Glas Sauronov
Primećen član
- Poruka
- 674
Adaptacija teksta Slobodana Antonića
Njihove izjave:
Naše društvo je u problemu upravo zato što ima deformisani karakter. Za naše neprijatelje neće biti milosti. To nije nikakvo zastrašivanje, toga građani ne treba da se plaše, ali verujte da nema i neće biti milosti ni za koga. (Čeda Jovanović, Kažiprst 18. Mart 2003. B92)
U Srbiji društvo nije imalo snage čak ni da shvati šta je sve to što se mora uraditi. Srbiju možete promeniti jedino kroz konflikt, kroz stalno sukobljavanje sa onima koji su prepreka tom poslu. (Čeda Jovanović, Danas, 31.01.-01.02.2004.)
U Srbiji ne možete postepeno da prevaspitavate društvo da bi ono nešto shvatilo. (Čeda Jovanović, Politika, 21.02.2004.)
“6. Oktobar nastupio je 12. Marta 2003. sa uvođenjem vanrednog stanja u Srbiji. Po Srbiji je tada počela da radi “gvozdena metla” (izraz koji je ovde stigao preko rečnika boljševika, a koji je upravo tih dana dobio puno pravo građanstva, Čeda Jovanović, takođe Vojin Dimitrijević, Kažiprst, 17.03.2003. B92)
Ovo je šesti oktobar, ovo je nešto što je Srbija očekivala (Vladan Batić, Blic, 07.04.2003.); dalje: Petog oktobra smo zadivili ceo svet, ovog šestog oktobra koji još uvek traje zadivili smo ne samo svet, već i svoje gađane… Pozivam svoje kolege iz drugih sektora: vojske, diplomatije, prosvete, zdravstva, sporta, javnih službi da pokrenu inicijativu za utvrđivanje odgovornosti ljudi koji su raznim zloupotrebama činili zločine svom narodu. Nisu zločinci samo oni koji su povukli oroz. Borba se neće završiti dok ne sednu svi na optuženičku klupu. Nema amnestije ni za koga. Pitanje novinara: Ima li Srbija dovoljno zatvora za sve koji su uhapšeni u proteklih 20 dana? Odgovor: Vojska nam je pritekla u pomoć. Trenutno koristimo vojne zatvore u Beogradu i Nišu, ali razgovarali smo sa predstavnicima OEBS, Saveta Evrope, SAD i spremni su da nam pomognu za adaptaciju postojećih i izgradnju novih zatvora. Snalazimo se u postojećim okolnostima, ali treba nam moderan zatvor za 2000 ljudi.
Pred potpunim ostvarenjem ovako uzvišenog cilja isprečila se “grupa ambasadora predvođenih Montgomerijem” koja je faktički vodila “svu unutrašnju i spoljnu politiku Srbije preko nesrećnog Živkovića” (Vladimir-Beba Popović, tzv. necenzurisana verzija intervjua za plejboj martovski broj 2004)
Sa ostalima bi bilo lako, ali ovi poslednji došli su u vladu i autoritativno zahtevali da se Koštunica ostavi na miru, a da se vanredno stanje ukine. Tako je eto izostao pravi 6. Oktobar. Suštinske stvari nisu urađene i opšte prosvećivanje naroda nije započeto… Moramo da sasečemo u korenu sve nasleđeno iz Miloševićevog režima i da započnemo ponovo. (Milan st. Protić, Kurir, 6. Oktobar 2004.)
Ograničavajući faktori:
Prvi takav činilac jeste demokratija. Kao što se vidi iz njihovih neprekidih žalbi na “defektnost” i “zaostalost” društva, oni ni u narodu, ni u inteligenciji, ne mogu imati većinu. Otuda prava šansa za naše montanjare može biti samo neka izvanredna okolnost, neki društveni i institucionalni haos, neko novo i veliko vanredno stanje u kome će se nametnuti kao vođi.
Drugi činilac su strane sile. Bez obzira na sav zapadni pragmatizam i bez obzira na javno ispoljavanje lojalnosti ovdašnjih montanjara interesima “atlantskog sveta”, zapadne sile ipak teško mogu da tolerišu masovnije kršenje ljudskih prava i ozbiljniju suspenziju demokratskog poretka. A kako ćete bez toga imati “istinsku revoluciju”?!
