Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

divlja-u-srcu

Poznat
Banovan
Poruka
8.396
8.gif
2975d12feab99e15629eaa396c2d7f43.jpg
 
Poslednja izmena od moderatora:
Slobodan sam: ne ostaje mi vise nijedan razlog da zivim, svi razlozi koje sam pokusao da pronadjem propali su, a ja vise ne mogu da izmislim druge. Jos sam dosta mlad, imam jos dovoljno snage da ponovo pocnem.Ali sta treba ponovo poceti? Tek sada shvatam koliko sam, u trenucima najvecih uzasa i mucnina, racunao na Ani da me spase. Moja proslost je umrla, g. De Rolbon je umro, Ani se vratila samo zato da mi oduzme svaku nadu. Sam u toj beloj ulici oivicenoj vrtovima. Sam i slobodan. Ali ta sloboda pomalo lici na smrt.

 
Nisam imao pustolovina. Dogodile su mi se neke neprilike, zgode, ispadi, kako vam drago. Ali ne pustolovine. To nije pitanje reci, pocinjem da shvatam. Postojalo je nesto do cega mi je stalo vise nego do svega ostalog- a da to nisam dobro shvatio. To nije bila ljubav, ne, Boze, ni slava, ni bogatstvo. Bilo je to...Najzad, zamisljao sam da u izvesnim trenucima moj zivot moze steci retku i dragocenu vrednost. Nisu bile potrebne izuzetne okolnosti: trazio sam samo malo tacnosti .U mom sadasnjem zivotu nema niceg izuzetno blistavog: ali, s vremena na vreme, na primer, kad bi u kafanama svirala muzika, vracao sam se unazad i govorio sebi: nekad, u Londonu, u Meknesu, u Tokiju, upoznao sam divne trenutke, doziveo sam pustolovine. Upravo to mi se sad oduzima. Upravo sam odjednom saznao, bez vidljivog povoda, da sam deset godina lagao sebe. Pustolovine su u knjigama. I prirodno, sve sto se u knjigama prica moze se odista dogoditi, ali ne na isti nacin. Meni je tako mnogo stalo upravo do tog nacina na koji se nesto dogadja.
 
Moj nemirni Demon stalno me se drzi,
Ko dah neopipljiv oko mene bludi,
I ja ga udisem, on mi pluca przi
I puni ih gresnom, nezajaznom zudi.

Katkad, jer zna silno da Umetnost volim,
Javi se pod vidom najkrasnije zene,
I pritvorno svojim laskanjem holim,
Na gadna ljubavna pica uci mene.

Odvlaci me tako, daleko od Boga,
Bez daha, umorom teskim slomljenoga,
Sred dola Cemera, duboka i gluha,

I pred unezveren pogled bez zazora
Baca zive rane, umrljana ruha,
I sav krvav uzas strasnoga Razora!
 
Katkad mi se cini, krv mi silno tece
Ko po ritmu izvor da jeca uvece,
Cujem zubor dugi, cujem kako lije,
A zalud svud pipam, nigde rane nije.

Gradom se izliva i ulice plavi,
Krvava ostrvca u prolazu pravi,
Svakome stvorenju ugasi zedj ljutu,
Prirodu crveno boji na svom putu.

Ja podmuklim vinom htedoh da ublazim
Cesto puta uzas koji me podriva;
Vinom vid se bistri, sluh ostriji biva!

U ljubavi kad sna zaborava trazim,
Dusek sav od trnja ljubav je za mene,
Stvoren da zasiti te svirepe zene!
 
Epitaf za osudjenu knjigu

Citaoce mirni, sretni,
Dobrocudni, skromni, casni,
Baci taj spis vrazji strasni,
Raskalasni, pust i setni.

Ako skole nisi steko
Kod Sotone, starog lisca,
Baci! jer ne shvatas pisca,
Il: bolestan!- za nj bi reko.

Ako,- da te car ne skoli,-
Smes da gledas u ponore,
Tad me citaj i zavoli,

Duso, sto te jadi more,
Pa potrazi raj svoj mio,
Zali me! ... Il’ proklet bio!
 
Svirep i gluh stvore, na grudi mi se privi,
Grdobo nehajna, tigre sto te ljubim,
Daj da se drhtavim prstima udubim
I ronim po tvojoj teskoj gustoj grivi;

U tvoje cu skute mirisom opojne
Ojadjenu glavu da spustim i skrijem,
I kao iz cveta uveloga pijem
Sladak zadah moje ljubavi pokojne.

