jedna plata u danasnje vreme, ukopali bi i se totalno sa troje dece
....sta znam, lepo je imati dece ali ja uvek prvo razmisljam o ovome koje imam pored sebe a drugom sam pocela da razmisljam kada su se kako tako otvorile realne mogucnosti da samostalno finansijski iznesemo sve to....znam, vremena se menjaju, ali svesno ulaziti u tako nesto ozbiljno pod parolom: Bice nekako.... ja ne bih mogla....
Vidiš, i ovo zavisi od toga ko je na koliko navikao i ko se sa koliko zadovoljava. I moja plata, dok sam radila, i plata mog muža zajedno, nisu iznosile ni polovinu jedne plate njegovog šefa, tj. direktora. Ogromna je razlika izmedju njega, kao prvog u firmi i mog muža, kao prvog ispod njega. Razlika u visini plate je - 70-tak hiljada dinara!!! Pa se više puta desilo da razvlačimo do sledeće plate, ili jedemo ono što smo kupili na ček, bez kinte u džepu, a da nismo ni reč rekli, a kamoli kukali. A on kuka na sva zvona kako ne može, kako je teško, kako nema, kako ne može da živi sa tom platom... Pri tome se mi rastrčimo da zaradimo, i uvek, uvek! uspemo nekako. Ali da zaradimo, ne pozajmimo i slično. Malo, ali za hleb i mleko do plate i sledećeg čeka - dovoljno. A on odradi svoj posao u fotelji i ode kući da digne sve četiri u vazduh i da posle kuka. E, to je velika razlika.
Hoću da kažem - baš smo izvodili računicu i došli do zaključka da dvoje dece ili troje - ne čini veliku razliku. Bar sad, dok su mali. Odeća se nasledjuje, a i da mora da se dokupi, kao što uvek mora, uvek ima i jeftinih, a dobrih varijanti. Tamo gde prodajem, tu ću i kupiti i gotova stvar. A da sad planiram šta ću i kako ću kada krenu u školu - besmisleno je. Niko ne zna šta će biti ni za mesec dana, a kamoli za par godina. Pogledaj oko sebe, na svakom koraku su oni koji su do juče još živeli solidno, a sada ne znaju šta ih je snašlo. Nemaju za osnovno. Jednostavno - nestabilna su vremena i to je činjenica. Drugo, ljudi ne umeju sa parama. Jednostavno ne umeju. Ne kažem ti, ili bilo ko konkretno, ali masa ljudi ne ume da racionalno raspodeli. I da se pomiri sa tim da je tako kako je, da nema da kupuje sokove, čokolade, novi mobilni, fensi čizmice jer su u modi... i slično tome.
Neko ovo kako moja porodica živi nebi nazvao životom. Ustvari, mnogi i kažu - ej, pa ja da moram da preguram mesec sa 30 i kusur hiljada, pa ja ne znam šta bih, ja ne bih mogla... Ma, mogla bi, morala bi, jednostavno, kad nemaš izbor, onda prihvatiš to što ti je i živiš. Osim toga, to nikada nije samo ta plata. Roditeljski dodatak je 5 000 ( ej, to kada nam kapne oko 20-tog, mi progledamo ), pa taj Limundo ( kupiš, prodaš, zaradiš nekih par stotina, sto, dvesta po predmetu, pa si opet u plusu. Pa nekoliko predmeta nedeljno... skupi se ), pa mm odradi nešto privatno ponekad, bilo šta, fizikaliju, tehničko crtanje, nešto u vezi sa računarima, pa se meni ponekad javi neko od klinaca za privatni čas... Pa se preživi.
I znaš šta - nikada mi finansije nisu bile u fokusu. Ok, nekome jesu, ali meni nikada. Jer sam uvek, od kad pamtim sebe i svoj život u porodici, živela slično. Kad malo bolje, kad malo gore, ali uvek se natezalo.
I još jedna stvar... Mnogi kažu da nebi mogli da žive kao mi. A ja za većinu njih kažem - ne bih mogla kao oni, pa da mi čovek stavi pištolj na čelo. Jeste, imaju pare... i to je sve što imaju. I tu decu, ko ih ima. Pa, ebeš ti to, kad žena pokazuje šta je kupila i kaže - ali nemoj mom mužu da kažeš, on ne sme da zna. Staviću u ormar, pa ću kao da pronadjem za par dana, zaturila sam, stoji mi par godina već pa sam i zaboravila... Ili kad kaže - ej, kad ode negde meni svane... ili tako nešto. Nemam dovoljno para da putujem, da se moderno oblačim, da ispunim sebi neke želje... ali imam sve drugo.
I našli smo mi neku računicu, našli smo način kako bi moglo da se skoro i ne oseti ta treća beba finansijski. Nama dovoljno. A za par godina unapred... to se danas ne može planirati, na žalost.