Krsto Zrnov Popović, juče je obilježena godišnjica njegove smrti

И верник православне цркве у ЦГ,
Naravno bio je vjernik ove crkve:

Član 40. Ustava knjaževine Crne Gore iz 1905. godine

http://www.blogovanje.com/MontenegroHistory/images/Ustav_iz_1905_1.jpg

http://www.blogovanje.com/MontenegroHistory/images/fototipski-1905-godina.jpg

Clan_40_crnogorska_je_crkva_autokefalna.jpg
 
U selu Lipa Cucka obilježena 64. godišnjica smrti Krsta Zrnova Popovića, brigadira crnogorske kraljevske vojske

Heroj koji će živjeti dok bude Crne Gore

1300099665.jpg


CETINJE – Spas crnogorskog naroda je iznad svega – to je bila vodilja Krstu Zrnovom Popoviću, heroju i vitezu, koji je ostavio ogroman trag u Crnoj Gori i kroz ratove uzdizao čast crnogorskom narodu. Njegovo ime i djelo živjeće dok bude Crne Gore. To je kazao mitropolit CPC Mihailo, juče u selu Lipa Cucka, gdje je držao liturgiju u slavu Krsta Popovića, brigadira crnogorske kraljevske vojske i vođe Božićne pobune 1919. godine.
- Krsto je bio spasitelj i dobrotvor crnogorskog naroda. Protivnicima je govorio - Mislite li da ste kupovinom neljudi kupili crnogorski narod? Ludo se varate, Crna Gora je gora Crnogoraca – kazao je Mihailo, na ceremoniji koju su organizovali „Čuvari crnogorske tradicije“, „Lovćenska vila“ i DANU, povodom 64. godišnjice pogibije Krsta Zrnova Popovića.
- Današnja Crna Gora je mudrija za sedam decenija i bude li nas i budemo li imali jezika da to jasno kažemo, konačno spremna da nakon dubokog naklona salutira pred Očevim brigadirskim grbom kralja gospodara – kazao je organizator Predrag Vušurović.
- Drugi teško da bi stavio na kocku sve gdje je bio prvi, riješen da ostane potonji, kako je to uradio Krsto Zrnov, puštajući mnoge pored sebe i od sebe da uskoče u svoje, novo vrijeme i daju doprinos stvaranju nove Crne Gore koja se rađala, od koje zauzvrat nije tražio ništa – kazao je Vušurović.
Danilo Popović je, u ime porodice, zahvalio brojnim prisutnima što su se poklonili sjenima Krsta Zrnovog Popovića.
- Zemlja nas je rodila, zemlja nas je i spojila. Neka jedna ideja spoji sve Crnogorce, a to je Crna Gora – kazao je Popović.
Krsto Popović je bio oficir vojske Crne Gore u vrijeme kralja Nikole Prvog Petrovića. Usprotivio se svrgavanju dinastije Petrović poslije Prvog svjetskog rata i prisajedinjenju Crne Gore Srbiji. Bio je na čelu Božićne pobune krajem 1918. i početkom 1919. godine, sa ciljem obnove nezavisnosti Crne Gore. Ubili su ga 1947. godine pripadnici Odjeljenja za zaštitu naroda.

Svečana akademija u Zetskom domu

Cetinje - Delegacije NVO „Čuvari crnogorske tradicije“ i DANU položile su juče vijence na spomenik palim rodoljubima kod Crkvenog suda na Cetinju, a u čast obljetnice pogibije brigadira Krsta Zrnova Popovića.
U okviru iste svečanosti sinoć je u Kraljevskom pozorištu Zetski dom održana svečana akademija posvećena liku i djelu krsta Zrnova Popovića.
- Krsto Zrnov Popović je strukturno proizvod ukupne crnogorske istorije XIX i XX vijeka , koja ga je stvorila i oblikovala njegov život i odredila njegovu konačnu sudbinu i on je istovremeno kao čovjek sa svojim etičkim, vojničkim i političkim shvatanjima i postupcima, autoritetom i uticajem stvarao noviju istoriju Crne Gore i ostavio snažan trag u njoj - kazao je u svom obraćanju Novak Adžić.J.Đ.

I. K.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-03-14&id=203580
 
На пдф Историја је Славен777 постављао текстове Крсте Поповића где је говорио које је националности и како му се зове матерњи језик.

Нема потребе да погађате да ли је којим случајем и он, као и све што ваља у ЦГ, за себе говорио да је Србин који говори српски, или не...
 
