Prica o jednoj mladosti.

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Deo prvi.

Davne 1979 god u jednom malom gradicu, Rep Hrvatska, Dalmacija, rodjeni smo ja i moja sestra, dvojajcani blizanci.
Na svet nismo dosli tako lako, pupcana vrpca se omotala oko nas, nakon 12h mucenja lekari su nas izvadili carskim rezom,
majka se jedva oporavila od krvarenja i iscrpljenosti. Tokom trudnoce zbog siromastva i lose ishrane (nedostatak kalcijuma)
izgubila je sve zube. Da bi se lakse pratila prica, nekoliko reci o majci i ocu.

Mi smo deca mesovitog braka, otac Srbin, majka Hrvatica. Otac je bio mentalni bolesnik, dijagnoza nikad nije utvrdjena.
Majka je poticala iz klasicne katolicke porodice, rodjena je dve god posle drugog svetskog rata u jednom selu u Dalmaciji,
kako su to bile teske godine i godine neimastine ona se nije skolovala, tu cast su imala samo deca muskog roda.
Tako da se uklopio brak mentalno bolesne i normalne ali nepismene osobe. Njeni joj nikad nisu oprostili sto se udala za
bolesnu osobu jos uz to Srpske nacionalnosti. Nikad nije pricala o svom braku, nikad nije davala odgovore zasto se udala.
Bila je izuzetno lepa, mogla je da bira, do njene punoletnosti porodica joj se materijalno situirala, nikada nismo saznali
razlog njene udaje. Jedini odgovor koji bi dala "bio je lep i cutljiv".

Do nekog doba ja sam bio ubedjen da je on obolio posle vencanja, da nije mogla znati, posle sam saznao da je takav rodjen.
Nakon sto je nas rodila, nekoliko meseci posle tog, njen brat je dosao iz inostranstva da je odvede, molio je da ode,
sve joj je nudio, ali nije mogla da ostavi nas. Posle tog njena familija je digla ruke od nje i prekinula svaki kontakt.
Porodica mog oca je nije volela samo iz razloga jer njena porodica nije volela njihovog sina.

Posle porodjaja tj po povratku iz bolnice ja i moja sestra smo dobili tesku upalu pluca. Kako smo rodjeni u decembru,
te godine je bila veoma jaka zima, u bolnici je bilo toplo, po izlasku iz bolnice smo se vratili u hladnu staru kucu,
majka iscrpljena od porodjaja nije mogla da ustaje, lozi vatru, otac po obicaju nestao, odlazio je tako na nekoliko
meseci pa se vracao, pravio nam pakao od zivota. Lecile su nas lokalne babe jer niko nije bio zainteresovan da nas
vozi u bolnicu. Oceva familija se distancirala od nas, dali su nam neku staru prostoriju i tu smo proveli zivot.
Iako su tad svi mislili da necemo preziveti tu upalu pluca, nekako smo preziveli.

Dela zivota do skole se bas i ne secam, samo na blic, secanje mi je najveci neprijatelj, mrzim da se secam, mrzim uspomene,
povucen sam, nikom ne pricam o sebi, verovatno ce te do kraja price i shvatiti zasto je tako.

Neke od uspomena u predskolskom periodu.
Otac dolazi kuci, zatekne sestru kako pose prst uzima noz da joj odsece prste kako bi ona prestala da pose.
Majka skace na njega da je odbrani, on prebija majku, teske telesne povrede, odlazi.
Mene iz nekog razloga nikada nije dirao, ali me je emotivno slomijo. Zove me da mi nesto pokaze, ja ga pratim,
on kaci kanap da se obesi, vesa se, gusi se, ja stojim nepomican gledam, ni glasa da pustim, pred smrt puca kanap,
on prezivljava. Nekoliko neuspelih pokusaja ubistva, iz nekog razloga uvek pred mojim ocima.


