bRu zLi
Poznat
- Poruka
- 9.401
Psihološka nauka raspolaže znanjima koja su plod istraživanja i sučeljavanja različitih pogleda na odnos između ranog emotivnog vezivanja u detinjstvu i kasnijih partnerskih odnosa. Ta saznanja mogu da nam budu od koristi da osvestimo svoj put ljubavi i nađemo prečice.
Jedna od važnih postavki teorije emotivne vezanosti koju je izneo britanski psiholog Bowlby, kaže da vezanost nije ograničena samo na detinjstvo već da taj sistem nastavlja da deluje tokom celog života. Ponašanje vezanosti ostaje unutar ličnosti i određuje načine na koje će ona stupati u emotivne veze u svom daljem životu. U tom smislu, teorija vezanosti deli sa psihoanalitičkom teorijom stanovište da je prvi odnos vezanosti slika kasnijh odnosa.
Pretpostavlja se da vezanost za roditelje, iz detinjstva, leži u osnovi kasnijih mogućnosti za stvaranje emotivnih veza kao i u osnovi čitavog niza problema koji se, na tom polju, javljaju kod odraslih. Deca procenjena kao nesigurana u svojoj vezanosti za roditelje, lošije se snalaze u kasnijim odnosima sa odraslim i vršnjacima.
Bowlby je pretpostavljao da prilikom stvaranja partnerskih emotivnih odnosa u odraslom dobu, emotivni partneri preuzimaju poziciju primarnih figura vezanosti (roditelja ili najbližih osoba). Prema tom stanovištu, dete dolazi na svet sa genetičkom predispozicijom da razvije načine ponašanja koji će, u odgovarajućoj sredini, rezultirati održvanje veće ili manje blizine onoga ko se o detetu stara. Težnja održavanja blizine ima funkciju zaštite deteta. Ako odnos vezanosti u ranom detinjstvu ne obezbedi osećaj sigurnosti, prijatnosti, pripadanja, osoba se neće sa poverenjem ukuljučivati u druge aktivnosti koje omogućava postojanje sigurnog oslonca. To je kriterijum po kojem se odnos vezanosti razlikuje od drugih emocionalnih veza.
Za razliku od rane vezanosti za roditelje, odnosi vezanosti sa emotivnim partnerom u adolscenciji i odraslom dobu su više obostrani, u smislu da svaki član služi i kao onaj ko pruža i onaj koji prima brigu i sigurnost. Druga razlika je u činjenici da partnerski odnos uvek uključuje i seksualnu privlačnost. Pored toga, deca imaju težnju, koja je urođena, da se vezuju za svoje roditelje. Odrasli se razlikuju po mogućnosti da sami biraju da li će stupiti u emotivnu vezu ili ne. Izbegavanje emotivnih veza može proizlaziti iz straha od bliskosti ili od nedostatka želje da se ostvari bliskost sa drugom osobom.
Sigurnost ili opasnost situacije kao i dostupnost figure vezanosti ne procenjuju se svaki put ponovo. Kroz stalne razmene sa svetom, dete stvara sve složenije unutrašnje predstave o svojoj figuri vezanosti. Te predstave nisu samo jednostavne, pasivne slike, već imaju mogućnost menjanja.
U svojim posmatranjima ponašanja deteta u prirodnom, kućnom okruženju, Ainsnjorthova je zapazila da, kada deca jednom postanu pokretna, koriste majku kao bazu sigurnosti sa koje istražuju okruženje. Roditelj tako dobija značaj kao sredstvo održavanja i širenja detetove spremnosti da bude radoznalo i istražuje svoju okolinu.
Teorija vezanosti nastala je iz posmatranja kako se ponašaju odojčad i mala deca koja su, na određeno vreme, odvojena od majke ili su, uz majku, u prisustvu nepoznate osobe. Deca su se ponašala različito. Ponašanje je zavisilo od već izgrađenog odnosa sa majkom. Odnosno, od toga kako se majka prema detetu ponašala od njegovog rođenja.
Analizom rezultata došlo se do opisa tri osnovna oblika veze između deteta i majke ili druge osobe najbliže detetu.
Poslednja izmena: