FOBIJA JE IZLECIVA

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
alokontakt:
Dragi moji

Danas sam pricala telefonom sa prijateljicom koju sam upoznala igrom slucajnosti bas preko interneta.Spojila nas je zajednicka boljka kojoj ni ona ni ja nismo znale tacan naziv a to je AGOROFOBIJA.Imale smo relativno slicne napade panike ali sada necu da pricam o njoj vec o sebi,samo sam htela da kazem da mi je ona dala ideju da postavim ovaj topik jer dok sam i ja patila od te bolseti obilazila sam sajtove i sajtove nadajuci se da cu naci neki lek,ili bar da budem upucena kome bih trebala da se javim..nazalost sve sto sam nsala nista mi nije pomoglo.Zato zelim da pruzim nadu svima onima koji su bespomocni,da im kazem kom lekaru da se obrate jer znam da su u ocajnickoj potrazi za time,kao sto sam ja nekada bila.
Kod mene je to krenulo pre par godina a da nisam ni znala sta je.Napadi gusenja,drhatvica,znojenje,strah od ljudi,strah od smrti,strah od straha strah od bolesti ma strah od svega.Oni koji pate od toga prepoznace se.Kod mene je to bilo dostiglo granicu kada vise nisam mogla da imam normalan san,nisam mogla nikoga da podnesem u svojoj blizini,nisam mogla cak ni sama da budem...uvek je postojao taj neki strah od koga nisam mogla nikako da pobegne a koji je bio sve veci i veci.Citala sam knjige o tome kako treba samo pozitivno misliti,kako mozes sebi da budes najveci doktor i bla bla bla..nista mi naravno nije pomoglo.Doktor mi je prepisivao lorazepame,bromazepame,bensedine...vise se i ja ne secam kojim sam se lekovima kljukala.
Zahvaljujuci internetu i igri slucaja upoznala sam jednu prdivnu curu iz BGa koja je presla preko toga i izlecena je,Razmenile smo brojeve telefona i samo zahvaljujuci njoj posetila sam lekara koji je i nju izlecio.To je bilo pre jedno godinu dana i sta sada da vam kazem osim da je FOBIJA IZLECIVA i nemojte da vas niko laze da nije i da se kljukate 'lekovima za smirenje vec lekovima za izlecenje' kao sto mi je rekao moj doktor.
Za sada toliko,ko zeli neka mi se javi pa mozemo i brojeve telefona da razmenimo jer c mi biti drago da pomognem nekome,neko je i meni pomogao,a vrlo se dobro secam kako mi je bilo..
i hvala nebesima odavno nisam imala potrebu da obilazim sajtove o fobijama i kojekakvim bolestima..
Zelim svima srecno ozdravljenje kao sto je to slucaj samnom..

Drago mi je sto ti je bolje, zao mi je sto si se kljukala raznim lekovima kada postoji protokol za lecenje pacijenata sa fobijama, necu da ti busim baloncic u kome si, samo zelim da ti kazem da bi bilo dobro sada kada vise nemas simptoma ni strahova ( a mozda jos uvek pijes lekove, mozda i ne) da krenes na psihoterapiju i da, sto se kaze 'prikujes ekser do kraja' jer se fobicni poremecaj tesko leci i ima obicaj da recidivira. Radila sam dosta, i dalje radim dosta sa fobicnim pacijentima, ucila sam o fobijama od najboljih, vidjala sam cesto recidive, i znam da su moguci i cesti nazalost. Stanje se moze relativno brzo popraviti adekvatnim lekovima, odrzati i po 5 godina, a onda ponoviti. Dakle, uz zadovoljstvo sto si se resila simptoma i pronasla sebi dobrog lekara i adekvatne lekove, bez zelje da te plasim ili demotivisem u osecanju uspeha zbog savladanih simptoma, moj ti je savet da krenes sa psihoterapijom, jer je sad pravi trenutak i ona samo moze da ti pomogne. Ako vec to ne zelis, onda ti je moj savet da jednom u tri meseca bar odes kod svog lekara na kontrolu. Puno pozdrava, i puno srece.
 
