Атентат на краља Александра 1934 године

korkanj

Ističe se
Poruka
2.464
Ko je narucio ubistvo na Kralja Aleksandra ???

Odluka o atentatu i pokušaj u Zagrebu


Pavelić i njegovi najbliži saradnici sumirajući rezultate predhodnog perioda dolaze do zaključka:
1. Da se tim akcijama postižu samo periferni rezultati.
2. Da u dužem periodu takvo terorističko delovanja ima negativne posledice i sigurno će ih diskvalifikovati kod njihovih mentora Musolinija i Hortija.
3. U svakom slučaju najvažniji zaključak koji su usvojili je da Kralj Aleksandar predstavlja kohezioni elemenat zajedničke države Srba,Hrvata i Slovenaca. Njegova eliminacija bi sigurno dovela do nemira u državi, a samim tim to bi bilo pogodno tle za ostvarivanje njihovih ciljeva, stvaranje NDH.
Tvrdo Ustaško jezgro na čelu sa Pavelićem donosi odluku o likvidaciji Kralja Aleksandra. Medjutim, sama odluka je morala da bude popraćena adekvatnom kampanjom. Razloga za to je bilo.U samim ustaškim redovima je postojala struja koja se tome protivila, smatrajući da se takvim terorističkim akcijama ne postižu proklamovani ciljevi. Zbog takve klime on pokreće kampanju preko svojih ilegalnih listova sa ciljem da ubedi članstvo o neophodnosti jedne takve akcije.
Vodeći neprekidno kampanju preko svojih listova, Pavelić je čekao prvu pogodnu priliku za neposrednu akciju.Ta prilika mu se ukazala 17.decembra 1933.godine. Naime, tada je Kralj Aleksandar dolazio u Zagreb na proslavu svog rodjendana.
Pavelić iz Italije upućuje dvojicu dobro obučenih terorista, Petra Oreba i Ivana Herničića, da ubiju Kralja Aleksandra.Tu akciju je uspešno sprečila jugoslovenska policija i uhapsila je atentatore.
Povodom ove neuspele akcije Jelka Pogorelec je napisala brošuru o ustaškim logorima i vezama koje oni imaju u Italiji i Madjarskoj. Naročito su bili značajni podaci koje je iznela o ustaškom logoru na Janka-Pusti.
 
PRIPREMA ZA ATENTAT U MARSELJU


Neuspeh atentata u Zagrebu nije pokolebao Ustaške čelnike na čelu sa Antom Pavelićem.Oni donose zaključak da je angažovanje ustaša u zemlji prilično rizično i nesigurno.Medjutim, ono što je mnogo važnije od neuspelog atentata je gubitak pozicija koje uživaju u Italiji i Madjarskoj.
Odluku o novom pokušaju Pavelić donosi već krajem 1933. godine, čim saznaje za planiranje zvanične posete kralja Aleksandra Francuskoj.On naredjuje svojim propagandistima da otpočnu novi talas napada na kralja Aleksandra u emigrantskoj štampi.Pored tih priprema Pavelić naredjuje regrutovanje što većeg broja ljudi u logore koji su već postojali, kao i da se pristupi formiranju novih logora gde god je to moguće.Pored ovih priprema Pavelić izvodi još jedan manevar koji ima za cilj eliminaciju protivnika i kolebljivca protiv takvog delovanja.On tajno sastavlja deklaraciju kojom izmedju ostalog osudjuje Kralja Aleksandra i celokupnu vladu na smrt.Ovu rezoluciju on tajno šalje nekolicini proverenih ljudi u Belgiju,s tim da mu je oni vrate kao rezoluciju celokupnog članstva Hrvatskog saveza, iako nije čitana na njihovoj skupštini.Rezolucija je vraćena kao tobož usvojena i odmah obljavljena u listu Nezavisna Država Hrvatska.
Od tada po svim ustaškim logorima širom Evrope počinju intenzivne pripreme za atentat. U logoru Janka-Pust ustaše konkretno uvežbavaju izvršenje atentata pod budnim okom instruktora iz VMRO černozemskog (lažno ime). Za samo izvršenje atentata odabrana su trojica terorista i to kockom medju petnestoricom ustaša.Odabiru trojice terorista u Nadji Kanjiži prisustvovao je Ivan Perčević. Kasnija istraga posle atentata utvrdila je da su to bili poznati teroristi Mijo Kralj,Zvonimir Pospišil i Ivan Rajić.četvrtog atentatora je odabrao lično Pavelić i to je bio već pomenuti černozemski, ustvari pripadnik i egzekutor VMRO Veličko Kerin.On je bio najvažniji medju njima i pripadao je terorističkoj organizaciji Vanča Mihajlova. Služio je kao dželat izvršavajući smrtne kazne nad licima koje je VMRO osudio na smrt. Rodjen je u Bugarskoj u mestu Kamenice.U Sofiji je dva **** osudjivan na smrt i oba **** amnestiran.Mio Kralj rodjen u Koprivnici u Hrvatckoj, njegovim dolaskom u logor Janka-Pust aktivnosti su naglo oživele.Bio je istaknuti terorista i organizator više akcija u zemlji. Zvonimr Pospišil je iz logora Janka Pust više **** prelazio granicu i vršio diverzantsko-terorističke akcije.Zbog takvog delovanja je od strane jugoslovenskog suda osudjen (u odsustvu) na smrt.četvrti član ove ubilačke četvorke bio je Ivan Rajić, ekonomski emigrant zavrbovan u Brazilu i upućen u logor na Janka-Pust,gde je ispekao teroristički zanat.
Pomoću svojih veza Ivan Perčević od madjarske obaveštajne službe dobija madjarske pasoše.Pomenuta ubilačka trojka tako snabdevena lažnim ispravama kreće, po naredjenju samog Pavelića, za Cirih.Tu u Cirihu se sreću sa Eugenom Kvaternikom koji zajedno sa Kerinom dolazi iz Italije.
Kvaternik je bio jedan od najvažnijih i najpoverljivijih ljudi u celoj organizaciji.On i Pavelić su razradili detaljan plan izvršenja atentata kao i rezervnu varijantu.
Pavelić upućuje u Pariz bračni par Godina snabdeveni lažnim českoslovačkim ispravama.Upravo i svih sedam atentatora bili su snabdeveni cehoslovačkim pasošima.A razlog je bio jednostavan: Kraljevina Jugoslavije je bila u savezu sa čehoslovačkom republikom u okviru Male Antante.Identitet ovog para je bilo najteže utvrditi tokom istrage koja je vodjena posle atentata.
Stana Gotovina, kao najmanje sumnjiva, dobila je zadatak da prenese oružje do Avinjona.Odseda u hotelu Rigina. Dana 7. oktobra teroristi putuju u Eks-an-Provans,gde odsedaju.Sutradan svi odlaze u Marselj koji je ranije izabran kao najpogodnije mesto za atentat.
 
Atentat
Miloš S Jovanović


Devetog oktobra 1934. godine razarać jugoslovenske ratne mornarice Dubrovnik ulazi u Marseljsku luku. Njime je Kralj Aleksandar sa pratnjom doputovao u zvaničnu posetu Francuskoj. Goste dočekuje predstavnik predsednika Francuske, ministar inostranih poslova Lui Bartu. Kralj Aleksandar se sa njim susreo četiri meseca pre toga prilikom njegove turneje po Evropi, kada je iz Bukurešta doputovao u Beograd.
Francuska je priredila nevidjeni doček Kralju Aleksandru.Na samom ulazu u luku bile su usidrene krstarice Kleber i Diken, a u pravcu pristaništa u savršenom poretku kretale su se podmornice. Eskadrile hidroaviona, bombardera i lovaca letelo je nebom.Nihov povratak prema luci označio je dolazak Dubrovnika okruženog Francuskum topovnjačama.
Kralja Aleksandra na keju dočekuje Lui Bartu i u ime predsednika Francuske Lebrena želi mu dobrodošlicu.U odličnom raspoloženju Kralj Aleksandar zajedno sa Bartuom i generalom Žoržom, članom Francuskog ratnog saveta seda u luksuzan auto Marseljskog prefekta.Uz zvuke Marseljeze oni polako kreću avenijom Kenebie. Na trotoaru sa desne strane pod brezama stvorila se neopisiva gužva. Iz pozadine kroz gužvu vešto se probijao neki čovek kličući živeo Kralj. Bio je to atentator, član VMRO-a Veličko Dimitrov Kerin alias Georgiev černozemski. On skače na papučicu automobila i poteže revolver tipa mauzer 7,65 i ispaljuje više hitaca u pravcu Kralja, Bartua i generala Žorža.
U tom trenutku na konju prilazi pukovnik Piole, koji udarcem sablje obara atentatora.Kerin, iako ranjen, pucajući nasumice smtno pogadja dve žene i jednog policijskog agenta.Atentatora izranjavljenog sabljama masa je linčovala.On, ne dolazeći svesti, umire oko 20h.
Kralj Aleksandar momentalno pada u agoniju i kratko vreme posle toga umire.Bartu je prebačen u bolnicu ali i on oko 17h umire.General Žorž iako ranjen sa četiri metka ostaje živ.

ISTRAGA


Odmah na početku istrage utvrdjeno da je atentator posedovao cehoslovački pasoš na ime Petar Kleman.Za njega se smatralo od samog početka da je falsifikat, što je i bilo tačno.Pored toga, kod atentatora je pronadjen još jedan revolver manjeg kalibra, kao i ručna bomba i dosta municije.Ubrzo posle atentata policiji se javila vlasnica hotela Modern koja je prepoznala atentatora kao jednog od gostiju hotela.Na taj način ona je okrenula istragi u pravom pravcu. Dva-tri dana kasnije, prilikom pokušaja prelaska u Švajcarsku, uhapšeni su Pospišil i Rajić, a njihovi cehoslovački pasoši na imena Beneš i Novak bili su lažni.Oni su već na prvom saslušanju priznali da su u Francusku došli zajedno sa atentatorom i rekli svoja prava imena.Atentatorov direktan pratilac, Mijo Kralj, koji je trebao da mu pruža logističku podršku, uhapšen je nešto kasnije.On je u gužvi koja je nastala posle atentata uspeo da umakne iz Marselja i ode u Eks-en Provans.Pošto nije bio siguran šta se desilo sa Kerinom ostaje skoro četiri sata u hotelu Modern čekajući ga.Potom odlazi taksijem u Avinjon da uhvati voz za Pariz. Medjutim, na stanici ga legitimišu dvojica policajaca.Dok su oni razgledali pasoš, Kralj beži u obližnju šumu. Odmah je preduzeta obimna potera. Kralj uspeva četiri dana da se skriva ali na kraju iznuren i gladan izlazi iz šume, smešta se u krčmu na putu za Korbel i tu ga je policija uhapsila zahvaljujući poternici izdatoj za njim.
Zahvaljujući iskazima trojice uhapšenih atentatora, istraga je u velikoj meri otkrila pozadinu i organizatore atentata.Sva trojica su dala mnogo podataka o postojanju mreže ustaško-diverzantsko-terorističkih logora, naročito u Italiji i Madjarskoj.
Na samom početku istrage utvrdjena je odgovornost Pavelića kao i angažovanje Musolinija u pripremama atentata.Francuska od Italije traži izručenje Pavelića i Kvaternika.Medjutim, Musolini odbija sa obrazloženjem da je to ubistvo iz političkih pobuda.Posle nekoliko intervencija i iznošenja nepobitnih dokaza o Pavelićevoj krivici, Musolini, da bi sa sebe otklonio nepotrebne komplikacije, hapsi Pavelića i Kvaternika.
Eugen Kvaternik – bio je uhapšen u Torinu i u zatvoru je proveo tri meseca, kasnije biva pušten.
Ante Pavelić je takodje uhapšen u Torinu gde je živeo pod imenom Djovani Sucikent, gde prilikom hapšenja protestuje i izjavljuje: Ne čudi me što je jugoslovenska policija montirala te optužbe protiv mene. Te optužbe su bez osnova, smatram se uvređenim i neću odgovarati ni na jedno pitanje.
Torinska policija je ovo saslušanje propratila sledećom zvaničnom beleškom:
– Služba konrole stranaca ne smatra Antu Pavelića opasnim strancem. On živi od svojih prihoda, baveći se proučavanjem pravnih nauka. Redovno prima iz inostranstva nevelike sume novca, sa svojom ženom i decom pohađa katoličku crkvu u praznične dane. Pavelić nije pružio povoda ni za kakvu ozbiljnu sumnju u pogledu svog ponašanja.
To je bilo samo fingirano hapšenje, jer do izručenja stvarnih organizatora i naredbodavca Francuskoj nikada nije došlo. Musolini je to kategorički odbio 28. novembra 1934. godine.
Kraljica Marija angažuje advokata i bivšeg premijera Francuske Pola Bonkura i pokreće privatnu tužbu.Kasnije ona na zahtev Francuske odustaje od tužbe da bi se izbeglo javno kompromitovanje Musolinija,sa kojima Francuska u to vreme vodi intezivne pregovore o upostavljanju prijateljskih veza.
Saučesnici u atentatu Pospišil,Kralj i Rajić izvedeni su pred sud na osnovu optužnice koju je protiv njih podigao državni tužilac. Terete se za saučesništvo u ubistvu Kralja Aleksandra,Ministra Luia Bartua kao i trojice gradjana.

četiri dela za koje se atentatori optužuju

Pospišil, Kralj i Rajić se optužuju za četiri različita krivična dela.
1. Za pokušaj atentata
2. Za saučesništvo u ubistvu
3. Za upotrebu lažnih putnih isprava
4. Za pripadništvo jednoj ilegalnoj terorističkoj organizaciji

Što se tiće prvog dela, istraga je utvrdila da su sva optužena lica učestvovala u samom dogadjaju utoliko što su prilikom skakanja zloćinca Kerina na papuču Kraljevog automobila i sami pucali revolverima iz publike, u pravcu automobila. Drugo delo, saučesništvo u ubistvu, dokazano je za vreme istrage potpuno, jer su i sami optuženi priznali da su imali zadatak da pomažu glavnom izvršiocu Kerinu, prilikom njegovog vršenja zločina.U optužnici će dalje, kao što je pomenuto, biti obuhvaćeno poglavlje o krivici optuženih, zbog toga što su za dolazak u Francusku upotrebili lažne putne isprave. Zločinci su došli u Francusku, sa lažnim pasošima koje im je pribavio terorista Eugen Kvaternik. Najzad, trojica izvedenih pred sud, optužuju se za pripadništvo jednoj medjunarodnoj terorističkoj organizaciji. Francuska je, na osnovu preuzetih medjunarodnih konvencija, obavezna da putem najstrožijeg kažnjavanja suzbija razvijanje medjunarodnog terorizma i u tom smislu u njenom zakonodavstvu postoje naročito stroge odredbe.

KAZNE KOJE PREDVIDJA FRANCUSKO ZAKONODAVSTVO ZA OVAKVA NEDELA


Prema Francuskim zakonima saučesnici u ubistvu krivi su isto toliko koliko i sami izvršioci ubistva.U principu je za ovakve slučajeve predvidjena smrtna kazna – giljotina. Kako je medjunarodna terorisrička organizacija inspirisana anarhizmom, predvidjena je smrtna kazna i za ovu vrstu krivičnih dela.
Jedino druga dva dela povlače za sobom kao kaznu, prema odredbama francuskog krivičnog zakonodavstva, prinudni rad.
 
Suđenje
Miloš S Jovanović



Vlasti su preduzele vrlo opsežne mere predostrožmosti kako bi sudjenje moglo da se održava u potpuno normalnim prilikama.
Optuženi su nekoliko dana ranije prebačeni iz Marselja i Eks pod jakom stražom. Ceo istražni materijal se nalazio u sudskoj zgradi, i stavljen je u jednu veliku kasu.Ovo je učinjeno iz predostrožnosti.
Samo u sudskoj zgradi instalirano je preko četrdeset telefonskih aparata,koji su stavljeni na raspolaganje novinarima.
Jugoslovenskim novinarima, kojih če takođe biti u priličnom broju, stavljene su na raspolaganje dve direktne linije sa Beogradom.
Suđenje je pratio veliki broj francuskih i stranih novinara. Naroćito je bilo zapaženo prisustvo američkih novinara.

INTERESOVANJE ZA SUđENJE


Retko je koje sudjenje u Francuskoj pre toga izazvalo pažnju javnog mnenja kao što je bio slučaj sa sudjenjem saučesnicima u ubistvu Kralja Aleksandra.Svi francuski listovi, nekoliko dana pre samog početka sudjenja, počeli su pišu o predstojećem dogadjaju. Većina listova navodi da će se obelodaniti zakulisne radnje i akcije medjunarodnog terorizma koji u svom programu i zadatku ima za svoj glavni cilj ubistva i atentate i stvaranje anarhije u pojedinim zemljama.
Marseljska štampa, veoma uticajna na jugu Francuske, poslednjih dana uoči sudjenje donosi mnoštvo natpisa o dogadjajima iz 1934. godine kada je na mučki način ubijen vladar naroda koji je pokazao toliku ljubav i požrtvovanje za Francusku. Listovi netom osudjuju teroristički čin i terorističko delovanje bandi koje su lišile života jednog osvedočenog prijatelja francuskog naroda.
 