Radje no da zivim, spavao bih slatko,
U snu neizvesnom, kao i smrt sto je,
Bez grize rasucu svud poljupce svoje
Na lepo ti telo ko bakren kip glatko.

Nigde bolje no u ponor tvog kreveta
Utonuce moji jecaji stisani;
Na tvojim ustima zaborav se stani,
A kroz poljupce ti tece reka Leta.

Pred udesom svojim, otsad mojom slasti,
Pognucu se ko da napred mi dosudjen,
Mucenik pokoran, neduzan osudjen,
Kom paklene muke raspali zar strasti.

Sisacu, da bole srdzbe davim tuzne,
Kukutu i bilje koje jede blazi,
S vihora tih ostrih grudi, punih drazi,
Sto nicije srce nikad ne zasuzne!

8)
 
Da, tvoje detinjstvo sada je prica fontane.
Vlak i zena sto ispunja nebo.
Tvoja divlja samoca u hotelima
i tvoja cista maska drugoga znamenja.
To je detinjstvo mora i tvoja tisina
gdje se razbijaju ucena stakla.
I tvoje kruto neznanje gdje bijase
moj torso ogranicen vatrom.
Donijeh ti zakon ljubavi, covjece Apolone,
plac za slavujem u zanosu,
ali ti si pobjegao, krmo rusevine,
zbog kratkih, neodredjenih snova.
Misao sa lica, svijetlo jucerasnje,
kazala i znakovi slucaja.
Tvoj neumorni pojas od pijeska
dopusta samo tragove sto se ne uspinju.
Ali ja hocu da trazim po uglovima
tvoju mlaku dusu bez tebe sto te ne shvaca,
s tugom nepomicnog Apolona
kojom sam razbio masku sto je nosis.
Ovdje, lave, ovdje, nebeski bijesu,
ostavit cu te da pases na mojim obrazima;
ovdje, plavi konju moga ludila,
maglicasto bilo, kazaljko za minute,
trazit cu kamenje skorpiona
i odjecu tvoje majke djeteta,
plac ponoci i razbijeno rublje
sto je otelo mjesec sljepoocici smrti.
Da, tvoje detinjstvo sada je prica fontane.
Cudna dusa praznine mojih vena,
trazit cu te malu i bez korijenja.
Ljubavi oduvijek, ljubavi od nikada!
O da! Ja volim. Ljubavi, ljubavi! Ostavi me.
Neka mi ne zatvore usta oni sto traze
klasove Saturna u snijegu
ili uskopljuju zivotinje na nebu,
klinika i suma anatomije.
Ljubav, ljubav, ljubav. Djetinjstvo mora.
Tvoja mlaka dusa, bez tebe sto te ne shvaca.
Ljubav, ljubav, let kosute
na beskrajnim grudima bjeline.
I tvoje detinjstvo, ljubavi, tvoje detinjstvo.
Vlak i zena sto ispunja nebo.
Ni ti, ni ja, ni zrak, ni lisce.
Da, tvoje djetinjstvo sada je prica fontane.


 
Svake veceri je bilo isto. Vozio bih se uz obalu i trazio negde da veceram. Hteo sam neko skupo mesto gde nije bilo guzve. Imao sam nos za takve stvari. Cak sam i spolja mogao da ocenim. sto sa pogledom na more nije mogao da se dobije bez cekanja.. Ali okean se video svuda, a tu je bio i mesec, i mogao si da se prepustis romantici. Da uzivas zivot. Uvek bih narucio malu salatu i veliki biftek. Kelnerice su se prijatno smesile i bile uvek u blizini. Daleko sam dogurao od vremena kad sam radio na klinici, gluvario po vozovima sirom zemlje; od vremena kad sam radio u fabrici psecih biskvita, spavao po klupama u parkovima i radio petparacke poslove po gradovima sirom Amerike.
Posle vecere trazio bih motel. I to je iziskivalo vozikanje. Prvo bih stao da uzmem viski i pivo. Izbegavao sam mesta sa televizorima. Trebala mi je cista posteljina, vruc tus, luksuz. Bio je to magican zivot. I nije me zamarao. :wink:


 
“Okean”, rekao sam, “Pogledaj kako se zalece, puzi gore, dole. A ispod svega toga, ribe, sirote ribe, bore se jedna protiv druge, prozdiru jedna drugu. Mi smo kao te ribe, samo sto smo gore. Jedan pogresan potez i gotov si. Fino je biti sampion. Fino je uvek imati pravi potez.”
 