Francuski primer:
I Francuska revolucija počela je bez krvi. Pad Bastilje nije bio ništa krvaviji od pada Skupštine i RTS. Ali, francuski revolucionarni ekstremisti uspeli su spečiti da slobodni izbori izaze stvarnu volju naroda. Oni su proglasili da je stvarna volja naroda – izvođenje revolucije do kraja.
Sami jakobinci su u Zakonodavnoj skupštini (1791) bili ubedljiva manjina. Imali su 136 od ukupno 745 mesta. Neprekidno su se žalili da glavnu prepreku za “dovršenje revolucije” predstavlja skupštinska većina sastavljena od konstitucionalista i nezavisnih poslanika. Zato su 10.08.1792. izveli puč, i sveli skupštinu na 284 poslanika.
Sada su “istinski revolucionari” mogli da nastave sa revolucijom. Ali, pokazalo se da i među jakobincima postoje gorljivi i manje gorljivi revolucionari. Prvi su se zvali montanjari, drugi žirondinci. Zato su montanjari 2.6.1793. upriličili još jedan puč. Pohapsili su (i kasnije giljotinirali) žirondinske poslanike, a Konvent je nastavio da radi sa 230 poslanika. Tako je stvorena ubedljiva montanjarska većina.
Da bi se slomio otpor deformisanog društva valjalo je pohapsiti ne samo neprijatelje, već i sve “neutralne”, odnosno sve “sumnjive”. “Treba kazniti ne samo izdajice, već i neopredeljene”, grmeo je sa konvencije Sen Žist.
Ali revolucija i dalje hramlje. Zato su sledeći krivci – umereni revolucionari. “Samoubilačka umerenost dozvoljava da egzistiraju svi neprijatelji vlade”. Konvent 10. Juna 1794 donosi Dekret o reformi revolucionarnog suda. Po njemu, svaka indicija, svaka sumnja, čak i najmanji nagoveštaj da neko može biti “neprijatelj naroda” predstavlja potpun i dovoljan dokaz za krivicu. Nije potrebno saslušavati svedoke, optuženi nema pravo na advokata, a sudski postupak je “onoliko jednostavan koliko je dovoljno da se spozna istina”. Jedina moguća kazna koja se izriče – smrt. Ovaj dekret dovodi do tzv. velikog terora, u narednih nekoliko nedelja biće pogubljeno 20 hiljada “sumnjivaca”, “neutralnih”, “umerenih” i ostalih zločinaca koji “nisu povlačili oroz”, ali su svejedno neprijatelji progresa i modernizacije.
Svaka sličnost (ni)je slučajna:
Da se u Francuskoj na vlast dolazilo izborima, ništa od ovoga se ne bi dogodilo. Naime, politička sociologija je odavno utvrdila da je većina biračkog tela na simetralama političkog prostora. Otuda levi i desni ekstremi retko na vlast dolaze glasačkim listićima, već obično bajonetima i puščanim zrnima. Ali, u Francuskoj tog doba glavno merilo legitimacije vlasti nisu bili izbori, već privrženost ideji revolucije.
Mnogo toga od onoga što čini sindrom navedene “revolucionarne spirale” pojavilo se i u Srbiji nakon petooktobarske revolucije – naročito tokom razdoblja u kome je vlast tvrdila da raspisivanje izbora znači “zaustavljanje reformi” i “gubljenje tempa u modernizaciji”. Tada smo mogli da prisustvujemo sistematskom nastojanju da se vlast legitimiše isključivo preko “revolucionarne ispravnosti”, tj “vernosti ideje 5. Oktobra”.
Izbacivanje “izdajica revolucije” iz parlamenta, neprestana difamacija “legitimista” i “branitelja Miloševićevog Ustava”, uklanjanje “neutralnih” iz upravnog aparata i kontrolisanih medija, pa čak i javna hajka na “umerenjake” (Teofil Pančić “O ekstremnoj umerenosti”, Vreme, 24.10.2002.) Srećom neprijatelji “reformi” i “modernizacije” ovde još nisu bivali giljotinirani, ali posle uvođenja vanrenog stanja nismo bili baš daleko od toga.
Dokle god postoji demokratska utakmica, umereni Boris Tadić osvajaće više glasova nego radikalni Čeda Jovanović. Dokle god se vlast stiče isključivo na izborima, umerene stranke biće uspešnije nego ekstremne. Dokle god položaj u stranci zavisi isključivo od uspeha na izborima, umerenije frakcije u samoj stranci biće jače od radikalnih. Dokle god bude tako ne postoji opsnost da radikalni elementi preuzmu Demokratsku stranku. I da preko nje krenu još jednom da popravljaju Srbiju.