SUđENJE UBICAMA KRALJA ALEKSANDRA I FRANCUSKOG MINISTRA INOSTRANIH POSLOVA


Suđenje poćinje 18. novembra 1935. godine. Proces vodi prvi predsednik apelacionog suda u Eksu De la Broas, ali on nije vičan raspravama pred porotnim sudom i zato mu se pridodaju dva iskusna savetnika Kan i Peruci.
U sudu se reč predsednika jedva čula pa se moralo postaviti mikrofon, koji je loše radio.
Od samog početka procesa zapaža se, da branilac Zоrz Desbon nastoji da izazove incident. Postavlja se pitanje da li to nije bilo u dogovoru sa ustaškom organizacijom, koja je procenila, da je rđav trenutak da se raspravlja oko politićkih ciljeva ustaša. Njoj odgovara da se proces odloži. Inače, Desbona kao branioca angažovalo je udruženje hrvatskih emigranata iz Pitsburga S.A.D. između ostalog i zbog sličnih političkih pogleda. Honorare su mu plaćale ustaše iz Južne Amerike.
Tek što je predsednik suda otvorio raspravu, advokat Desbon je smatrao potrebnim da ukaže na žurbu, koju je ocenio kao čudnu i neobičnu,sa kojom je istražni sudija uputio predmet sudu.I uvredljivim tonom se obratio istražnom sudiji: Dozvolite da vam čestitam, gospodine sudijo, francusko pravosudje, koje se predstavlja kao sporo, za koje se čak kaže da čopa, sada kreće ubrzanim korakom.
Na takve primedbe reagovao je istražni sudija Duko de Sent-Pol i odgovara, da je samo sledio uputstva dvojice ministara pravde Zorza Pernota i Leona Bernarda.
Potom se Desbon osvrnuo na privatnu tužbu Kraljice Marije koju je podneo njen advokat Pol Bonkur sledećim rečima: Ne mogu prihvatiti da se u jednom ovakvom procesu prihvati takva privatna tužba,jer bi to značilo uplitanje u stvari Francuske.
Desbon zatim ukazuje na nepravilnost istražnog postupka tonom za koji predsednik suda izjavljuje da je izrazito uvredljiv i nastavlja sledećim rečima: Istražni sudija je naročito ometao slobodno vršenje odbrane, dozvolio je da mu jugoslovenska služba bezbednosti nametne tumača i da pod pritiscima tih ljudi, namerno prikrije dokumente kojih nema u predmetu.
Prema njegovom tvrđenju, oko 2.500 hiljade dokumenata nije priloženo sudskom predmetu. Ta dokumenta su ostala tajna i odbrana se nije mogla sa njima upoznati.
Na opomenu sudije da povuče izjavu i da ga zbog takvih izraza može kazniti jer je po francuskom zakonu predviđena kazna za takvo ponašanje, advokat Desbon odbija da povuće bilo šta od onog što je rekao.
Nastaje prekid, a nakon prekida predsednik suda se pojavljuje u sudnici i izavljuje da se suđenje odlaže do sutra.
Pospišil, Kralj i Rajić su bezizraznog lica prisustovali čitavoj ovoj sudskoj komediji.
Sutradan 19. novembra još od samog početka nastavka suđenja, advokat Desbon uvredljivim,ako ne rečima, ono tonom napada na sudske tumaće ćiji izbor ne odobrava. Jugoslovenski sudski tumač Hađi Ilić biva zamenjen Francuzom Gastonom Kasteranom, koji ustvari radi za Agenciju Avala. Nešto kasnije Desbon podnosi prigovor na uslove pod kojima je lekar psihijatar svedočio.
– Proćitajte vaš prigovor:, kaže mu državni tužilac Rol.
– Ne,ako želite da se sa tim upoznate, treba samo da brljate po predmetu, na šta ste navikli, odgovara Desbon. Javni tužioc protestuje protiv takvih metoda. Desbon ga prekida i ne dozvoljava mu da završi, učutkuje ga sledećim rečima
– Ne dozvoljavam vam da delite lekcije sa predmetom koji imate pred sobom, ali vas opominjem i pored vaših upornih nastojanja nećete dobiti ove tri glave , ni vi, ni vaš zamenik đželat. Takav postupak je nečuven u Francuskoj sudskoj praksi.
Dr Slobodan Jovanović, izveštać Pravde, tvrdi da je jedan od savetnika predsednika suda, Peruci, šapnuo predsedniku suda na uho: Ako bude nastavio, baciću mu mastionicu u glavu.
Ali Desbona ništa ne može zaustaviti. Predsednika suda prevazilaze događaji, ne zna kako da reaguje. Pokušava da zaustavi Desbona, što mu ne polazi za rukom. Desbon nastavlja da vređa javnog tužioca rećima: Je li to francuska pravda, aludirajuči pritom na aferu Stavinski. Na traženje predsednika suda da povuče ono što je rekao Desbon sav besan, silazi u sudnicu i sa advokatskog mesta preteći rukom javnom tužiocu se obraća sledećim rečima: Mogao sam da se kandidujem za poslanika. Kao takav uživao bi poštovanje sudija. Mogao bih kao i vi biti sudija, ali ja to nisam hteo. Ne volim da zvonim.
I tek tada nastaje pravi skandal. Javni tužioc skaće pod dejstvom uvrede i odmah zahteva da se Desbon briše sa advokatske liste Francuske. Uvređeni do dna duše članovi sudskog veća izriću kaznu doživotnog brisanja Desbonovog imena sa spiska ovlaščenih advokata Francuske .
– Napustite dvoranu, naređuje predsednik suda na šta Desbon odgovara
– Ne, ako želite da odem, naredite da me izbace silom.
Međutim, kada je predsednik suda takvo naređenje izdao, žardamerijskom kapetanu koji se starao o redu u sudnici, Desbon je oklevao jedan trenutak, a zatim je prikupio svoje papire i pošao za kapetanom.
Pokušavajući da obezbedi nastavak suđenja,po napuštanju sudnice advokata odbrane Desbona, predsednik suda određuje da po službenoj dužnosti odbranu optuženih ustaša preuzme Sovino. Optuženi na to ne pristaju, ali sud prelazi preko njihovog odbijanja, dok Sovino pristaje.Moli da se suđenje odloži do sutradan da bi se mogao upoznati sa predmetom. Sutradan, Sovino traži još 24 sata da bi proučio predmet. Međutim kad je 21. novembra uzeo reć on je priznao da nije u stanju da kao branilac učestvuje na jednom tako važnom suđenju bez predhodnog dužeg proučavanja samog predmeta.
I to je ćorsokak koji je prinudio sud u Eksu da suđenje odloži do narednog zasedanja porotnog suda.
Što se Vlade tiče, ona je bila mišljenja da su ova četiri dana suđenja učinila smešnim francusko pravosuđe.
 
Posledice neslavnog prekida suđenja


Predsednik suda de la Broa se smatrao krivim za tok kojim je krenulo suđenje te je penzionisan. Njega je na tom položaju zamenio Fransoa Loison,sudija sa velikim iskustvom, kad je rec o suđenjima pred porotnim sudom. Francuska vlada je ocevidno želela da se proces uspešno privede kraju što pre, ne bi li se na taj nacin izbrisao katastrofalan utisak koji je na javno mnenje ostavilo prvo suđenje.
Predsednik advokatske komore Siha Sovino, određuje trojicu mladih advokata od kojih jedan ima samo 29 godina (Kabaso), Noel i Boneli da preuzmu odbranu trojice ustaša. Oni pristaju,i žele da posete svoje branjenike. Ali sva trojica ustaša ne žele da ih prihvate. Oni traže Zorza Desbona, i nijednog drugog branioca. Desbon je brisan sa spiska advokata Francuske. On savetuje da se za glavnog branioca uzme predsednik advokatske komore Pariza Emil de Sent-Oban, kome je u toku suđenja pomagao i njegov necak vec tada ugledni advokat Rene de Vesin-Loru.
Druga narocito bitna posledica prekida sudjenja (na ša su racunali i Desbon a i ustaše) je promena međunarodne politicke klime: nastavlja se rat u Abisiniji, a u Španiji je politicka situacija konfuzna. U Francuskoj se vlast promenila. Došao je buduci kolaboracionista Pjer Laval. Posle II svetskog rata streljan je kao saradnik Nemaca. Te i takve prilike u Francuskoj ucinile su da ona izvrši pritisak na Jugoslaviju, da bude razumna pred Društvom Naroda, jer se u Francuskoj ustašama sudi kao obicnim kriminalcima. Sve je to imalo za cilj da se izbegne pominjanje njihovih mentora i zaštitnika: Italije, Nemacke i Madjarske.
Jedan od francuskuh autora je cak tvrdio da ugledni advokat i zastupnik Kraljice Marije po privatnoj tužbi savetovao je Kraljicu da odustane od tužbe recima: Moramo se s tim pomiriti, sudice im se kao obicnim kriminalcima,da bi se izbeglo pominjanje njihovih zaštitnika.
Kraljica Marija odustaje od tužbe pismom koje je uputila sudu u kome traži od svog advokata da odustane od privatne tužbe i to cini sledecim recima: Imajuci puno i potpuno poverenje u francusku pravdu ja moju stvar poveravam u ruke njenih predstavnika, ne želeci da se glas, ma kako bio autoritativan,koji bi se cuo u moje ime, može uciniti da se pretpostavi da ja svoju stvar odvajam od stvari same Francuske.
 