Kraj studenog vrela srce mi pociva.

(Nitima ga omotavaj.
pauce zaborava.)

I voda izvora njemu pricu prica.

(Nitima ga omotavaj,
pauce zaborava.)

Moje budno srce o ljubavi prica.

(Pauce tisine, tkaj mu
tvoju tajnu.)

I voda izvora slusase ga tiha.


(Pauce tisine, tkaj mu
tvoju tajnu.)

Srce mi studenim vrelom se razliva.

( Ruke bele i daleke,
ne dajte da voda tece.)


I voda ga nosi pevajuc od milja.

( Ruke bele i daleke,
vodom sve otece!)
 
Zivot je, razume se, pun avantura; ali koliko su ove retke i razvodnjene ako se ne micemo iz jedne kuce i jedne varosi, a koliko su ubrzane, iznenadne, nagle, ako se covek samo pomeri sa svog mesta i upusti se u ono sto se zove: Putovanje. Prodje ponekad i vise meseci i da vam se nista ne dogodi, da nijednu zanimljiviju licnost ne upoznate; i dovoljno je da onda da samo sednete u voz pa da se upletete u stotinu dogadjaja, da se susretnete sa stotinu fantasticnih tipova. Vec samo to sto svaki covek koji je preko puta vas u vozu, misleci da vas vise nikad nece videti i time vam se potciniti, otvori vam spontanije i vise svoje srce no sto je to ucinio prema svojoj zeni za dvadeset godina braka, ili svome ocu otkako je rodjen.
 
Opet je bio na zadnjem sedistu crnog automobila, skrivao lice da se ne bi sreo sa pogledima, uvek u strahu. Ljubili smo se bez reci, ljubili, tu, zaboravljajuci sve, ljubili. Plakao je u poljupcu. Otac ce jos ziveti. Izgubio je i poslednju nadu. Molio ga je. Preklinjao ga je da mu dozvoli da je jos zadrzi uz sebe, uz svoje telo, rekao je da ga verovatno razume, da je i on verovatno bar jednom u svom dugom zivotu upoznao strast poput ove, da je drugacije nemoguce, molio ga je da mu dozvoli da i on sam, samo jednom, dozivi takvu strast, takvo ludilo, tu ludu ljubav prema beloj devojcici, trazio je jos vremena da je jos voli pre nego sto je posalju u Francusku, da mu je ostavi jos malo, jos mozda godinu dana, jer nije mogao da vec sad ostavi tu ljubav, ona je suvise nova, jos suvise jaka, jos uvek u gorucoj strasti, da bi bilo suvise grozno da se odvoji od njenog tela, utoliko pre sto on, otac, dobro zna da se to nece ponoviti.
Otac mu opet rece da bi vise voleo da ga vidi mrtvog.
 
Pesnik umro na vesalima
Pesnik umro probodenih ociju
Pesnik umro u dvoboju
Pesnik umro jer je voleo ovaj svet
Pesnik umro jer je kritikovao ovaj svet
Pesnik umro za otadzbinu
Pesnik umro za otadzbinu drugih
Pesnik umro zbog ljubavi
Pesnik umro zbog nedostatka ljubavi
Pesnik umro za nasu slobodu
Pesnik umro za nas zanos
Pesnik umro iz deset hiljada razloga
Pesnik umro bez ikakvog razloga
Pesnik umro kao jorgovan, to je odvec glupo
Pesnik umro kao zimovka, ne placite
Pesnik umro obesili ga
Pesnik umro nisu ga razumeli
Pesnik umro pod teretom svojih reci
Pesnik umro jer nije nasao svoje reci
Pesnik umro jer je sebe upoznao
Pesnik umro jer je rdjavo poznavao sebe
Pesnik umro da bi nacinio mesto izvesnostima
Pesnik umro da bi ulepsao sve nase sumnje
Pesnik umro kao sto padaju stabla
Pesnik umro da ravnodusnost
ne bi bila poremecena.....
 