На пдф Историја је Славен777 постављао текстове Крсте Поповића где је говорио које је националности и како му се зове матерњи језик.

Нема потребе да погађате да ли је којим случајем и он, као и све што ваља у ЦГ, за себе говорио да је Србин који говори српски, или не...
Честити припадник српског зеленашког покрета у ЦГ који су се борили за останак српске династије Петровић на власти. По националности је био Србин, по вјероисповјести Хришћанин.
 
Какви су то јадови и несрећници, расколници који величају НОБ док сеире на Крстовом гробу, а њега убише комнистичке звијери.Зна се добро да је Крсто био близак четницима и са њима имао сарадњу током рата.
 
Какви су то јадови и несрећници, расколници који величају НОБ док сеире на Крстовом гробу, а њега убише комнистичке звијери.Зна се добро да је Крсто био близак четницима и са њима имао сарадњу током рата.
Крсто је имао добру сарадњу са пројугословенским и просрпским Монархистима :)
 
Dobar covjek i veliki junak.

Negdje sam citao o tome kako ga je Mugosa ubio... mada mi se cini da je Krsto imao sansu da ubije Mugosu nekoliko puta ranije.

Krsto je ubio mladjanog drkosa Mugosu a kasnije su partizani 'junacki' ubili Krsta samoga,jer je komita ostao bez ijednog je***nog metka.
Veliki je covek bio Krsto Popovic.
 
У свим нормалним државама се сарадници са окупатором зову издајници!Шта је Крсто доли колаборациониста,јел де?

Veze ti nemas ko je Krsto i nemoj da mlatis ko k**rac po samaru o stvarima koje nemozes da shvatis.
Sa kojim okupatorom je Krsto saradjivao?
umesto da se seljacis i blamiras bolje da uzmes nesto da procitas..i tada ces da vidis kakva je srbenda bio komita..
 
IZA OGLEDALA

Đido i Krsto

Paradigma dvije Crne Gore. Đilas bez đilasovaca i Krsto bez sljedbenika je najtužniji kraj koji mogu dočekati velike istorijske ličnosti

dido-krsto-slika-42286.jpg
„Mrtvi žive dok ima živih koji misle o njima“

Šerbo Rastoder

serbo-rastoder-slika-2150.jpg
Autor je istoričar

Mrtvi žive dok ima živih koji misle o njima“, zapisao je Viktor Igo, dok je najpoznatiji predstavnik britanske romantičarske škole Tomas Karlajl tvrdio da istorija nije ništa drugo do sukob rulje sa istaknutim pojedincima – herojima te da je istorija svijeta samo jedna biografija velikih ljudi. U svom čuvenom predavanju O herojima, poštovanju heroja i herojskom u istoriji, objavljenom 1903. godine, Karlajl je pokazao da se njegovo shvatanje o herojima ne zasniva na istorijskim izvorima i njihovoj kritici već na subjektivnom poimanju njihovih života i uobličenih predstava o njima između mita i tradicije.
Navedeno stanovište je dovoljno inspirativno za promišljanje pitanja uloge heroja u crnogorskoj istoriji, mjesta ličnosti u njoj i načinu odabira junaka istorije. U tom smislu, teško da ima poučnijih primjera od odnosa prema dvjema istorijski značajnim ličnostima: Milovanu Đilasu i Krstu Popoviću. Naizgled nespojivo se u konačnom pretpranju ideoloških mašina na kraju pokaže veoma sličnim, a njihova sudbina poučnom i paradigmatičnom.

