Parastos zrtvama madjarskih fasista-genocid Madjara nad Srbima

FataMorgen

Legenda
Poruka
64.174
Novi Sad obeležio godišnjicu racije
21. januar 2011. | 13:12 | Izvor: Tanjug | Foto: RTV, Beta
novosadska racija spomenik NOVI SAD -

"Neka sećanje na žrtve racije služi slobodi i miru, napretku i ljudskim pravima, nacionalnoj ravnopravnosti, solidarnosti i demokratskim društvenim odnosima", rekao je gradonačelnik Novog Sada Igor Pavličić obeležavajući 69. godišnjicu Novosadske racije.
...

Na spomenik "Porodica" vence su, osim predstavnika grada, položile i delegacija Skupštine Vojvodine, ambasador Izraela u Srbiji, porodice žrtava, predstavnici Jevrejske zajednice Novog Sada i Srbije, Romske zajednice i drugi.

"U višenacionalnoj sredini kakva je naša i u istorijskim okolnostima kakve su naše, pogotovo je važno da se nikad ne smetne s uma zločin po osnovu narodnosne, verske ili jezičke različitosti i da se nikad ne da izvinjenje nečemu što podstiče razdor ili mržnju koji pripremaju takav zločin", reči su kojima je gradonačelnik Novog Sada odao počast žrtvama racije u Novom Sadu, Šajkaškoj i Bečeju koje su 1942. godine ubili pripadnici tadašnje fašističke mađarske vojske.
pomen-novosadska-racija_500x330.jpg

Samo u Novom Sadu živote je izgubilo više od 1.300 građana, među kojima je bilo čak 168 dece.

Polaganjem venaca 69. godišnjicu njihove smrti obeležili su i predstavnici Skupštine Vojvodine, jevrejske zajednice Novog Sada i Srbije, ambasador Izraela, porodice žrtava i drugi, a ispratili su ih i brojni građani Novog Sada.

Stihovima "Dunavske elegije" glumci Maja Brukner i Saša Stojković podsetili su okupljene na misao da reka i vreme protiču, a da se gradovi menjaju jer ih čine ljudi.

U obeležavanju godišnjice Novosadske racije učestvovali su i hor "Novosadski nonet", kao i hor Jevrejske opštine "Hašira".

Vrhovni rabin Srbije Isak Asiel izgovorio je molitvu i pozvao narode da žive mirno i srećno.

"Mi nismo ptice koje mogu da pobegnu, mi smo ljudi i naše je da budemo ono što je najteže, ljudi – svakog dana, svakog trenutka. Neka on ko čini milost u visinama učini milost i nama ovde i sada. Amen", rekao je vrhovni rabin.

Godišnjicu racije zasebno će u nedelju obeležiti Eparhija bačka zbog, kako su naveli, nepoštovanja dogovora o načinu molitvenog obeležavanja, zbog prećutnog ukidanja Komisije za obeležavanje i učestalog jednostranog menjanja datuma podsećanja na Novosadsku raciju. Predstavnici Jevrejske zajednice prisustvovaće i tom obeležavanju u nedelju.

Pravoslavna Eparhija bačka, koja je prethodnih godina učestvovala u zajedničkom pomenu žrtvama racije, ovoga puta pomen će održati u nedelju, 23. januara, jer, kako je ranije saopšteno iz te eparhije, gradske strukture nisu ispoštovale dogovor "o načinu molitvenog obeležavanja racije".

Predstavnici Jevrejske zajednice, kako su najavili, učestvovaće i na komemorativnom skupu u nedelju, koji će biti održan u podne, na Keju žrtava racije.

Njegovan: Genocidni karakter Racije

"Danas se zna gotovo sve o tom zločinu, to jest dovoljno da se jasno odredi njegov genocidni karakter", rekao je istoričar, doktor Drago Njegovan, na predavanju u Muzeju Vojvodine, gde se tradicionalno obeležava sećanje na najtužnije događaje u istoriji našeg grada.

Da li ce neko Madjarsku prozvati da odgovara za genocid? :eek:
 
Poslednja izmena:
BROJ ŽRTAVA FAŠISTIČKE RACIJE U NOVOM SADU
From Elmundosefarad
Jump to: navigation, search

Aleksandar Veljić


BROJ ŽRTAVA FAŠISTIČKE RACIJE U NOVOM SADU


O zločinu „racija“ posle Drugog svetskog rata ostale su brojne nedoumice, pre svega o identitetu i broju stradalnika. Izveštaj državne Anketne komisije, objavljen 1946. doneo je prve zvanične podatke o počinjenim zločinima mađarskih fašista. Pojedincima su po selima ubrzo po objavljivanju, poslane instru-kcije da tu publikaciju donesu i ostave u lokalne komitete. To je bio prvi pokušaj sakrivanja podataka o broju žrtava fašističkog januarskog pogroma. Taj broj je u tom prvom zvaničnom osvrtu na „raciju“ iznosio 1.040 žrtava u Novom Sadu.

Vremenom se od broja 1.040 (ili „preko hiljadu“ kako se neretko govorilo) dodatnim identifikacijama došlo do brojke od 1.246 žrtava u Novom Sadu, a kasnije se neretko pominjalo „preko 1.300 žrtava“. Žrtve u drugim mestima nisu ni pominjane. Zato nam je sveta dužnost da sada, jednom za svagda izmenimo zvaničnu brojku za Novi Sad koja je značajno umanjena.


