Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Goustave Flaubert piše Louisi Colet Croisset
Govoriš mi vrlo nježne stvari, draga Muzo. Eh bien, za­uzvrat primi sve ono još nježnije no što bi mogla zami­sliti. Tvoja ljubav prodire u mene poput mlake kiše, i ja osjećam kako me nataplja do same srži moga srca.
Ne imaš li ti sve što mi je potrebno da bih te ljubio – tijelo, um, nježnost? Proste si duše i tvrde glave, vrlo malo si kao pjesma, ali krajnje pjesnička; u tebi nema do dobrote, i sva si poput svojih grudi, sva bijela i meka na dodir.
One koje sam poznavao, nisu se mogle mjeriti s tobom, i dvojim da se one za kojima sam žudio mogu mjeriti s tobom. Ponekad pokušavam zamisliti kako će izgledati tvoje lice u starosti, a meni se čini da ću te vo­ljeti kao što te danas volim, a možda i više.
 
.Svi mi povezujemo ljubav i dobrotu.Privlačnost je zasnovana na pretpostavci da će druga osoba da donese nešto dobro u naš život. Naša definicija takve dobrote može biti površna ili duboka. Neki muškarci će uvijek vjerovati da je žena dobra ako je lijepa i poslušna.Neke žene će previdjeti desetine osobina muškaraca koje mogu dovesti do katastrofe u vezi samo ako se na njega mogu osloniti i ako dobro zarađuje.

Potreban je unutrašnji rast da biste primjetili dublju vrijednost dobrote.

U suštini, ljudi su dobri zbog onog što jesu: dobrota je kvalitet bića. Kada jednom to otkrijemo, prestajemo da mjerimo ljude prema njihovim dostignućima. Očekujemo dobrotu kao dio njihovog bića, baš kao i našeg vlastitog. Kada se to dogodi, ne očekujemo više nagradu za to što činimo dobro. Više ne dajemo ljubav kada su ljudi prema nama dobri i ne povlačimo je kada su loši. Umjesto toga ljubav postaje stalna. Ona jednostavno jeste.Ljudi koji su dostigli taj nivo zaista posjeduju svoju ljubavnu priču...."

Dipak Čopra -Put do ljubavi
 
Gorko i tamno, kako samo u mladosti može biti, na jednoj tački, u jednom minutu mladosti.
Nikog da nam pokaže pravac označi cilj.Gorko, gorko i tamno.
Toliki su brodovi zaplovili ovim morem, i nijedan se nije vratio, pa neće ni naš.Šta mari?
Plovićemo sa istim smislom sa kojim su i oni plovili, i stići ćemo.Gde?Ako nena neku
suđenu obalu, a ono do neodređene tačke na pučini,do tačke koja je poslednja i koja će
bar po tome imati pravo da se nazove cilj.Plovićemo i stići ćemo kao milioni ljudi pre nas.
Što da se kolebamo?Od čega da strepimo?Zašto da odlukom i pokretom ne razbijemo gorki
i tamni minut pred sobom, i ne krenemo dalje - put cilja?

Ivo Andrić - Znakovi pored puta
 
'Mirne jutarnje misli.
Sad uviđam: gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze; i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog, teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve, onda osjetimo lakoću za koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola. - Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez težine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve što izgubih, preobraženo i uljepšano - u sjećanju. I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao.'

Ivo Andric-Ex ponto
 
Cetiri ljubavna pisma- Najla Vilijamsa

"Andjeli se svakog dana mimoilaze sa nama na ulici, rekao je otac jednom.
Mora da su obicni kao ptice, rekao je, i prepoznatljivi su samo u kratkim trenucima svoje veze sa nasim zivotima.
Postoji, prema ovom rezonovanju, trenutak kada, jednostavno, znas da si imao susret sa andjelom, i kakvu god da ti je pomoc pruzio, ma kako suptilnu i ma koliko neprimetnu, zivot ti se promenio."
 