NASTAVAK SUĐENJA UBICAMA KRALJA ALEKSANDRA


Nastavak sudjenja pocinje 5. februara 1936. godine u Eks-en Provansu. Sudjenje se otvara pred porotnim sudom kome predsedava prvi predsednik Leisen. Porotu sacinjavaju 12 porotnika i 4 zamenika koja prisustvuju sudjenju.Imena porotnika su odredjena kockom.Sudjenju prisustvuju tri prevodioca i to porucnik Sarl Folije, star 40 godina, Žarko Petrovic, zakleti tumac iz Pariza i Jozef Tenie, prevodilac sa Internacionalne škole živih jezika u Parizu. Ovaj poslednji izjavljuje pred sudom da je po narodnosti Bosanac.
Advokat odbrane Sent-Oban zahteva od predsednika suda da se tumacu postavi pitanje da li je katolik ili pravoslavac, što sud odbija.
Optuženi: Mio Kralj rodjen 17. XI 1903. u Koprivici-Hrvatska po zanimanju automehanicar, neoženjen.
Ivan Rajic rodjen 03. I. 1903. u Keledincu, po zanimanju zemljoradnik, oženjen i otac jednog deteta.Odbio da mu prevodioci budu porucnik Folije i Žarko Petrovic
Zvonimir Pospišil rodjen 09. VI. 1904. u Vukovuni po zanimanju automehanicar neoženjen.
Na samom pocetku sudjenja dolazi do incidenta sa prevodiocima. Optuženi Mio Kralj odbija da njegove odgovore prevodi porucnik Folije. Sud mu to odobrava.
Na samom pocetku prva i velika teškoca nastaje, zbog toga što je jedan od najvažnijih svedoka Gals rukovodilac službe bezbednosti u Marselju za vreme atentata, uspeva da izbegne svedocenje i pojavljivanje pred sudom. On je u međuvremenu izgubio položaj koji je zauzimao i pored zahteva odbrane koja je smatrala da je svedocenje Galsa neophodno,što zvanicno zahteva. Sud odbacuje zahtev odbrane i utvrđuje da je svedocenje ovog svedoka nije neophodno za raspravu.
Tri svedoka su podnela lekarska uverenja da ne mogu svedociti na sudu.
To su: 1. Gals Piero šef Surit Ženeral u Marselju u vreme atentata
2. Gase Zan
3. Zan Gustavo.
Zvnimir Pospišil u ime svih ostalih zahteva da i ovi svedoci budu saslušani.
Sud odlucuje da njihovo prisustvo nije neophodno i prihvata razloge njihovog odsustvovanja. Advokat odbrane insistira na trojici odsutnih svedoka i zahteva od suda da u ime utvrđivanja istine budu saslušani. Sud donosi odluku da to nije neopodno i da se njihovi iskazi dati u istrazi mogu prihvatiti. Odbrana, u želji da razvuce ceo proces, zvanicno zahteva od suda da se suđenje odloži dok oni ne budu mogli da budu saslušani.
Odluka suda: Odbija se zahtev da se izricanje presude odloži dok trojica svedoka ne budu saslušana.
Proces se nastavlja pitanjem mentalnog zdravlja Mie Kralja, mišljenje daje profesor Dias.
Saslušanje Mie Kralja. Izjavljuje pred sudom,da Hrvati ne mogu da dobiju pasoše.Zatim dodaje da je kao zatvorenik u Celovcu pristupio ustaškoj organizaciji. Percec ga je posetio u zatvoru. Iako je to priznao u istrazi, na sudjenju izjavljuje da se toga ne seca kao ni to da mu je Percec omogucio izlazak iz zatvora i da pređe u Mađarsku.Na kraju izjavljuje da se ne seca ko ga je sve posecivao u zatvoru.
Optuženi Mio Kralj je posle hapšenja imao napade psihoze u lakšem obliku.Po mišljenju lekara specijaliste, Mio Kralja su hteli da pokažu više ludim nego što jeste.Nastavak iskaza Mie Kralja se odnosi na ustaški logor Janka-Pusta blizu Nove Kanjiže, na samo deset kilometara od jugoslovenske teritorije.Kralj izjavljuje da Pospišil i Rajic nisu odredjeni kockom da ubiju Kralja Aleksandra,vec da su tu pricu izmislili prevodioci. Negirao je sve akte koji ga tretiraju kao ustašu prikazujuci se kao Hrvat i da bi tako svaki Hrvat postupio. Porice da je prilikom saslušanja potpisao izjavu o određivanju atentatora kockom. Izjavljuje da se ne seca šta je potpisivao u istrazi i da je išta potpisivao. Priznaje da je putovao sa lažnim cehoslovackim pasošem.
Saslušanje se nastavlja o putu trojice atentatora od logora Janka-Pusta preko Budimpešte Ciriha i Lozane, najpre pod vođstvom Pospišila, a zatim u Cirihu vođstvo preuzima Dido Kvaternik sa kojim se nalazi i Petar Keleman, Pavelicev telohranitelj i ubica Kralja Aleksandra.
Iz Lozane odlaze podeljeni u dve grupe da bi se ponovo sastali u Tenenu, na obali Ženevskog jezera. U mestu Feranu hvataju voz za Pariz. Silaze pre Pariza 30. septembra u Fontenblou, i odatle nastavljaju autobusom za Pariz.Po dolasku u Pariz cela grupa menja pasoše.
Kvaternik ih ponovo u Parizu deli u dve grupe.Pospišil i Kralj odsedaju u jednom hotelu pod lažnim imenima.Na to Kralj izjavljuje: Imao sam toliko imena da više ne znam koje sam ime koristio.
Dana 4.oktobra prelaze u Hotel pored stanice Sent-Lazar.Zadatak Pospišila i Rajica je bio da u slucaju neuspeha atentata u Marselju ubiju Kralja Aleksandra u Versaju gde je Aleksandar trebao da boravi po protokolu 11.oktobra. Znaci u samom startu Pavelic je predvideo dve grupe atentatora,da bi bio siguran u uspeh poduhvata.U Eksu u odvojenim hotelima su stanovali Mio Kralj i Velicko Kerin, a u drugom Kvaternik i tajanstvena plavuša o kojoj se tokom istrage toliko mnogo pricalo.Kvaternik je zajedno sa Kerinom iz Eksa otišao u Marselj gde zajedno odabiru mesto za atentat.Što se tice tajanstvene plavuše Mio Kralj je više **** prvog dana sudjenja doslovce izjavljivao: Ja ne znam koje ta žena, ona je saradnik Kvaternika.Potom izjavljuje: Nisam hteo da izvršim atentat jer sam se nalazio usred gomile nedužnih ljudi,žena i dece.To me je usporilo da likvidiram Kralja Aleksandra i da sam bio bliže i ja bi pucao.
Na pitanje porotnika suda da li ga je atentator Kerin pozivao da mu pomogne i da mu je pretio i da je prema njegovim sopstvenim recima uspeo da umakne i da se izgubi u gomili, Mio Kralj odgovara: Rekao sam mu da odlazim jer necu da neko nevin strada.Dalje tvrdi da nije bio odredjen za atentatora i izjavljuje da mu je zadatak bio samo da oslabi Srbiju.
Sudjenje se nastavlja kao obicno sudjenje, a ne kao politicko što je nesumnjivo i bilo,sa obzirom na ucesnike i njihove mentore koji su ostali u senci.
Mio Kralj izjavljuje da je za vreme atentata bio u Eksu i, to je bio njegov neuspeo pokušaj stvaranja alibija. Naime, vlasnica hotela gde su odseli atentatori je izjavila da je videla Mia Kralja kako se vraca u hotel oko 18,30, a ne kako je on tvrdio u 16,45, sto je dva sata od atentata koji se odigrao tacno u16,20h. Znaci Mio Kralj je imao sasvim dovoljno vremena da iz Marselja stigne u Eks posle atentata.
Kada mu je propao pokušaj stvaranja alibija, Mio Kralj prelazi na drugu taktiku i izjavljuje: Ustaška organizacija osudjuje sve one koji napadaju nevine.Nisam izvršio povereni mi zadatak i nijedan ustaša to ne bi uradio da ugrozi nevine ljude.
U jednom trenutku sudski tumac Petrovic izjavljuje da je umoran i da ne može više da prevodi. Sud donosi odluku da ga zameni sudcki tumac Tenie. Po promeni tumaca Mio Kralj izjavljuje da su svi Hrvati protiv Srba.
Okrivljeni Pospišil, koji se sve vreme ponaša kao vodja ustaške trojke, prebacuje tumacu Teniju da nije do kraja saslušao iskaz Mia Kralja te samim tim njegov iskaz nije adekvatan.Sud ovu primedbu odbacuje kao neosnovanu.Može se reci da se odmah na pocetku vidi taktika okrivljenih, a to je odugovlacenje procesa.
U nastavku iskaza Mio Kralj izjavljuje da poštuje advokata odbrane Sent-Obana.Medjutim, smatra ga nesposobnim da obezbedi njegovu odbranu jer ne poznaje stvari u tancine kao što je to poznavao raniji advokat odbrane Debson. Zatim zahteva od suda da mu dozvoli da govori sa ranijim advokatom. Sud energicno odbija taj zahtev.Na to optuženi Mio Kralj izjavljuje da mu je onda odbrana nemoguca.
U nastavku sudjenja saslušan je vozac taksija Damas koji je vozio Mia Kralja iz Marselja u Eks en Provansi time potvrdjuje vreme koje je navela vlasnica hotela.
Zatim optuženi Mio Kralj izjavljuje: kada se jedan narod bori za svoju slobodu, onda to nije zlocin.Da organizacija kao što je ustaška nije udruženje zlocinaca vec patriotsko udruženje koje se bori za slobodu. Optuženi Mio Kralj uporno podvlaci da atentat u Marselju nije bio uperen protiv Srba vec protiv srpskog Kralja koji je bio protiv Hrvata i ubijao Hrvate.
Na primedbu jednog od porotnika da je ubijen i francuski ministar inostranih poslova Lui Bartu. Optuženi Mio Kralj izjavljuje da žali što je francuski ministar ubijen jer kako kaže to nisu hteli. Izjavljuje da je Bartu ubijen u obracunu sa srpskom policijom koju je kako tvrdi video na ulicama Marselja..Ovim je predsednik suda završio saslušanje optuženog Mio Kralja.
Sent-Oban, advokat odbrane, izjavljuje: Da je on licno uveren da smrt ministra Luia Bartua bila slucajna i da pored ocigledog zlocina i ubistva Kralja Aleksandra, to nije bio zlocin i poziva se na clan 6. ustaške organizacije u kome se kaže da je ostavljena sloboda odlucivanja u izvršenju primljenog naredjenja ako bi prilikom izvršenja potekla nedužna krv.Na taj nacin odbrana na svaki nacin pokušava da umanji smrt francuskog ministra i troje nedužnih gradjana.
Odbrana nema više pitanja.Medjutim Pospišil se opet žali na prevod tumaca Tenija za koga tvrdi da netacno prevodi.I ovom prilikom se Pospišil pojavljuje kao predvodnik grupe osumnjicenih Ustaša.
 
Drugi dan sudenja (6. februar 1936.)
Miloš S Jovanovic


Na samom pocetku prepodnevne rasprave odbrana opet pokrece pitanje prevodjenja. Moli sud za više jasnoce i preciznosti, narocito kada se reci optuženih prenose porotnicima.Optuženi tvrde da se njihove reci pošteno prevode ali ne sasvim verno. Dalje odbrana tvrdi da predsednik suda postavlja suviše dugacka pitanja i da su odgovori isto tako dugacki, tako da tumaci i pored najbolje volje nisu u stanju da prenesu iznijansirana pitanja i odgovore.Zato traži od predsednika suda da postavlja kratka i precizna pitanja, kako bi tumaci bili u mogucnosti da bez suvišnih napora prevedu suštinu i nijanse pitanja i odgovora.Traži od suda da tumaci prevode deo po deo recenice.
Sudjenje se nastavlja saslušanjem okrivljenih Rajica i Pospišila.Porucnik Folije prevodi generalije optuženih: Rajic po profesiji zemljoradnik napustio je Jugosslaviju 1928. godine kao ekonomski emigrant, i odlazi u Južnu Ameriku gde 1932. godine stupa u Ustaške redove. Ovu konstataciju izrice predsednik suda.
Optuženi Rajic izjavljuje da ne razume tumaca porucnika Folijea. Sud donosi odluku da ga na tom poslu zameni tumac Petrovic.Optuženi Rajic tvrdi da to nije bila Ustaška organizacija vec Hrvatska revolucionarna organizacija. Zatim priznaje da je tokom 1933. godine boravio u logoru Janka-Pusta. Medjutim, tvrdi da se tamo bavio samo poljoprivrednim radovima i da je Janka-Pusta bilo obicno poljoprivredno dobro. Tamo su se iskljucivo bavili poljoprivredom i nikakvih drugih aktivnosti nije bilo.
Odbrana nastoji da sve što se govori o logoru Janka-Pust pripiše jugoslovenskim izvorima.Pri tom navodi da je Madjarska sve to demantovala u Društvu Naroda.
Predsednik suda Luasen odgovara da se ni jednog trenutka nije služio onim što je Jugoslavija dostavila sudu, vec samo onim što su optuženi izjavili u istrazi.
Odbrana i ovog **** insistira na neadekvatnom prevodjenju. Navodi da je prilikom hapšenja i saslušanja Rajica od strane komesara Petita nije bilo prevodioca. Potom insistira da prevodjenje kod istražnog sudije nije bilo adekvatno.To odbrana potkrepljuje tvrdnjom da je prevodio Milutinovic koga su optuženi odbili kao tumaca.Advokat odbrane odbija sve navode o Janka-Pusti tvrdeci da su sve to navodi jugoslovenske tajne službe, te da je Društvo Naroda jasno odbilo te navode.

