Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
U jednoj pretencioznoj kancelariji, Arcibald sedi naspram doktora Alistera , koji je upravo dobio prve rezultate Valentajninih pregleda.
Oba coveka su otprilike istih godina. Mogli bi da budu braca ili prijatelji, ali vec od prvog kontakta, osetili su da ih suprotstavlja neka gluva mrznja.
Jedan je rodjen na ulici, drugi na Bakon Hilu.
Jedan nosi jaknu, drugi kravatu.
Jedan ima zivotno iskustvo, drugi diplome.
Jedan je instinktivan, drugi racionalan.
Jedan voli, drugi hoce da bude voljen.
Jedan nije mnogo visok ni mnogo lep, ali pravi dasa. Drugi ima lepo lice zavodnika i puna usta komplimenata.
Jednome zivot nije doneo nista, tako da se sam posluzio. Drugome je zivot dao mnogo , tako da nije stekao naviku da kaze hvala.
Jedan se godinama borio pre nego sto je uspeo da se budi pored jedine, jedinstvene. Drugi se ozenio svojom prvom devojkom s fakulteta i iskoristava medicinske sestre, pod neonskim svetlima sale za radiografiju.
Jedan mrzi sve ono sto predstavlja drugi. I to je obostrano…
Gijom Muso – Kako bih bez tebe
 
Ja držim vrlo mudrim ono keltsko vjerovanje da su duše onih koje smo izgubili zarobljene u nekom nižem biću, u kakvoj životinji, biljci ili neživu predmetu, i tako stvarno izgubljene za nas sve do onoga dana, koji za mnoge nikad ne osvane, kad se dogodi da prođemo pokraj nekog stabla, da dođemo u posjed nekog predmeta koji je njihova tamnica. Tada one uzdršću, zovu nas, i čim smo ih prepoznali, čarolija je nestala. Mi smo ih oslobodili; one su pobijedile smrt, pa se vraćaju i opet žive s nama. Isto tako je s našom prošlošću. Uzaludan je trud kad je sviješću kušamo dozvati u pamet; svi su napori naše inteligencije uzaludni: ona je sakrivena izvan njezina područja i dometa, u nekom materijalnom predmetu (u uzbuđenju koje bi taj materijalni predmet u nama mogao izazvati), ali taj nam predmet ostaje nepoznat. I samo o slučaju ovisi da li ćemo taj predmet prije smrti susresti ili nećemo.

Ali kad od neke davne prošlosti, nakon smrti bića, nakon razorenja stvari, više nema ničega, tad još uvijek ostaju samo miris i okus; premda su nježniji, ipak imaju više životne snage, manje su stvarni, ali postojaniji, vjerniji, pa žive duže, kao da su duše, čuvaju u sebi sjećanje, očekivanje i nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena.

Koliko god bile duboke naše simpatije prema nekom realnom biću, mi ga pretežno zamjećujemo svojim osjetilima, a to znači da nam ono ostaje nejasno i nepojmljivo, da nam pruža samo svoju mrtvu težinu koju naša osjećajnost ne može oživiti. Ako to biće zadesi neka nesreća, taj će nas događaj moći ganuti samo u vrlo malom dijelu našeg sveukupnog znanja o njemu; štoviše, to će i njega samoga moći uzbuditi samo u jednom dijelu znanja koje ima o sebi. Romanopiščev je pronalazak u tome što je došao na misao da one dijelove duše u koje nije moguće prodrijeti nadomjesti jednakom količinom netvarnih dijelova, to jest onakvih koje naša duša može usvojiti. Sve je ostalo potpuno nevažno čim nam se djelovanje i osjećaji tih bića nove vrsti čine istinitima: čim smo ih usvojili, te se to djelovanje i osjećanje odigrava u nama i po svojim zakonima, dok grozničavo okrećemo stranice knjige, upravlja brzinom našeg disanja i prodornošću našeg pogleda. I kad nas je pisac već jednom doveo u to stanje u kome je, kao u svim potupno unutrašnjim stanjima, svako uzbuđenje udesetorostručeno, u kome će nas njegova knjiga uznemirivati poput sna, i to sna koji je mnogo jasniji od svih onih koje sanjamo spavajući, i mnogo trajniji u našem sjećanju, tada on u nama u jednom jedinom satu oslobađa sve moguće sreće i nesreće, kojih bismo u stvarnom životu u više godina doživjeli tek nekoliko, a pri tom one najintenzivnije čak ne bismo ni prepoznali, jer bi nam sporost, s kojom se u životu zbivaju, onemogućila da ih opazimo; (tako se naše srce za života mijenja, i to je najteža bol; ali ga mi upoznajemo samo čitajući, u mašti; u stvarnosti, ono se mijenja onako kao što se odvijaju i ostale prirodne pojave: dovoljno polagano da nam sam osjet da se nešto promijenilo, premda možemo ustanoviti redom svako od uzastopnih stanja pri mijenjanju, ipak ostaje ušteđen).