Nedostatak sveobuhvatne ankete


Nikada posle rata nije sprovedena sveobuhvatna anketa i analiza svih iskaza o počinjenoj „raciji“ u Novom Sadu, Bečeju i šajkaškim mestima, što je sasvim očigledno iz neujednačenih podataka o žrtvama u nekoliko različitih pisanih izvora i onih koje su ostale u sećanjima. Nekoliko primera o pojedincima koji nisu ušli u zvaničnu evidenciju žrtava to rečito svedoče.

Godine 1967. Miloš Lukić je napisao knjigu „Ne-mirno ognjište: Zapisi iz prošlost Sremske Kamenice“. Na kraju knjige navodi spisak žrtava rata u Srem-skoj Kamenici. Pažljivom oku čitaoca neće promaći da je u Novom Sadu u fašističkoj „raciji“ ubijena Dragica Marić. Ova žena, poreklom iz Sremske Kame-nice, nigde se ne vodi kao žrtva u spiskovima.

Isti je slučaj Ota Dajča. O tom čoveku nema ni traga u zvaničnoj statistici.Sećanje 93-godišnje Novosađanke, obnarodovano u članku najboljeg istraživačkog novinara 2007. Igora Mihaljevića, otrglo je Ota Dajča od zaborava! Primer rabina Dajča nanovo dokazuje nesistematičan, nekoordiniran pristup u prikupljanju podataka o žrtvama genocida iz 1942. Stiče se gorak utisak da se namerno radilo na tome da se zataška veliki broj stradalnika. Koliko je još neotkri-venih, zaboravljenih žrtava i koliko njih će pasti u zaborav odlaskom jedne generacije?

Iskaz koji je jedna Novosađanka dala marta 1943. u Beogradu navodi događaje vezane za „raciju“. Bivša opštinska službenica znala je identitet 32 žrtve i 10 bezimenih srodnika. Posebno je istakla jednu brojnu porodicu koja je do poslednjeg člana iskorenjena. Prava je dragocenost što se Vera Sotirović setila ime-na koja ne postoje u drugim izvorima, na primer sto-matologa Đure Štrasera. Iz tog primera je očigledno da se preko pojedinačnih svedočanstava i sećanja - da su posle rata zapisana, sistematizovana i obrađena - moglo doći do bitnih podataka o žrtvama januarskog genocida i tačnije utvrditi njihov stvarni broj!


Najstarija svedočanstva o broju pogubljenih


„Srbi u ‘Južnoj Mađarskoj’“, nepotpisan tekst koji deluje kao sveobuhvatan obaveštajni izveštaj, predstavlja jedno od najstarijih svedočanstava o broju pogu-bljenih. Izveštaj, napisan 1942. precizira da je ukupno 7.000 ljudi palo u takozvanim januarskim racijama. Polovina dokumenta govori o tome kako je izvedena „januarska racija“ u Novom Sadu. Posebno naglašava činjenicu da je sistematski sprovedena. U dokumentu se, nažalost, ne navodi približan broj novosadskih žrtava, ali postoji spisak 58 osoba, pa tako recimo i dva člana porodice Atanacković koji se nigde ne pominju u zvaničnim podacima.


Slučaj porodice Atanacković nije jedinstven. Godine 1979. u knjizi „Više od života“, u kojoj je opisala tok rata i razvoj događaja u Bečeju, autor Vida Brčin, uzgredno je pomenula stradanje porodice Mal-baški. Šest članove te porodice pogubljeno je u ja-nuaru u Novom Sadu. Čak ni u kasnijoj, relativno sveobuhvatnoj knjizi o „raciji“, u kojoj je Zvonimir Golubović 1992. naveo identitet stradalnika u Novom Sadu, ne pominje se ni jednom rečju porodica Malbaški!

Neujednačene brojke


Najstariji domaći posleratni zvanični izvor o broju ubijenih datira iz juna 1947. Do 19. juna te godine zvanični organi su utvrdili poimence 1.040 novo-sadskih Jevreja i Srba ubijenih u „raciji“. Međutim, imajući u vidu nagli prestanak rada anketne komisije (koji se nastavio tek 50tih godina prošlog veka) i mnoge propuste u načinu prikupljanja, beleženja i obrade informacija, zvanični podaci socijalističke Jugoslavije se moraju uzeti sa rezervom. Frustracije i nedoumice koje su obuzimale ovog istraživača izazivane su oprečnim, neujednačenim informacijama u različitim izvorima.

Jedan od najstarijih domaćih izvora o broju ubijenih u „racijama“ nalazi se u članku „Slobodne Vojvodine“ objavljenom 25. januara 1944: „Tri hiljade iznakaženih i do gola opljačkanih leševa Novosađana primili su hladni talasi Dunava. Tri i po hiljada ubijenih u Žablju, isto toliko ubijenih i bačenih u Tisu u Čurugu, stotine i stotine poubijanih u mnogim drugim mestima – to je krvavi bilans vartolomejskih noći, priređenih po Hortijevom nalogu pre dve godine u Bačkoj“.

Mađarsko odeljenje za nacionalne manjine je to-kom rata evidentiralo ukupno 8 do 10.000 pogubljenih u fašističkoj „raciji“. Šef nemačke policijske bezbe-dnosti dostavio je 25. februara 1942. izveštaj Ministarstvu spoljnih poslova u Berlinu o stanju u Bačkoj. Na osnovu izjava zvaničnika mađarske vlade, SS pukovnik Minberg je napisao da su mađarski žandari u celoj Šajkaškoj ubili šest do sedam hiljada Srba sa ženama i decom, a u Novom Sadu, gde su „ustanici“ navodno otvarali vatru, ubijeno je 1.800 Srba sa ženama i decom.