IZJAVA KOMESARA POLICIJE PETITA


Komesar policije u Anemsu Petit izjavljuje pred sudom da prvog dana saslušanja posle hapšenja Rajica i Pospišila prilikom njihovog ilegalnog prelaska francusko-svajcarske granice nije bilo ni Simovica ni Milicevica, vec samo mi, francuski policajci. Tek drugog dana na saslušanju se pojavljuje jugoslovenski prestavnik. Trece saslušanje je bilo na nemackom. Obavio ga je komesar Tusan, koji tecno govori nemacki. Jedino taj zapisnik su optuženi pristali da potpišu bez protesta.
Optuženi Rajic potom izjavljuje: Imali smo razlicite prevodioce. Ja ne znam šta su oni sve prevodili, ali kada smo procitali prevod mi smo konstatovali da su prevodi netacni, da ne odgovaraju našim izjavama.
Odbrana stalno operiše odlukom Društva Naroda da bi osporila navode o Janka Pusti. U jednom trenutku optuženi Pospišil ustaje i želi da govori,ali mu predsednik suda zabranjuje jer mu nije dao rec.Još jednom se Pospišil postavlja kao šef trojke.
Optuženi Rajic u svom daljem iskazu tvrdi da je prica o izvlacenju atentatora kockom netacna i da je izmišljena od strane tumaca.
citav sistem odbrane se zasniva na negiranju svega recenog u istrazi, optužujuci tumace za netacan prevod i da su izmislili njihove izjave.
Na kraju svog iskaza Rajic izjavljuje da ne zna zašto je došao u Francusku.Da nije znao da u isto vreme i Kralj Aleksandar dolazi u zvanicnu posetu, te da ne zna ni jedan jezik. Na kraju je dodao da je za zlocin saznao tek pošto je izvršen.

SASLUŠANJE ZVONIMIRA POSPIŠILA


Optuženi Zvonimir Pospišil traži, pre pocetka saslušanja da da predhodnu izjavu. To traži sledecim recima: Tražim da dam predhodnu izjavu, koja je potrebna, koja se odnosi na nacin na koji je juce vodjena rasprava, nacin kojim nisam zadovoljan.
Posle skoro jednosatnog natezanja izmedju odbrane i predsednika suda oko toga da li Pospišilu treba dozvoliti pre saslušanja da da izjavu. Odbrana se pozivala na tradiciju koja postoji pred porotnim sudovima, medjutim priznajuci da tako nešto nije predvidjeno zakonom. Ali, to je diskreciono pravu predsednika suda da je odobri. Konacno je dozvoljeno optuženom Pospišilu da isprica svoju verziju dogadjaja posle hapšenja 11. oktobra.
Optuženi Pospišil izjavljuje: Tog popodneva kad smo uhapšeni u policiskom komesarijatu pojavio se predstavnik strane obaveštajne službe Milicevic. Medjutim predsednik suda ne dozvoljava Pospišilu da nastavi izlaganje i prelazi na njegovo saslušanje.
Pospišil potom izjavljuje: Pošto mi sud ne dozvoljava da dam predhodnu izjavu i pošto ne mogu da navedem razloge za takve postupke, na postavljena pitanja necu odgovarati.
 
Treći dan suđenja
Miloš S Jovanović


Prepodnevna sednica počinje čitanjem izjave generala Žorža koji je bio odredjen za pratioca Kralja Aleksandra i koji je teško ranjen prilikom atentata. „Kola koja su nam dodeljena su bila marke Delaz. Bila su to prilično stara kola sa otvorenim pokretnim krovom i stepenikom za ulaz u kola.Ona su se u momentu atentata kretala prvom brzinom.Motor je pravio prilično veliku buku kao kod svih starih automobila.Sve te činjenice su olakšale posao atentatoru.''
Odbrana i optuženi nemaju nikakvih pitanja i izjavljuju da ne znaju ništa jer nisu bili prisutni kada je atentat izvršen.
Svedočenje pukovnika Piole: „Bio sam odredjen za desnog pratioca, jahao sam po naredjenju tako da mi glava konja bude u visini prednje haube, kako bi okupljena masa bolje videla Kralja Aleksandra.U trenutku izvršenja atentata morao sam da okrenem konja i tek onda udarcem sablje ranim atentatora Velička Kerina.''
Odbrana i optuženi ponovo nemaju nikakvih pitanja i ponavljaju da nisu bili prisutni.
Saslušenje levog pratioca majora Vijegroa nije donelo ništa zanimljivo.
Zvanično, po protokolu, automobil je prolazio na svega metar i po od trotoara kad je izvršen atentat. Krijući se iza obezbeđenja atentatori su bili raspoređeni na dva metra jedan od drugog. Niko nije ni pokušao da spreči Kelemana.Očevidno da niko nije ni shvatio šta se događa sve dok se nisu čuli pucnji.
Advokat odbrane Senta-Oban izjavljuje da odbrana nema nikakvih pitanja niti će postavljati pitanja vezana za atentat. Odbrana smatra da okrivljeni nemaju veze sa atentatom jer nisu bili prisutni.

POPODNEVNA RASPRAVA (7. februar 1936.)


Dva svedoka, francuska policajca koja su održavala red na trotoaru izjavljuju pred sudom da su ispalili metke u glavu atentatora pošto ga je pukovnik Piole oborio sabljom.
Za vreme svedočenja policajaca, Pospišil u ime svih dobacuje da oni nemaju šta da pitaju svedoke (stil odbrane koji su izabrali advokati).
U nastavku sudjenja svedočio je M. Simonović, savetnik u Ministarstvu unutrašnjih poslova Jugoslavije. On iznosi istorijat osnivanja ustaške organizacije, bekstva Ante Pavelića i Gustava Perčaca iz zemlje, kao i ubistva Teni Slegela, direktora zagrebačkih Novosti. Zatim nastavlja svedočenje o aktivnostima Gustava Perčeca o organizovanju terorističkog diverzantskog logora u Madjarskoj na Janka-Pusti, tobož na poljoprivrednom dobru i iznosi tvrdnje da je optuženi Zvonimir Pospišil, kao i atentator Veličko Kerin bili u logoru instruktori za obuku sa oružjem i eksplozivom.
Optuženi Pospišil izjavljuje da je to čista izmišljotina i laž. Tamo se samo obradjivala zemlja. Zatim nastavlja i nastoji da prikaže hrvatski narod kao bedem hrišćanstva protiv Turske invazije. Zatim optužuje Srbe da na sve načine pokušavaju da parališu katoličku veru, te da su iz tih razloga stvorili veru koja nije ni hrišćanska ni jevrejska. Zatim u svom izlaganju dalje tvrdi da je on Ustaša i hrvatski vojnik.On se bori za nezavisnost svoje zemlje i kao takav se stavio na raspolaganje hrvatske borbe za nezavisnost. Slepo i bezuslovno se stavlja i podčinjava svim ustaškim propisima u granicama ustaške organizacije.
Optuženi Rajić na svedočenje M. Simonovića izjavljuje da je to čista izmišljotina, da za tako nešto nema dokaza.A što se tiče mog hapšenja ovde mogu da izjavim da su Srbi vodili istragu.
Optuženi Mio Kralj izjavljuje da su netačne tvrdnje M.Simonovića da je učestvovao u slanju paklenih mašina i eksploziva za Jugoslaviju, da su netačne tvrdnje da je na Janka-Pusti obučavan u rukovanju oružjem već da je to naučio u jugoslovenskoj vojsci. Mio Kralj takodje tvrdi da ga je saslušavao M.Simonović te da je pokušao da ga pridobije kao agenta.Kada to nije uspeo pretio je njegovoj porodici u zemlji,a posebno njegovoj majci.Zatim dodaje da je francuski komesar bio dobar ali da je iznenadjen kako je mogao Simonović da dolazi u zatvor da ga saslušava i da mu preti.
Advokat odbrane Sent-Oban uzima reč i ističe da gospodin M.Simonović ne predstavlja francusku vlast i želi da sud utvrdi u kom svojstvu je bio u mogućnosti da saslušava Kralja u Melunu, a drugu dvojicu u Anemasu.
Replicira mu javni tužilac i ističe da su sve žalbe optuženih došle do Kasacionog suda Francuske, koji je sa svoje strane odbacio žalbe i utvrdio da je postupak bio ispravan i zakonit, te prema tome nema mesta navraćanju na sve to. Postoji presudjena stvar, odnosno konačna odluka Kasacionog suda.
Odbrana na svaki način želi da ospori kredibilitet svedoka M.Simonovića. Ističe da iako postoji odluka Kasacionog suda svedočenje se mora odbaciti jer je Simonović bio prevodilac u policiji pa samim ti ne može da bude svedok optužbe na glavnom pretresu. Dalje odbrana tvrdi da se svedočenje Simonovića zasniva na brošuri Jelke Pogorelec koja je bila ljubavnica Gustava Perčeca, da je ona tu brošuru dostavila srpskoj službi bezbednosti, te da sva ta saznanja potiču od nje, prema tome to je svedočenje iz druge ruke i mora se odbaciti kao takvo.

četvrti dan suđenja
Miloš S Jovanović


Raspravu otvara predsednik suda i u svom uvodnom izlaganju odaje priznanje Simonoviću za njegovo korektno iznošenje činjenica. Na to odbrana stavlja prigovor.
Advokat odbrane ističe da je nemoralno da jedan visoki funkcioner policije strane države bez obzira na njegova ovlašćenja bude istovremeno i prevodilac i svedok.
U nastavku rasprave sud nalaže svedočenje grafologa o potpisima u hotelima u Parizu i Avinjonu na ime Novaka i Kramara i nekih drugih imena. Po njegovom iskazu se nedvosmisleno vidi da je reč o istom rukopisu i da je to Kvaternikov rukopis, te da je on bio prisutan na većini mesta gde se pojavljuju i optuženi kao i atentator Veličko Kerin.
Optuženi Rajić potom izjavljuje da je nemoguće da Simonović bude prevodilac po naredjenju francuske vlade, da je nemoguće da sve ono što mu je on predložio i ponudio bilo u interesu francuske države.
Optuženi Pospišil, koji je očito idejni vodja trojke, ponovo podseća sud da mu je Simonović predložio nagodbu da ode u Italiju i da likvidira Antu Pavelića.Na kraju dodaje da smatra da je bio prilično jasan.
 