Marsel Prust - U traganju za izgubljenim vremenom
 
KAD BI AJKULE BILE LJUDI

"Kad bi ajkule bile ljudi", upitala je mala gazdaričina kćer gospodina Kejnera, "da li bi bile bolje prema malim ribama?" "Naravno", reče on. "Kad bi ajkule bile ljudi, imale bi velike kutije u moru u kojima bi živele male ribe. U ovim habitatima bi držale sve vrste hrane - i biljke i životinje. Starale bi se da kutije uvek imaju svežu vodu, i uopšte bi pazile na sve sanitarne mere. Ako bi, na primer, neka ribica povredila svoja peraja, odmah bi bila zbrinuta, kako ajkule ne bi bile lišene nje zbog prerane smrti.

Da male ribe ne bi bile utučene, bili bi održavani veliki podvodni festivali, jer srećne ribe imaju bolji ukus od nego tužne. U školama bi ribice učile kako da uplivaju u čeljusti ajkule. Učile bi geografiju, na primer, tako da kada velike ajkule odlutaju negde, umeju da ih pronađu.

Najvažnije bi bilo, naravno, moralno obrazovanje ribica. Učile bi da je Najveća i Najlepša stvar za ribicu da se žrtvuje radosno i da mora verovati u ajkule, posebno kada joj obećavaju svetlu budućnost. Malim ribama bi se govorilo da se do ovakve budućnosti može stići samo ako nauče da budu poslušne. I nadasve, morale bi da se čuvaju svih osnovnih, materijalističkih, egoističkih i marksističkih frakcija, i da odmah prijave ajkulama ako neke od njih počnu da manifestuju takve tendencije. Kad bi ajkule bile ljudi, naravno, vodile bi ratove međusobno radi osvajanja stranih kutija sa ribicama i stranih ribica. Pustile bi svoje ribice da ratuju za njih. Učile bi strane ribice da postoje ogromne razlike između njih i ribica drugih ajkula. Male ribe, tvrdile bi, su glupe, ali ćute na različitim jezicima i stoga se ne mogu razumeti međusobno. Svaka ribica koja ubije nekoliko neprijateljskih ribica u borbi - malih stranih riba, glupih na različitim jezicima - dobile bi malu medalju od morske trave koju bi zakačile na grudi i bile nagrađene titulom "heroj".

Kad bi ajkule bile ljudi, naravno, imale bi umetnost. Bilo bi izložbi predivnih slika čeljusti ajkula u slavnim bojama. Pozorišta na morskom dnu bi prikazivala ribice heroje kako ponosno uplivavaju u čeljusti akjule uz melodičnu muziku koja draži njihove uši i velike misli koje uspavljuju njihova čula.

Čak bi postojala i religija kad bi ajkule bile ljudi. Propovedali bi da ribice počinju da žive tek kada dospeju u stomake ajkula. Štaviše, ako ajkule ikada postanu ljudi, ne bi sve ribice bile ravnopravne kao što su sad. Nekim bi bili dati položaji, bile bi postavljene iznad drugih. Onim značajnijim bi bilo dopušteno da proždiru manje. Ovo bi sigrno bilo na zadovoljstvo ajkula, koje bi za sebe onda imale veće primerke. Značajnije ribice bi bile odgovorne za čuvanje reda među ostalim: postale bi profesori, oficiri, graditelji kutija za ribice, itd. Ukratko, more bi postalo civilizovano tek kada bi ajkule bile ljudi."

Bertold Breht
 
Zena je, ipak i neosporno,najveca iluzija covekova.Ne postoji ni jedna sreca koja je u stanju da domasi radost ljubavi.Sve drugo moze biti slava, uspeh i satisfakcija, ali je zena jedino pijanstvo srca.Ni sve tamne strane zenina karaktera kao da ne postoje nego zato da bude osvetljen samo jedan njen deo,onaj u kojem ona najvise zraci i koji je uvek bozanstven.

Jovan Ducic

"Blago cara Radovana"
 