Nije tada ni bio svestan koliko je bilo istine bilo u onome sto joj je rekao, kada se treci put video sa njom, a ona mu je ponavljala: „Ali zasto me ne pustate da cesce dodjem?“ a on, smejuci se, odgovorio udvaracki: „Iz straha da ne patim“. I sada se jos, avaj, desavalo katkad da mu ona pise iz kakvog restorana ili hotela, na hartiji sa stampanim zaglavljem; ali ta pisma kao da su bila od plamena, pekla su ga. „Ovo je pisano u hotelu Vujmon? Zasto li je tamo otisla? I sa kim? Sta se tamo odigralo?“. Setio se kako su gasili plinske svetiljke na Italijanskom bulevaru kad ju je ono sreo izgubivsi vec svaku nadu, medju senkama sto su se sunjale, u onome mraku sto mu se cinio gotovo natprirodan, a ta je noc – ta noc kad nije morao cak ni da se pita nece li joj biti krivo sto je on trazi, niti kad je nadje, toliko je bio siguran da nema za nju vece radosti nego da se sretne sa njim i zajedno sa njim vrati kuci – ta je noc odista pripadala jednome tajanstvenom svetu u koji se nikad vise ne mozemo vratiti kad mu se vrata jednom sklope. I Svan ugleda, nepomicnog, suocenog sa tako ponovo prozivljenom srecom, nesrecnika, na koga se sazali, jer nije ga odmah prepoznao, tako da je morao da obori oci da svet ne bi video da su mu oci pune suza. To bese on sam.

Marsel Prust – „U Svanovom kraju“
 
Meditacija

Posto si dobio instrukcije, sad mozes da radis meditaciju i u hodu. Neki ljudi ce ti reci. "To tvoje hodanje tamo-amo je kao da nisi bas sasvim kod kuce!" Ali, da znas, mnogo je mudrosti u hodajucoj meditaciji. Hodaj napred i nazad. I ako se umoris, zaustavi se. Usmeri paznju ka sebi, svojoj unutrasnjosti, i odmori um tako sto ces blago posmatrati svoje disanje.

Onda osvesti jos jednu stvar, menjanje polozaja tela. Kad stojimo, hodamo, sedimo, lezimo, mi stalno menjamo polozaj svog tela. Ne mozemo ceo zivot samo da stojimo, sedimo ili da lezimo! Zivimo zauzimajuci sve te polozaje, zato ih moramo iskoristiti i razvijati svesnost u svakom od njih.

Ajahn Chah: Just Do It!


cat.gif
 
"Voleo bih (ja) drvo biti. Ne opažati, samo biti. Biti u nesvesnom duhu, gde nema spavanja i buđenja. Noću rasti, žile u zemlji, grane u nebu, pupiti i cvetati, i ni reč ne prosloviti. Možda su drveta poslednji apostoli."

Lajoš Kesegi – “Esejistička srča”
 
"Дванаест гласова бесно је викало, и сви су били једнаки. Сада је било јасно шта се променило у изгледу свиња. Поглед животиња које су стајале напољу клизио је од свиње до човека, од човека до свиње, и поново од свиње до човека; али већ је било немогуће распознати ко је свиња, а ко човек."

Џорџ Орвел - Животињска фарма
 
"U tom trenutku sam se okrenuo, spreman da se tučem sa vojnicima koji su stajali iza mene, mada nisam imao oružje, a iako sam znao da se tuča može završiti samo mojom smrću. Ka meni je već krenuo mač, držao ga je Danac u kožnm prsluku. Na mač su bile pričvšćene zakovice. Danac se smejao kada je uperio oštricu u moj nezaštićeni stomak. Smejao se i kada mu se oštrica sekire zarila među oči. Sećam se da je oštrica pogodila cilj, da je krv šikljala pri svetlosti vatre. Sećam se i treska kada je čovek pao na ulicu od kremena i šljunka. U tom trenutku čulo se negodovanje ostalih talaca, dok su ih ubijali. Ali ja sam preživeo. Ragnar je hitnuo sekiru i stao pored mene sa isukanim mačem. Na sebi je imao ratničku uniformu, uglačani oklop od nitni, duboke čizme. Pri svetlosti baklji, koju je raznosio vetar, izgledao je kao bog koji je sišao u Midgard."
 