Živan Kumanov je 1960. u Zborniku Matice srpske za društvene nauke izneo sledeću brojku: „Racija“ je izvršena i u Novom Sadu od 21. do 23. januara, gde su ubili preko 2.000 ljudi“. Iste godine je Insitut za istoriju u Novom Sadu objavio knjigu o Vojvodini u ratu i socijalističkoj revoluciji, u kojoj se navodi da je počinjena „genocidna operacija, pod nazivom „racija“ dovela do toga da je „od 21. do 23. januara usmrćeno i bačeno pod led Dunava blizu 2.000 lica – Srba i Jevreja“.


U knjizi „Igre na obali Dunava“ Ivan Ivanji se pri-seća detinjstva u Novom Sadu i „racije“: „U januaru 1942. šest hiljada ljudi je ubijeno upravo na ovoj dunavskoj plaži. Datuma se tačno sećam zato sto sam sutradan napunio trinaest godina“.

„Bez suda i ikakvih pravnih formalnosti, po naho-đenju vojnih i policijskih rukovodilaca na terenu, lokalnih funkcionera okupatorskog režima, te njihovih saradnika i pomagača, po mestima Šajkaške se ma-sovno hapsilo, maltretiralo, a na kraju streljalo... U danima od 21. do 23. januara ovde je usmrćeno i bačeno pod led Dunava blizu 2.000 lica – Srba i Jevreja“ (Vojvodina u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji 1941-1945, knjiga 25).

Novosadski Nemci, uznemireni pogromom, zatra-žili su zaštitu matične zemlje. U tom cilju je Novi Sad posetio službenik nemačkog konzulata u Segedinu, Kampf. U izveštaju je preneo ono što je video i čuo. Izveštaj je napisan u Segedinu 31. januara 1942! U zaglavlju stoji odrednica „Nemački konzulat XII/76, Nemačkom poslanstvu u Budimpešti”. Najstariji do-kument o „raciji” u Novom Sadu čuva se u nemačkom državnom vojnom arhivu (Bundesarchiv-Militarar-chiv), i to u Fondu vojno - obaveštajne službe (Abwehr), folija RW 5-Ausland - Abwehr/Ausland VI, v. 476-Jugoslawien. Tako bitan dokument kao da je nekako promakao i državnim organima i svim posleratnim istraživačima o „raciji“. U njemu je Kampf između ostalog napisao: „21. ovog meseca ma-đarska žandarmerija u saradnji sa vojskom preduzela je pretres stanova i hapšenja, kao i prva streljanja, što se ni idućeg dana nije znatnije povećavalo. Broj onih koji su tim merama bili pogođeni bio je trenutno mali... 23. i 24. dogodilo se na stotine streljanja. Ko je od ranije bio sumjiv, poznat kao vodeći Srbin ili komunista, ko je bežao ili nije na poziv odmah izvadio ruke iz džepova, bio je na mestu streljan. Takođe, ni-su pošteđeni ni žene ni deca. Tri žene, ranije nemačke državljanke, od kojih je jedna bila udata za Jevrejina a druge dve za Srbe, streljane su u svojim stanovima pored svojih muževa. Na isti način pobijeno je i 13 ruskih emigranata, pripadnika Vrangelove armije, o kojima imam spisak, sa njihovim rođacima. Ukupno treba da je streljano preko 3.000 ljudi, od toga 800 Jevreja. Tačna provera privremeno nije mogućna. Kada mi je, još pre mog odlaska iz Segedina, od strane komandanta korpusa i zatim u Novom Sadu od mađarskih štapskih oficira priznato nekih 2.300 stre-ljanih, od toga 800 Jevreja, mora biti broj mrtvih, u stvari, mnogo veći. Kuće, naročito vile i letnjikovci naseljeni Jevrejima, stoje prazne, jer su njihovi ukućani svi do jednoga mrtvi“.

Najmanje 3. 000 žrtava



Memorijalni muzej Holokausta Sjedinjenih Država u Vašingtonu u „Enciklopediji o Holokaustu“ navodi da su „januara 1942. mađarske vojne jedinice pobile 3.000 Jevreja i Srba u Novom Sadu, glavnom gradu jugoslovenske teritorije koju je pripojila Mađarska“.

Broj ubijenih Novosađana mogućno je utvrditi na osnovu memoara doktora Deaka, članka u „Slobodnoj Vojvodini“ iz 1944. i činjenica iznetih u najstarijem dokumentu o „raciji“ - izveštaju nemačkog konzula. Novosadska racija odnela je najmanje 3.000 ljudskih života.


Više od tri hiljade





 
Na Božić istrebljeno selo

U Topalovom magacinu, na mestu gde su mnogi Čuružani izgubili glavu tokom zloglasne racije 1942, koja je zbrisala trećinu žitelja ovog bačkog sela,