lg.php


Krsto Popović je tipičan proizvod Crne Gore XIX vijeka, heroj kojeg je samljeo ideološki žrvanj prve polovine XX vijeka i zbog toga je više ličio na "stranca" zalutalog u vremenu, nego na vlasnika svoje i tuđe sudbine. Popović je proizvod onog značajno manjeg dijela Crne Gore koja je pokušavala da "soj i čojstvo" sačuva u i uzdigne na nivo svetih principa smisla života, "zakletve i riječi" u pokušaju da od rijetkih primjera napravi opšte dobro. Zato je i bio čovjek ideje i akcije ali bez ideologije. Milovan Đilas je, pak, čovjek XX vijeka, proizvod ideologije i opsesije da svijet treba mijenjati po jedinstvenom obrascu u kojem je čovjek ništa a ideja sve. U tom procjepu između opsesije i ideologije u crnogorskoj istoriji se izgubio čovjek, mjeren po djelima a zamijenio ga je heroj obojen ideologijom.
Tek se odnedavno počelo razmišljati o ovim fenomenima. Dok najveći dio, inače inertnih, crnogorskih institucija čeka da ideološka veš mašina okonča potpuno ideološko pranje i "opere" njene najprljavije djelove, da bi onda trijumfalno "otkrile "otkriveno, ispričale ispričano, dotle se manji dio njih odvažilo da ubrza proces i pokuša da situira konkretne ličnosti u prošlost i sadašnjost, tako što će o njima javno progovoriti.
Nedavno održani naučni skup, u organizaciji DANU, o Krstu Popoviću nije toliko bio značajan po tome šta je rečeno, a objektivno rečeno je malo toga novog, koliko po tome koliko je ovaj događaj "prećutan" u crnogorskoj javnosti. Time je dat nemjerljiv doprinos stvaranju nove paralelne svijesti, one koja živi u tradiciji i narodu (na akademiji povodom godišnjice smrti i na pomenu bilo nekoliko hiljada ljudi) i one koja je oficijelna, kontrolisana i ideološki usmjerena. I dok je o Krstu održan naučni skup i objavljen zbornik radova na blizu 800 strana, stogodišnjica Đidovog rođenja bi očigledno protekla u "osluškivanju raspoloženja ideološke čaršije" od strane pozvanih institucija, da nije inicijative Filozofskog fakulteta o održavanju naučnog skupa krajem godine. Ali ostavimo "dokone naučnike neka kažu svoje", vratimo se Krstu i Đidu "junacima istorije" i pokušajmo ih staviti za isti kafanski sto.
Krsto je vojnik, Đido političar i ideolog. Krsto se zakleo kralju i domovini (rođen 1881.), Đido partiji i revoluciji (rođen 1911.). Obojica su dizali ustanke u Crnoj Gori u julu. Obojica su se borili protiv iste države ali sa različitim ciljevima. Jedan se oslanjao na Italiju, drugi na Rusiju. Cilj ustanaka nije bio toliko da uspiju, koliko da "svijet vidi šta se radi u Crnoj Gori". Za Krsta je Crna Gora bila sve, za Đida mješavina fatalizma, atavizma i junaštva. Krsto je Đidu dao sve najmilije (sina Nikolu koji je bio partizanski general, sina Radovana koji je poginuo na Neretvi), Đido Krstu optužnicu za ratne zločine u kojoj piše "žrtve-nepoznato", "oštećeni-nepoznato". Tako je Krsto postao "zločinac bez djela", dok se Đidu nije sudilo za "djela", već za riječi. Time je Đido "vraćen u istoriju", a Krsto "izbačen". Koliko god bili veliki za života, primjećuje se da nijesu imali nastavljače. Krsto je sve "svoje" poslao u partizane, neki od njih su postali i najviši partizanski funkcioneri (general Savo Čelebić, dr Niko Miljanići mnogi drugi). Inače, problem crnogorskog nacionalnog pokreta je bio u tome što je bio socijalno neobnovljiv, sa Krstom su (1941-1945) bili isti ljudi koji su sa njim bili i (1918-1922). U tom smislu, crnogorski nacionalni pokret je više bio savjet staraca nego borbeni eskadron mladih i poletnih romantičara. Đidovi partizani su pak bili mladi, poletni i borbeni. Na kraju su obojica ostali sami, po sopstvenom izboru. Krsto je u gudurama Cuca je osluškivao ima li potjere, dok je Đido uzalud tražio pogledom po dvorani hoće li ga podržati neko od saboraca i "zemljaka" koji su ga do juče divinizovali.
Đilas bez đilasovaca i Krsto bez sljedbenika je najtužniji kraj koji mogu dočekati velike istorijske ličnosti. To što je danas moguće pronaći više sljedbenika ovih ličnosti, nego u danima njihovog kraja je samo potvrda mišljenja da Crnogorci vole samo mrtve "heroje" i da im je uvijek tijesno ako su među živima. Krsto je ubijen od strane OZN-e marta 1947, Đido je umro prirodnom smrću u Beogradu 1995. Na Krstovom grobu je zalelekala majka ubijenog Raka Mugoše (...nije Krsto to što zbore, no je vitez Crne Gore), dok su Đida upokojili oni koji su prezirali njegovo revolucionarno djelo i optuživali ga da je tvorac "crnogorske nacije". Đidov životni put je bio bila krivudava ideološka meandra utopljena u lutanja XX vijeka, Krstov prava linija iscrtana u XIX vijeku.
„Mrtvi žive dok ima živih koji misle o njima“ su Igoove riječi koje imaju i danas puni smisao. Odnosno, Krsto i Đido su one ličnosti kojih ima više u tradiciji nego u istoriji, više u fikciji nego u životu. Svojim djelom i životom su očigledno nadživjeli sopstveni biološki nestanak.Da li ih uopšte treba vraćati u sjećanje? Zaslužuje li ih današnja Crna Gora? Mogu li se "rehabilitovati" Petrovići, a da se satanizuju oni koji su sve dali za njih? Teško, ako je "rehabilitacija" iskren čin oslonjen na čitanje istorije bez ideološki obojenih naočara, a moguće ako se radi o trulom političkom kompromisu sračunatom da traje onoliko koliko i elita na vlasti. Da li će u Crnoj Gori i dalje "heroji" umirati danom promjene vlasti, jer srećne zemlje češće mijenjaju vlast, a "heroje" rijetko ili nikako?