Skini sa sebe svaki strah. Sad si na vodama.
Od O na početku izbačenog dahom
svet je ostao samo M što se talasa,
materija određena alfom i omegom.
Vrt je mesto gde smo hteli da blagujemo
još pre no što je nešto bilo stvoreno ili rođeno.
Vratiti se prstenu, prvom od naših venčanja,
proći kroz izvrnuto M koje pripada smrti.
Milost je došla na crnom konju
sa strane na kojoj je more. Ah, blažene zemlje
s onu stranu brodoloma i ostrva gde jabuke
ne moraju više da padaju, želja je postala dijamant,
rosa u kojoj feniks i kvecal dovode u spregu
svoje boje. I bez ostatka! Večnost.
 
"Život, mladi čoveče, to je žena, ispružena žena, nabreklih grudi i velikog, mekog trbuha između ispupčenih kukova, žena vitkih ruku i bujnih bedara, poluzatvorenih očiju, koja nas na divan, podrugljiv način izaziva i traži da joj se najsvesrednije predamo, polažući pravo na puni napon naše muškosti koja pred njom pobedi ili propadne - propadne, mladi čoveče, shvatate li šta to znači? To je poraz osećanja pred životom, to je nesposobnost za koju nema milosti, ni sažaljenja, ni uvaženja."

Tomas Man "Čarobni breg"
 
Ako nema trajne duše, šta se onda preporađa?


Kralj: "Može li postojati preporađanje, kad nema transmigracije?"

Nagasena: "Da, poštovani kralju, može. Baš kao što neko može upaliti lampu koristeći neku drugu već upaljenu, a da pri tome ništa ne prelazi sa jedne lampe na drugu ili bas kao što učenik može naučiti stihove napamet od svog učitelja, a da stihovi ne transmigriraju iz učitelja u učenika."

Milindapanha, V.5



http://4.***************/-0_AaFjs1loE/TwHMi_gvEPI/AAAAAAAAH4s/x7xmJMF2q-E/s1600/believe_reincarnation_napoleon_1549945.jpg
 
Pa ipak biva ponekad da čujem
Nešto kao molitveni šapat u sebi.

To se moja stara i večno živa želja
Javlja odnekud iz dubina
I tihim glasom traži malo mesta
U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,
Gde bih najposle našao ono
Što sam oduvek uzalud tražio ovde:
Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,
Malo slobodnog daha.
 
Ja lutah uokolo poput divljega ognja, zahvaćah sve i bivah od svega zahvaćen, ali samo načas, i nespretne snage iscrpljivahu se utaman. Osjećah da mi svagdje nešto nedostaje, ali svoj cilj ipak ne uzmogoh naći. I tako me nađe. .....

Još ga vidim kako stupa preda me i promatra me smiješeći se, još čujem njegov pozdrav i njegova pitanja.
Poput biljke kad njen mir smiri čeznutljivi duh, pa se jednostavna skromnost u dušu vrati – tako stajaše preda mnom.
A ja, ne bijah li jeka njegova tihog oduševljenja? Ne ponavljahu li se u meni melodije njegova bića? Postadoh ono što vidjeh, a to što vidjeh bijaše božansko.

Kako li je ipak nemoćan i najdobrohotniji mar čovjeka spram svemoći nepodijeljenog oduševljenja!
Ono ne prebiva na površini, ne obuzima nas tu i tamo, ne treba ni vremena ni sredstva; naredbe, prinude i nagovora ono ne treba; na svim stranama, u svim dubinama i visinama ono nas obuzme u trenu, i prije nego što smo i svjesni da je tu, prije nego se upitamo što se to s nama zbiva, ono nas skroz naskroz preobražava u svoju ljepotu, svoje blaženstvo.

