Odprilike bih se u globalu složio sa stavom koji ovde potencira
LindaLee. Većina nas ima neke svoje tužne priče, koje iz nekih, nama ličnih razloga, ne želimo javno da iznosimo.
Ja bih prijatelju do sutra mogao da ti pišem esej o tome kako izgleda pakao od života.
- Kako je to kada u dva meseca ostaneš bez oba roditelja, sa mlađim bratom, a od familije ni cvonjka pomoći ne dobiješ (priča je vrlo kompleksna - udes, koma, ribarska banja, pokvareni lekari).
- Kako je to kada ti taj mlađi brat, uz Božiju pomoć, pobedi kancer.
- Kako je to kada ti supruga izgubi bebu u osmom mesecu trudnoće, a ti onako slomljen gledaš svog usnulog anđela kako spavka u plavom plastičnom koritu!
- Kako je to kada ti i drugu bebu zamalo zadesi ista sudbina, pa prvih pet meseci njenog života izgledaju kao svakodnevni pakao, i borba za opstanak. To se rečima ne da opisati.
- Itd, itd, ....
Tako da druže moj, pusti prošlost prošlosti, inače ti ni budućnost neće biti sjajna. Ma gde se ti sada nalazio. A na Boga i na sam život, nikada se kamenjem ne gađaj, pa makar i smatrao sve to praznoverjem!
I za kraj, pozdrav, i živ ti nama bio, i puno europejaca busom prevezao.