http://www.vijesti.me/kolumne/dido-krsto-kolumna-31273
 

Jedan od najbližih saboraca Krstovih, Jovan Vešović, povodom njegovog pogibija, sastavio je 1947. godine pjesmu:

Junačko je pleme naše,
napunilo zadnje čaše,
tvojom krvlju, njinom piću,
ti potonji Obiliću!

Tad su klanci ovi sivi,
pomračenje oćerali,
termopilski usklik vili,
crnogorskoj poklonili.

Đenerale, brigadire,
naše sablje zelenaške,
svjedočiće da još žive,
od Bojane pa do Pive.

Zakletva će biti vječna,
našem caru junačkome,
crnogorske boje stare,
čekaće nas da se jave.

Srpska vilo, oj kamenje,
mirno stojte, Krsta nema.
Jer ga ubi onaj koji,
leševe k'o krevet sprema.

U crninu Crna Goro,
ne mož danas crnja biti!
Kunemo se krstom časnim,
da ćemo te obnoviti.

Bezbožnici, janjičari,
viđeti će što si bila,
Krstova će duša slavna,
oroditi tvoja krila.

Polećećeš u visine,
i opet ćeš biti stara,
zaplakana moja zoro,
majko naša Crna Goro!
 
Poslednja izmena od moderatora:
Tragovi prošlosti: Bogić Keković, borac za nezavisnu Crnu Goru od 1918. do 1941.


Sedamnaest svatova i anđibula Milka. Zakletva ispod gusala i oružja predaka. Od Barjamovice do Gaete. Listajući dosije 20/144 u Državnom arhivu. U zatvor zato što se borio za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Jedan od junaka iz knjige Novaka Adžića… Piše Jovan Stamatović Nije kamenitom Crnom Gorom prošao ni jedan rat, a da pod njen ustanički i slobodarski barjak nijesu stupili Kekovići iz Zagarača. Sin uz oca, unuk uz đeda, kćer uz majku… Mnogi od njih nikad nijesu ni čuli za Perikla i njegove riječi da „tajna slobode počiva u hrabrosti“, ali su zato svi do jednog znali za onu mnogo ljepšu a crnogorsku – glavu za čast, a čast ni za glavu! To je ona lekcija koja se zauvijek nauči na očevom ognjištu. Onamo ispod gusala i oružja predaka. Balada o braći Ovu priču o Kekovićima iz Zagarača mogli smo početi i drugačije. Recimo ovako. Bila jedna četa. Sedamnaest partizana i jedna partizanka. I svi Kekovići. I svi rođeni u Zagaraču. I svi poginuli od Zagarača do Trsta. Veljko Mašov, Drago Mašov, Dušan Mitrov, Đorđije Mitrov, Božo Mitrov, Ristan Mitrov, Spasoje Milanov, Marko Milanov, Vladimir Milanov, Blagoje Mijajlov, Milutin Tomičin, Drago Jovanov, Zdravko Mijajlov, Savo Boškov, Šćepan Boškov, Ivan Boškov, Radomir Jovanov, Milka Božova… O 17 svatova i anđibuli Milki, koji su 1941, ispod Garča krenuli da se vjenčaju sa slobodom, ispjevano je mnogo balada. Međutim, nijedna od njih ne bi mogla ni početi bez Grahovske bitke, prve i druge Omer pašine godine i podviga Đikana Radeva, Mićana Petrova, Đurice Zekova,

Joksima Vasova, Anta Mićunova, Maja Zrnaljeva, Jovana Đukanova… Da nije bilo balkanskih, Prvog i Drugog svjetskog rata. Da nije bilo boraca za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru.