Blago onomu tko u ranoj mladosti na tom putu neki plemeniti duh sretnu!
 
"Bog je to što je u samom čoveku. Bog je to, što je u čoveku dobroga i šta nas gura napred. Bog je ljubav, dobrota, čovekova lepša strana. Kako ime ćeš mu ti dati, dragi Dobrotej, izaberi sam."
Saga o Karantaniji- Ivan Sivec
 
Neki trgovac poslao je svog sina da kod najmudrijeg od svih ljudi nauci Tajnu Srece. Mladic je punih cetrdeset dana hodao kroz pustinju sve dok nije stigao da jednog lepog zamka na vrhu planine. Tu je ziveo Mudrac kojeg je mladic trazio.
Umesto da naidje na svetog coveka, nas junak je, medjutim, usao u jednu salu koja je vrvela od ljudi; trgovci su ulazili i izlazili, neki ljudi su razgovarali po uglovima, jedan mali orkestar je svirao prijatne melodije, a tu je bila i bogata trpeza puna najlepsih jela iz tog kraja sveta. Mudrac je razgovarao sa svima i mladic je morao da saceka dva sata dok je dosao red na njega.
Mudrac je pazljivo saslusao razloge mladiceve posete, ali mu rece da u ovom trenutku nema vremena da mu objasni sta je to Tajna Srece. Preporucio mu je da se proseta po njegovoj palati i da se vrati kroz dva sata.
- U medjuvremenu bih te nesto zamollio - dodade Mudrac, pruzajuci mladicu kasicicu za caj, u koju je kanuo dve kapi ulja.
- Dok budes hodao, nosices ovu kasicicu i nastojaces da se ulje ne prospe.
Mladic je poceo da se penje i silazi stepenicama palate, stalno motreci na kasicicu. Posle dva sata, vratio se pred Mudraca.
- Dakle - upita Mudrac, - jesi li video persijske cilime u mojoj trpezariji? Jesi li video vrt koji je najveci Majstor medju bastovanima punih deset godina uredjivao? Jesi li primetio prekrasne pergamente u mojoj biblioteci?
Mladic je posramljeno priznao da nije video nista. Njegova jedina briga je bila da ne prospe one dve kapi ulja koje mu je Mudrac poverio.
- Onda se vrati i upoznaj cudesa mog sveta - rece Mudrac. - Ne mozes imati poverenja u coveka ukoliko ne poznajes njegov dom.
Sada vec smireniji, mladic uze kasicicu i ponovo krenu u setnju palatom, ovog puta obracajuci paznju na sva umetnicka dela koja su visila sa tavanice i po zidovima. Razgledao je vrtove, okolne planine, primetio nezne cvetove i ukus sa kojim je svako umetnicko delo postavljeno na pravo mesto. Vrativsi se kod Mudraca, u detalje mu je prepricao sve sto je video.
- Ali gde su one dve kapi ulja koje sam ti poverio? - upita Mudrac.
Pogledavsi u kasicicu, mladic primeti da ih je prosuo.
- Eto, to je jedini savet koji mogu da ti dam - rece Najmudriji od Mudrih. - Tajna srece sastoji se u tome da posmatras sva cuda sveta, ali da nikad ne zaboravis ni na one dve kapi ulja u kasicici".

Alhemicar, Paulo Koeljo
 
Od kuda dolazimo, kuda idemo?Dolazimo iz ništa, idemo u ništa.Šta je "ništa"?Odavde gledano stvarnost (nečulnih) (duhovnih) (ličnih) bića, od kuda dolazi ova reč – "ništa". U krajnjoj liniji "ništa" je odrečna reč, i ako bolje pogledamo, znači: ne znam.

