rat, nedostatak skolovanog oficirskog i podoficirskog kadra...
 
Konj moze i da se pojede :D Za Ruske one tundre i zime nije lose... Mada opet to je sve gurnuto tamo iz nekih razloga i taktika, ekonomicnosti etc. Ali jednostavno treba da se prizna da je ta vojska KJ bila retardirana. To sto se ulagalo se uglavnom nije primecivalo jer je zavrsavalo po ministarstvima i privatnim kasama. Cuven je bio neki vojni ministar po spletkama i proneverama novca u to doba cuo sam.
 
Ali jednostavno treba da se prizna da je ta vojska KJ bila retardirana.

Kakva drzava, takva i vojska. Vec gore reko, problem je bio ljudski faktor.

To sto se ulagalo se uglavnom nije primecivalo jer je zavrsavalo po ministarstvima i privatnim kasama. Cuven je bio neki vojni ministar po spletkama i proneverama novca u to doba cuo sam.

Ovo je samo djelomicno tacno. Imala je ta vojska i podmornice i avione svjetske klase.. Malo, ali u rangu sa ostalima, opet sve u skladu sa moci zemlje i njezinim mogucnostima ... to je prije svega bila seljacka zemlja, a onda i lopovska i svakakva, samo ne onakva kakva bi jedna zemlja trebala biti.
 
Od oficira i podoficira - Srba - koji su izbjegli zarobljavanje ... jednom dijelu nije ni na pamet padalo da ratuje (nijesu oni zavrsavali oficirske skole da ratuju?!, sl. kao i 90-ih), drugi veci dio je presao komunistima (Arso Jovanovic i mnogi drugi, bili su okosnica komunistickog oficirskog kadra - tako i u vojsci razbojnicke hrvatske drzave), a najveci dio u pavelicevoj vojsci ... Cetnicima su prisli samo nacionalno svjesni pojedinci... To je bio jedan od najvecih problema koje su cetnici imali kroz rat, nedostatak skolovanog oficirskog i podoficirskog kadra...

Ne znam u kojoj to vojsci misliš da su oficiri KJV trebalo da ratuju. Njihova vojska je kapitulirala, tačno je, na neslavan način, ali ni neke druge evropske zemlje nisu prošle bolje.

Mislim da se srazmerno sasvim mali broj oficira kraljevske vojske priključio partizanima. Oni koji jesu bili su cenjeni zbog svoga vojnog znanja ali nisu komandovali većim partizanskim formacijama. Apsolutno je preterano reći da su bili okosnica partizanskog komandnog kadra.

Što se tiče toga da su četnicima pristupali samo "nacionalno svesni", četnici su realno bili bašibozuk. Nešto sasvim suprotno ideji lojalnosti i regularnosti na kojima je zasnovana redovna vojska.

Neću na ovoj temi da otvaram diskusiju o četnicima, ali ideološka konfuzija je vidljiva već i iz ovoga što si napisao. Četnici se čas hvale da su "nacionalno svesni", a onda se na drugom ponose da su u svojim redovima imali i Slovence, čak i Hrvate...
 
Kao kraljevski oficiri i kao Srbi trebali su valjda biti sa svojima? Ili ne??

Kako je pretjerano reci? Pa evo samo dva glavna primjera, onako sto mi odma padose na pamet.. Arso Jovanovic, bivsi kraljevski oficir, tokom rata nacelnik VS tkz. NOP i NOVJ... ?? Pa onda Gojko Nikolis, isto kraljevski oficir, nacelnik saniteta tkz. NOP i NOV tokom cijelog rata... A bilo ih je jos puno.

Što se tiče toga da su četnicima pristupali samo "nacionalno svesni", četnici su realno bili bašibozuk. Nešto sasvim suprotno ideji lojalnosti i regularnosti na kojima je zasnovana redovna vojska.

Da nijesu bili "basibozluk" dovoljno govori kolko su muke zadali komunistima i tkz. hrvatskoj "drzavi".. A i americki oficiri OSS-a i engleski, imali su jako dobro misljenje o njima.. Kasnije je to bilo pitanje politike, koja vise i nije vodila brige o izvjestajima svoji oficira, jer je politika vec izabrala "pravu" stranu.

Neću na ovoj temi da otvaram diskusiju o četnicima, ali ideološka konfuzija je vidljiva već i iz ovoga što si napisao. Četnici se čas hvale da su "nacionalno svesni", a onda se na drugom ponose da su u svojim redovima imali i Slovence, čak i Hrvate...

Ne znam na koje "cetnike" mislis, ove danas? Nije valjda?? Cetnici su bili u 99% slucajeva Srbi.. To da je medju njima bilo i pojedinaca iz drugih naroda, to se potencira tek u novije vrijeme.. Mislim da imas jedno iskrivljeno misljenje o cetnicima, pod jakim uticajem jugo-skole.

Ako su bili tako beznacajni, kako to onda da su poslije rata u americkoj vojsci postajali oficiri i njihova iskustva u ratu i znanje su se visoko kotirali.. Npr. Slavko Bjelajac, cetnicki komandant iz Gacke doline, je bio pukovnik americke vojske poslije rata i ima ogromne zasluge za pisanje prvog prirucnika za americke specijalne jedinice iz gerilskog ratovanja "Gerilsko ratovanje i operacije specijalnih jedinica"..
 

Back
Top