Imam i ja jedno pitanje : u poslednjih godinu dana javlja mi se strah od smrti. Nisam sigurna da li je to fobija u pravom smislu reci zato sto nemam nikakve druge simptome tipa drhtavica, znojenje, panicni napad...vec cesto sebe uhvatim u razmisljanju tipa kada cu da umrem i gde, na koji nacin i uhvati me strah od toga da vise nikada ( kada umrem ) necu da osetim ljubav, vidim svetlost...Jednostavno, isuvise razmisljam o sopsvenoj smrti i da posle nje vise nicega nema. Onda me uhvati neka tuga i ocaj i cesto se rasplacem tako da mislim da se mozda radi i o depresiji. Inace, imam divnog supruga koji me voli, sa ljubavne strane zaista nista vise ne mogu da pozelim, jos uvek nemamo dece jer trenutno imamo druge planove, fakultet uskoro zavrsavam, ali sam se zadnjih god. dana ugojila 15 kg sto mi dodatno otezava situaciju. Vazno je i da napomenem da zivimo u inostranstvu tako da mi je jako tesko da dodjem do psihijatra. Inace, studiram u Srbiji i tamo idem samo da polazem ispite. Ako bi mogla postovana doktorka WDW da mi pomogne svojim savetom ili kaze sta misli o ovom mom problemu bila bih jako zahvalna.
 
Dali ste jako malo podataka za nbeke ozbiljnije pretpostavke i procene ali obzirom na izneto lici da bi mogla da bude u pitanju neka vrsta deprimiranosti. Naravno, da sam na Vasem mestu uradila bih kontrolu tireoidnih hormona jer poremecaj rada tireoidne zlezde moze cesto da imtira depresiju. Tesko mi je na ovaj nacin i ovako da Vam dam bilo koji validan savet i donesem bilo kakav zakljucak sem pukih pretpostavki, ali mislim da bi bilo najbolje da se mozda obratite nekom psihijatru za procenu kada prvi put budete dolazili u Srbiju, i da onda po potrebi - bez obzira na realne teskoce zivljenja u inostranstvu - pokusate da stupite u kontakt sa psihijatrom u mestu boravka.

Puno srece i topli pozdrav.
 
pa sta da ti kazem osim POMAGAJ!!! Ja ti se bojim SVEGA I SVACEGA :) ali nisam bila takva i to zelim da promenim. putovanja su mi problem i bas tesko odlazim nekuda ali naravno prvo se nagutam lorazepama i krecem na put. strah me je da ce nesto da mi se desi a ja daleko od svoje kce u nepoznatom gradu. ma fuj . Imama volju zaista da se resim toga i da moja okolina ne ispasta zbog mene , jako bi volela da se vratim na staro. uf da li je moguce? jao jao, nego imam ja i jos jedan problem to je vise kao neka vrsta opsesije naprimer. Da mislim o ljudima sa kojima nemam kontakt i nikada ga vise necu imati i da sebi stvorim takvu situaciju u glavi da mislim da cu tog momenta ako ne dodjem do broja telefona ili bilo cega da poludim? Mislim meni je to ludost totalna ali desava mi se to i plasim se toga. Problem bez problema ali kada zelim da sklonim tu misao ona pocinje da jaca. DA li neko ima ovo? A ti ljudi koji mi padnu na pamet skroz su marginalni i uopste nemam cilj vezano za njih tipa da mi je nesto hitno i neophodno vec eto tako a to mene dovodi do takve napetosti da moram da popijem tabletu.eto iskuka se ja , u svakom slucaju volela bih da cujem vase misljenje i pomoc naravno. POzdrav svima
 
Kanna:
Sta to moze da me izlijeci "od visine" kad ja malaksam kada pogledam dolje...
Ne vjerujem

