Evo da vidite kako se naš dragi prijatelj Miško krstio (to je jednom na forumu objavio pa kasnije obrisao, ali uspeo sam da sačuvam)
KRŠTENJE U TRI ČINA (Kako to radi čovjek sa bejzbol palicom u ruci)
Na pitanje o krštenju jednog člana foruma g. Petrovića, uslijedio je ovakav odgovor:
Miroljub Petrovic:
Nije tajna, zasto bi bila? Kada sam se krstio 1990. godine, krstio me je svestenik iz jednog sela u okolini Leskovca, i to u kuci moje babe, tako da mi je baba bila kuma (posto je ona htela da me krsti dok sam bio mali, ali moji roditelji komunisti to nisu dali, pa sam hteo da obradujem babu tako sto ce da mi bude kuma). To krstenje smatram kao trenutak kada sam usao u savez sa Bogom.
Pre dve godine sam bio u Izraelu i iskoristio sam priliku da se uronim u reku Jordan na nacin kako se to radilo tokom istorije. (To je bio jedan od najlepsih trenutaka u mom zivotu.) Krstenje je stari obred obrednog kupanja koji se koristio u istoriji Bozjeg naroda. U stara vremena, da bi neko postao deo Bozjeg naroda trebao je da se obreze, da se obredno okupa i da prinese zrtvu (naravno i da se pokaje za svoje grehe i da prihvati da zivi po Bozjim zapovestima datim od Boga preko Mojsija).
Tokom obrednog kupanja nije potrebno niko da vas uranja, vec je to licni cin i mozete sami da ga obavite. Naravno, kada se u prisustvu svestenika covek krstava (uranja) on tako zeli da kaze da prihvata religiju koju svestenik ispoveda. Tako je bilo i u vreme Jovana Krstitelja, kada su se ljudi krstavali na njegov poziv na pokajanje i na uspostavljanje zaveta (saveza) sa Bogom koji su pokidali.
U odredjenim uslovima krstenje moze da se obavi i skropljenjem (prskanjem vodom) sto bi predstavljalo simboliku uronjavanja.
Lepo je kad se covek krsti u crkvi i kada se svestenik pomoli Bogu za njega. Ali ako je neko razocaran u crkvu, moze i kod kuce da napuni kadu, da se pomoli Bogu, i da se uroni, ili da ode na reku i da se tamo uroni. Dakle, to je licni cin. Opet ponavljam, najlepse i najprirodnije bi bilo da se to uradi u crkvi, ali ako je u crkvi svestenik neki Djakovac ili neki papski poltron ekumenista, onda je bolje da se covek tamo ne krstava (da ga ne bi opseli demoni).
Na insistiranje članova istog foruma da ipak jeste bio kršteni član Adventističke crkve, g. Petrović odgovara:
Miroljub Petrovic:
Nisam se nikada krstio u adventistickoj crkvi u Zemunu, ali se JESAM "krstio" u adventistickoj crkvi u Beogradu (u ulici Bozidara Adzije 4). U prethodnim postovima sam rekao da sam 1990. godine postao religiozan (tada sam imao 25 godina), a 1992. sam bio dobrovoljac na trebinjsko-dubrovackom ratistu. Tamo na ratistu sam nasao, u jednoj napustenoj kuci u kojoj smo spavali, neke stare novine (beogradsku "Politiku" staru godinu dana) i u njima prvi put procitao kratke tekstove vladike Nikolaja Velimirovica koji su me odusevili. Kada sam se vratio u Beograd trazio sam da kupim knjige vladike Nikolaja, ali nisam mogao da ih nadjem. Onda sam jednog dana na jednoj banderi na Novom Beogradu video reklamu za "teolosku" biblioteku "Logos" iz Zemuna, koja je reklamirala knjige i video materijale o Bibliji. Nazvao sam ih i pitao da li imaju knjige vladike Nikolaja. Tip koji se javio rekao mi je da momentalno nema, ali da ce mi nabaviti iz Valjeva, i jos me je pozvao da dodjem u biblioteku jer ima druge "sjajne knjige i video materijale". Dao mi je adresu i ja sam otisao.
Kad sam dosao na adresu koju mi je tip dao u Zemunu bio sam iznenadjen kada sam video da je u pitanju adventisticka crkva. Secam se da je bila zima i da sam se smrzao dok sam nasao tu "biblioteku" u nekoj zabacenoj ulici. Tada nisam znao sta su sekte i iako sam pretpostavljao da je u pitanju neka prevara, mislio sam da su to neke bakice koje dele letke i pamflete o smaku sveta i slicno. Rehoh: "Ajde kad sam dovde dosao i toliko se smrzavao da vidim kakva je to 'biblioteka'." Unutra je bio neki ljubazan tip, ali ja sam video da tu nema vladike Nikolaja i da ga nikada necu ni dobiti. Ponudili su mi da se "besplatno uclanim" u njihovu "biblioteku", i posto su bili napadni, ja sam se uclanio u tu njihovu biblioteku da ispadnem ljubazan. Medjutim, to je bila navlaka da dobiju moj broj telefona, pa da me posle svaki cas zivkaju.