Njegovi ga salju u bolnicu za mentalno poremecene osobe. Majka nam prica pricu kako je otisao da radi u drugi grad,
laze nas da bi nam bilo lakse. Prvi dan u skoli, predstavljanje, otac, majka, ja pricam o ocu koji radi u drugom gradu,
svi mi se smeju ja ne znam zasto. Novogisnji pokloni, svi ih dobijaju u skoli, mi nikad, nije imao ko da nam uplati.
Prva mala ekskurzija u bioskop, prikazuje se crtic, svi idu ja i sestra ostajemo, ni za toliko nismo imali para.
Nikada nismo plakali ni ja ni ona, ali je zato majka prolila suza za sve nas. Vec sa sedam godina mi smo delovali kao
osobe od trideset godina, ostarili psihicki pre vremena.

Nikada nismo imali igracke, bili smo par km od mora, nikada nismo isli na more. Ostali roditelji su svojoj deci branili
da se druze sa nama, nikada nisam razumeo razlog, ni dan danas ne razumem te ljude tako oholog srca.
Jedna od uspomena, skolskom drugaru rodj, mi deca osam god, zove celo drustvo na kolace u svoju kucu, izmedju ostalih,
ja i moja sestra, svi ulaze a nas njegovi roditelji teraju iz kuce, vec sa osam god sam osecao sta je to blam.


Majka je bila postena i povucena, sav novac je dolazio iz njenih nadnica, mucenja po tudjim njivama. Radila bi celo
leto da bi samo ustedela nama za knjige, sveske i nesto odece. Nikada nismo bili neuredni, prljavi, jedino smo bili
gladni, ona je priustila koliko je mogla, njen zivot je tragedija teska, tragicno poceo jos tragicnije zavrsio.
Iz nekog razloga ja i moja sestra smo bili odlicni ucenici, uvek smo pobedjivali na tamicenjima iz svih nauka
ali su uvek drugi isli dalje, jer mi nismo imali uslove. Cudno je to vreme bilo, Komunizam, socijalno uredjeno drustvo,
a o nama nikad niko nije mislio, samo su nas ismejavali i nametali nam status nize vrednosti.

Devedesetih pocinje rat, pocinje jos veci pakao za nas, podela na nacionalnoj i religijskoj osnovi, nas nije prihvatala
ni jedna ni druga strana. Za Hrvate smo bili Srbi, za Srbe smo bili Hrvati. Rat je nesto najgore, i pre rata smo bili
bez nade u neku bolju buducnost u ratu je svaka nada nestala. Oca smo vidjali sa vremena na vreme, deca su nas zezala
u skoli, tako da smo od njih saznali gde nam se otac nalazi. Jednom nas je majka vodila u posetu, to je tako ruzna
uspomena da ne zelim da se prisecam na nju. Nije nas ni poljubio, ni zagrlio, jedino je pojeo hranu koju smo mu doneli
i napao nas sto nismo poneli cigarete i sto mu nismo imali ostaviti para za cigarete.

Rat, za nas teska glad. Majka bi za jelo preprzila secer i sipala vodu u njega, to vam dodje kao slatka obojena voda,
u to smo umakali hleb i tako danima. Jedna komsinica koja je bila dobra ali isto siromasna, dala bi nam da muzemo
njene ovce, mozda ovo zvuci i smesno, ali mi smo muzli njene ovce, ja i sestra , na zalost imala je samo par ovaca
tako da bi mi namuzli nesto malo mleka, koliko bi mleka namuzli toliko smo jos vode sipali u to mleko, da bi bilo
dovoljno za oboje, uvek smo sve delili, na kraju ni jedno od nas nije pilo mleko, nego vodu sa ukusom mleka.
Na zalost ovce daju samo kratak period mleko, na kraju nam je preostalo da se hranimo na smetilistu.

Blizu mesta gde smo ziveli, bila je je baza UN, mi smo isli redovno na njihovo smetiliste i preturali da bi nasli
bilo sta za jelo, majka je pala u ocaj, samo je danima plakala, jos vise nam otezavala situaciju. Vec sa deset
god pocela je nasa samostalna borba za prezivljavanje. U skolu smo isli sve redje i redje, sto zbog rata sto zbog
udaljenosti skole od mesta prebivanja. Pesacili smo kilometrima do skole, najcesce gladni, onda jednog dana prestane
sa radom bolnica gde se nalazio otac, svi bolesnici pusteni na kucno lecenje.