Lajoš Kesegi -Esejistička srča
 
"Razmišljam o tome koliko su svi naši samozvani ideolozi revolucije uvek naginjali tako kitnjastim rečima kao što su "horde", "varvari", "ruski intelektualac revolucionarnog tipa". U svakom zarezu je neverovatna poza, maska svete misije. Iza svega toga - praznina, nedelovanje, odsustvo bilo kakvih zadataka, ideala i namera da se sve promeni na bolje. Strašno je zamisliti šta će biti ako se ti ljudi nekim slučajem nadju na vlasti. U kakav bar će promeniti zemlju, skrivajući se iza želje da je operu od prljavštine "prethodnog zločinačkog režima". Samo što je neće zaliti votkom, u tome je problem. Mogu da zamilim s kakvim uživanjem će vešati i izvoditi u unutrašnja dvorišta zatvora nas, menadžere srednjeg i višeg ranga. Tajkuni će do tad već zbrisati odavde i čuvena srednja klasa moraće da igra ulogu tirana koji su izgradili svoje blagostanje na krvi radnog naroda, a sada su stali pred njihov sveti sud. Niko se neće setiti imena onih koji su pljačkali prirodna dobra. Zato će se uvek naći "narodni osvetnici", koji plamte u svojoj vatri svodjenja ličnih računa s vlasnicima boljih kola na parkingu, skupih satova i odela. Mnogo je prijatnije uništavati one od kojih si pozajmljivao pedesetice i stotke, nego se boriti protiv milionera koji su pobegli. A onda će sva ta gadost poput crva pojuriti u regione, o čijoj sudbini sada tako patetično govori. Poješće do kraja leš Rusije koja truli. Iako su ovo, naravno, samo moje fantazije, revolucija će se završiti i ne počevši, čim se pojavi prva manje više solidna uplata sponzora za lične potrebe Vodje. Lova će opet pobediti zlo i sve u tom stilu.
.........
Na izlazu me sustiže Crv.
- Slušaj... ovaj, nešto sam hteo... Daj par stotki, nemamo dovoljno da platimo za sve za stolom. Videćemo se sledeći put ili ćemo se dogovoriti tokom nedelje, vratiću ti.
- Vanja, ko sam ja ? Sava Morozov?
- U kom smislu? tupo pita Crv.
- U tom smislu što ne pomažem boljševicima. Pre sat vreemna si vikao da sam ti klasni neprijatelj. Ili možda nije problem da se od klasnog neprijatelja pozajmljuju pare za votku?
- Daj, šta se tu praviš neki, kažem da ću ti vratiti.
- Vanja, izvini, imam još samo dvesta rubalja za taksi. I dolare. Zločinački režim mi danas nije dodelio više.
- ******... daj onda dolare, idem da promenim vratiću ti kusur.
- Ne, Vanja ne mogu. A šta ako ti stvarno jednom postaneš Če Gevara? Svima ću pričati kako smo zajedno pili votku. To će biti super. A pričati da si nekada žickao od mene pare za votku i trčao u menjačnicu - to nije super. Neće me shvatiti. Če Gevara nije trčao u menjačnicu, kapiraš?
- Ti si cicija, bre! Žao ti je, jel da?
- Ne Vanja, nije mi žao. Brinem o tebi. Da u budućnosti imaš što manje stvari da prepravljaš u svojoj autobiografiji. Ja ti je unapred čistim od neprijatnih detalja koji mogu da kompromituju čistotu Vodje. Zdravo, matori."

Sergej Minajev - DuhLess
 
Dve stvari

93. Monasi, postoje dve stvari. Koje dve? Odsustvo stida zbog učinjenih loših dela i odsustvo staha od njihovih posledica. To su, monasi, dve stvari.

94. Monasi, postoje dve stvari. Koje dve? Stid zbog učinjenih loših dela i stah od njihovih posledica. To su, monasi, dve stvari.

