Dakle prica ide ovako...
Od pocetka decembra povremeno sam imao jake bolove u predelu gde se nalazi zeludac. Pripadajuci gastro mi ordinira ranisan i tako to bese sve do jedne srede u januaru kada sam jaukao celu noc od bolova i odoh ja do urgentnog centra gde mi ustanovise da imam zapaljenje zucne kese koja je puna kamenja i drugog sadrzaja i da je stvar dosta akutna i mora da se vadi. Pri tom je kesa duplo veca od normale, duplo debljeg zida, stacionirana iza zeludca i napravila je leziste (citaj udubljenje) u jetri.
Odmah me primise, obradise i poslase na operaciju. Mislim da vam je jasno da je operacija uspela inace ne biste ovo ni citali i sad se pitate - pa sta sa tim...
E PA OVO NIJE PRICA O MENI. Ovo je prica o ljudima koji rade u nenormalnim i ponizavajucim uslovima. Ne osvrcuci se na smestaj pacijenata koji je takodje katastrofalan, oprema sa kojom rade, uslovi i plate za koje ovi hirurzi, sestre, bolnicari i ostalo osoblje radi su najdublje dno koje se moze zamisliti. A to su ljudi koji bukvalno spasavaju zivote i koje jedino entuzijazam zadrzava na mestima na kojima su.
Eto to je to... vredi razmisliti... Nista nemam da pitam - sve mi je jasno.
Pozdrav