Onda sam otisao kod lokalnog pravoslavnog svestenika i malo povisenim tonom ga pitao kako dozvoljava da se rade ovakve stvari i da se podvaljuje ljudima na takav nacin, da se ljudi vrbuju za razne ne-pravoslavne verske zajednice, a on me je izbacio napolje zato sto nisam "sa postovanjem" razgovarao sa njim. Brzo sam shvatio da od svestenika (velike vecine njih) nema vajde, pa sam krenuo da se sam obracunavam sa sektasima. Nisam ih tukao, kao Sladjan Mijailjevic, sadasnji poslanik SRS-a, predsednik udruzenja "Istina" koja se bori protiv sekti i urednik jednog antiglobalistickog sajta (koji je nekoliko puta uletao sa prijateljima u sektu Hare Krisna i tukao sve redom - ja navijam da taj tip bude ministar policije). Ja sam pokusavao da se uvlacim u sekte i da izvlacim ljude iz njih. Dva puta sam umalo nastradao - jednom kod pentakostalaca, a jednom u sekti Hare Krisna, kada su u oba slucaja poceli da padaju u trans i da opsednuti demonima budu van svake kontrole.
Posto su me adventisti stalno zivkali na telefon, pokusao sam tamo da nesto uradim. Odmah su me startovale njihove "mlade vernice", koje su se odmah ohladile kad su videle da sam "Crnogorac" i da necu sa njima da idem na plazu i u duge nocne setnje po dunavskom keju da "proucavam Bibliju". Njihovim svestenicima nije smetalo sto sam pravoslavac ako dolazim u njihovu "crkvu". Kasnije sam shvatio da je sektama vazno samo da im ljudi dolaze u "crkvu" i da ostavljaju tamo novac, a kakvo je duhovno stanje vernika to ih uopste ne interesuje. Ako se neko ***** ili laze ili krade, a da ga niko ne vidi, to je dozvoljeno, ali ako "ne dolazi u crkvu", to je najveci skandal. Onda se svi "mole" za njega jer dolazenje u "crkvu" je "uslov svih uslova za spasenje", kako oni veruju.
Adventisti i Jehovini svedoci su manje opasni u odnosu na ostale sekte, jer ne veruju u besmrtnost duse pa kod njih nema demonskih cuda, tako da je sa njima lakse raditi, ali su vecinom hipnotisani i ispranih mozgova kao i ostali sektasi.
Posle kraceg vremena video sam da se adventisti interesuju za nauku i za moja objasnjenja Biblije kroz nauku, tako da su me pozvali da odrzim par predavanja u njihovoj crkvi u Zemunu. Bili su odusevljeni, a nekoliko mladih momaka je pocelo da prelazi na moju stranu i da se raspituje o tome kako ja vidim teologiju. Tada sam shvatio da sa tim predavanjima mogu da pridobijem mnogo njihovih vernika, ali je problem bio sto nisam adventista, tako da nisam dobijao puno prostora.
Posto sam vec bio odlucan da se obracunavam sa sektasima (bio sam samo 3 godine religiozan), onako mlad (i "lud") odlucio sam se na "tezak" korak, a to je da pridobijem poverenje njihovih glavesina tako sto cu se "krstiti" u njiihovoj "crkvi". Oni su to oberucke docekali i organizovali mi ekspresno "krstenje", a da nisam morao ni da prolazim kroz proceduru da "radim teme", kako to oni zovu, ili proucavanje Biblije.
Taj dan "krstenja", bio je to 29. maj 1993, bio je jedan od najtezih dana u mom zivotu. Lakse mi je bilo na frontu pod granatama Zengi, nego tog dana u Bozidara Adzije 4. Prvo sam morao da obucem neku belu suknju, haljinu, ili sta vec, tako da sam izgledao kao glupi avgust (klovn). Onda sam morao da izadjem na veliku binu, sa jos dvadesetak ljudi koji su se takodje "kstavali". To su uglavnom bila deca adventista koje su roditelji nagovorili da se krste, iako tu decu religija uopste ne interesuje. Ta deca (uzrasta 16-22 godine) su se sve vreme glupirala, cerekala i isprdavala, kao da su na zurci, a ne na krstenju.
CHUCK NORRIS KAD ISTRAŽUJE ONDA IDE DO KRAJA....
AKO NEKO IMA SLIKE SA KRŠTENJA U ADVENTISTIČKOJ CRKVI OD MIROLJUBA NEKA POSTAVI