na Badnji dan je prvi put održan parastos žrtvama stravičnog pogroma što ga sprovedoše mađarski fašisti na području Šajkaške. Ko ne zna, ne bi mogao ni da nasluti da se iza skromne fasade u centru sela, koja se gotovo ni po čemu ne izdvaja od drugih, krije jedno od tri stratišta. A, sudeći po žamoru gomile pred parastos, ne znaju to čak ni mnogi Čuružani srednjih godina, koji su zapitkivali one starije: “Zar je moguće da su ih ovde ubijali? Pa, svaki dan ovuda prolazim.“ O mlađima da i ne govorimo, njih su u školi malo šta naučili o strašnom zločinu koji se odigrao u njihovom naselju. Valjda u istorijskim čitankama nije bilo dovoljno mesta, pored tolikih (ne)bitnih događaja negde na drugom kraju planete…
Sve je prepušteno usmenom predanju preživelih, koji su godinama primoravani na ćutanje. A onda, kada ih je konačno neko javno upitao za te događaje, reči su izbile iz njih poput bujice, dajući gnusnom zločinu mađarskih fašista lik, ime i prezime, kako pobijenih, tako i njihovih krvnika. Upravo te reči su iznova odzvanjale zidovima Topalovog magacina, koji i danas izgleda zlokobno autentično kao i pre 69 godina, dok je stotinak okupljenih Čuružana što su došli da se poklone senima nevino stradalih slušalo tužna svedočanstva onih koji su tog januara 1942. izgubili najmilije, u nagrađivanoj drami Radio Novog Sada “Racija” iz 1986. A među njima i starci koji su u vreme racije bili tek mališani i neki novi klinci, koji o nesreći što je zadesila njihovo mesto i najveći deo Bačke tako otvoreno slušaju možda i prvi put. I začudo, tako netipično ovom narodu koji je prečesto sklon da prećutkuje bitno a do ivice perverzije i neukusa glorifikuje i preuveličava nebitno, čitav događaj je osmišljen neobično skromno i skladno, bez suvišnih detalja i patetike. U organizaciji Memorijalnog društva “Racija 1942”, parastos nevino pobijenima u čuruškoj raciji služili su protonamesnik Petar Trivunović i jerej Slobodan Lazić, da bi nakon toga autor knjige “Istina o novosadskoj raciji” Aleksandar Veljić prisutnima čitao Kadiš - jevrejsku posmrtnu molitvu. Tekst je pročitan i na hebrejskom i na srpskom, prvi za poslednjih 69 godina, otkako je u Čurugu pobijeno svih stotinak Jevreja, koliko ih je živelo u ovom selu. Potom je nastupio Inkluzivni mešoviti hor “Ison”, predvođen Mišom Blizancem. Ipak, nekako najdublji utisak na okupljene ostavio je desetominutni dokumentarac “Spomenik” iz 1967. Miroslava Antića, potresna priča o posleratnoj ljubavi Srbina i Mađarice, koji su spremni da se odreknu sopstvenog komfora da bi uzeli kredit za podizanje spomenika žrtvama racije na keju u Novom Sadu. Naravno, u Mikinom ironičnom stilu, par traži od Komunističke partije da im bude žirant. Iste one koja je, skupa sa ideološki sličnim posleratnim državnim vrhom u susednoj Mađarskoj, godinama činila sve da što više zataška stvarne razmere jednomesečnog genocida nad domicilnim življem u južnoj Bačkoj. I zaista, spomenik “Porodica”, besmrtno delo Jovana Soldatovića, na kraju je i podignut, da opominje i podseća na ratno bezumlje u kome život previše često gube nevini. Da se ne zaboravi, baš kako je glasio i moto čuruškog parastosa: “Umesto minuta ćutanja – sati sećanja na žrtve racije”.
Nakon okršaja partizana i mađarske okupacione vojske u Žabaljskom ritu i povlačenja malobrojnih preživelih prema Čurugu, zloglasna i, kako je kasnije dokazano, odranije pripremana racija počela je 4. januara uveče; upravo u ovom mestu. Prvo su pohapšeni ugledniji i imućniji meštani i zemljoposednici i tokom prva dva dana je u seoskoj školi i tri magacina svirepo mučeno i pobijeno oko 70 ljudi, da bi na Badnji dan, 6. januara 1942. počela masovna hapšenja i streljanja Čuružana. Pokolj je trajao do 17. januara i samo u Topalovom magacinu pobijeno je preko 500 ljudi, a leševi su potom odvoženi na dolmu van sela i bacani u zaleđenu Tisu, da im se ni dan-danas grob ne zna. Do sada su pouzdano identifikovane 1.292 žrtve racije u Čurugu, dok podaci Memorijalnog društva “Racija 1942” govore o čak 3.500 pobijenih Čuružana i njihovih gostiju tokom božićnih praznika, među kojima je i 80 dece mlađe od 15 godina i 40 meštana starijih od 70 leta. Racija je nastavljna tokom čitavog januara i svoj zločinački krvavi trag je ostavila duž čitave južne bačke – u Čurugu, Žablju, Đurđevu, Gardinovcima, Vilovu, Loku, Titelu, Mošorinu, Šajkašu, Kisaču, Srbobranu, Temerinu, Bečeju i Novom Sadu. Potpune razmere ovog zločina Hortijevih fašista ni danas nisu pouzdano utvrđene. Prema podacima do kojih je tokom rata došao narodni poslanik Endre Bajči Žilinski, koji je pitanje odgovornosti za zločin iste godine pokrenuo u Mađarskom parlamentu da bi svoju odbranu dostojanstva i prava žrtava racije na kraju platio glavom, januarska racija 1942. odnela je najmanje 12.763 nevine, civilne žrtve.
Aleksa Grubeša