A krune carske i kraljevske spadaju u kape odmah iza svetih oreola kojima se kite sveti ljudi sa fresaka po crkvama.
Nemanjin unuk Uros Prvi , treci sin Stefana Prvovencanog i Ane Dandolo , unuke duzda mletackog Emerika zeni se Jelenom Anzujskom koja mu u miraz donosi Dolinu Jorgovana i talenat da gradi crkve od Skadra do Zadra . Jelena Urosu rodi sinove Dragutina i Milutina . Milutin u istoriji poznat kao deda Cara Dusana Silnog i kao graditelj Gracanice i dograditelj Hilandara , i kao momak koji se cesto zenio i veliki covek koji je postao bugarski svetac.
A Dragutin , stariji brat , majku , Jelenu pusti da vlada Primorjem , a on uze zemlje od Djerdapa do reke Kupe , preko Macve , Posavine i Podravine i moglo mu se jer je u ono tatarsko doba uzeo za zenu kcer Istvana Petog , sina Bele Cetvrtog , Katalin se zvala , znala je da sije i veze , bavila se rucnim radom iako je bila kraljica. Povremeno je dolazila ovde u Klakar na Vucijaku , tu gde je bio Burgus , tvrdjava jos iz rimskog doba. Tu je rodila Jelisavetu , koju su srecno udali za Stevana Kotromanica , njegov unuk bude bosanski kralj Tvrtko cije je kosti i zastavu pronasao vas otac , udarnik Trece fiskulturne brigade na izgradnji pruge…
Taj velicanstveni kralj Dragutin umire kao monah Teoktist 1316. Racuna se da je umro u Sremskim Karlovcima , da mu je telo posle preneseno u Ras , u crkvu Sv.Djordja…
Na freskama se vidi lepi kralj sa krunom , tom vladarskom kapom kojom se mocno vlada. Eno ga u Sopocanima , u porodicnom krugu , sa ocevom rukom na ramenu , eno ga , u crkvi Sv.Ahilija…Kada budete imali nekog sekundarnog posla u tim krajevima pogledajte tu krunu kako cuva mudru glavu naseg pretka koji je bio praunuk Stefana Nemanje , a pradeda Urosa Nejakog , posle koga nema Nemanjica po muskoj liniji… Pogledajte , mladicu , kako se sve u vezi sa nama koji jurimo kroz pejsaz kuda je Dragutin hodao , onako sepav , a mi tu zemlju i puteve samo poganimo…“

Dusko Trifunovic – Andjel do Andjela
 
Atlantida nipošto ne mora biti raj da bi egzistirala. I mi postojimo, a od raja smo prilično daleko.
Kao da ima išta razumnije od načina na koji potok traži put kroz kamenjar, kojim se cveće okreće suncu, talasi sustižu, kiše s neba vraćaju, a jata ptica selica drevnim gnezdištima svakog proleća lete? Kao da je išta razumnije od stanja u kome se između života i smrti potire razlika, simbioze u kojoj život sahranjuje smrt, a smrt održava život?
Možda se ludilo u tome i sadrži? U pristanku na mimosvet, u tome da se čovek samo u njemu dobro oseća. U svetu u kome osim njega nema nikog. Nikog mimo tvorevina slobodne i suverene imaginacije.
Ogledalo je manje tu da nam pokaže ono što je ispred njega koliko da sakrije ono što je iza njega.
Istorija se ne ostvaruje. Ona je u prirodi. Ona se samo materijalizuje u događaje. Ništa ne živi večno, i vreme nista ne znači ako je kao sagrinska koza, ako nije nepotrošivo. Onome ko život voli - i malo od njega sve znači, ali mu, na žalost, ništa neće značiti ni mnogo ako nije - sve.

Ludilo je logika uneta u nemoguće.

Borislav Pekić - Atlantida
 
"Ja postojim ne samo zato što mogu da zamislim i život lepši od ovog već i zato što i pred barbarstvom mogu da branim ovaj koji želim pravednijim. Jer braneći ga u času opasnosti i takvog, ja hoću da budem drukčiji, mada se praktično zalažem za njega takvog kakav jeste. Što znači da shvatam da je koren lepote samo u postojanju koje je fiksni tok, ovaj trenutak sad, ali i nada da će onaj koji dolazi biti lepši ako uspem da poboljšam ovaj što odlazi u nepovrat. I da je puna lepota tek u toj dvosekloj mogućnosti divljenja koje je i ono samo revolt koji ga poriče i, poreknutog, goni da bude ono što čovek hoće. A čovek, imputirajući svemu svrhu, principom finaliteta zapošljuje fiksni tok i daje promenljivom njegovom delu određene zadatke. Već prema ukusu vremena. I svom sopstvenom. Svaki čovek, prema prelomu svog ličnog ukusa, u prizmi i kroz prizmu epohe."