Buda
Dhamma vaggo, AN II.93-4

:)
 
Vestina biti srecan. Za srecu ima pravila, jer za pametnog nije sve slucaj. Napor moze da pomogne sreci. Neki se zadovoljavaju time da dobrocudno stanu pred vrata boginje srece i cekaju da im se otvori.
Drugi, vec bolji, streme napred i sluze se svojom pametnom odvaznoscu, da na krilima njene vrednosti i hrabrosti dostignu boginju i dobiju njenu milost ali pravo misleci, nema drugog puta osim puta vrline
i opreznosti, jer svako ima upravo toliko srece i nesrece koliko i bezumlja.

Valtazar Gracijan
 
Mara milosnica (...)

Drugog dana pred podne, vraćajući se s vježbališta, naiđe paša s pratnjom kroz čaršiju. Oprezno su jahali po poledici koja se kravila. Bio je pazarni dan i kod Garića ekmeščinice zakrčiše im put neki seljački konji, natovareni drvima. Dok su se uplašeni seljaci ustrčali oko upornih konja, paša baci pogled u pekarnicu. Kraj zatvorene peći stajao je stari Ilija ekmeščija, pognut, s upaljenim prestarelim očima, iz kojih su neprestano kapale suze na velike brkove. Na prostranom ćepenku, među hljebovima i tepsijama sa pitama ili mesom, bila je kći mu Mara. Klečeći i odupirući se jednom rukom, ona je pružala drugu za nekom tepsijom u dnu. Kad ču viku vojnika i topot seljačkih konja, ona podiže glavu i paša je viđe onako izpruženu i poleglu po ćepenku, i zagleda joj se u široko djetinje lice i vedre oči. Kad je popodne opet projahao tuda, ekmeščinica je bila pusta, ćepenak napola presavijen, a na njemu je kunjao bjel mačak nagorjele dlake. Naredi da mu se traži i dovede ta djevojka. Ustrčaše se podoficiri i zaptije. Zadržao se trećeg dana popodne dok mu ne javiše da će stvar moći urediti. Djevojka nema nikog do oca. Majka joj je bila čuvena Jelka zvana Hafizadićka, jer ju je stari Mustaj-beg Hafizadić držao nekoliko godina kod sebe pa je onda udao za svoga Garića, koji je bio miran i slabouman mladić i kome je on i otvorio ovu pekarnicu. Paša ostavi nešto novaca i preporuči stvar svome starom poznaniku Teskeredžiću. A krajem marta, jednog pazarnog dana, dovedoše mu djevojku u Sarajevo. Paša se nije prevario. To je bila ta vrsta ženska koju je on uvek tražio i naročito cjenio, koja ga je jedino još privlačila. Bilo joj je nepunih šesnaest godina. Imala je velike oči golubinje boje, ugašena porculanskog sjaja, koje su se polagano kretale. Imala je sasvim svjetlu, tešku i tvrdu kosu, koja se retko viđa kod žena iz ovih krajeva. I lice i ruke su joj bile obrasli, kao maškom sitnim svijetlim maljama, koje su samo na suncu mogle da se vide. Što je na njoj bilo neobično, to je da i oni djelovi kože koji nisu u stalnom dodiru sa vazduhom i svjetlom, u nje nisu jednolično bijeli i otužni, kao obično kod plavih žena, nego joj je sve tjelo imalo tu svijetlu a zaruđelu boju koja se mijenjala samo sa sjenkom u udubinama ili sa nejednakim i plahovitim strujanjem krvi, i tada bivala još zagasitija. Imala je posve djetinjsku ruku, kratku i rumenu. Paša je oživeo. Prvih dana se bavio samo njom. Bila mu je prijatna i misao da i sad, kao nikad, može po jednoj ispruženoj ruci da pozna vrstu žene i njenu pravu vrednost. Da ju je doveo prije ne bi valjalo, a tri-četiri mjeseca docnije, čini mu se, već bi precvala. Ovo joj je pravo vreme. Bila je odvojena od svojih, ustrašena, usamljena, upućena