Draga moja,
verovala ili ne istih ili skoro slicnih problema sam i ja imalai kljukla se lorazepaimima,bromazepamima,bnsedinima..i vise se ni sama ne secam cime sve jos nisam sve dok napokon nisam nasla pravog psihijatra koji mi je dao 'lekove za izlecenje a ne za smirenje'!
O odlasku u drugi grad je za mene bilo nezamilsiv pojam!Nisam smela da odem do prodavnice da kupim hleb!!!
Veruj potpuno te razumem.Samosto ja mislim da sam bila u malo gorem stadijumu od tebe..a znas li sta mi se desava sada?Planiram da idem za NEMACKU!!!
Da,da mila moja,ne plasim se putovanja,ne plasim se ljudi okosebe,ne plasim se vise visine niti da cu svakog trenutka da umrem ili onesvestim,niti da bolujem od neizlecive bolesti,nema vise onoga stoje nekad bilo:gde god krenem a ja obavezno flasicu sa vodom i kutija lekova u dzepu sa naravno popijenom duplom dozom kako bih koliko-toliko mogla da podnesem putovanje...Veruj mi da se vise nicega ne plasim!
Ako zelis javi mi se privatnom porukom i mozemo razmeniti brojeve telefona,mailove ili sta vec zelis i zaista bih zelela ako nista drugo bar da popricam sa tobom.
Nisam ja nikakav dr ovde samo znam vrlo dobro kroz sta sam prosla i znam kako se mnogi osecaju a nemaju pomoci niotkuda..rekla sam ti da sam i ja izmenjala par psihijatra sve dok nisam naisa na pravog.Naravno lecenje traje malo duze i nista ne ide preko noci ali eruj mi,osecaces se neverovatno bolje.
Sve najboje i javi se..
 
SanDu:
Imam i ja jedno pitanje : u poslednjih godinu dana javlja mi se strah od smrti. Nisam sigurna da li je to fobija u pravom smislu reci zato sto nemam nikakve druge simptome tipa drhtavica, znojenje, panicni napad...vec cesto sebe uhvatim u razmisljanju tipa kada cu da umrem i gde, na koji nacin i uhvati me strah od toga da vise nikada ( kada umrem ) necu da osetim ljubav, vidim svetlost...Jednostavno, isuvise razmisljam o sopsvenoj smrti i da posle nje vise nicega nema. Onda me uhvati neka tuga i ocaj i cesto se rasplacem tako da mislim da se mozda radi i o depresiji. Inace, imam divnog supruga koji me voli, sa ljubavne strane zaista nista vise ne mogu da pozelim, jos uvek nemamo dece jer trenutno imamo druge planove, fakultet uskoro zavrsavam, ali sam se zadnjih god. dana ugojila 15 kg sto mi dodatno otezava situaciju. Vazno je i da napomenem da zivimo u inostranstvu tako da mi je jako tesko da dodjem do psihijatra. Inace, studiram u Srbiji i tamo idem samo da polazem ispite. Ako bi mogla postovana doktorka WDW da mi pomogne svojim savetom ili kaze sta misli o ovom mom problemu bila bih jako zahvalna.
:)
Jedan grčki filozof je rekao da smrti ne treba da se plašimo iz jednostavnog razloga što je nikada zapravo nećemo sresti: kad smo mi tu - nje nema, a kada ona dođe, onda mi nismo tu. Ne znam da li će vam ovo ista značiti, ali možda može da pomogne da se na stvari gleda i iz nekog drugog ugla. I još nešto: ne zaboravite da je Hrist svojm smrću, popravio ljudsku smrt, tako da s verom U Hrista - smrti nema. Srdacan pozdrav!
 
