Taj romanticni Balasevic

Djole je definitivno covek sa druge planete, neponovljiv je i originalan

Jednom su palili lišće sa one lipe, dim je leteo do neba,
na kom su, nema ih više, stari Nestorov, gos'n Čeda i još jedan...

Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio
taj nije ništa uradio
I shvatiće kad-tad da ne zna šta je hlad.


U par recenica citav zivot je stao, to moze samo Balasevic i niko vise.
 
Poslednja izmena:
Kad bi neko mogao da mi pomogne?
Ne mogu nikako da se setim jedne Djoletove pesme koja govori da ce proci kroz neka vrata... da je pred tim vratima i da ce proci... ne smem vise da je ,,prepricavam,, jer cu je oskrnaviti...
Sad kako sam ovo napisala zvuci uvrnuto, ali ako neko zna o kojoj je pesmi rec mnogo bi me usrecio.
Unapred hvala.
 
Kad bi neko mogao da mi pomogne?
Ne mogu nikako da se setim jedne Djoletove pesme koja govori da ce proci kroz neka vrata... da je pred tim vratima i da ce proci... ne smem vise da je ,,prepricavam,, jer cu je oskrnaviti...
Sad kako sam ovo napisala zvuci uvrnuto, ali ako neko zna o kojoj je pesmi rec mnogo bi me usrecio.
Unapred hvala.

Trebalo bi da je "Kad odem"

Hej, budi jaka ti,
najlakše je plakati!
To nam samo Gospod
svira jesenju sonatu.
Snio sam vrata
u tom suvom zlatu...
Strah me da prođem,
al' proći ću.

Znam, lav si stari ti,
nemoj sve pokvariti,
kresni samo jednu sveću
na svetog Jovana,
i ne čuvaj dugo
pepeo tih dana..
Kad jednom odem, a poci ću...


 
Poslednja izmena:
Hvala packy.
Za naziv, tekst i pesmu.
Imas glas od mene.
Ova Djoletova pesma se skoro uopste ne emituje, nisam je cula paa sigurno jedno dve i po godine (koliko sam opet u Srbiji).
Valjda zato sto je toliko tuzna i istinita, a danas svi insistiraju da narod bude opusten i da uziva...
Sve ovo apropo slogana Naxi radija...
Ne kazem, treba da budemo i opusteni i da uzivamo, ali postoji i druga strana medalje tj. zivota koja nije nimalo primamljiva.
Nemam nista protiv Naxi-ja, cak sta vise, stalno ih slusam. I ovo nije reklama.
 

Hej, mnoge sam vatre lozio
i mnoge vode zamutio
nosen srecom i zlom
i da znas, tri sam banke potrosio
a da nisam ni slutio
da sve to tek prohuji s vihorom
jednom zauvek

Hej, gde su sad oni klikeri
tresnje sa periferije
sveske iz sestog be
gde su sad svi gimnazijski sminkeri
prve studentske ferije
i ceznjiva pisma iz armije

I vidis, vec sam tu
na pola puta, sve je dim
i fotografije, od vremena izbledele
i vidis vec sam tu
na pola puta, sad mi trebas ti
budi vodic moj kroz mutne predele

Hej, cudne staze do uspeha
cvrsta vera u drugove
sve je to varljiva stvar
i sad ako postoji uteha
ja nisam prastao dugove
i svakom sam vratio isto bar

Hej, sada znam gde sam gresio
i gde sam, na zalost, bio gad
a gde, na zalost, ne
i da znas, sve sam rebuse resio
ali ipak se ponekad
jos zaletim na vetrenjace
 
...I tek u Zablju, tu nadomak Zrenjanina, zaustavio me je jedan besni milicajac kod crkve...
Gde ces ti sad - pitao me je...
Idem da zaprosim jednu devojku - rekao sam...
Sad, u pola cetiri ujutro?
Sad ili nikad - rekao sam ja...
Dobro - rece milicajac...
Dobro, rece i devojka svom srecom nesto kasnije...
 
Lud sam za tobom, pače, ali lud sam ionako...
Tražim te otkako za sebe znam...
Budi moj ortak, mače, nije mi lako
da svu tu silnu lovu razbucam sam...
Nešto sam načuo da sutra možda ne postoji?
Pa bolje da odmah probamo sve...
Za sitan groš kupi me... Razmaži te divlje kupine...

Lud sam za tobom, ali ovo jeste vreme ludih...
I ja ću za nas osedlati strah...
A ti me ljubi do zla... Dok ne izgubim dah...
 
Na jastuku... Bdim na ponoænoj straži kao stari posustali ratnik
Kom svaki put od riznice neba jedva zapadne meseèev zlatnik...
Pod oklopom drhti košuta plaha veèno gonjena tamnim obrisima straha
Koja strepi i od mirnih obronaka sna...

Kad potražim put u središte sebe, staze bivaju tešnje i tešnje...
I skrijem se u zaklon tvog uha kao minðuša od duple trešnje...
Al uspevam da jos jednom odolim da prošapuæem da te noæas ruski volim...
Šta su reèi... Kremen što se izliže kad tad...