Za nas ponovo pocinju dani blama, otac bi dolazio cak i skolu, trazio proklete cigarete, na kraj sveta bi otisao zbog
njih, sve je radio za jednu cigaretu, deca su ga terala da se skida gol za cigaretu, svi su ga ismejavali, sa njim i nas,
niko nije imao razuma ni samilosti. Sestra je u skolu isla u starim muskim vojnim cizmama, nekoliko brojeva vecim, svi su
joj se smejali kao da iz hira dolazi u njima. Nikada nismo imali televizor, ves-masinu, sok, cokolada, sladoled, to je bio
samo san. Jasno se secam da sam prvu bananu probao u devetoj godini zivota. Sa deset godina smo poceli da radimo sa majkom
po tudjim njivama za hranu, cupali smo travu po kukuruzu, vinogradima, po ceo dan, cuvali tudje ovce, za litar ulja bi danima
radili, detinstvo se zavrsilo pre nego je i pocelo.

Pred kraj rata otac umire, mozda sam kamenog srca ali meni je tog dana pao neki teret sa duse. Znam da me je majka korila
sto ne placem i sto sam surov, zivot je ucinio svoje, izgubio sam emocije za sve oko sebe, jedino mi je jos bilo stalo
do majke i sestre. Stize 95, leto, krece izbeglicka kolona prema Srbiji, medju njima i mi. Komsinica koja nam je davala
da muzemo njene ovce, dala nam je parce zemlje da posadimo lubenice, toliko smo se mucili da sve to rucno obradimo, planirali
da prodamo i zaradimo neki dinar, taman pred branje mi moramo da napustimo ono malo sto smo imali, ponovo losa sreca.

Putujemo preko nekih improvizovanih puteva prema Srbiji, devet dana traje put do Banjaluke, devet dana nista jeli nismo,
ceo zivot glad nas prati, strpali su nas u neki traktor sa starcima iz nekog starackog doma, pola ih je pomrlo do Banjaluke.
Pred Banjalukom sestra gubi svest od iscrpljenosti i gladi, majka je vec oplakala, svi smo mislili da je umrla. Srecom pa
smo bili blizu neke bolnice vise se ni ne secam, davali su joj infuziju, nekako su je povratili. Majka je od shoka zanemila,
ja sam nasao neko pokvareno mleko i pojeo sam ga. Danima sam povracao, licio sam na ono dete iz Africkih kampova od mrsavosti
i iscrpljenosti.

Skraticu pricu jer vidim da se ovo pretvara u knjigu. U Srbiji sam proveo deset god u izbeglickom kampu. Preneo sam tone
dzakova preko mojih ledja, prekopao njiva i njiva..Majka se tesko razbolela, ubrzo je umrla, ono malo para sto bi ja i sestra
zaradili davali bi njoj za lekove. Ona je stalno plakala, ne zbog sebe nego zbog zivota kojim smo ja i sestra ziveli.
Smatrala je sebe krivom za to. Posle svega mi smo jako ponosni sto smo imali takvu majku, nije nam pruzila udoban zivot,
ali nam je pruzila svu ljubav koju je mogla da iskaze.
 
Кад год прочитам или чујем нешто слично дође ми да вриштим од муке.
Свесна сам да овако тешке животне приче постоје.

И онда, дође мени моја другарица да се жали јер нема још увек потписан уговор за стално на послу, ал' ево, за годишњи је отпутовала у Кину па у Малезију.
Овакве приче ме сваки пут тргну кад се упецам у замку себичлука.
 
Ebi ga....
Ja sam proživeo samo deo ovoga, i taj deo u daleko blažoj formi....

Život ide dalje. Ono što te nije ubilo do sada je uspelo da te očeliči. Bitno je da uspeš da se izboriš sa svim tim čudima i da kažeš sam sebi: "Preživeo sam pakao, a normalan sam čovek. Nisam kriminalac, i imam svoj život!.".