Jao gaganove ti sigurno nisi imao ni jedan ovakav ovakav panicni napad kada mozes da nam dajes savete nekih grckih filozofa.
A za tebe lane informacija: kao sto sam vec rekla obilazila sam psihijatre i psihijatre i svi su mi prepisivali lekove za smirenje tipa,lorazepam,bromazepam,bensedenin..ksalol.Medjutim niko mi nije onjasnio dejstvo tih lekova.Niko mi nije rekao da ksalol deluje samo dva sata!!! i to ot[rilike koliko da odspavas par sati,i za to vreme ti je naravno dobro.Ali posle toga jao lele..
Desavalo mi se svakodnevno kada sam prinudjena da izadjem do grada da popijem duplu dozu ksalola i obavezno da ponesem kutiju sa sobom ma gde krenula.A gledala sam da sto manje izlazim iz kuce.Secam se jednog detalja kada sam morala da odem kod brata,a koji zivi na cetvrtom spratu,da sam se toliko uplasila od visine i straha da cu bas tu da se onesvestim,i da cu bas tu da umrem,samo sam cuccnula uza zid u jedno cose,jer sam imala neobjasnjiv osecaj da ako slucajno pogledam preko ograde da cu svesno da skocim i da prekratim sebi muke.Stvarno strasno.Tako sam cucala jedno 5 minuta a onda sam brata nazvala mobilnim da izadje da me uvede u stan.Kada sam usla bila sam bleda ko krpa.
Nocima nisam mogla da spavam.I ako bih se na tren uspavala budili su me lupnjava srca i gusenja.Izlazila sam napolje na terasu,ali ni to nije pomagalo.Umivala sam se po sto puta ali nista naravno.Sve me je vezivaloi za smrt i nikako nisammogla protiv toga da se borim.Obilazila sam sajtove i sajtove sve u nadi da c unaci nekog strcucnjaka koji se time bavi ali nista.Mnogo sam vemena povodila pored kompjutera trazeci izlaz iz 'bezizlazne situacije'.A onda sam otisla na krastarica chat i stavila nika name 'Fobicna' i cekala da vidim hoce li mi se iko javiti.Nakon par sati javila mise jedna cura i upitala me je zasto sam stavila bas taj nik i ja sam joj objasnila razlog.Onda mije ona ispricala svojupricicu kako je i ona patila od toga i kako je dve godine pila lekove i sada je naravno izlecena.Prosto nisammogla da joj poverujem.Onda smo izmenjale brojeve telefona i vec sutradan me je ona nazvaa i dala mi je broj njenog psihijatra u BGu.Nije mi bilo uopste lako jer sam ja iz unutrasnjosti i treba mi par sati 'nezamislive' voznje do tamo.Ali skupila sam snagu,zakazala pregled,(jer mi je njena preporuka bila da odem kod tog lekara ali samo u privatnu ordinaciju,nikako u drzavnu zdravstvenu ustanovu jer mi nece posvetiti dovoljno paznje ni vremena), i otisla.Kakav mi je put bio do tamo da vam ne pricam..
A onda kada sam stigla tamo i usla u ordinaciju ruke su mi se tresle,celo mi je bilo pekriveno kapljicama znoja..a njegov komenar je bio :molim vas sedtie i ne plasite se,necete umrti".Meni je doslo da ga zadavim:)
Ispricala sammu svoju pricu kako se osecam i kako ne znam kako je do toga doslo uglavnom samo znam da vise ne mogu da izdrzim.I tada mi je rekao da sam ja do tada pila samo lekove za smirenje ali ne i za izlcenje.Prepisao mi je Fluxilan i rekao da dejstvo tog leka pocinje tek nakon 4 nedelje i da cu tada tacno da osetim neko 'klik' u gavi i bice mi daleko bolje,sto i jeste tacno.i Rivotril (ali roche-ov).Dejstvo rivotrila je skoro trenutno,tj pocinje skoro odmah da deluje a pogotovo ako ga izgrickas u ustima,a ako ga popijes sa vodom onda deluje nakon pola sata.
Eh da,napisao mi je i niz drugih lekova,kao vrlo dobru zamenu za Fluxilan, u sluaju da ne nadjem bas fluxilan i da su ti lekovi podjednako dobri,ali sada se ne secam koji su to ti drugi lekovi.
Elem,nakon mesec dana sam zaista osetila neverovatno poboljsanje.Pocela sam da izlazim,doduse na katke staze,pa onda na sve duze i duze,i tako...sada planiram da odem na jedan bas dugacak put:)))
Ali mislim da trea pre svega verovati doktoru.Ja sam za razliku od drugih psihijtra u ovoga bas imala poverenja jer sam svesna da je jedna osoba sa potpuno istim simptomima potpuno izlecena.Za sebe mogu da kazem da sam i ja skoro izlecena.I dalje koristim fluxilan,rivotril bas ponekad,po potrebi,iako kazu da se stvara zavsinost od njega,jednostavno osetite kada vamje potreban i onda ga popijete...
uh ala ja davimmmm:)
Al i sama znam koliko sam trazila ovakve postove na kojima bih mogla da nadjem neku korisnu informaciju..
I z\amislite,u medjuvremenu sam stupila u kontakt sa jos jednom osobom koja ima slicnih problema i koja je krenula na lecenje kod tog istog dokora,pa mi je ona dala ideju da postavim ovu diskusiju,jer sam ja davno prestala da trazim po internetu informacije o fobijama, a postoje mnogi ljudi kojima su te inforacije neophodne.Inace ovoj prvoj (chat)prijateljici sam neizmerno zahvalna jer mi je takoreci spasila zivot.Onaj ko nema tih problema nikada nece znati kakav je to osecaj bespomocnosti.
Jednom sam negde procitla izjavi jedne devojke koja je glasila otprilike ovako "nikada ovo ne bih pozelela ni najvecem i najgorem neprijatelju".Mislim da ovo mnogo toga govori.
Ne znam koliko je pametno ali evo ostavicu vam moj broj mobilnog pa ako neko zeli da me kontaktira i da poprica samnom samo neka izvoli..
063 85 97 948
 