Njihove izjave:
Naše društvo je u problemu upravo zato što ima deformisani karakter. Za naše neprijatelje neće biti milosti. To nije nikakvo zastrašivanje, toga građani ne treba da se plaše, ali verujte da nema i neće biti milosti ni za koga. (Čeda Jovanović, Kažiprst 18. Mart 2003. B92)
U Srbiji društvo nije imalo snage čak ni da shvati šta je sve to što se mora uraditi. Srbiju možete promeniti jedino kroz konflikt, kroz stalno sukobljavanje sa onima koji su prepreka tom poslu. (Čeda Jovanović, Danas, 31.01.-01.02.2004.)
U Srbiji ne možete postepeno da prevaspitavate društvo da bi ono nešto shvatilo. (Čeda Jovanović, Politika, 21.02.2004.)
“6. Oktobar nastupio je 12. Marta 2003. sa uvođenjem vanrednog stanja u Srbiji. Po Srbiji je tada počela da radi “gvozdena metla” (izraz koji je ovde stigao preko rečnika boljševika, a koji je upravo tih dana dobio puno pravo građanstva, Čeda Jovanović, takođe Vojin Dimitrijević, Kažiprst, 17.03.2003. B92)
Ovo je šesti oktobar, ovo je nešto što je Srbija očekivala (Vladan Batić, Blic, 07.04.2003.); dalje: Petog oktobra smo zadivili ceo svet, ovog šestog oktobra koji još uvek traje zadivili smo ne samo svet, već i svoje gađane… Pozivam svoje kolege iz drugih sektora: vojske, diplomatije, prosvete, zdravstva, sporta, javnih službi da pokrenu inicijativu za utvrđivanje odgovornosti ljudi koji su raznim zloupotrebama činili zločine svom narodu. Nisu zločinci samo oni koji su povukli oroz. Borba se neće završiti dok ne sednu svi na optuženičku klupu. Nema amnestije ni za koga. Pitanje novinara: Ima li Srbija dovoljno zatvora za sve koji su uhapšeni u proteklih 20 dana? Odgovor: Vojska nam je pritekla u pomoć. Trenutno koristimo vojne zatvore u Beogradu i Nišu, ali razgovarali smo sa predstavnicima OEBS, Saveta Evrope, SAD i spremni su da nam pomognu za adaptaciju postojećih i izgradnju novih zatvora. Snalazimo se u postojećim okolnostima, ali treba nam moderan zatvor za 2000 ljudi.
Pred potpunim ostvarenjem ovako uzvišenog cilja isprečila se “grupa ambasadora predvođenih Montgomerijem” koja je faktički vodila “svu unutrašnju i spoljnu politiku Srbije preko nesrećnog Živkovića” (Vladimir-Beba Popović, tzv. necenzurisana verzija intervjua za plejboj martovski broj 2004)
Sa ostalima bi bilo lako, ali ovi poslednji došli su u vladu i autoritativno zahtevali da se Koštunica ostavi na miru, a da se vanredno stanje ukine. Tako je eto izostao pravi 6. Oktobar. Suštinske stvari nisu urađene i opšte prosvećivanje naroda nije započeto… Moramo da sasečemo u korenu sve nasleđeno iz Miloševićevog režima i da započnemo ponovo. (Milan st. Protić, Kurir, 6. Oktobar 2004.)
Ograničavajući faktori:
Prvi takav činilac jeste demokratija. Kao što se vidi iz njihovih neprekidih žalbi na “defektnost” i “zaostalost” društva, oni ni u narodu, ni u inteligenciji, ne mogu imati većinu. Otuda prava šansa za naše montanjare može biti samo neka izvanredna okolnost, neki društveni i institucionalni haos, neko novo i veliko vanredno stanje u kome će se nametnuti kao vođi.
Drugi činilac su strane sile. Bez obzira na sav zapadni pragmatizam i bez obzira na javno ispoljavanje lojalnosti ovdašnjih montanjara interesima “atlantskog sveta”, zapadne sile ipak teško mogu da tolerišu masovnije kršenje ljudskih prava i ozbiljniju suspenziju demokratskog poretka. A kako ćete bez toga imati “istinsku revoluciju”?!
Francuski primer:
I Francuska revolucija počela je bez krvi. Pad Bastilje nije bio ništa krvaviji od pada Skupštine i RTS. Ali, francuski revolucionarni ekstremisti uspeli su spečiti da slobodni izbori izaze stvarnu volju naroda. Oni su proglasili da je stvarna volja naroda – izvođenje revolucije do kraja.