Oskar Davičo
 
„Osećam ja to“, kaže on meni. „Možda će me stegnuti kroz mesec dana, a možda kroz godinu dana, ali – tu je, nije mi mnogo ostalo. Treba se nadati. – Sve sam dakle, glavne stvari svršio. I grobarinu sam platio. Zakopaj me pored majke. Živi smo bili zajedno, neka budemo i mrtvi. A ti i Vlada, kad on dođe, nemojte po starom. Dosta je bilo svađa. Više nikoga nećete imati: ti samo njega, on samo tebe. Što je bilo – bilo je. I oženite se. Čovek bez žene je kao truo panj pored puta. Nemojte s tim baš mnogo da žurite, da ne pogrešite. Ali nemojte mnogo ni da čekate. Želim vam da imate takvu sreću kao što sam je ja imao: da sebi nađete takve žene kakav je meni vaša majka bila.“
Ja zamuknuo pa ne mogu da zinem.
„Iznenadi ti mene tata“, najzad kažem.
„Ne znam“, kaže, „da li sam te iznenadio. Kod pošte sam na tvoje ime otvorio štednu knjižicu. Nekako sam skupio trideset hiljada. To će biti dovoljno za sa’ranu; a i da ti se nađe za prvo vreme. I dugove sam sve izmirio: da te, posle, niko ne laže. I još: nemoj da mi praviš neku veliku sa’ranu. Video sam, čak se i u novinama o tome piše: neću to. Nije to nikakva proslava. Sa’rani me prvo, pa onda radi šta znaš. Dovedi posle, Cigane da ti sviraju ako hoćeš.“
„Dobro ćale“, rekoh. „Lepo ti meni ispriča.“
„To, da znaš“, kaže on. „Ako te sačekam, i sve posle toga, to će biti čist ćar. Ako te ne sačekam, uradi tako kao što sam ti rekao. ‘Ajd sad, idem. Želim ti srećan put.”
„Hvala ti, tata. Nisi me baš mnogo obradovao.“
Zagrlismo se, poljubismo.
„Bilo je za mene, sinko“, kaže, „i radovanja.“
I ode. Poguren, s onim crnim šeširom na glavi, u tamnom kaputu – tako se, klimajući glavom, izgubi sa stanice. Ja ostadoh onde držeći ispred sebe onaj zamotuljak sa burekom sa koga se cedi mast…“
Dragoslav Mihailović, „Kad su cvetale tikve“
 
...kada ti ljudi uvrte nesto sebi u glavu oni od toga ne odgstupaju. Njihovu zedj utoljava samo voda sa izvesnog izvora, koja je cesto i ustojala; da se nje napiju, oni ce prodati i zenu i decu; prodace i dusu svoju djavolu. Za jedne taj izvor jeste kocka, berza, zbirka slika ili insekata, muzika; za druge, zena koja ume da ima gotovi slatkise. Ako takvima ponudite sve zene na zemlji, oni ce se podsmehnuti, jer hoce samo onu koja zadovoljava njihovu strast. Cesto ta zena njih ne voli, kinji ih, prodaje im vrlo skupo trtnke uzivanja; ali oni ne sustaju, i odnece u zalozni zavod i poslednji svoj pokrivac da bi njoj odneli poslednji talir. "Cica gorio" je jedan od tih ljudi..
...znate li cime se ovde krci put bleskom genija ili umesnoscu nevaljalstva. Treba upasti u tu masu ljudi kao topovsko djule ili se uvuci u nju kao kuga. Postenje ne vodi nicemu. Snazi genija ljudi se pokoravaju; oni ga mrze, pokusavaju da ga oklevetaju, zato sto genije uzima sve za sebe ali ako on istraje, pokoravaju se; jednom reci obozavaju ga kad ga nisu mogli oboriti u blatu...
 
"Sva iskušenja, sva ispaštanja i sve patnje u životu mogu se meriti snagom i dužinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo pravo područje. Dan je samo bela hartija na kojoj se sve beleži i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim i vrelim poljima nesanice."

Jelena, žena koje nema - Ivo Andrić
 
Poslednja izmena:
Према својим сталним сарадницима, од којих није могао да се одвоји, није био нимало слаб и попустљив. Он није био у стању да им се одупре када су долазили да траже зајмове, али је, у накнаду за то, добијао необично отпорну снагу ако би они покушали да му протуре рђаву ствар за лист. Да врати рукопис на поправку, или да га поправи сам, чак и без пишчева пристанка, била је код њега обична ствар. Ако би се коме сараднику поткрала каква већа омашка, Недић је налазио нарочитог задовољства да му на њу сврати пажњу, и то пред сведоцима, - и после тога, неколико дана, причао би свима својим гостима како се тај и тај незгодно "оклизнуо".Иначе, сараднике је држао у великој стези и непрестано гонио на рад.Онај који не би био на време готов са чланком,имао је да издржи праву шибу. Недић би одмах уочио шта је у његову извињавању имало натегнутога и апсурднога, и подвлачио то са свирепим уживањем. Професор Момчило Иванић, добар Недићев пријатељ, и не само по струци него и по назорима филолог, задоцнио је једнога дана са рукописом, и покушао да се извини оскудицом инспирације. Недић се ухватио за ту реч "инспирација", и није више пуштао. Рекао је Иванићу да он није лирски песник да му треба инспирација, - и онда наставио да су његови чланци просто ређање факата, без нарочитог логичког везивања, писани "сувим филолошким стилом"; да такве ствари човек може писати у свако доба, и "без помоћи Муза";да Иванић самог себе вара кад свој нерад објашњује оскудицом инспирације; да њему не оскудева инспирација него вредноћа; да је он у основи лен човек, који не воли да ради, него воли само да "цуња по књигама", - и да је само код овако необавештене публике као наша могао тим цуњањем стећи глас вреднога човека... Ово је било избачено без предаха;Недић, који иначе није био беседник, и шта више запињао у говору, добијао је у оваквим приликама једну беседничку течност и ширину, која је поражавала. Сиромах Иванић само је тражио шешир - и, како је би кратковид и неспретан, није могао да га нађе.