gaganov:
SanDu:
Imam i ja jedno pitanje : u poslednjih godinu dana javlja mi se strah od smrti. Nisam sigurna da li je to fobija u pravom smislu reci zato sto nemam nikakve druge simptome tipa drhtavica, znojenje, panicni napad...vec cesto sebe uhvatim u razmisljanju tipa kada cu da umrem i gde, na koji nacin i uhvati me strah od toga da vise nikada ( kada umrem ) necu da osetim ljubav, vidim svetlost...Jednostavno, isuvise razmisljam o sopsvenoj smrti i da posle nje vise nicega nema. Onda me uhvati neka tuga i ocaj i cesto se rasplacem tako da mislim da se mozda radi i o depresiji. Inace, imam divnog supruga koji me voli, sa ljubavne strane zaista nista vise ne mogu da pozelim, jos uvek nemamo dece jer trenutno imamo druge planove, fakultet uskoro zavrsavam, ali sam se zadnjih god. dana ugojila 15 kg sto mi dodatno otezava situaciju. Vazno je i da napomenem da zivimo u inostranstvu tako da mi je jako tesko da dodjem do psihijatra. Inace, studiram u Srbiji i tamo idem samo da polazem ispite. Ako bi mogla postovana doktorka WDW da mi pomogne svojim savetom ili kaze sta misli o ovom mom problemu bila bih jako zahvalna.
:)
Jedan grčki filozof je rekao da smrti ne treba da se plašimo iz jednostavnog razloga što je nikada zapravo nećemo sresti: kad smo mi tu - nje nema, a kada ona dođe, onda mi nismo tu. Ne znam da li će vam ovo ista značiti, ali možda može da pomogne da se na stvari gleda i iz nekog drugog ugla. I još nešto: ne zaboravite da je Hrist svojm smrću, popravio ljudsku smrt, tako da s verom U Hrista - smrti nema. Srdacan pozdrav!
Gaganov, divno ste ovo napisali i moram da priznam da ima istine u tome. Verovatno necemo biti ni svesni smrti kada ona bude dosla po nas ali razmisljanje o njoj dok zivimo i volimo unosi nemir i strah od razdvajanja i sta ce biti posle i gde ce otici ta energija koja nam je udahnula zivot. Hvala vam puno na jednoj divnoj misli koja je jako realna. Puno pozdrava i najlepsih zelja ! :D
 
imam 28 godina,pre jedno 5 godina osetila sam prve neka blage napade ali nisam tome pridavala veliki znacaj,znaci mogla sam normalno da funkcionisem,a pre jedno 3 godine su krenuli bas zesci napadii dve godine sam maltene bila zakljucana u kucu.evo sada jedno godinu dana sam na lekovima,ali pravim,i funkcionisem kao da mi nista nikad nije ni bilo.Inace za te dve godine kao stosam vec rekla kljukala sam se raznoraznim lekovima...
 
Ne budite smesni - pa to nisu Tic-Tac bombonice pa da ih gutate po preporuci da su dobre!? Javite se psihijatru koji ce proceniti Vase stanje i ordinirati Vam adekvatne lekove u za Vas adekvatnoj kolicini! Nisu svi lekovi za sve ljude sa istim poremecajem, razlikuje se tolerancija na razlicite lekove, na dozu, na vreme uzimanja - ne leci se fobija isto kod svih ljudi koji je imaju, pa nisu to recepti za kolace pa da se zna kolko secera i brasna, i stancuj sve pod kalup! Ne igrajte se sa psihijatrijskim lekovima, antidepresivi i anksiolitici mogu biti stetni ako se neadekvatno uzimaju.