Sami jakobinci su u Zakonodavnoj skupštini (1791) bili ubedljiva manjina. Imali su 136 od ukupno 745 mesta. Neprekidno su se žalili da glavnu prepreku za “dovršenje revolucije” predstavlja skupštinska većina sastavljena od konstitucionalista i nezavisnih poslanika. Zato su 10.08.1792. izveli puč, i sveli skupštinu na 284 poslanika.
Sada su “istinski revolucionari” mogli da nastave sa revolucijom. Ali, pokazalo se da i među jakobincima postoje gorljivi i manje gorljivi revolucionari. Prvi su se zvali montanjari, drugi žirondinci. Zato su montanjari 2.6.1793. upriličili još jedan puč. Pohapsili su (i kasnije giljotinirali) žirondinske poslanike, a Konvent je nastavio da radi sa 230 poslanika. Tako je stvorena ubedljiva montanjarska većina.
Da bi se slomio otpor deformisanog društva valjalo je pohapsiti ne samo neprijatelje, već i sve “neutralne”, odnosno sve “sumnjive”. “Treba kazniti ne samo izdajice, već i neopredeljene”, grmeo je sa konvencije Sen Žist.
Ali revolucija i dalje hramlje. Zato su sledeći krivci – umereni revolucionari. “Samoubilačka umerenost dozvoljava da egzistiraju svi neprijatelji vlade”. Konvent 10. Juna 1794 donosi Dekret o reformi revolucionarnog suda. Po njemu, svaka indicija, svaka sumnja, čak i najmanji nagoveštaj da neko može biti “neprijatelj naroda” predstavlja potpun i dovoljan dokaz za krivicu. Nije potrebno saslušavati svedoke, optuženi nema pravo na advokata, a sudski postupak je “onoliko jednostavan koliko je dovoljno da se spozna istina”. Jedina moguća kazna koja se izriče – smrt. Ovaj dekret dovodi do tzv. velikog terora, u narednih nekoliko nedelja biće pogubljeno 20 hiljada “sumnjivaca”, “neutralnih”, “umerenih” i ostalih zločinaca koji “nisu povlačili oroz”, ali su svejedno neprijatelji progresa i modernizacije.
Svaka sličnost (ni)je slučajna:
Da se u Francuskoj na vlast dolazilo izborima, ništa od ovoga se ne bi dogodilo. Naime, politička sociologija je odavno utvrdila da je većina biračkog tela na simetralama političkog prostora. Otuda levi i desni ekstremi retko na vlast dolaze glasačkim listićima, već obično bajonetima i puščanim zrnima. Ali, u Francuskoj tog doba glavno merilo legitimacije vlasti nisu bili izbori, već privrženost ideji revolucije.
Mnogo toga od onoga što čini sindrom navedene “revolucionarne spirale” pojavilo se i u Srbiji nakon petooktobarske revolucije – naročito tokom razdoblja u kome je vlast tvrdila da raspisivanje izbora znači “zaustavljanje reformi” i “gubljenje tempa u modernizaciji”. Tada smo mogli da prisustvujemo sistematskom nastojanju da se vlast legitimiše isključivo preko “revolucionarne ispravnosti”, tj “vernosti ideje 5. Oktobra”.
Izbacivanje “izdajica revolucije” iz parlamenta, neprestana difamacija “legitimista” i “branitelja Miloševićevog Ustava”, uklanjanje “neutralnih” iz upravnog aparata i kontrolisanih medija, pa čak i javna hajka na “umerenjake” (Teofil Pančić “O ekstremnoj umerenosti”, Vreme, 24.10.2002.) Srećom neprijatelji “reformi” i “modernizacije” ovde još nisu bivali giljotinirani, ali posle uvođenja vanrenog stanja nismo bili baš daleko od toga.
Dokle god postoji demokratska utakmica, umereni Boris Tadić osvajaće više glasova nego radikalni Čeda Jovanović. Dokle god se vlast stiče isključivo na izborima, umerene stranke biće uspešnije nego ekstremne. Dokle god položaj u stranci zavisi isključivo od uspeha na izborima, umerenije frakcije u samoj stranci biće jače od radikalnih. Dokle god bude tako ne postoji opsnost da radikalni elementi preuzmu Demokratsku stranku. I da preko nje krenu još jednom da popravljaju Srbiju.