Čiplić: Žrtve su temelj ove države

Parastosu su se odazvali i ministar za ljudska i manjinska prava Svetozar Čiplić, čija je majka Čuružanka, kao i predstavnici SPO: pokrajinski poslanik Milan Đukić i novosadskih odbornik Nemanja Starović. U izjavi za “Dnevnik”, Čiplić je poručio da nevino stradali nikada ne smeju biti zaboravljeni jer je njihova žrtva temelj svega što danas imamo, kao i da zločin ne može ostati nekažnjen. Na pitanje označava li njegova podrška ovakvom obeležavanju racije, uz najavu Jevrejske zajednice da će ove godine pogrom prvi put obeležiti na mnogima nepoznatom velikom stratištu – novosadskom Štrandu, početak nešto drugačijeg odnosa države prema događajima o kojima đaci uče manje nego o Kristalnoj noći, ministar je rekao da bi voleo da ovo bude početak učenja istorije na kojoj počiva i država i lokalna zajednica.
- Spadam u one koji o raciji znaju mnogo, ali, nažalost, ne iz školskih udžbenika. Ipak, verujem da bi ovo mogao biti početak drugačijeg pristupa jer sve što nam se dešavalo mora da načini zajednicu kojom će biti zadovoljni svi njeni gađani, bez obzira na to kojoj nacionalnoj zajednici pripadaju. Da bismo to postigli, moramo biti dostojanstveni i da se prema onome što je temelj ove države, a ove nevine žrtve to jesu, odnosimo s pijetetom – poručio je Čiplić.
 
Na Božić istrebljeno selo

U Topalovom magacinu, na mestu gde su mnogi Čuružani izgubili glavu tokom zloglasne racije 1942, koja je zbrisala trećinu žitelja ovog bačkog sela,

na Badnji dan je prvi put održan parastos žrtvama stravičnog pogroma što ga sprovedoše mađarski fašisti na području Šajkaške. Ko ne zna, ne bi mogao ni da nasluti da se iza skromne fasade u centru sela, koja se gotovo ni po čemu ne izdvaja od drugih, krije jedno od tri stratišta. A, sudeći po žamoru gomile pred parastos, ne znaju to čak ni mnogi Čuružani srednjih godina, koji su zapitkivali one starije: “Zar je moguće da su ih ovde ubijali? Pa, svaki dan ovuda prolazim.“ O mlađima da i ne govorimo, njih su u školi malo šta naučili o strašnom zločinu koji se odigrao u njihovom naselju. Valjda u istorijskim čitankama nije bilo dovoljno mesta, pored tolikih (ne)bitnih događaja negde na drugom kraju planete…
Sve je prepušteno usmenom predanju preživelih, koji su godinama primoravani na ćutanje. A onda, kada ih je konačno neko javno upitao za te događaje, reči su izbile iz njih poput bujice, dajući gnusnom zločinu mađarskih fašista lik, ime i prezime, kako pobijenih, tako i njihovih krvnika. Upravo te reči su iznova odzvanjale zidovima Topalovog magacina, koji i danas izgleda zlokobno autentično kao i pre 69 godina, dok je stotinak okupljenih Čuružana što su došli da se poklone senima nevino stradalih slušalo tužna svedočanstva onih koji su tog januara 1942. izgubili najmilije, u nagrađivanoj drami Radio Novog Sada “Racija” iz 1986. A među njima i starci koji su u vreme racije bili tek mališani i neki novi klinci, koji o nesreći što je zadesila njihovo mesto i najveći deo Bačke tako otvoreno slušaju možda i prvi put. I začudo, tako netipično ovom narodu koji je prečesto sklon da prećutkuje bitno a do ivice perverzije i neukusa glorifikuje i preuveličava nebitno, čitav događaj je osmišljen neobično skromno i skladno, bez suvišnih detalja i patetike. U organizaciji Memorijalnog društva “Racija 1942”, parastos nevino pobijenima u čuruškoj raciji služili su protonamesnik Petar Trivunović i jerej Slobodan Lazić, da bi nakon toga autor knjige “Istina o novosadskoj raciji” Aleksandar Veljić prisutnima čitao Kadiš - jevrejsku posmrtnu molitvu. Tekst je pročitan i na hebrejskom i na srpskom, prvi za poslednjih 69 godina, otkako je u Čurugu pobijeno svih stotinak Jevreja, koliko ih je živelo u ovom selu. Potom je nastupio Inkluzivni mešoviti hor “Ison”, predvođen Mišom Blizancem. Ipak, nekako najdublji utisak na okupljene ostavio je desetominutni dokumentarac “Spomenik” iz 1967. Miroslava Antića, potresna priča o posleratnoj ljubavi Srbina i Mađarice, koji su spremni da se odreknu sopstvenog komfora da bi uzeli kredit za podizanje spomenika žrtvama racije na keju u Novom Sadu. Naravno, u Mikinom ironičnom stilu, par traži od Komunističke partije da im bude žirant. Iste one koja je, skupa sa ideološki sličnim posleratnim državnim vrhom u susednoj Mađarskoj, godinama činila sve da što više zataška stvarne razmere jednomesečnog genocida nad domicilnim življem u južnoj Bačkoj. I zaista, spomenik “Porodica”, besmrtno delo Jovana Soldatovića, na kraju je i podignut, da opominje i podseća na ratno bezumlje u kome život previše često gube nevini. Da se ne zaboravi, baš kako je glasio i moto čuruškog parastosa: “Umesto minuta ćutanja – sati sećanja na žrtve racije”.
Nakon okršaja partizana i mađarske okupacione vojske u Žabaljskom ritu i povlačenja malobrojnih preživelih prema Čurugu, zloglasna i, kako je kasnije dokazano, odranije pripremana racija počela je 4. januara uveče; upravo u ovom mestu. Prvo su pohapšeni ugledniji i imućniji meštani i zemljoposednici i tokom prva dva dana je u seoskoj školi i tri magacina svirepo mučeno i pobijeno oko 70 ljudi, da bi na Badnji dan, 6. januara 1942. počela masovna hapšenja i streljanja Čuružana. Pokolj je trajao do 17. januara i samo u Topalovom magacinu pobijeno je preko 500 ljudi, a leševi su potom odvoženi na dolmu van sela i bacani u zaleđenu Tisu, da im se ni dan-danas grob ne zna. Do sada su pouzdano identifikovane 1.292 žrtve racije u Čurugu, dok podaci Memorijalnog društva “Racija 1942” govore o čak 3.500 pobijenih Čuružana i njihovih gostiju tokom božićnih praznika, među kojima je i 80 dece mlađe od 15 godina i 40 meštana starijih od 70 leta. Racija je nastavljna tokom čitavog januara i svoj zločinački krvavi trag je ostavila duž čitave južne bačke – u Čurugu, Žablju, Đurđevu, Gardinovcima, Vilovu, Loku, Titelu, Mošorinu, Šajkašu, Kisaču, Srbobranu, Temerinu, Bečeju i Novom Sadu. Potpune razmere ovog zločina Hortijevih fašista ni danas nisu pouzdano utvrđene. Prema podacima do kojih je tokom rata došao narodni poslanik Endre Bajči Žilinski, koji je pitanje odgovornosti za zločin iste godine pokrenuo u Mađarskom parlamentu da bi svoju odbranu dostojanstva i prava žrtava racije na kraju platio glavom, januarska racija 1942. odnela je najmanje 12.763 nevine, civilne žrtve.
Aleksa Grubeša