Slobodan Jovanović-Ljubomir Nedić
 
Bora Stankovic - Kostana

Mitke
I ja gu ne znajem. Samo gu u noc cujem i u s’n snujem. A pesma je moja golema: Kako majka sina imala, cuvala, ’ranila. Dan i noc samo njega gledala. Sto na sina dusa zaiskala, sve majka davala, a sin – bolan! Porasnaja sin. Dosla snaga, mladost... Dosle basc, cvece, mesecina; Zamirisale devojke!... Sin poleteja. Sve sto iskaja, sve imaja. Hatovi, puske, sablje, zene. Koju devojku nije pogledaja, samo njojne kose neje zamrsija i usta celivaja.
Nijedna mu ne odrece, nijedna ga ne prevari; a on sve gi celivaja, sve varaja i - bolan, bolan bija. Bolan otkako se rodija. – To sam ja! Pa od t’j bol, jad – dert li je, prokletija li neka - eve na nogu ginem. Idem, pijem, lutam po mejane, dert da zaboravim, s’n da me uvati. A s’n_me ne vaca. Zemlja me pije... Noc me pije... Mesecina me pije... Nista mi nije, zdrav sam, a – bolan!
Bolan od samoga sebe. Bolan sto sam ziv. Otkako sam na svet progledaja, od t’g sam jos bolan. Eh, deca, deca slatka! Pojte! Pustite glas. Ali cist glas! Iskam da slusam vas mlad, sladak, cist glas. Zasto moje se je srce iskubalo, snaga raskomatala, ostarela. Zalno, tesko da mi pojete!
Kostana
Koju, gazda-Mitke?
Mitke
Koju? Eh, Kostana, zar jedna je pesma zalna? Znas li sta je karasevdah? I toj tezak, golem, karasevdah! Tuj bolest ja bolujem. Eve ostare, a jos se ne nazive, jos ne napoja’ i ne naceliva’... Jos mi za lepotinju i ubavanju srce gine i vene! Aha!
Poj, Kostan, kako k’d se od Karakule na Bilacu, Presevo i Skoplje udari. Noc letnja. Sar-planina u nebo strci, a ispod njuma leglo pusto i mrtvo Kosovo. Drum sirok, prav, carski. Po njega se rasipali hanovi, seraji, basce, cesme. Mesecina greje... Martinka mi u krilo, konj, Dorca moj, ide nogu pred nogu, a calgidzije, sto gi jos od bilacki han povedesem, peske idev iza mene. Sviriv mi oni i pojev. T’nko i visoko kroz noc i na mesecini sviriv. A iz seraji i basce, kude mlade zene i devojke oko sedrvan i na mesecini oro igrav, grneta sviri, dajre se cuju i pesma...
I toj ne pesma, vec glas samo. Mek, pun glas. Sladak glas kao prvo devojacko milovanje i celivanje. Pa taj glas ide, s’s mesecinu se lepi, treperi i na men’ kao melem na srce mi pada. I Kostan, tuj pesmu, toj vreme da mi pojes... A toj vreme vise ne dodje. Ete za toj cu vreme ja zalan da umrem, s’s otvoreni oci u grob cu da legnem. Poj „zal za mladost”... Za moju slatku mladost, sto mi tako u nisto otide, i brgo ostavi. Poj i vikaj gu. Moli gu, neka mi se samo jos jedanput vrne, dodje, da gu samo jos jedan put osetim, pomirisem... Ah!
Da znajes, mome, mori, da znajes, kakva je zalba za mladost,
na porta bi me cekala, od konja bi me skinula,
u sobu bi me unela, u usta bi me ljubila
– of, aman, zaman, mlado devojce, izgore mi srce za tebe!
 
Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni.
Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vasa pitanja, kako god teska ona bila.
Njih mozete pitati zasto je nebo plavo i zasto drvece uvis raste zeleci dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijecu ime… njih mozete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zasto ne mozete razdvojiti mlijeko i caj da opet budu kao prije nego sto ste ih pomijesali, ne zeleci piti ni jedno ni drugo vec nesto trece… njih mozete pitati zasto rastemo, zasto ucimo, zasto se ponekad osjecamo tako svadljivima ili tuznima…
Zasto sanjamo.
Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora.
Zasto ljudi stvaraju pa ruse?
Pa opet grade ispocetka?
Ne vjerujete?
A osjecate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, mozda, neki drugi ljudi u vama cudne osjecaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeci od njih, ili se samo svadjati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zasto?
Da, to je istina.
Ima ljudi koji izazivaju i poticu ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju mozda prepoznali), jednostavno, ni po cemu se ne isticu od ostalih ljudi.. a ipak, cine nam zivot ljepsim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih mozemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruzeni, po sretnim pricama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uce djecu. U njihovoj blizini nema mrznje, ljutnje ili ruznih rijeci. Okruzeni su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uce kako zivjeti, kako se radovati, kako voljeti. Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog covjeka, a toga cak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat cete ga u ocima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjecaju srece u grudima.
Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…

J. KLEPAC - PATULJCI ŽIVE U KUGLAMA
 
I podignem je, kao dijete, pazljivo je okujem objema rukama, osjecam je toplu i zaobljenu uza se. Dodirujem bradom i obrazima: mlada. Mirisem je kao cvijet: miris cist i drag. Najljepsa zena u gradu, rekao sam. I jeste, zaista, i ne samo u ovom gradu. I znam da mogu sve u zivotu, zar je tesko zivjeti, s njom. I sapcem joj nesuvisle rijeci dragosti.
Mesa Selimovic - Tvrđava
 
— Jedan plus jedan — pisala je i naglas sricala Natalija Filipovna — jedan plus
jedan jesu dva! I to i u ponedeljak i u utornik, upamtite. I juče su bili i biće vo
vjek i vjekov dva i samo dva.

U sobi je bilo toplo, peć je počela da šeta ko puštena s lanca, svi su sricali:
jedan plus jedan jesu dva, Fjodor Aleksejevič i sam je uzeo plajvaz da pribeleži
ono sa table i tada ne izdrža. On tek sada shvati da se, otkad je uzeo lopatu da
čisti sneg, ne znoji više i da sve to neisceđeno mora nekud iz njega napolje. I
prvi put za sve ove godine ne izdrža. Ustao je odlučno, odmah udario glavom o
tavanicu, izišao na tablu, obratio se svojim predašnjim samouverenim glasom
Nataliji Filipovnoj koja je nemo gledala u njega i rekao na zaprepašćenje svih
prisutnih:

— To je matematika XIX stoleća, draga Natalija Filipovna. Dozvolite da to
primetim. Današnja, moderna matematika drugačije gleda na stvari. Ona zna
da jedan i jedan ne moraju uvek biti dva. Dajte mi tu kredu za časak, pa ću
vam odmah dokazati.
I Fjodor Aleksejevič je počeo urođenom brzinom ispisivati po tabli brojeve.
Jednačina za jednačinom se redala, u prostoriji je vladao tajac, profesor je prvi
put posle toliko godina ponovo radio svoj posao, doduše, onako pognut nije
imao najbolji pregled brojki, kreda je čudno nekako škripala i odjednom
rezultat je ispao sasvim protiv očekivanja Fjodora Aleksejeviča opet 1+1=2.

— Trenutak! — uzviknuo je Fjodor Aleksejevič — nešto nije u redu, samo
trenutak, odmah ćemo videti gde je greška — a po glavi mu se motala
besmislica: Sve izgubljene partije karata čine celinu! i od nje nije mogao da
računa. Misli su grmele u njemu i grmljavina misli zaglušivala je sve ostalo.

Ali, njegova besprimerna umešnost išla mu je naruku, on je odmah znao gde
će naći omašku i poleteo kredom po redovima ispisanih brojeva, sa kojih se
već krunio beli prah.

I u tom času ceo razred, njih dvadeset četvorica, svi sem Natalije Filipovne
Skargine, počeli su uglas da mu šapuću rešenje:

— Plankova konstanta! Plankova konstanta!

Milorad Pavić - Predeo slikan čajem
 
'Chuh! Isn't it dreadful what's happening in Srebrenica,' I chattered maniacally to try to put out
problems in proportion. 'To be honest, I never feel I've quite pinned down what's going on in
Bosnia. I thought the Bosnians were the ones in Sarajevo and the Serbians were attacking them, s o
who are the Bosnian Serbs?'
'Well, if you spent a bit less time reading brochures and more time reading the papers you might
know,' smirked Daniel.
'So what is going on?'
'God, look at that bridesmaid's tits.'
'And who are the Bosnian Muslims?'
'I cannot believe the size of that man's lapels.,
Suddenly I had the unmistakable feeling that Daniel was trying to change the subject.
'Are the Bosnian Serbs the same lot who were attacking Sarajevo?' I asked.
Silence.
'Whose territory is Srebrenica in, then?'
'Srebrenica is a safe area,' said Daniel in deeply patronizing tones.
'So how come the people from the safe area were attacking before?'
'Shut up.'
'Just tell me if the Bosnians in Srebrenica are the same lot as the ones in Sarajevo.'
'Muslims,' said Daniel triumphantly.
'Serbian or Bosnian?'
'Look, will you shut up?'
'You don't know what's going on in Bosnia either.'
'I do.'
'You don't.'
'I do.'
'You don' t.'