PETI DAN SUđENJA (10. februar 1936.)
Prepodnevna, deveta po redu sednica suda


Nastavak sudjenja je potvrdio da je Mio Kralj zajedno sa atentatorom Veličkom Kerinom učestvovao direktno u atentatu. On je svo vreme sudjenja tvrdio da nije bio prisutan kada su Kralj Aleksandar, Lui Bartu i još troje ljudi ubijeni, a general Žorž ranjen. Medjutim, on je učestvovao u dogadjajima u Marselju i bio glavni pomagač atentatoru na ulicama Marselja.On je po nedvosmislenom iskazu vlasnice hotela Modern Marije Ober zajedno sa atentatorom odseo u njenom hotelu. Sve izjave, kojima je optuženi Mio Kralj pokušavao da uveri sud da nije bio u Marselju za vreme atentata, pale su u vodu.

ZAVRŠNA REč JAVNOG TUŽIOCA ROLA


Pošto je precizno izneo mehanizam zavere i atentata državni tužilac Rol završava gotovo potresnim rečima:
„Izgleda da se posle ovog jadnog dogadjaja, treba svega bojati. Da, treba strahovati od nasilja, razaranja, anarhije. Da, u budućnosti neće više biti društva niti civilizacije koja će biti bezbedna. Naglo se vraćamo unazad u vreme kada su varvarske horde nametale nasilje i kada su terorisale mirno stanovništvo.’’
Završna reč tužioca traje šest sati. Na kraju zahteva smrtnu kaznu. Po njemu je delo izvršeno sa predumišljajem i uz sticaj više krivičnih dela, što sve zajedno predstavlja otežavajuću okolnost.
Izgleda da je jedino Pospišil shvatio smisao tužiočeve završne reči. Sleže ramenima kao da mu je svejedno šta ovaj kaže, ali baca besne poglede na tužioca kao da ga želi zgromiti samo kad bi se mogao približiti.

OPTUŽENI I NJIHOVO DRŽANJE


Na drugom delu sudjenja nije bili nikakvih violentnih ispada, svi su se trudili da rasprava bude što staloženija, što mirnija, bez ekscesa i ispada, sto vazi i za same optužene ustaše, koji su u svojim odgovorima nastojali da sebe prikažu,ako već ne mogu kao nevine, onda bar kao ljude koji nisu bili obavešteni,koji ništa nisu znali o tome zašto su došli u Francusku, bar ne do poslednjeg momenta. Ovo naročito važi za optuženog Miju Kralja.Medjutim ipak su izjavili da bi izvršili bilo kakvo naredjenje, jer ih je na to obavezala ustaška zakletva.
Kao član dvojke, Mio Kralj, sa ubicom Veličkom Kerinom, izjavio je da nije intervenisao kod ubistva Kralja Aleksandra da ne bi slučajno ubio žene i decu.čak je izjavio da je tako postupio iz humanih razloga.
Optuženi Rajić i Pospišil su izjavili da su za ubistvo saznali iz novina, da nisu znali zašto je od njih traženo da zajedno sa Kvaternikom i Kerinom putuju u Pariz.

Poslednji dan suđenja
Miloš S Jovanović


Celo pre podne bilo je posvećeno završnoj reči branioca Sent-Obana, koji pokušava da atentat stavi u politički kontekst, predstavljajući trojicu optuženih kao rodoljube koji se bore protiv tlačenja njihove zemlje, Hrvatske, od strane Kraljevine Jugoslavije. Obraćajući se optuženima, Sent-Oben je rekao: „Dobro se zna da vi niste zločinci.Danas se zna da ste sa razlogom planuli gnevom, da ste bili ogorčeni onim što se događalo u vašoj zemlji.Odbili su da vam daju epitet heroja, i neće hteti da vam daju epitet mučenika''. Zatim je nastavio rečima „Ništa se ne dobija skrivanjem istine, nju treba celu reči. Zato sasvim jasno izjavljujem: Ujedinjavanje Jugoslavije se nije nastavilo, niti se nastavlja kroz rodoljubivu i poštovanja dostojnu formu. Ustaše, čiji je pokret proistekao iz diktature kralja Aleksandra, to su heroji mučeničke Hrvatske. Da, mučeničke'' – nastavlja Sent-Oban koji zatim govori o masakrima žena i dece katoličke veroispovesti, koje progone vlasti iz Beograda. „U ime tih mučenika, u ime jednog razapetog naroda kao što su to bili Poljska i Alzas, tražim od vas pravičnu presudu, presudu večne Francuske''.
Međutim, u trenutku kad je Sent-Oban govorio o krvavim događajima u Hrvatskoj, jugoslovenski novinari su demonstrativno ustali i napustili sudnicu.
Na presudu Porotnog suda u Eksu je sigurno uticalo saznanje da jačanje terorizma danas, sigurno je vlast terora sutrašnjice.Posledice takvog shvatanja borbe osećamo sve više i više sve do današnjih dana.
 
POROTA


U slučaju kada porota smatra da su optuženi krivi, predsednik porote je dužan da po službenoj dužnosti postavi pitanja da li postoje olakšavajuće okolnosti.
Pitanja suda: Po završetku dokaznog postupka i završne reči javnog tužioca i odbrane, predsednik suda je postavio 32. pitanja poroti.Porota je imala odgovoriti sa da ili ne.U slučaju da se na sva postavljena pitanja odgovori sa da, onda bi sud, u skladu sa odredbama francuskog krivičnog zakona izrekao maksimalno predvidjenu kaznu, odnosno smrtnu kaznu. Porota je na 29 pitanja odgovorila sa da, a na 3 je odgovorila sa ne, što je značilo da postoje olakšavajuće okolnosti.
Posle ovakvih odgovora porote, koja je priznala postojanje olakšavajućih okolnosti za svu trojicu, bilo je jasno svima u sudnici da najteža kazna, smrtna kazna giljotinom, ne može biti izrećena i da državni tužilac može da traži najveću po težini sledeću kaznu, doživotnu robiju za svu trojicu, što je tužioc Sere i učinio.
Pre izricanja kazne, advokat odbrane Sent-Oban, apelujući na porotu i sud, završio je svoje kraće izlaganje, u koje je uneo veliku dozu francuske patetike i retorike, sledećim rečima:
„Imam poverenja u vas, imam poverenja u vaše milosrđe. Preklinjem vas da izreknete takvu kaznu koja bi ovim ljudima omogućila da ponovo vide svoju otađbinu koja predstavlja svu njihovu ljubav, kojoj su se oni posvetili bez ostatka i od koje je vi, svakako ne želite odvojiti.''

PRESUDA


Predsednik porote je Favre de Arsije, industrijalac iz Marselja.Porota je prihvatila postojanje olakšavajućih okolnosti.Lica advokata blistaju od zadovoljstva – spašene su glave njihovih branjenika. Jedni drugima čestitaju. Zatim uvode optužene. Kralj i Rajić se smeškaju, dok Pospišil ustaje i pozdravljajući fašističkim pozdravom uzvikuje: „Živela Francuska. živela slobodna Hrvatska, živeo dr Ante Pavelić.’’
Na to ga čuvari odvlaće iz sudnice.
Ova trojica optuženih se proglašavaju krivim da su voljno učestvovala u dogovoru koji je imao za cilj vršenje zločina protiv lica i imovine.
Drugo, proglašavaju se krivim da su svesno pomagali i asistirali izvršiocima gore navedenih krivičnih dela,i to u radnjama koje su priprenili ili olakšali izvršenje sledećih krivičnih dela i proglašavaju se krivim.
1.Za ubistvo Kralja Aleksandra Karadjordjevića
2.Za ubistvo Luja Bartua ministra Francuske
3.Za pokušaj ubistva generala Žorža
Optuženi Mio Kralj se proglašava krivim da je svesno pomagao odnosno asistirao izvršiocu gore navedenih i kvalifikovanih dela, kao i za pokušaj ubistva francuskog policajca Gala.
Sva trojica se proglašavaju krivim da su se služili lažnim pasošima znajući da su lažni.
Imajući u vidu olakšavajuće okolnosti za svu trojicu optuženih, porotni sud departmana Buš d Ron, u saglasnosti sa porotom osudjuju: Kralja Mia, Rajić Ivana i Pospišil Zvonimira na kaznu doživotne robije.
Sva trojica imaju solidarno da plate sudske troškove.
Ustaše se nijednom rečju nisu zahvalile svojim advokatima. Pospišil je samo promrmljao: „Dobro, dobro’’.

POSEBNE SUDSKE ODLUKE


Po izricanju presude trojici prisutnih optuženih završena je uloga porotnika. Sud u Eksu je doneo posebnu odluku o optuženima kojima je sudjeno u otsustvu.

1.Kvaternik Eugen – 25 godina, rođen 29. marta 1910. u Zagrebu.
2. Pavelić Ante – 46 godina rođen 14. jula 1899. u Bradini, Jugoslavija.
3. Perčević Ivan – 54 godine rođen 21. maja 1881. u Beču.
Proglašavaju se krivim da su 1934. godine učestvovali u stvaranju sporazuma sa ciljem da se izvrše zločini protiv lica i imovine. Krivi su da su tokom 10 godina, a naročito u toku 1934. godine, kako u Francuskoj, tako i u drugim zemljama organizovali i podsticali izvršioce zločina da izvrše zločin i ubiju kralja Aleksandra, bivšeg predsednika vlade Luja Bartua, za pokušaj ubistva generala Zorza i pokušaj ubistva policajca Gala.
Ustanovljeno je da su to postigli zloupotrebom soptvenog autoriteta, mahinacijama, prevarama, obećanjima, pretnjama.
Prema tome, sud u Eksu osuđuje ih u otsustvu:
1. Kvaternika Eugena
2. Pavelić Antu
3. Perčević Ivana
Na kaznu smrti i zaplenu njihove imovine u korist države.
 
