U potpunosti se slazem sa gornjim tekstom uz nekoliko dodatnih komentara: dreka, protestvovanje, 'histerisanje', bacanje predmeta ili bacanje po podu potpuno su normalna razvojan faza deteta u 2 godine, i ne bi ih trebalo shvatati kao manifestaciju decije agresije. dete prosto ispoljava svoju licnost, trazi granicu dokle moze da se pruza ono a gde ono prestaje i pocinje nesto drugo, ispoljava svoju volju, i svoju novootkrivenu moc da ispolji suprotstvaljanje figurama autoriteta, da kaze 'NE!' ili 'NECU!' - reci koje se najcesce cuju u ovom uzrastu, da nesto roditeljima da ili uskrati, putem ponasanja, jer je vec dovoljno zrelo da shvati da izvesna ponasanja (davanja) uzrokuju zadovoljstvo kod starijih a izvesna (nedavanja) nezadovoljstvo.
Deca se radjaju razlicita - neka vrlo lepo i lako reaguju na roditeljske zabrane, nezadovoljstva i opomene verbalnog tipa ('Ne diraj to!', 'Idi u svoju sobu i vrati se da razgovaramo kad se smirsi, nista ne razumem kad se toliko deres!') a neka jednostavno ne. Neka deca ce se momentalno povuci ako kazete 'Ne diraj, pec to!' kad pruza prste ka sporetu ili peci, neka apsolutno nece sem ako ih ne pljesnete po prstima. Neka deca ce prestati da urlaju i bacaju se po podu ako ih izgrdite, neka nece dok ne dobiju sljapku preko pelena po guzi. Deca su razlicita, i razlicito reaguju. Svakako da traze granice i da im se granice moraju nametati. Ono sto je jeda nas poznati profesor za razvojnu psihologiju deteta imao obicaj da nam kaze na specijalizaciji "Slobodnu tucite za bacanje i histerisanje, sto ste istukli do kraja trece godine - istukli ste, posle vise nema svrhe tuci decu!" Naravno, da ne bude zabune - kada kaze 'tucite' ne misli na to da dete ubijate od batina, vec na povremeno sljapanje preko pelena: dete ne oseca bol (to je prosto i nemoguce, ako ga sljepite preko pelena rukom) ali oseca stepen roditeljske ljutnje, i mogucnost kazne. Neki kazu 'To je sprovodjenje moci nekoga od 1.80 nad nekim od pola metra, to nije u redu!'. Tacno, to jeste sprovodjenje moci, nekoga ko sprovodi 'zakon' nad nekim ko 'zakone' mora da postuje a ko u 2 godine prosto jos nije dovoljno razuman i zreo da moze sa njim da se zrelo i logicno objasnjava. Deca u 2 godine uce ISKUSTVENO. Ali ono sto nauce do 5. godine zivota u smislu postovanja granica, pravila, zakona - odrazice se na citav njihov kasniji zivot; kao sto je sa 2 godine naucilo da je dobilo kaznu ako je guralo casu prema ivici stola a mi vikali ne dok je nije oborilo i razbilo, tako ce i u kasnijem zivotu znati da ce biti kaznjeno ako ne bude postovalo zakone koje donose autoriteti - bilo da se radi o zabrani da se pusi u skolskom WCu, ili o zahtevu da se spremi ispit da bi se polozio, ili jednostavno o zakonima koje donosi drzava: svi ovi subjekti sprovode svoju moc nad nekim ko je 'manji' i mora da postuje njihove zakone.
Cela ova prica podrazumeva da su roditelji deteta zreli, odgovorni, sa kriterijumom licnog ponasanja, i modelom i primerom ponasanja koji se plasiraju detetu. Tesko cete vaspitavati svoje dete da ne vice i ne dere se ako je model svadje i vikanja model resavanja sporova u kuci; tesko cete nauciti svoje dete da postuje druge ako ga ne postujete vi, ili da kaze izvini, ako se vi nikada niste izvinili za svoje ponasanje. Deca cuju verbalne poruke, ali najvise uce iz modela ponasanja, i iz neverbalnih poruka, koje ako su suprotne od verbalnih dovode dete u stanje konfuzije i nedoumice.
Takodje, izbegavajte u uzrastu do 5. godina frazu "Ako budes DOBAR...' odnosno 'Ako nisi DOBAR..." pa jos u kombinaciji sa "...necu te voileti!" Lose poruke detetu - da je prihavceno i voljeno jedino ako je DOBRO, ali dobro po roditeljskom kriterijumu. Dete treba da dobije poruku da se NE VOLI PONASANJE, a dete se uvek voli, i kad je 'dobro' i kad nije.
Siroka tema, da ne gusim vise, pozdrav.