Helen Fielding - Bridget Jones' Diary
 
Čitavo leto posao na farmi odvijao se kako se samo poželeti može. Životinje su bile sretnije nego što su ikada mogle zamisliti. Svaki zalogaj predstavljao je silno zadovoljstvo, jer sada je to zaista bila njihova hrana; one su je same proizvele, a nisu je dobile od zlovoljnog gospodara.
Budući da su bezvredna, parazitska ljudska bića otišla, za sve je bilo više hrane. Sada je čak bilo i više vremena za odmor premda su životinje bile nedovoljno iskusne u poslu. Suočile su se, naime, s mnogim poteškoćama — na primer, kada su požnjele žito, morale su ga mlatiti na stari način i plevu oduvati same, jer na farmi nije bilo mlatilice — ali zahvaljujući pameti svinja i snažnim Boxerovim mišićima prebrodile su sve nedaće. Svi su se divili Boxeru. Bio je izvrstan radnik čak i u Jonesovo vreme, ali sada je vukao za tri konja.
Bilo je dana kada se činilo da čitav posao na farmi leži na njegovim moćnim plećima. Teglio je i gurao od jutra do mraka, uvek prisutan tamo gde je posao bio najteži. Dogovorio se s jednim petlićem da ga ujutro budi pola sata pre ostalih, i dobrovoljno bi radio pre početka radnog vremena gde god se za to ukazala potreba.
Na svaki problem, svaku poteškoću njegov odgovor je bio — “Radiću više!” — što je uzeo za svoje geslo. Ali i ostali su radili prema svojim mogućnostima. Na primer, kokoši i patke, sakupljajući razbacana zrna, sačuvale su dosta žita. Nitko nije krao, nitko nije prigovarao zbog obroka;
svađe, prevare i ljubomora — uobičajene pojave u prošlim danima života na farmi gotovo su iščezle. — Niko nije zabušavao — ili gotovo nitko.
Mollie, doduše, ujutro nije redovno ustajala i ubrzo je napuštala posao tvrdeći da joj se kamenčić zaglavio u kopito. I ponašanje mačke bilo je pomalo neobično. Životinje su uskoro primetile da je mačku nemoguće pronaći kad god je valjalo prionuti na posao. Nestajala bi po čitave sate, a onda se pojavila u vreme obroka ili navečer, kada je posao bio završen. Ali prela je tako odano i uvek imala tako odlične opravdanja da je bilo nemoguće poverovati u njene loše namere.
Stari Benjamin, magarac, nakon Pobune kao da se nimalo nije promenio. Obavljao je svoj posao jednako sporo i tvrdoglavo kao u Jonesovo vreme — nikada nije zabušavao, ali ni dobrovoljno radio neki izvanredan posao. O Pobuni i njenim rezultatima nikada se nije izjasnio. Kada bi ga upitali je li sada, kada je Jones otišao, sretniji, on bi samo odgovorio: “Magarci dugo žive.
Niko od vas nije vidio mrtva magarca”, i ostali su se morali zadovoljiti tim tajanstvenim odgovorom.

George Orwell - Zivotinjska farma
 
Oni koji odaberu samo istinu, ili samo snove, znaju da od toga sreće nema. Dve osnovne životne hemikalije zato se uvek mešaju, ali to je već crna magija, i kap jednog u drugom često je premalo, a dve kapi često su previše. Malo ko nalazi meru, ali svi pokušavaju, i to je najvažnije. A posebni, čarobni i nevidljivi ćup u kom se mućkaju istine i laži, stvarnost i snovi, naziva se ponekad i Mašta. U tom Ćupu je štos...Kada ono prestaje detinjstvo? Kada ti netko prvi put na ulici kaže "Vi"? Kad zaplešeš na maturskom balu, kad položiš vozački, kad kupiš prvi kurton u apoteci? Ne zna se tačno... Ja mislim da prestane, kad ostaneš bez Ćupa. Kad dozvoliš da ti ga uzmu, ili ga, ne znajući da ga koristiš, sam razbiješ...

Djordje Balašević - Tri posleratna druga
 
Da! Ja sam dobro razumeo vaš SISTEM! Dali ste im bol, glad i odvojenost da zaokupite njihovu pobunu. Iscrpljujete ih, ispijate njihove snage i proždirete njihovo vreme da ne bi imale ni snage ni vremena za gnev! Oni tapkaju, budite zadovoljni... Ali ja, koji sam porobljen kao i oni, ponižen s njima, ja vam ipak objavljujem da ste ništa. (Ona se smeje) Ne smejte se! Ne smejte se, budalo...Kažem vam, izgubljeni ste.Već ste pobedjeni, u krilu vaših najznačajnijih pobeda, zato što postoji u čoveku - gledajte mene - neka sila koju vi nećete ukrotiti, neka bistra ludost, delo straha i smelosti, neznana i zauvek pobednička. To je snaga koja će se dići i onda ćete znati da je vaša slava bila od dima.