Zao mi je sto je alokontakt uopste postavila na ovu temu vrstu lekova koje uzima, odmah sam znala da to nije bas najbolji pristup problemu.

Oni koji misle da imaju fobiju, ili panicne napade, ili bar simptome za koje misle da mogu biti iz spektra ovih poremecaja TREBA DA SE JAVE PSIHIJATRU RADI PROCENE I ADEKVATNE TERAPIJE. Ne uzimajte lekove na svoju ruku, MOLIM VAS!
 
Da li su to sve fobije, zaista? Imam i ja razne napade panike, nervoze, valjda, ali nije mi bas frka da cu da padnem sa sprata, iako se bojim visine...
Ne znam kad se treba javiti lekaru, kao sto svi ovde savetuju, mislim da ako bude doslo do toga da bas ne mogu da odem na posao, znacu. Ali ranije, kako da znam da li su moje nervoze i strahovi normalni ?
Nekada stvarno i popijem lek za smirenje(diazepam)
ali bas kad ne mogu da spavam zbog nekog problema.
Da, desilo mi se da imam neki emotivan problem, ne ono posvadjala sam se sa deckom, nego na primer krivice neke, tako me spopadaju misli da mi se desavaju samo ruzne stvari (sto nije istina, ali to sad znam), i da je to rezultat mojih nekih losih osobina,ma udavih vise...

Uglavnom, pitanje je ... Sta je pitanje ?
Kako da prevazidjem svoje strahove, i kako da znam da nisam fobicna, ili da jesam ako jesam?

Mada verovatno zvucim konfuzno :roll:
al pade tema dole, a mene jos zanima...
 
Cao svima

samo da vam se na kratko javim,tek da znate da sam stigla i opet sam tu.Drago mi je da mi se javljate na pvt i da stvaramo takolep odnos prijateljstva.Oni sa kojima sam razgovarala vrlo dobro znaju.
I samo jos da dodam Jery da me nisu oteli vanzemaljci i jos uvek ne ocekujem bebu :)
Javi se kada budes mogao,ocekujem te.
Eh da, zaboravila sam da kazem a to je jako vazno za sve osobe koje pate od fobija,jedan od najboljih lekova za izlecenje je sport.Znam,mnogui ce da mi kazu ALI KAKO KADA JA TO NE MOGU..e pa morate!!!
Prolece je,malo lekici,malo trcanje,setnje..necete umreti :)
videcete koliko cete se bolje osecati.
Pozdrav svima i u ove lepe prolecne dane zelim vam svima po jedno zaljubljivanje i setnje udvoje :)
 
Pa zaboga ko je rekao da smete da pijete lekove na svioju ruku???
Ja to ne bih smela..ai razgovor mnogo pomaze,i meni je mnogo pomoglo kada sam saznala da nisam jedina,a kao sto sam vec rekla i meni je drugi pomogao,cura me je uputila psihijatru koji je njoj pomogao.Igrom slucajnosti i ja sam dobila te iste lekove a cura koja je otisla posle mene kod tog dr sa slicnim simptomima dobila je sasvim drugacije lekove.Nemojte da se igrate.Hajmo napolje da trcimo!!!
 
Postavila sam jos ranije pitanje na ovu temu jer sam imala razlicite vrste strahova ili, bolje receno, deprimiranosti i tuge i razmisljanja u vezi smrti, javila sam se psihijatru gde je on ustanovio dijagnozu neurosis depressiva i prepisao mi lekove : fluoxetin ujutru i uvece alprazolam, proslo je 4 nedelje od toga i ja ne osecam nikakvo poboljsanje mada mi je naglasio da bi posle 2-3 nedelje trebalo da bude bolje jer tada ovaj prvi lek ispoljava svoje dejstvo. Znam da terapija traje od 4-6 meseci ali meni je, cini mi se, jos gore nego na pocetku iako me psihijatar ubedjuje da ce mi sigurno biti lakse nakon 15-ak dana od pocetka uzimanja antidepresivnog leka. :? Sta postovana WdW misli o svemu tome ? Puno pozdrava !
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top