potpuno na njega. Pokatkad mu se činila kao zvijerka koja, pritjerana uz liticu, drhti a zjenice joj zapadaju. A to je pojačavalo ljubavnu strast i, protivrječnim zakonima muškog srca, izazvalo u njemu želju da dariva i usrećuje i štiti. Stanovala je nedaleko od pašine kuće, u zasebnoj kućici koju joj je on najmio i namjestio. Nikad nije išla i niko joj nije dolazio osim Hamše Ciganke, koja je posluživala, i baba-Anuše s Bistrika, koja joj je bila neki rod i živila s dvoje unučadi u velikoj sirotinji. Cio dan provodila je u dvije polumračne sobe, radeći one svakojake sitne poslove koji su nevidljivi, a koji ženama tako lako ispune dan. Pred veče bi dolazio po nju pašin momak i ona bi se umotala i pobulila sve do očiju, i oborene glave polazila za njim u pašin konak. Prvih dana, kad su je tek doveli iz Travnika, ona nije mogla nikako sebi da dođe. Fizički bol ovlada potpuno njome; i tek kad on poslije prvih noći, poče da iščezava, pojavi se, da je muči nejasna ali mračna i teška misao o grijehu i sramoti. Ona se bojala paše, gadila one Sare Jevrejke, i stidila dana i svijeta. Nije mogla da spava, a i u snu se osjećala prokletom. Ipak se polako približavala Sari, koja je bila ćutljiva i dobra i opremala je, i pomagala u svemu, s nekom tužnom usrdnošću. Teže se privikavala na pašu i njegova milovanja; i kad je uminuo bol i prvi strah, ona ih je primala ukočenmo, detinjski zbunjeno. Ali s vremenom poče da se privikava. Zavolje naročito miris njegove kože. Nikad nije mogla da potpuno bez straha gleda u njegove neobično mirne oči, ni lice sa onim strašnim lišajem na njegovom obrazu i s mrkim oborenim brkovima, koji su uvek bili malko vlažni i lagano treptali pri govoru, kao resasta trava u šumskoj mračnoj vodi. Ali dah koji je njegovo tjelo širilo od sebe sve ju je više privlačio, krijepio i veselio; i udisala ga je satima, sklopljenih očiju i s glavom na njegovim grudima ili njegovom dlanu. Mučila se samo još noću kad bi je, kao što se često dešavalo slao da sama spava. Tada bi se po nekoliko puta budila s jasnom svijesti - kakva samo može u mraku da se javi - o tom šta je ona i ko je ona sada, i sa ustima punim plača zatiskivala lice između dušeka i jastuka i grcala: - Turčin... U tami bi misao koja ju je mučila uzimala oblik vječite kazne i paklenih muka, a ne zemnog srama i propasti, kao danju. Ali bi sutra popodne opet dočekivala pašu s jednolično rumenim licem, i sa bezglasnim smješkom koji je sav od bjelih zuba i sjajnih očiju. Tako je bivalo svako predveče. On bi dolazio s vježbe ili s jahanja, malo znojan i zarumenjen, a ona bi ga dočekivala previjenih ruku na grudima. On bi se tada raskopčavao. Sara bi donosila hladnu vodu, a djevojka iznosila čizme. Pošto bi se oprao i rashladio, dao bi da se otvore vrata i svi prozori, sa izgledom na cjelo Sarajevo i na trebevićku kosu. Tako bi sjedeo na promaji dok Sara ne bi unjela bocu mastike i sahan sa maslinama i sitno narezanim komadićima hljeba. Poslije toga bi momak Salih donio nargilu na kojoj je u raspaljenoj tumbečiji tinjala žeravka, a u kristalnoj boci, na bistroj vodi, plivale dvije trešnje. I Sara i momak bi iščezli, a iz pokrajnje sobe bi se vratila Mara, spremna, i spušatala mu se u krilo. To se između njih dvoje zvalo „sjesti u kutiju“. (...)
Ivo Andrić