A što se tiče tvoje majke, svakako je bila heroj.
 
Кад год прочитам или чујем нешто слично дође ми да вриштим од муке.
Свесна сам да овако тешке животне приче постоје.

И онда, дође мени моја другарица да се жали јер нема још увек потписан уговор за стално на послу, ал' ево, за годишњи је отпутовала у Кину па у Малезију.
Овакве приче ме сваки пут тргну кад се упецам у замку себичлука.
Poznajem lično čoveka koji je otišao sa "one" strane zakona. U suzama mi je pričao o svojim problemima koji su ga naterali da bude ono što jeste.
S moje tačke gledišta, sve što je ispričao je najblaže rečeno smešno.
Kada sam mu ispričao par svojih "doživljaja" prokomentarisao je: "Pa ja bih nekog ubio!".
E pa, rekao sam mu, ja nisam nikoga ubio i evo me, živim svoj život.

A opet, svi moji problemi su ništa u poređenju sa ovim ovde napisanim.
 
У оваквим ситуацијама најтеже је разум сачувати.
Али у једно сам сигурна, ником не буде целог живота јако тешко.
И некако имам утисак да већина добије тежине онолико колико може да поднесе.
 
У оваквим ситуацијама најтеже је разум сачувати.
Али у једно сам сигурна, ником не буде целог живота јако тешко.
И некако имам утисак да већина добије тежине онолико колико може да поднесе.
Ko da se neko od gore pobrine da nas ne pritisne baš preko mere....;)
 
Drugi deo:

Nismo uspeli da se skolujemo, ja sam pokusao sve bar da sestri pruzim tu mogucnost, na zalost nisam uspeo,
lomio sam se od rada ali para je uvek jedva bilo za prezivljavanje. Ona nikada nije htela da mi bude na teretu, mucila si i radila koliko je mogla.
U Srbiji sam upoznao devojku u koju sam se zaljubio, do njenih roditelja je dosla stara prica o mom ocu, ucinili su sve da joj zabrane da me voli.
Ja nikada nisam pio, pusio, pravio probleme, cak sam i sa znanjem oduvek odstupao od svoje generacije, ali pored svega tog, moje poreklo je bilo bitnije.
Govorili su joj da bude bilo sa kim, samo ne sa'mnom.
Nisu joj davali da mi pridje , pratili je u stopu, pored svega tog mi smo se voleli.

To je trajalo sedam godina, onda su je njeni poslali na falkutet u jednu stranu zemlju.
Ja sam ostao da istovaram dzakove, ona je upoznala nove ljude, nove mogucnosti, drugaciji zivot. Kada je polazila rekla mi je da ce me cekati do kraja zivota ako treba.
Jednog dana me je nazvala i kratko mi rekla da vise ne oseca nista prema meni, vreme i daljina su ucinili svoje.
Nista nisam rekao, samo sam spustio slusalicu, bolelo me je kao sto svakog zaboli, ali ja sam uvek bio uspesan u potiskivanju emocija.
Bio je to samo jos jedan u nizu poraza za mene.

Sestra je takodjer imala dugu i ozbiljnu vezu, negde pred vencanje isli su da posete jedan manastir,
decko joj je bio jako religiozan, pri povratku iz manastira na njih je naleteo kamion u punoj brzini,
on je poginuo, sestra je nekim cudom prosla bez ozbiljnijih povreda, vozac kamiona se nije zaustavio..
Tog dana kao da je i ona umrla sa njim, i'ako je prosla sve golgote zivota,
nije mogla da se pomiri sa cinjenicom da njega vise nema.
Prolazili su tako meseci , pa godina, ali njen ocaj nije prestajao.
Imao sam osecaj da zivi samo zbog mene, smesila mi se na silu,
samo da meni bude lakse, ali ja sam znao sta se nalazi ispod laznog osmeha.