Alber Kami - Pravednici
 
Poslednja izmena:
"Henri mi kaže: "Žene nisu volele moje knjige, a ti si mislila da hoće. Tu si se prevarila..." I to je tačno. Žene ne vole da ih neko depoetizira, deromantizuje, privodi njihovoj prirodi, njihovoj seksualnosti. Ja sam verovala da će im se to svideti. Lično sam to cenila, zato što su me previše idealizovali, a osećala sam se ženom i želela da me neko ljubi senzualno, da me depoetizuje, ali naposletku, sve to nanosi bol ženi i ubija je"

Anais Nin- 'Vatra'
 
Ljubav je kao i pobožnost, dolazi kasno. U dvadeset godina žena nije ni zaljubljena
ni pobožna, sem kakve specijalne naklonosti, neke vrste urođene svetosti.
Žena najčešće podleže ljubavi i strasti tek u doba kada je samoća više ne
plaši. Strast je doista suva pustinja, zapaljena Tebaida. Strast je profani
asketizam, isto tako težak kao i verski asketizam. Otuda su velike ljubavnice
isto tako retke kao i velike pokajnice. Oni koji dobro poznaju život i svet, znaju
da žene ne meću rado na svoje nežne grudi kostretnu košulju istinske ljubavi.


Anatol Frans - "Crven krin"
 
Ljubavna strast dovodi ljude u stanje kad prestaju da jedu, da spavaju, da rade, kad gube svoj duševni mir. Mnogi se uplaše kad se ona pojavi, jer uništava sve što su do tada postigli i stvorili.
Niko ne voli da vidi svoj svet u ruševinama.Zato mnogi ljudi uspevaju da se suprotstave toj pretnji, i da očuvaju kuću ili bilo koju tvorevinu koja je već trula iznutra. To su čuvari preživelih stvari.
Drugi, pak, postupaju suprotno: predaju se bez razmišljanja, nadajući se da će im ljubav rešiti sve probleme. Prepuštaju drugoj osobi svu odgovornost za vlastitu sreću i pripisuju joj svu krivicu za eventualni neuspeh. Neprestano su u euforiji jer se dogodilo nešto čudesno, ili u depresiji, jer je nešto, što nisu očekivali,sve opustošilo.
Okrenuti ledja strasti ili joj se slepo prepustiti - koja je od te dve mogućnosti manje destruktivna? Ne znam.

Jedanaest minuta - Paulo Coelho
 
To što sam doživeo nije bila ljubav. Nije to bila ni strast. Bio sam dovoljno velika neznalica da poverujem u to. Verovao sam da je taj zanos došao spolja. Odgovornost sam u celosti prebacio na onoga ko je bio samo saučesnik. Uveravao sam sebe da je rastanak s njim bio dobrovoljan, i da je to dobro. Znao sam da to nije istina, ali je moglo biti. Naše pamćenje je istovremeno i naša obmana. Ako treba da nam ponovi ono što smo uradili, ono završi time što konstatuje da je nemoguće da smo mi to uradili. Za mene je porok uvek podrazumevao greh. Nisam znao da je teže popustiti jednom nego ne popustiti nikako.


M. Jursenar - Aleksis
 
Drzak od glacane crne kosti.
Secivo tanje i ostrije od ijedne britve.
Da vas zareze, mozda u prvi
mah ne biste ni shvatili da ste ranjeni.

Noz je već obavio gotovo sve zbog cega je donesen u kucu: i ostrica i drzak posve su mokri.

Ulazna vrata stoje odskrinuta, sasvim malo, onoliko koliko je trebalo da se noz i muskarac
koji ga drzi uvuku u kucu.Sad se kroz otvorena vrata provlace isprepleteni pramenovi nocne izmaglice.

Majstor je zastao na odmoristu.
Levom je rukom iz dzepa kaputa izvadio veliki belu maramicu i njime
obrisao desnu ruku u rukavici, kao
i noz u njoj; zatim je maramicu spustio u dzep.
Lov se blizio kraju.
Zenu je ostavio na krevetu, muskarca na
podu spavace sobe, starije dete, devojcicu, u njenoj sarenoj sobi, okruzenu igrackama i
nedovrsenim modelima.
Preostao mu je samo jod decak, koji tek sto je naucio hodati.
Samo jos mali i zadatak je zavrsen.

Neil Gejmen
Knjiga o groblju
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top