 
Most preko večnosti (R. Bah) - odlomak

Ponekad nam se čini da više nema zmajeva na zemlji, da više nema vitezova, i da više nijedna princeza ne luta tajanstvenim šumama i svojim osmehom očarava jelene i leptire.
Ponekad pomislimo da živimo u vremenu bez granica, bez pustolovina; da je sudbina negde daleko, s one strane obzorja i da su sjajne utvare odavno odjahale, da se više nikada ne vrate.
Veoma mi je drago sto nismo u pravu. Ne samo da su princeze, vitezovi, čarobnjaci i zmajevi, tajne i pustolovine svuda oko nas, već predstavljaju jedinu istinsku stvarnost ovoga sveta!
Tokom ovog stoleća, naravno, promenio se način odevanja. Zmajevi danas nose uniforme vladinih činovnika, isledničku odeću i opremu za uništavanje. Grozni demoni društva će se, uz jezivi urlik, stuštiti na nas ako samo podignemo pogled ili skrenemo desno na uglu ulice gde su nam rekli da je dozvoljeno isključivo skretanje ulevo. Princeze i vitezovi su se toliko izveštili u prerušavanju da više nisu u stanju da prepoznaju jedni druge, pa čak više ne prepoznaju ni sami sebe.
Ipak, gospodari stvarnosti nas još uvek posećuju u snovima govoreći nam da nismo izgubili štit koji nas brani od zmajeva i da još uvek posedujemo ogromnu snagu munje koja nam omogućava da menjamo svet kad god to poželimo. Intuicija nam šapuće da nismo prah; mi posedujemo magiju!

(...)

Ono što nas očarava, istovremeno nas vodi i štiti. Strasna predanost bilo čemu što volimo rađa lavinu čarobnih sila koje osvatljavaju put u budućnost, pojednostavljaju pravila, omekšavaju prepreke, stišavaju negodovanja, nose nas preko provalija, strahova i sumnji. Lišeni snage te ljubavi, postajemo lađe zarobljene u moru dosade, a to je ravno smrti. Što smo duhovniji, sve je manje nade da će bilo ko biti u stanju da nam se približi. Što smo posvećeniji, sve je verovatnije da ćemo biti usamljeni. Želja je uvek praćena snagom da se pretvori u stvarnost. Da bi bilo šta uneo u svoj život, zamisli da je već kraj tebe.

 
Dobar dan, reče mali princ.
-Dobar dan, odgovori skretničar.
-Šta to radiš? upita ga mali princ.
-Odabiram putnike, po svežnjevima od hiljadu, odgovori skretničar. Ispraćam vozove koji ih odnose čas na desnu stranu, čas na levu.
Jedan osvetljeni brzi voz, tutnjeći kao grmljavina, zatrese skretničarevu kućicu.
-Prilično se žure, reče mali princ. Za čim jure?
-To ne zna čak ni masinovođa, reče skretničar.
I zatutnja, u suprotnom pravcu, drugi osvetljeni brzi voz.
-Zar se već vraćaju? upita mali princ.
-To nisu isti, reče skretničar. To je razmena.
-Nisu bili zadovoljni tamo gde su bili?
-Čovek nikad nije zadovoljan tamo gde je, reče skretničar.
I zagrme treći osvetljeni brzi voz.
-Da li to oni gone one prve putnike? upita mali princ.
-Ne gone oni nikoga, reče skretničar. Oni unutra spavaju ili zevaju. Samo deca pilje kroz prozor.
-Samo deca znaju šta žele, reče mali princ. Ona gube vreme oko jedne lutke od krpa, koja im postaje veoma važna, i ako im je neko oduzme, ona plaču…
-Srećni su, reče skretničar.

Mali Princ
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top