Nakon nekog vremena upoznala je jednog momka iz inostranstva,
jedinac iz bogate porodice, sve joj je obecavao samo da podje sa njim,
nije odustajao, cak i mene molio da je nagovorim.
Mislio sam da ce biti srecnija ako se makne od uspomena,
mislio sam da ce joj novac doneti srecu. Molio sam je da ode,
govorio sam kako ce se ljubav prema njemu sa vremenom pojaviti, prevario sam se.
Otisla je samo da bi meni udovoljila, bilo mi je tesko jer odlazi,
sve muke smo delili skupa, tesilo me je to da ce biti sretinija,
da ce konacno zapoceti jedan miran zivot, bez stresova i svakodnevne borbe za goli opstanak.

Nije dugo proslo vremena a da se zla sudbina nije umesala,
secam se nazvala me je, pitao sam kako je, mada sam po glasu osecao
da nije dobro. Rekla mi je da sada ima sve a nista nema.
Kao u Balasevicevoj pesmi o Vasi ladackom.
Kao i uvek, tesio sam je, obecaovao joj da cu i ja uskoro kod nje,
davao joj laznu nadu i'ako sam znao da ne postoji mogucnost da uskoro dodjem.
Onda jednog dana radosna vest, trudna je, deluje veselije,
pomislih kako zivot krece lepsim putem, ponovo sam se prevario.
Nedugo posle vracajuci se sa nekog vencanja, po obdukciji,
njen muz koji je vozio sa velikom kolicinom alkohola u krvi,
sleteo je sa puta, poginuli su oboje. Nisam mogao ni na sahranu otici,
nisam imao papire, bila je to poslednja osoba kojoj sam mogao sve reci,
bilo je dovoljno da me samo pogleda i da mi najtuzniji momenti postanu veseli..
Krivio sam sebe sto sam je nagovorio da ide, znao sam da to ne zeli,
ali ko moze znati sta ti zivot nosi..

Nastavio sam dalje, sve iza sebe sam stavio u kofer zaborava,
mrzeo sam boga i djavola, izazivao ih, trazio jos, nesreca bi mi dosla kao lek..
Uspeo sam da napustim Srbiju, nisam odustajao, obecao sam majci pre njene smrti da cu uspeti u zivotu.
Stekao sam sve ono materijalno o cemu sam sanjao,
pogledao iza sebe i upitao se sta je to uspeh,
da li ovo sto imam sada ili ono sto sam imao u detinstvu?
Jedno sam sasvim siguran, sve bih ovo dao, pristao bih da celi zivot zivim u najvecoj bedi,
ponovo da umacem hleb u slatku vodu, samo da su oni bolje prosli od mene!
 
Poslednja izmena:
Sta reci na sve ovo?:sad2:
Procitavsi ovo,moji problemi mi izgledaju minorni.
Kazu stari:Kako te kolevka zaljulja od prvog dana,tako ti je za celi zivot.
Ima tu istine,a valjda ima i nekog razloga za to.Mislim,nemoj me pogresno razumeti,to sto si ti i tvoja porodica preziveli,naravno da niste zasluzili,daleko od toga!Mozda ste otplacivali tudje dugove :sad2: ?To nikad saznati neces,ali drago mi je da si se izvukao iz materijalne bede,te mozes svoje emotivno siromastvo,koje je nastalo gubitkom najdraze majke i sestre,obogatiti tako sto ces zbog upravo njih dve pronaci nacin da ipak budes sretan!Ako ti je zivot i pored tvojih silnih izazivanja sudbine ipak ostavio u zivotu,za to postoji razlog.Razumem tvoju ogorcenost,imam je i ja,i ne verujem da ces je se ikad osloboditi,ali ne krivi sebe za sudbinu tvoje sestre!Ti tu nista nisi kriv.Bavi se humanitarnim radom,mozda ces pronaci srecu ako spases barem jedno dete iste sudbine koja je tebe zadesila.Razmisljaj na nacin da ipak postoji razlog sto si ziv,samo ga trebas pronaci!
 