Čiplić: Žrtve su temelj ove države

Parastosu su se odazvali i ministar za ljudska i manjinska prava Svetozar Čiplić, čija je majka Čuružanka, kao i predstavnici SPO: pokrajinski poslanik Milan Đukić i novosadskih odbornik Nemanja Starović. U izjavi za “Dnevnik”, Čiplić je poručio da nevino stradali nikada ne smeju biti zaboravljeni jer je njihova žrtva temelj svega što danas imamo, kao i da zločin ne može ostati nekažnjen. Na pitanje označava li njegova podrška ovakvom obeležavanju racije, uz najavu Jevrejske zajednice da će ove godine pogrom prvi put obeležiti na mnogima nepoznatom velikom stratištu – novosadskom Štrandu, početak nešto drugačijeg odnosa države prema događajima o kojima đaci uče manje nego o Kristalnoj noći, ministar je rekao da bi voleo da ovo bude početak učenja istorije na kojoj počiva i država i lokalna zajednica.
- Spadam u one koji o raciji znaju mnogo, ali, nažalost, ne iz školskih udžbenika. Ipak, verujem da bi ovo mogao biti početak drugačijeg pristupa jer sve što nam se dešavalo mora da načini zajednicu kojom će biti zadovoljni svi njeni gađani, bez obzira na to kojoj nacionalnoj zajednici pripadaju. Da bismo to postigli, moramo biti dostojanstveni i da se prema onome što je temelj ove države, a ove nevine žrtve to jesu, odnosimo s pijetetom – poručio je Čiplić.
Da li je ovaj Ciplic normalan covek?Da ti ljudi nisu tako monstruozno zavrsili od ruke Madjara,mi izgleda ne bi nista imali "Zrtve su temelj svega sto danas imamo"-kaze Ciplic :eek::eek::eek:
 
Danas te price o racijama potezu oni koji hoce da pojacaju separatizam i odvoje Vojvodinu od Srbije.

Drugom NICEM takve price danas ne mogu da posluze.
Ma nemoj! A,to Srbi ne bi smeli da daju parastos svojoj rodbini koju su Madjari monstruozno bacali pod led?
Prozivaj Igora Pavlicica koji je danas bio na Strandu,sve one ljude koji su sa tugom i bolom gledali u Dunav....z:cry:
 
Da li ce neko Madjarsku prozvati da odgovara za genocid? :eek:

Ајд овако.

Мало информисања није наодмет.

Србија и српска страна 50 година нису активно истраживали овај случај, и целокупна истрага је извршена са максималном сарадњом Мађарске и мађарских антифашистичких удружења.

Ово је јако битно.

Да не крене неко сад ту да пореди Мађарску са Хрватском, Мађаре са Хрватима, или, не дај Боже, да сваљује неку кривицу на локални мађарски живаљ у Србији.

Кривац је јасан. То су биле фашистичке окупаторске снаге Хортијеве Мађарске, које су радиле по директиви из Будимпеште.

Одмах након Другог светског рата, Мађарска је направила заокрет од 180 степени. Понављам, Мађарска и њене институције су максимално колико је у њиховој моћи, помогле и помажу у расветљавању сваке појединости Рације.

То што се о овоме у Србији недовољно радило и недовољно причало, искључива је кривица Србије, српских "патриотских" удружења и српских медија.

Већ 50 година се у Новом Саду, СВАКЕ ГОДИНЕ, обележава годишњица Рације. А у Србији још има људи који су тек ове године чули да се тако нешто догодило.

Мислим да тако нешто треба ценити и са поштовањем размотрити. А не изигравати жртву неке завере ћутања и саботирања Мађарске.

Држава Србија на овоме није радила ништа! Све ово што се зна током последњих година, зна се захваљујући натпросечним напорима појединаца и група грађана у Србији, који су у Будимпешти наилазили на отворена врата УВЕК, а у Београду на затворена.

Зато, прст на чело.
 
Gotovo svi Madjari koji su ucestvovali u racijama u Backoj su na kraju rata pohvatani i u Beceju kod "gvozdenog mosta" - postreljani!

Ta prica je tada zavrsena.