UčESNICI DOGAđAJA


Ko je bio atentator:
Ubica kralja Aleksandra, Veličko Kerin zvani Vlada Makedonac, odnosno Vlada Šofer, član je Unutrašnje makedonske revolucionarne organizacije (VMRO) Vanča Mihajlova, koja je pod pokroviteljstvom Bugarske, kasnije fašistički saradnik.Njega je Vančo Mihajlov „pozajmio'' Paveliću kao oprobanog ubicu.
Marija Vondraček (plava žena) o kojoj se toliko govorilo i pisalo u svetskoj štampi tog vremena, donela je odabranim ustašama oružje u hotel Modern u Eksu. Odakle je došla, nikad se nije pouzdano utvrdilo, niti se znalo kako se tačno zvala i šta se sa njom dogodilo. Francuska policija smatra da je ona iz Italije prenela oružje i da se ustvari zvala Katica Šiler i da je bila veoma lepa. Imala je 24. godine i bila posebno opasna. U Brazilu je prišla ustaškoj organizaciji i 1932. dolazi u Madjarsku. Tu učestvuje u stvaranju i organizovanju ustaških terorističkih grupa. Neko vreme je živela u Berlinu kod dr Branka Jelića.
Jugoslovenske vlasti, posebno Vladeta Miličević, smatraju da Marija Vondarček nije Katica Šiler, već Stana Godina, supruga Antona Godine poznatog i veštog falsifikatora, koji je bio član Al Kaponeove bande u čikagu. Prema Miličeviću, Stana i Anton Godina su se posle atentata vratili u Torino. Danas se ne zna ko je bila Marija Vondarček i njen identitet nikada nije otkriven.
Po izvorima koje je objavila italijanska fašistička štampa, kao i sam Ante Pavelić, koji je o njoj napisao knjigu i našao izdavača da je objavi, tvrdili su da je Marija Vondarček, tajanstvena plavuša o kojoj su pisale sve evropske novine, poginula u saobraćajnoj nesreći u blizini Djenove, samo nekoliko sati posle atentata u Marselju.
 
Zanimljivo je da iza atentata na Kralja Aleksandra ne stoje ni Hitler,ni Musolini,kako to tvrdi zvanicna istorija.Postojanje Jugoslavije je odgovaralo obojici.Dokumenta,koja su otkrivena pre par godina,jasno otkrivaju da je narucilac atentata-Kominterna.U programu KPJ jasno stoji da cilj nije prestruktuiranje Jugoslavije,vec-njeno unistenje,kao "imperijalisticke tvorevine".Nesto kasnije,nastaje komunisticko-ustaski sporazum,poznat kao sporazum "Budak-Pijade".Kompletan sporazum se nalazi u arhivu djenerala Nedica.Cela arhiva se nalazi u arhivu SANU.
 
DR MILAN STOJADINOVIĆ - Ni rat ni pakt

Ubistvo kralja bilo najavljeno

U kući zatekoh tri žene, kako zabrinuto ćućore u jednom uglu salona: moja žena i dve komšinice, jedna žena generala Mihaila Bodi, a druga Stevana Karamate, direktora banke. Od njih, razume se, ništa nisam mogao doznati. Izađoh ponovo u varoš, da se detaljnije obavestim.
Usput kupih popodnevno izdanje beogradskog lista "Pravda", misleći da će tu biti kakva vest o atentatu."Pravda", međutim, da bi se pokazala najbolje obaveštena i brzinom tukla sve druge listove, već je unapred složila i rano po podne objavila ceo opis Kraljevog dočeka u Marselju. Tu je bila muzika, govori, oduševljenje, polaganje venca na grob Poilus d'Orient, odlazak vozom za Pariz. Sve kako je maršal Dvora u Beogradu bio predvideo, sve - sem atentata...
Šta će sad da bude u našoj zemlji? Ali, pre svega, kako je tako što uopšte moglo da se desi?
Prve mere predostrožnosti trebalo je preduzeti iz Beograda i u tome cilju bilo je predloženo ministru unutrašnjih dela Živojinu Laziću da se upute nekoliko policijskih agenata u Pariz. Na ovo je ministar odgovorio da bi to koštalo 200.000 dinara (4.000 dolara iz onog vremena) i da je to "veliki zadatak", koji budžet njegovog Ministarstva ne može da podnese.
- Uostalom - dodao je Lazić lakonski - pariska policija bolja je od beogradske...
Tako je otklonjena prva mera obezbeđenja. Što se tiče Pariza i pariske policije, naše poslanstvo u Francuskoj imalo je već nekoliko dana ranije prve nagoveštaje da će krv da padne...
Velike količine crvene boje, boje krvi, bile su prosute pred vrata i po spoljnem zidu našeg poslanstva. Nagoveštaj više nego jasan, ali to ništa nije smetalo da naš ministar u Parizu, dr Miroslav Spalajković, poslednju noć pred Kraljev dolazak, između osmog i devetog oktobra, provede sa svojim najbližim saradnicima, pažljivo proučavajući listu odlikovanja, koje su Francuzi imali da učine pojedinim ličnostima u Jugoslaviji i obratno, listu ličnosti u Francuskoj, koje Kralj treba da odlikuje prilikom svog dolaska.
Nije mnogo veću opreznost pokazala ni pariska policija. U tom pogledu doznao sam za jedan podatak tek za vreme Drugog svetskog rata, kada sam se nalazio na ostrvu Mauritius.
Na tom ostrvu živi jedan bivši inspektor britanske Službe bezbednosti, koji se slučajno nalazio u Parizu početkom oktobra 1934. On se zove Lenjis Gerald i baš neki dan pred 9. oktobar on je razgledao muzej "Louvre" sa jednim od kolega iz pariske policije. Tom prilikom pala mu je u oči jedna mala grupa ljudi, koji su govorili nekim stranim jezikom i takođe se tu kretali. Kad je hteo da im se približi malo više, primetio je kako se oni naglo udaljiše. To mu je bilo sumnjivo i predloži svome francuskom kolegi da prate te ljude i da ih eventualno legitimišu.
- Taman posla! - reći će Francuz. Pariz je pun stranaca... Kad bismo mi svakog legitimisali!...
- Da, ali Vi znate da kroz koji dan ovde dolazi jugoslovenski Kralj... Ovi mi se ljudi čine sumnjivim...
No Francuz nije hteo više ni da sluša šta mu njegov kolega priča.
- A ja sam, evo, sad apsolutno uveren, da su baš ti ljudi bili oni atentatori, spremljeni da ubiju Kralja, - završi g. Gerald.
Možda je iskusni policajac sa ostrva Mauritius, koji je prošao kroz englesku policijsku školu, bio u pravu. U tom slučaju bila je otklonjena još jedna brana sigurnosti za Kraljev dolazak u Pariz.
U međuvremenu, razarač naše ratne flote "Dubrovnik", na kome je putovao Kralj, približavao se francuskoj obali, praćen od stane nekoliko francuskih ratnih brodova.
Noć je bila burna. Kralj je slabo spavao i bio je vrlo umoran, kada se spremao da izađe na obalu.


Nije hteo "čeličnu košulju"

Uniforma admirala jugoslovenske flote bila je pripremljena za taj dan i kada mu je njegov verni momak Zečević pomagao da se obuče, predložio mu je da ispod uniforme stavi čeličnu košulju, koju je Kralj imao u svome prtljagu. Ova mera predostrožnosti primenjivana je pokoji put, naročito posle neuspelog atentata na Kralja u Zagrebu, godinu dana ranije...
Kralj je, međutim, odlučno odbio da posluša savet svog starog sluge i tako je i treća mera, koja je eventualno mogla da spase život Kralju, bila odstranjena.
Kralj se iskrcao na obalu, gusto posednutom mnogobrojnim svetom, ali pored uzvika "Živeo!", čule su se i bučne demonstracije marseljskih radnika, socijalista i komunista, koji su demonstrirali protiv Kralja - diktatora.
U jednom momentu kralj je zastao, iznenađen ovim što se dešava i svakako mu je moralo biti veoma čudno, da se tako što moglo desiti. Verovatno da su mu kroz glavu prošla sećanja na njegovog oca, kralja Petra, koji je svršio Vojnu akademiju u Saint-Czr-u, učestvovao u francusko-pruskom ratu 1870 godine i premda ranjen, preplivao reku samo da ne bi pao u nemačko ropstvo. Verovatno da su mu takođe prošla kroz glavu sećanja na solunski front, kada se, 1916-18. godine, borio zajedno sa francuskom vojskom protiv zajedničkog neprijatelja. Zar tako da bude dočekan u Francuskoj, koju je on toliko voleo?
Ali to je sve bilo samo za jedan momenat. Kralj se vrlo brzo pribrao, utišao nelagodnost pri pogledu na grupu demonstranata. Sa svojim uobičajenim osmejkom na licu i živim pogledom, srdačno je pružio ruku pretstavnicima francuske Vlade, koji su došli da ga dočekaju. Sišlo se na kej gde je Kralja očekivao, shodno nekom čudnom protokolu, automobil prefekta okruga Bouches-du-Rhone. Ali kakav auto! To je bio verovatno najstariji model te vrste u Marselju. Kralj i pratioci bili su zaprepašćeni.
Onda je nastao pokret. U automobil su seli desno Kralj, levo od njega francuski ministar spoljnih poslova Louis Barthou, a preko **** od njih general Georges. U svom zadnjem delu kola su bila otvorena, tako da su se Kralj i Barthou mogli lepo da vide, dok je general bio skriven pod krovom automobila.
Od strane marseljske policije bilo je predviđeno da nekoliko motocikla prate Kraljeva kola, ali je na zahtev pretsednika marseljske opštine ta uobičajena mera predostrožnosti bila otklonjena sa razloga "da bi policijska pretnja Kraljevih kola sigurno izazvala proteste celokupnog marseljskog stanovništva, kao mera nedemokratskog karaktera" - rekao je predsednik opštine - a on, kao politička ličnost mora da vodi računa o tome, s obzirom na pretstojeće opštinske izbore u Marselju...
Svakako da je za predsednika opštine bila veća briga da njegova partija ima uspeha na izborima i da on bude ponovo izabran, nego li staranje o bezbednosti jednog stranog gosta, pa makar on bio kralj...
Tako je otstranjena i četvrta i možda najvažnija mera predostrožnosti.
Onda je povorka pošla. Pored Kraljevih kola išao je, kao jedini pratilac, jedan major na konju sa izvučenom sabljom u ruci, saobrazno vojničkim propisima.
Predviđeni program za Kraljev doček sadržavao je kao prvu tačku zvaničnog dela: polaganje venca pred spomenikom francuskih vojnika palim na solunskom frontu, Poilus d'Orient.
Ceo put bio je pokriven masom sveta. Jedno mesto bilo je vrlo stešnjeno time što se na sredini ulice nalazio jedan "refuge" tako da između njega i publike, koja je stajala na ulici, nije bio više prostora za majora da sa svojim konjem jaši pored Kraljevih kola, nego je morao da se reši: ili da ide napred ili pozadi. Ali, umesto da se stavi odmah iza kola, on neobazrivo istrči sa svojim konjem ispred njih. Peta, i poslednja mera predostrožnosti, bila je time otklonjena.
 