Ponekad još u moj filcani šešir spustiš osmeh ko èarobni cekin...
I tad sam svoj... Jer ma kako me zvali ja sam samo tvoj lièni Harlekin...
Ponekad još... Suza razmaže tintu... I ko domina padne zid u lavirintu...
Tako prosto... Ponekad još stignemo do nas...

Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje se život kruni uzalud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
 
Jednom je Ćale pokušao da mi objasni šta je mašta...
Sedeli smo u čamcu, nasred Dunavca, u onim starim, krutim kišnim kabanicama, riba nije htela ni da pipne, i ja sam, dosađujući se, postavljao milion najgorih mogućih pitanja.
Bilo mi je sedam-osam godina, i mogao je da mi odgovara i sasvim jednostavno, ali za mog starog se stvarno može reći svašta, samo ne i to da je bio jednostavan...
Neke njegove primere shvatio sam tek pod stare dane, neke nisam još, i izgleda da i neću, ali priču o jednom naročitom Ćupu zapamtio sam zauvek.
Ili sam je se, možda, tek sad setio? Nema veze...
Ćale mi je, uglavnom, ispričao da na svetu postoje samo istina i laž. Stvarnost i snovi, još bolje. Istina je stvarnost, i tu nema šta da se priča, a laž su snovi...
Tu mi, verovatno, nešto nije bilo jasno, jer se sećam da mi je objašnjavao da su snovi samo male laži, a ne nešto drugo. Male leteće, najlepše laži. Snovi su anđeli laži...
Oni koji odaberu samo istinu, ili samo snove, znaju da od toga sreće nema. Dve osnovne životne kemikalije zato se uvek mešaju, ali to je već crna magija, i kap jednog u drugom često je premalo, a dve kapi često su previše. Malo ko nalazi meru, ali svi pokušavaju, i to je najvažnije.
A posebni, čarobni i nevidljivi ćup u kom se mućkaju istine i laži, stvarnost i snovi, naziva se ponekad i Mašta.
U tom Ćupu je štos...


 
Odlutaš ponekad i sanjam sam.
Priznajem, ne ide, ali pokušavam.
I uvek dodje d-moll.

Spusti se k'o lopov po žicama,
ruke mi napuni tvojim sitnicama
i teško proðe sve to.

Jedan d-moll me dobije
kako odeš ti. U sobi je.
Glupi d-moll uvek sazna kad je to.

Uhvati me cvrsto i ne popušta.
Lud je za tišinom, to ne propušta.
Vodi me u svoj plavicasti dom.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ponekad te nema i sasvim sam
izmišljam naèin da malo smuvam dan,
ali je lukav d-moll.

Pusti da se svetla svud priguše,
saèeka poslednje zvezde namiguše
- vuce mi rukav: "Idemo!"

Plaši me on, gde si ti?
Hiljadu se stvari moglo desiti...
Glupi d-moll, za kim tuguje svu noæ.

Uzme me u svoju tamnu kociju.
Nebo primi boju tvojih ociju.
Znam taj put, to je precica za bol.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ostala je knjiga sa par neproèitanih strana
i neke stvarèice od Herendi porcelana.
I jedan pulover u kom si bila...

I ostala je ploèa "Best of Ry Cooder"
i fina mala plava kutijica za puder
i ja sam te ostao željan,
dok me bude
moja mila...


mogu da je slusam citav dan..
ma Balasevic je legenda..
 
Ne...
Nismo mi bili ljubavnici...
Nikad...
Samo smo se ponekad malo gledali, kad nas nisu gledali...
I to je sve...
Oboje smo nosili na lančiću po polovinu jedne davno polomljene tajne, ali nismo pokušavali da je sastavimo, ko zna zašto, i ta tajna lebdela je nad desetogodišnjim

okeanom prošlog vremena kao ukleta lađa...
Negde ovde daleko...
Negde tamo blizu...
Ni na nebu, ni na zemlji...
Nismo mi bili ljubavnici...
Nikad...
Samo smo se ponekad, u noćima punog meseca, malo tražili po dugim talasnim dužinama Čeznje...
I to je sve...


 
'Puls mi se polagačko vraćao kući, u srce, i samo bi se na trenutke u bradi i grlu još začuli
odjeci njegovih sve tiših i mirnijih koraka...
Legao sam na leđa, široko raširivši ruke, pokušavajući da što ravnomernije rasporedim mehur
praznine u grudima. Anamaria mi je nedostajala tupo, gotovo opipljivo, jedan otkinuti deo mene,
pomislih, ne mogavši da zamislim koji...
Glava, udovi, prsti, pipci i kraci?
O, ne...
Sve je to nekako spolja?
Ovo fali iz sredine...
Negde iz tamnog ambisa zbog kog se sve ređe usuđujem da zaronim u sebe...
Jer tamo zagluvim...
Oči se prepune do vrha...
I suze se začas raspu kao pokidane biserne niske...
Po sobi...
Po meni...
Po čitavom svetu...
I ne mogu ih skupiti do jutra...'
 