Rusi su ih LIKVIDIRALI.

Eno ti ga u Budimpešti sedi i smrdi u poznim godinama Šandor Kepiro, Hortijev oficir koji je lično komandovao u tom zločinu, lično odgovoran za smrt preko 1.200 ljudi, i čije izručenje Srbija ne zahteva od Mađarske, niti diže optužnicu protiv njega, iako je direktor Jerusalimske kancelarije Centra „Simon Vizental” i počasni građanin Novog Sada dr Efraim Zurof javno prozivao njegovo ime na obeležavanju ovog stradanja pre nekih 3-4 godine, navodeći čak i njegovu tačnu adresu u Budimpešti. Na otvorene optužbe i dokaze koje pruža najpoznatija organizacija "lovaca" na naciste, Vukčević i Vekarić iz srpskog tužilaštva za ratne zločine ne reaguju uopšte, niti dobijaju ikakve naloge od vlasti Borisa Tadića da išta poduzmu po tom pitanju.
Važno je da oni ludački jure Mladića, iako ne znaju ni da li je u Srbiji, ni da li je još živ uopšte. Njih ne zanimaju oni koji su ubijali Srbe i Jevreje.
 
Poslednja izmena:
50 година су МНОГА српска "националистичка" удружења била задовољна тиме да се фрљају бројкама од 1000 до 10 хиљада, а НИКО од њих није радио ништа на расветљавању, него су само кукали над неправдом.

Људима који сада раде на овоме, између осталог и мађарским удружењима, треба СКИНУТИ КАПУ и рећи ХВАЛА.
 
Eno ti ga u Budimpešti sedi i smrdi u poznim godinama Šandor Šapiro, Hortijev oficir koji je lično komandovao u tom zločinu, i čije izručenje Srbija ne zahteva od Mađarske, niti diže optužnicu protiv njega, iako je direktor Jerusalimske kancelarije Centra „Simon Vizental” i počasni građanin Novog Sada dr Efraim Zurof javno prozivao njegovo ime na obeležavanju ovog stradanja pre nekih 3-4 godine, navodeći čak i njegovu tačnu adresu u Budimpešti. Na otvorene optužbe i dokaze koje pruža najpoznatija organizacija "lovaca" na naciste, Vukčević i Vekarić iz srpskog tužilaštva za ratne zločine ne reaguju uopšte, niti dobijaju ikakve naloge od vlasti Borisa Tadića da išta poduzmu po tom pitanju.
Važno je da oni ludački jure Mladića, iako ne znaju ni da li je u Srbiji, ni da li je još živ uopšte. Njih ne zanimaju oni koji su ubijali Srbe i Jevreje.

Баш зато кажем, да неко не крене по аутоматизму да криви Мађарску, кад Србија тог човека и не потражује.

Србију боли кyрац.

Заборавио сам да споменем и јеврејска удружења у Србији и у свету. И они су овде били од максималне помоћи. И њима ХВАЛА!
 
Баш зато кажем, да неко не крене по аутоматизму да криви Мађарску, кад Србија тог човека и не потражује.

Србију боли кyрац.

Заборавио сам да споменем и јеврејска удружења у Србији и у свету. И они су овде били од максималне помоћи. И њима ХВАЛА!

Pa, nije baš da je Mađarska tu čista. Ona socijačlistička Mađarska je podigla optužnicu protiv njega, i osudila ga u odsustvu, pošto je bio u begstvu. Ova nova, "demokratska i evropska" Mađarska je tu presudu ukinula, i dozvolila monstrumu da se vrati u Mađarsku.
 
Ајд овако.

Мало информисања није наодмет.

[B]Србија и српска страна 50 година нису активно истраживали овај случај, и целокупна истрага је извршена са максималном сарадњом Мађарске и мађарских антифашистичких удружења.[/B]

Ово је јако битно.

Да не крене неко сад ту да пореди Мађарску са Хрватском, Мађаре са Хрватима, или, не дај Боже, да сваљује неку кривицу на локални мађарски живаљ у Србији.

Кривац је јасан. То су биле фашистичке окупаторске снаге Хортијеве Мађарске, које су радиле по директиви из Будимпеште.

Одмах након Другог светског рата, Мађарска је направила заокрет од 180 степени. Понављам, Мађарска и њене институције су максимално колико је у њиховој моћи, помогле и помажу у расветљавању сваке појединости Рације.

То што се о овоме у Србији недовољно радило и недовољно причало, искључива је кривица Србије, српских "патриотских" удружења и српских медија.

Већ 50 година се у Новом Саду, СВАКЕ ГОДИНЕ, обележава годишњица Рације. А у Србији још има људи који су тек ове године чули да се тако нешто догодило.

Мислим да тако нешто треба ценити и са поштовањем размотрити. А не изигравати жртву неке завере ћутања и саботирања Мађарске.

Држава Србија на овоме није радила ништа! Све ово што се зна током последњих година, зна се захваљујући натпросечним напорима појединаца и група грађана у Србији, који су у Будимпешти наилазили на отворена врата УВЕК, а у Београду на затворена.

Зато, прст на чело.