"Čuvajte mi Jugoslaviju"

U tome momentu, jedan mladić u skromnom odelu, držeći u ruci pismo, kao da želi da Kralju preda neku molbu, izađe iz redova publike, brzo prođe između žandarma koji su stajali na odstojanju od više metara jedan od drugoga i skoči obema nogama na papuču automobila.
Držeći se levom rukom za prozor od automobila, desnom rukom okinu jednan rafal iz svog revolvera tipa "Parabelum", iz neposredne blizine, pravo u grudi kralja Aleksandra. Kako se posle utvrdilo, jedan od projektila prošao je kroz aortu i smrt je nastupila momentalno.
Tom prilikom je slučajno ranjen u ruku i ministar Barthou, koji je odmah sišao sa kola, tražeći sam sebi lekarsku pomoć. Međutim, usled opšte gužve i nereda, koji je tada nastao, Barthou je uspeo da dođe do jedne apoteke, kada je već bilo dockan. Umro je u bolnici usled velikog gubitka krvi. Inače sama rana, koju je dobio, bila je bezopasna za život.
Kada je major na konju čuo revolverske pucnje za sobom, okrenuo je konja nazad, zaobišao "refuge" i stavljajući se u položaj koji nikako nije smeo da napusti, to jest pored ili pozadi kola, uspeo je sa nekoliko udaraca sabljom da onesvesti atentatora. Ovaj je pao na zemlju, ali je svoju nameru već bio izvršio. U tome su pritrčali policajci koji su mu dali "coup de grdce". Bio je ubijen na licu mesta, pored automobila u kome je ležao mrtav kralj Aleksandar.
Kraljica Marija, koja je imala da putuje s Kraljem na ratnom brodu "Dubrovnik", odustala je od te namere u poslednjem trenutku zbog nemirnog mora. Vratila se iz Boke Kotorske natrag i preko Beograda Orient-Ekspresom otputovala za Pariz. Tamo ju je očekivao ne živi Kralj, nego komunike o njegovoj pogibiji.
U neobično uzbudljivoj atmosferi, u jugoslovenskom poslanstvu u Parizu, pred nekoliko prisutnih činovnika, ministar Spalajković se pribrao toliko da svečano uzvikne: "Kralj je mrtav. Živeo Kralj!"
Svima kao da olaknu. Učini im se da je za jedan neobično težak problem već nađeno rešenje. Jedan je mrtav, ali je već tu drugi, da ga zameni...
Taj drugi, naslednik prestola, Petar, imao je u tome trenutku svega jedanaest godina i nalazio se na školovanju u Engleskoj, u Sandrozd - u, tamo gde idu deca iz visokog engleskog društva.
Oni, koji su imali prilike da gledaju jedan film, tada zabranjen u Jugoslaviji, gde se tačno vidi kako se odigrala scena u momentu atentata u Marselju, mogli su primetiti da je jedini od Jugoslovena, koji je žurio prema kraljevskom automobilu, bio ministar spoljnih poslova Bogoljub Jevtić. Uostalom njegov auto išao je odmah iza Kraljevog, te je njegova pojava bila nešto sasvim prirodno. Ali što je manje prirodno, to je da je iz Kraljevih usta čuo i za istoriju posle preneo poslednje Kraljeve reči. "Čuvajte Jugoslaviju!"
"Temps", tada poluzvanični organ francuske Vlade, dodao je tim rečima još nekoliko, tako da bi Kraljeve poslednje reči imale da glase: "Čuvajte Jugoslaviju i prijateljstvo sa Francuskom!"
S obzirom da je ova rečenica bila malo dugačka za čoveka koji je bio pogođen sa više metaka iz revolvera velikog kalibra, od kojih mu je jedan presekao aortu blizu srca, u docnijim zvaničnim publikacijama, kako francuskim, tako i jugoslovenskim, ograničavalo se na reproduciranje u samo pre dve reči: "Čuvajte Jugoslaviju". Ostalo je izostavljeno.
Da je siroti Kralj bio u stanju da sačeka dolazak Jevtića pa da izgovori baš pred njim te dve reči, to je vrlo teško verovati, ali kako je Jevtić bio jedini svedok i kako su te reči svakako odgovarale idejama koje je Kralj imao, to niko nije hteo posle da vodi diskusiju po tome pitanju. Uzelo se kao istinito, da te dve reči predstavljaju "Kraljev testament".
U takvim okolnostima mudrost nalaže slušati državnike, a ne lekare.
 
Evo imam ja nešto:

"Komunistička partija se obraća cijelom hrvatskom narodu sa pozivom da svim snagama pomogne borbu ustaša i da se u tome ne oslanja samo na ustaške terorističke akcije, nego da se oslanja na najšire mase hrvatskog naroda protiv velikosrpskih gospodskih ugnjetača... Komunisti u krajevima gdje je buknuo ustaški pokret dužni su da se povežu sa ustasama, da im pomognu, da u tu akciju uvlače široke slojeve naroda... a ustaškom pokretu osiguraju rukovodeću ulogu radnika i seljaka ... da organizuju akcije solidarnosti sa ustaškim pokretom... Komunisti treba da vode akciju kod željeznicara, da organizuju akciju protiv prevoženja vojske i municije protiv ustaša, da agituju među vojnicima protiv gušenja ustaškog ustanka, a za pomoć njihovoj borbi."

Proglas CK KPJ, potpisao generalni sekretar Milan Gorkić, 1932. godina.
 
Kralj Aleksandar Karadjordjevic je ubijen pistoljem
Mauser C-96 kalibra 7,63x25 mm Mauser (kasnije oznacen kao 7,62x25mm TT )

Pistolj istog tipa i kalibra su posjedovali i Vinston Cercil , Josip Broz i Benito Musolini a koristen je i prilikom likvidacije cara Nikolaja Romanova i citave porodice Romanovih . Ako pogledate snimak senlucenja dvojice sovjetskih vojnika posle postavljanja sovjetske zastave na zgradu Rajhstaga vidjecete da jedan u ruci drzi TT-33 a drugi Mauser C-96
 
Ovde donosim drugu i trecu tacku komunisticko-ustaskog sporazuma,potpisanog u Sremskomitrovackoj kaznioni.Potpisnici su Mile Budak sa ustaske i Mosa Pijade sa komunisticke strane:

Tacka 2:Vodjstvo Komunisticke partije ,svesno svoje uloge,priznaje da se Balkansko poluostrvo nece tako moci komunizovati,dok se srpstvu i pravoslavnoj crkvi ne slomi kicma,posto je poznato da su ova dva faktora sprecavala kako prodiranje Osmanlija na zapad,tako i komunizma iz Austrije prema istoku.

Tacka 3:Vodjstvo hrvatske ustaske organizacije obavezuje se da ce potpomagati i ucestvovati u svim materijalnim izdacima,demonstracijama,manifestacijama i raznim strajkovnim akcijama,koje provode komunisticke frakcije.Vodjstvo Komunisticke partije smatra hrvatsku ustasku organizaciju kao vaznog faktora i pomagaca u unistenju postojeceg stanja,u postizanju ustaskih ideala i obecava svaku pomoc.

Pun tekst komunisticko-ustaskog sporazuma se nalazi u Arhivu vojno-istorijskog instituta u Beogradu,Nediceva gradja,dokument pod oznakom K.1A.F.D9-9a.
U prethodnom postu sam naveo pogresnu lokaciju dokumenata.

Postoji jos jedan komunisticko-ustaski sporazum,koji je potpisan u Zagrebu 17.aprila 1941.Potpisali su ga Andrija Hebrang i Vladimir Bakaric u ime komunista,i Mile Budak i Lorkovic u ime ustasa.
 
"NA POGREBU BLAŽENOPOČIVŠEG KRALJA ZASTUPAĆE NEMAČKU VOJSKU G. GERING

Berlin, 16. oktobra (telefonom).

Vođ Nemačkog Rajha g. Adolf Hitler, u svojstvu vrhovnog zapovednika nemačke oružane sile, odredio je ministra pretsednika Pruske i generala Rajhsvera g. Geringa da na pogrebu Kralja Aleksandra u Beogradu zastupa nemačku vojnu silu. G. Gering, u pranji vojne svite u kojoj se nalaze general Rajhsvera g. fon Blaškovic i pomorski kapetan baron g. Harsdorf, polaze sutra pre podne specijalnim aeroplanom za Beograd. G. Gering će na grob Kralja Aleksandra položiti venac sa posvetom kojom nemačka vojska odaje najviše poštovanje prema svome negdašnjem ratnom protivniku. Venac nosi posvetu:
'Svome negdašnje herojskom protivniku u bolnoj pogruženosti – nemačka vojska.'
Odluka Kancelarova o izašiljanju specijalne vojne delegacije na pogreb Kralja Aleksandra učinio je najsnažniji utisak u nemačkoj javnosti. Podvlači se naročito da je g. Gering najbliži doglavnik g. Hitlera i posle Vođa zauzima najviše položaje u Nemačkom Rajhu."
 
Да не буде забуне ја мрзим Ванча Михајлова

Да не буде још више забуне, нико овде не сматра да је атентат извео "македонац".То је дело бугарског терористе и бугарске организације вмро.Наравно,у сарадњи са усташама.И опет ,наравно,они су само повукли обарач, те две терористичке организације нису имале капацитет да то саме организују и одраде, крупне зверке су остале у сенци.
 
Да не буде још више забуне, нико овде не сматра да је атентат извео "македонац".То је дело бугарског терористе и бугарске организације вмро.Наравно,у сарадњи са усташама.И опет ,наравно,они су само повукли обарач, те две терористичке организације нису имале капацитет да то саме организују и одраде, крупне зверке су остале у сенци.

ВМРО Је Македонска организација...Као што јој је и име!

ВМРО после 1913 пада под руке Бугарофила и идеје да Македонија буде унутар Бугарске...
Пре тога ВМРО се залагао само за независну Македонију - Гоце Дечев,Јане Сандански,Даме Груев..
 

Back
Top