.......
kako staviti bilo kakav komentar na ovakvu sudbinu?
od nejakog deteta bez radosti do zrelog coveka sa bolom u dusi....jako je dug put

i verovatno si ti prava osoba koja moze odgovoriti, da li je stvarno istina da to sto te ne ubije samo te ojaca?

divim se tvojoj snazi da istrajes i da kroz trnje izrastes u coveka koji je vredan citanja svakog slova.
divim se tvojoj volji sto nisi birao lakse puteve kroz zivot, razne stranputice, vec si sa mukom uvek isao pravim ali tezim putem.
i divim ti se sto moras docekati svaku noc gde se neminovno misli mnoze a ipak biti jak i docekati jutro i krenuti u novi dan.
Moje reci utehe i saosecanja imas...ne znam da li ti to uopste treba, ali mislim da ti, nama citacima, vise trebas nego mi tebi, jer mozes da nas naucis kolika je snaga u coveku, a mi to redovno zaboravljamo.
Ja ti od srca zelim miran zivot, malo srece i puno zdravlja
 
Možda ću zvučati grubo, ali sam ja nešto sumnjičav po pitanju verodostojnosti svega gore navedenog.
Šta ćeš, i mene je život išamarao tako, da će obrazi da mi bride sve do smrti, pa sam naučio da sa velikom dozom rezervi prihvatam ovakve priče. Ko nije imao većih turbulencija i tragedija u životu, ne može ni da zamisli koliko je teško, čak i započeti pisanje o ovome, a kamo li to raditi u nastavcima!!!

P.S: Još jednom, ako je sve gore navedeno tačno, ... , moj respekt, i od srca izvinjenje postavljaču teme, i da sreća doveka prati njega i njegovu porodicu!
 
Šta reći i napisati na ovakvu životnu priču,a da ne bude u isti mah i suvišno i nedovoljno .............!!!!Želim ti od srca, da sebi nađeš životnog pertnera koji će da razume sve što si proživeo i da će cijeniti tebe baš takvog borbenog i tvoju prošlost,nekog ko će da ispuni tu prazninu u duši na najbolji način!Jer iz ličnog iskustva znam šta znači imati nekog pored sebe ko je psihički jak i stabilan kad ti se u životu desi ili dešavaju tragedije poput tvoje ili one koju je meni draga osoba proživjela!!!
SVE NAJBOLJE!!!
 
veoma potresno :cry: :sad2:
ne znam sta bih rekla
uvek kazem sebi - zahvali Bogu koliko si srecna, koliko samo ima dusa na ovom svetu koje nemaju dom, koje nemaju prijatelja, zive u krajnjoj bedi....
i pitam se, da li postoji ta pravda o kojoj su nas toliko ucili dok smo bili deca i srednjoskolci?
ako je neko osudjen ceo zivot da pati, da li to pravda?

i kako se covek ponasa prema coveku kada se susretne sa osobom koja je u velikim problemima'
to je pitanje koje se samo namece:confused:
 
ma sta vam je bre pateticari :roll:
svako ima neku tuznu pricu
samo zavisi kako zivot gledas,s koje strane
ovaj autor ocigledno dozivljava zivot kao tragediju,zato tako i zvuci
nemam bas toliko smrtnih slucajeva u blizoj porodici,nesto manje ali od svog zivota mogu da vam ispricam jos duzu i tuzniju pricu,ali cemu to?
ajde da placemo da nam prodje vreme
treba se okrenutu veselim stvarima,ma kakve tuge se desile treba se okrenuti zivotu!!!
ajde da ne primetim da sama prica ima vise nelogicnosti,al da ne bude da linda stalno raskrinkava pretpostavicemo da je sve tacno
zasto bismo pisali ovakve stvari na netu?
imam tako jednu tetku,da je slusate pa stvarno biste zaplakali kako jadna zena(iako to u rl uopste nije tako)
pa nije jedan zivot samo crnina i beda i zalost i tuga
valjda uradimo i nesto lepo,valjda nas nekad nesto obraduje,ako odlucimo da bude tako
a ako odlucimo moze nam zaista vreme proci kao najgora starogrcka tragedija :neutral: sve je stvar izbora
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top