Jedan od njih je bio i Bogić Perov, potporučnik Crnogorske vojske, crnogorski patriota, ustanik, komita, zelenaš, politički emigrant u Gaeti, učesnik Božićnjeg i Petrovdanskog ustanka, dobrovoljac u balkanskim ratovima, učesnik Prvog svjetskog rata, pripadnik NOR-a od 1941. do 1945. Dva su razloga za skicu za portret ovog vojnika Krsta Zrnova – navršilo se 30 godina od njegove smrti, a drugi – u Državnom arhivu Crne Gore nalazi se njegov dosije (Okružni sud Cetinje V 144/1920, fascikla 110 – II do V 120/144) iz kojeg se vidi da su ga ondašnje vlasti teretile kao buntovnika, koji se za samostalnost Crne Gore borio „oružanim putem“. Patriota Ipak, najvjerniji portret ovog patriote dao je poznati istoričar Novak Adžić u knjizi „Borci za nezavisnu Crnu Goru 1918 – 1941“. Bogić Perov Keković je rođen 1896. u Zagaraču, a umro 22. februara 1982, piše Adžić. Bio je žestoki protivnik odluka nelegalne i nelegitimne tzv. Podgoričke skupštine iz novembra 1918. kojima je Crna Gora nasilno prisajedinjena Srbiji. Bogić Keković je bio crnogorski rojalista, monarhist. U vrijeme 1918. živio je u Bajramovici. Učesnik je Božićnjeg i Petrovdanskog ustanka 1919. protiv srpske okupacije i aneksije Crne Gore, koji je podignut pod vođstvom Krsta Popovića. U Božićnjem ustanku Bogić Keković je pripadao Komansko-zagaračkim ustaničkim snagama koje su učestvovale u oružanim sukobima i pokušaju oslobađanja Cetinja 6. i 7. januara 1919. Gospodin Adžić ističe da se Bogić Keković nakon sloma ustanka odmetnuo u komite. Sredinom februara 1919. iz Zagarača je stigao u crnogorski ustanički izbjeglički logor, odakle se brodom prebacio za Brindizi, a potom za Gaetu. U Gaeti je u sastavu Crnogorske vojske u egzilu bio vodnik. Iz Italije se vratio jula 1919. U ekspediciji Krsta Popovića je aktivno učestvovao u podizanju Petrovdanskog ustanka. Srpske okupacione vlasti proglasile su ga 1919. za odmetnika. Komita i ustanik Bogić Keković je, nastavlja Adžić, komitovao sve do kraja januara 1920. kada je uhapšen od strane srpskih odreda i utamničen u cetinjski zatvor. Državni tužilac Karljevine Srba, Hrvata i Slovenaca je početkom avgusta 1920. protiv njega i još 135 crnogorskih slobodara i patriota podnio tužbu optužujući borce protiv nasilne aneksije Crne Gore za rušenje pravnog sistema Kraljevine. U obrazloženju ove optužnice za njega se kaže da je bio u odmetništvu od februara 1919. „u namjeri da se silom oružja bori za prevrat u ovoj pokrajini i odvajanje iste od njene državne cjeline“, te da je „bio u Italiji i otuda poslat da djeluje u cilju prevrata. Ranjen je odmah po dolasku u svom selu negdje jula mjeseca prošle godine“. Keković je, ističe se dalje, u zatvoru bio od februara do kraja decembra 1920. Kao politički zatvorenik, zato što se borio za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Na osnovu rješenja Okružnog suda, na Cetinju od 21. decembra 1920. godine, na Bogića Kekovića i brojne druge crnogorske patriote koji su bili utamničeni odnosio se ukaz o pomilovanju regenta Aleksandra Karađorđevića od 30. novembra 1920, tako da je on oslobođen krivične odgovornosti i pušten na slobodu.