"Ono o cemu ce pesnik pisati ne odredjuje stvarnost nego jezik. Ako se zeli stvoriti stvarnost u poeziji, mora se poci od jezika kao prve stvarnosti, a ne od stvari. Ko podje od stvari, taj ce, u najboljem slucaju, uspeti samo da ih oslovi, imenuje, konstatuje. Svaki pesnik pise onako kako to hoce njegov recnik. Reci imaju suvereno i apsolutno pravo nad pesnikom."

Branko Miljkovic
 
Svet nestaje polako. Zagledani svi su
u zažljivo vreme na zidu: o hajdemo!
Granice u kojima živimo nisu
granice u kojima umiremo.
Opora noći mrtva tela,
mrtvo je srce al ostaju dubine.
Noćas bi voda samu sebe htela
da ispije do dna i da otpočine.

Putuj dok još ima sveta i saznanja:
bićeš lep od prašine, spoznaćeš prah i sjaj.
Oslepi svojim koračajući putem, al znaj:
lažno je sunce, istina je njegova putanja.
Nek trgovci vremenom plove sa voskom u ušima,
ti smelo slušaj kako pevaju pustinje,
dok kleče bele zvezde pred zatvorenim
morem i ima
u tebi snage koja te raspinje.

Praznino, kako su zvezde male!
Tvoj san bez tela, bez noći noć,
pridev je čistog sunca pun pohvale.
To što te vidim je l moja il tvoja moć?
Prozirna ogrado koju sjaj savlada,
pusta providnosti koje me strah hvata,
tvoj cvet je jedini zvezda iznad grada,
tvoja uzaludnost od čistoga zlata!

Svet nestaje polako, tužni svet.
Ko će naše srce i kosti da sahrani
tamo gde ne dopire pamćenje, pokret
gde nas ne umnožava i ne ponavljaju dani!
Iščupajte mi jezik i stavite cvet:
počinje lutanje kroz svetlost. Reči zaustavi!
Sutra će sigurno i kukavice moći
ono što danas mogu samo hrabri i pravi
koji su u prostoru između nas i noći
našli divne razloge drugačije ljubavi.

Svet nestaje. A mi verujemo svom žestinom
u misao koju još ne misli niko,
u prazno mesto, u penu kada s prazninom
pomeša se more i oglasi rikom.
 

To bese tamni cas andjelskog kupanja
Plove po dugom plavilu s krilima ko labudi
Pri susretu se celivaju usred zvezdanog cutanja
Onaj sto uzleti u snu od ljubavi se probudi.

Spava, spava.
Tiho se svija glava
Tamna nad rumenu dojku.
Senka na srce joj leze.

Kao u skoljci sna koji plovi
Lagano je odnosi java
Najdrazu-tek iz talasa-spava
Venus. Nestvarnija no snovi.

Devojko sna, reci, pre nego zora svane:
Izidjes li iz sna, neces ljubiti moje dane,
Izidjem li, od tebe sta ima da ostane?

I vi jablani sto idete sve dalje u visine,
U kakvim oblacima disu raskosne vase grudi;
I vi jablani sto idete sve dalje u visine,
Kako prozracne i ciste mora da su vam grudi?


Pri susretu se celivate puni zvezdanog cutanja.
Onaj sto se dotakne zvezde od ljubavi se probudi.
 
Ovo su ti usne
Koje vracam
Tvome vratu

Ovo mi je mesecina
Koju skidam
Sa ramena tvojih

Izgubili smo se
U nepreglednim sumama
Nasega sastanka

U dlanovima mojim
Zalaze i svicu
Jabucice tvoje

U grlu tvome
Pale se i gase
Zvezde moje plahe

Pronasli smo se
Na zlatnoj visoravni
Daleko u nama :)
 
Sam u snu svome - ko će da me spasi!
Od svega malo pepela u rukama
za buđenje mi osta kad ugasi
krv moja ime što ga rekoh mukama.

Krv moja ima ime jednog cveta;
da uzberem to ime u sleđenoj krvi hoću
za nju što kroz moje užase mirno šeta,
kad zveri beže zle u naše reči noću.

Te zvezde - s njima ko i bez njih noć.
O kulo snage gde je plavi dan
stvar svaka kada ima lekovitu moć
i kad se rađa smisao umire mi san

u vazduhu kad se putevi produže
za mirise i anđele da prođu!
Pred kapijom sam koju crvi glođu
za zlatno groblje gde se sahranjuju ruže.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top