A to je kao trebao Tito da proziva Madjarsku?Da nije tuzno,bilo bi smesno z:(( Koliko je samo taj Tito pobio Srba?z:((
Zlocin genocida,nikada ne zastareva!!!!z:((
 
Koje huskanje ovih nacionalista sada i u Vojvodini.
Nije im dosta Srbija a sada presli i u Vojvodinu.iako nemaju sa njom nikakve veze.
Umesto da se drze Balkana ..jer to je njihovo prirodno okruzenje a ne Vojvodina.
To je za njih nepoznata teritorija..u geografskom i kulturnom smislu.
Ovako govore separatisti i ekstremisti z:((
Ko ne poznaje geografiju Srbije,ili je prirodno tupav,ili je nepismen
z:poz:
 
Novi Sad obeležio godišnjicu racije
21. januar 2011. | 13:12 | Izvor: Tanjug | Foto: RTV, Beta
novosadska racija spomenik NOVI SAD -

"Neka sećanje na žrtve racije služi slobodi i miru, napretku i ljudskim pravima, nacionalnoj ravnopravnosti, solidarnosti i demokratskim društvenim odnosima", rekao je gradonačelnik Novog Sada Igor Pavličić obeležavajući 69. godišnjicu Novosadske racije.
...

Na spomenik "Porodica" vence su, osim predstavnika grada, položile i delegacija Skupštine Vojvodine, ambasador Izraela u Srbiji, porodice žrtava, predstavnici Jevrejske zajednice Novog Sada i Srbije, Romske zajednice i drugi.

"U višenacionalnoj sredini kakva je naša i u istorijskim okolnostima kakve su naše, pogotovo je važno da se nikad ne smetne s uma zločin po osnovu narodnosne, verske ili jezičke različitosti i da se nikad ne da izvinjenje nečemu što podstiče razdor ili mržnju koji pripremaju takav zločin", reči su kojima je gradonačelnik Novog Sada odao počast žrtvama racije u Novom Sadu, Šajkaškoj i Bečeju koje su 1942. godine ubili pripadnici tadašnje fašističke mađarske vojske.
pomen-novosadska-racija_500x330.jpg

Samo u Novom Sadu živote je izgubilo više od 1.300 građana, među kojima je bilo čak 168 dece.

Polaganjem venaca 69. godišnjicu njihove smrti obeležili su i predstavnici Skupštine Vojvodine, jevrejske zajednice Novog Sada i Srbije, ambasador Izraela, porodice žrtava i drugi, a ispratili su ih i brojni građani Novog Sada.

Stihovima "Dunavske elegije" glumci Maja Brukner i Saša Stojković podsetili su okupljene na misao da reka i vreme protiču, a da se gradovi menjaju jer ih čine ljudi.

U obeležavanju godišnjice Novosadske racije učestvovali su i hor "Novosadski nonet", kao i hor Jevrejske opštine "Hašira".

Vrhovni rabin Srbije Isak Asiel izgovorio je molitvu i pozvao narode da žive mirno i srećno.

"Mi nismo ptice koje mogu da pobegnu, mi smo ljudi i naše je da budemo ono što je najteže, ljudi – svakog dana, svakog trenutka. Neka on ko čini milost u visinama učini milost i nama ovde i sada. Amen", rekao je vrhovni rabin.

Godišnjicu racije zasebno će u nedelju obeležiti Eparhija bačka zbog, kako su naveli, nepoštovanja dogovora o načinu molitvenog obeležavanja, zbog prećutnog ukidanja Komisije za obeležavanje i učestalog jednostranog menjanja datuma podsećanja na Novosadsku raciju. Predstavnici Jevrejske zajednice prisustvovaće i tom obeležavanju u nedelju.

Pravoslavna Eparhija bačka, koja je prethodnih godina učestvovala u zajedničkom pomenu žrtvama racije, ovoga puta pomen će održati u nedelju, 23. januara, jer, kako je ranije saopšteno iz te eparhije, gradske strukture nisu ispoštovale dogovor "o načinu molitvenog obeležavanja racije".

Predstavnici Jevrejske zajednice, kako su najavili, učestvovaće i na komemorativnom skupu u nedelju, koji će biti održan u podne, na Keju žrtava racije.

Njegovan: Genocidni karakter Racije

"Danas se zna gotovo sve o tom zločinu, to jest dovoljno da se jasno odredi njegov genocidni karakter", rekao je istoričar, doktor Drago Njegovan, na predavanju u Muzeju Vojvodine, gde se tradicionalno obeležava sećanje na najtužnije događaje u istoriji našeg grada.


Da li ce neko Madjarsku prozvati da odgovara za genocid? :eek:

Madjarska je već odgovarala, i problem je što su naše vlasti to zapostavljale.

naime, 1946 godine Madjarska je Jugoslaviji isporučila odgovorne za masakr uključujući maršala Ferenc Szombathelyi-ja, streljan na Petrovaradinu 1946. godine i generala Ferenc Feketehalmy-Czeydner-a direktno odgovornog za masakr u novom Sadu- strečjan u Žablju 1946 godine.
Obojica streljanih su pogubljena na mestu gde su ubijene njihove žrtve po njihovom nalogu. feldmaršal Szombathelyi je streljan tako da gleda mesto gde su leševi bacani pod dunav dok ej general Feketehalamy pogubljen na samom mestu strećlanja u Žablju.
 
Koje huskanje ovih nacionalista sada i u Vojvodini.
Nije im dosta Srbija a sada presli i u Vojvodinu.iako nemaju sa njom nikakve veze.
Umesto da se drze Balkana ..jer to je njihovo prirodno okruzenje a ne Vojvodina.
To je za njih nepoznata teritorija..u geografskom i kulturnom smislu.

Tako su poceli u Krajini...pa u Bosni...Pa u Crnoj Gori....Pa sada u Vojvodini....

Ili su glupi pa ne vide kako se to huskanje svuda zavrsilo, ili su strani provokatori..

Treceg nema.
 

Back
Top