Adžić dalje ističe da je tokom komitovanja Bogić Keković bio u ustaničkim jedinicama Krsta Popovića i Sava Čelebića, a od 1923. do 1941. crnogorski federalist. Od 1941. do 1945. bio je učesnik NOR-a, odlikovan i primao boračku penziju. Crna Gora je dar Kažu da se sloboda uvijek iznova osvaja. Zna to dobro i Bogićev sin Vladimir, koji nastavlja očevim stopama. Inače, Vladimir Keković je javnosti poznat kao šef tajne policije za vrijeme AB revolucije, ali i kao čovjek koji je nakon „događanja naroda“ otvoreno govorio i pisao o scenarijima za rušenje Jugoslavije i Crne Gore. * * * Vladimir Keković ovih dana priprema novu knjigu. I ona će, naravno, biti okrenuta Crnoj Gori – njegovoj najvećoj ljubavi. Zato nije ni čudo što često kaže da se „ne slaže“ sa onim riječima Veljka Vlahovića da je „Crna Gora i dar i prokletstvo“. - Nezavisna i samostalna Crna Gora u kojoj živimo je samo dar – kaže slikovito.

Riječ vojvode Petra Vukotića

U narodu se još pamti kako jedno vrijeme u Crnoj Gori niko nije mogao poreći riječ vojvode Petra Vukotića – tasta knjaza Nikole. Kažu da mu je takva ovlašćenja dao lično Gospodar… U feljtonu „Iskre narodnog duha“ Pavle Jovanović piše da je vojvoda Petar samo sa jednom riječju mogao da promijeni čak i zakon. Anto Mićunov Keković, vojnik Komansko-zagaračkog bataljona, nenaviknut na vojničku disciplinu, nije mogao da otrpi šamar ministra vojnog Mitra Martinovića i zbog toga je dopao ćelije, piše on. Ubrzo je donesen zakon – ako vojnik udari starješinu da se strijelja. Kad je to čula Antova majka Zorica zakucala je na vrata vojvode Petra. Vojvoda se uputio Gospodaru koji je prihvatio da se promijeni zakon po kojem starješina nije smio prići vojniku bliže od tri koraka. Vojvodina riječ je spasila Antov život, a on je kasnije postao barjaktar. Neki kažu da je Anto ustvari imao sukob sa ministrovim bratom Petrom… Riječ Bogića Kekovića Riječ se u Crnoj Gori cijenila otkad je svijeta i vijeka. Data riječ je bila svetinja. I riječ Bogića Kekovića je bila tvrda kao kamen. Ona je književniku Milošu Radusinoviću poslužila da o njoj napiše zapaženu priču. Imao je Bogić veliko imanje, iz koga, kako se govorilo, nikada nijesu „mogla izaći dva oka“. Veliko živo, žito, mrs, guvno, voda, staje, konj sedlanik, složna familija, stopanica za primjer, kuća odžaklija. Govorilo se – pola sela je njegovo. Ipak, Bogić se jednom izrekao: „Kakvo imanje, kakva zaludnja muka, odavde treba bježati. Sad bi ga kome drago dao za stotinu dinara!“ Jedan od onih koji su ga slušali, nije se dugo dvoumio – evo 100 dinara! Daj ruku pred ljudima! Bogić je za trenutak shvatio šta je rekao, da je sve što ima dao za bagatelu, ali dao je riječ koju ni za spas porodice nije htio povući. - Može mu biti. Riječ je riječ. Ni ja žensko ne bih lagala – podržala ga je supruga Ćetna.
 
Srbin koji se borio za nezavisnu Crnu Goru, to je lepo.
To treba obiljeziti ne samo u Crnoj Gori, vec i u Srbiji!!! :lol:

није се борио за независну Црну Гору, борио се за уједињење са Србијом- али на истим основама (федерализам), а не кроз просто припајање. био је Србин, антикомуниста, и частан официр веран краљу Николи и краљу Александру.
 
није се борио за независну Црну Гору, борио се за уједињење са Србијом- али на истим основама (федерализам), а не кроз просто припајање. био је Србин, антикомуниста, и частан официр веран краљу Николи и краљу Александру.

Tako je.
Borio se za cast i slobodu CG i njeno ujedinjenje sa Srbijom na ravnopravnim osnovama kao federalna jedinica a protiv nasilne aneksije i pripajanja.
Bio je istinski junak i častan čovjek i vrlo poštovan u cijeloj CG.

Ovako majka oplakala svoga sina jedinca-Raka Mugošu:

»Rekoh li ti sine Rako/
Krsto Zrnov nije svako/
Nije Krsto sto mu zbore/
No je Vitez Crne Gore/
Lakše ćete žalit Majka/
jer pogibe od junaka«


A ovako narod pjeva:
 
Poslednja izmena:

Back
Top