'Samo još jedna od onih noći kad ti baš ne ide...
I to se mora negde ispucati...
Preslušao sam "sekretaricu", tri zadnje poruke bile su bez reči, no, neke glasove i ne moram
čuti da bi ih prepoznao...
Laku noć, Ti Mala Breskvo, kako si samo mogla da pomisliš da te neću otkriti po načinu na
koji zadržavaš dah?
Mirno spavaj, moja mila, sanjaj da si perce na krilu galeba skitnice kog praskozorje zatiče
nadomak obala Biševa...
Ja sam inače sasvim OK, ako si to htela da saznaš?
Ovih dana mi, doduše, svi govore da im delujem nekako umorno, ali ti znaš da je to kod mene
pobrkano kao instalacije u ruskom soliteru, i da retko pokazujem ono što stvarno osećam, vrag da me
nosi...
Eto...
Godinama sam se ponosio time što moje lice nije izlog mojih emocija, a to mi je izgleda pre
pravilo probleme nego što ih je rešavalo?
Ne, pile, tebe ću teško prevariti, kad sam "takav" onda sam u stvari prosto pomalo tužan, sećaš
se, no, ja to obično prezdravim na nogama, sutra ću već zviždukati niz stepenište...
S Tugom jednostavno treba umeti...
Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moraš praviti da je ne
primećuješ pa će se kad tad okrenuti i otići, iako ti se u prvi mah čini da će zauvek cvileti kraj stola...
I, pazi...
Pokloniš li joj samo mrvicu pažnje neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu korpu...
I onda si gotov...
Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih mušterija...
I nikad te više neće zaobići...'

'Ne, pokretna mišolovko, danas me nećeš uloviti...
Danas ću, bogme, nekoga i sresti...
Možda već iza ugla naletim na jednu buckastu...
Zbunjenu...
Sa dioptrijom...
Na jednu koja klima...
Trepće kao gejša...
Čeka da joj pridržiš kaput...
Da...
Možda mi se već na prvom pešačkom prelazu zacrveni jedna Obična...
Stidljiva...
Krotka...
Jedna sa tašnom punom namirisanih stvarčica...
Koja sve poveruje...
Kao lenger ostaje tamo gde je spustiš...
I koja ne može ni da se preruši u Anamariu...
Nikako...
Ni za najluđi maskenbal...'
 
Te noći sam joj oćutao najlepše reći koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje
raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari Žita priviđa samo
onda kad se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je
osvoje svojim instrumentima...
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice
misli, i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna
se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne
pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno provuče finu četku te velike krošnje kroz svoje
kose...
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje
kose na mom češljiću od jantara...
"Zauvek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad
ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i
neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naićiće čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli
Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši
se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla
izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš
ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i
prolećem. A ulicom će upravo prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu
kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a
godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo...
 
Cula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kozu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajuci uzalud za malom, najmanjom greskom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odskrinute skoljke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice za koju sam mislio da umire kad te obuzme i da se vise ne moze vratiti ako je jednom prebolis. Da, zeleo sam je, jako sam je zeleo... Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspesno pokusao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u cudni raspored sicusnih mladeza na tilu vitkih ledja...I trgao se.Uplasen...Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih zeleo da poljubim? Ali ne sad. Jednom. Mozda... Ja sam momak staromodan. Prevazidjen. Po mojoj religiji, moja zelja je samo pola zelje... Lepo sanjaj, mali misu nadareni. Ko zna da li ces mi ikad vise biti tako blizu? Mozda cu se kajati, mozda cu morati da se napijem svaki put kad se setim ove noci...Neka... Ako ikad budemo spavali zajedno, to ce biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko nece spavati za vreme tog spavanja... Laku noc, njene pospane oci...

Djordje Balasevic
 
Ја нисам хтео да мењам свет децо, мени је овај био добар, нисам вирио у микроскопе, трагајући за вирусима неоткривеним, нисам листао енциклопедије, ишао на просек.. Ја сам само хтео да је волим, у Новом Саду, на Дунаву где је постојао један стари гвоздени мост, преко којег је прелазила некад, распуштајући оне своје косе, као мрежу свилену у коју су се хватале влати месечине, као глупе деверике, ја нисам хтео да мењам свет мени је овај био добар, хтео сам само да је волим, на Новом Саду, на кеју, гледајући је као тврђаву, која је поражена после толико година, и љубећи је под оним мостовима.. Којих нема више...
 
"....i Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara… “ Zauvek?” pitala je uplašeno…
O,ne ,ispravih se, izvini, zaboravio sam da “zauvek” ne postoji…
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naićiće čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu,primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola.
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem.
A ulicom će upravo prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš…
I zaplakaćeš istog časa…
I najzad shvatiti koliko sam te voleo…"



“Jedan od onih života“
 

Back
Top