Krst se smatra jednim od najvažnijih simbola Hriscanske
crkve. Postavlja se na vrhove krovova i tornjeva, na oltarima,
nameštaju i svešteničkoj obrednoj odeći. Temelji većine ka -
toličkih crkvi izgrađeni su u obliku krsta. Zidovi svih katoličkih
domova, bolnica i škola ukrašeni su krstovima. Svuda se krst
poštuje na stotine načina.
Kada sveštenik škropi, “krsti” malo dete, on pravi znak krsta
iznad njegovog čela govoreći: “Primi ovaj znak krsta na čelo”. U
toku “svete potvrde firme”, firmanik se takođe obeležava
znakom krsta. Kada katolici ulaze u crkvenu zgradu, umaču
prste desne ruke u “svetu vodu”, dotiču čelo, grudi, levo i desno
rame praveći znak krsta. Isti znak se ponavlja i pre jela. U toku
mise, sveštenik 16 puta pravi znak krsta, a oltar blagosilja 30
puta istim znakom.
Protestantske crkve uglavnom ne praktikuju pravljenje zna -
ka krsta prstima, ne “krste se”, niti se klanjaju pred krstovima, a
ne koriste ih ni kao objekte poštovanja, smatrajući da je taj obi -
čaj nebiblijski i praznoveran. Međutim, kod njih se krst još uvek
zadržao na tornjevima, propovedaonicama i koristi se kao ukras.
Prvi hrišćani nisu prihvatali krst kao simbol od vrednosti, već
kao “prokleto drvo”, sredstvo smrti i “sramote”. Njihova vera
je bila skoncentrisana na ono što se dogodilo na krstu i kroz tu
veru spoznavali su potpuno oproštenje greha. To je bio smisao
propovedanja apostola o krstu i njegovoj slavi.Apostoli nikada
nisu smatrali krst komadom drveta koji se može okačiti na
lančić, staviti oko vrata i nositi kao zaštita ili ukras. Takva
upotreba krsta pojavila se kasnije, tek početkom paganizacije
hrišćanstva (ili kao što neki kažu “hristijanizacije paganizma”),
kada se počelo učiti da je raspelo hrišćanski simbol.
Tako su 431. godine uvedeni krstovi u crkve i crkvene prostorije,
a na zvonicima se nisu koristili sve do 586. godine. U
šestom veku raspelo je proglašeno svetim od strane Rimske cr -
kve, ali tek nakon drugog koncila u Efesu zahtevalo se da i privatne
kuće poseduju krst.
Iako se krst smatra hrišćanskim simbolom, nije tačno da po -
tiče iz hrišćanstva, jer je u nekom od oblika bio sakralni simbol
davno pre hrišćanske ere, i to među mnogim nehrišćanskim na -
rodima. Prema An Expository Dictionary of New Testaments
Words, krst je nastao među Vaviloncima, stanovnicima drevne
Haldeje. “Crkveni oblik krsta, sastavljen od dve grede... porek-
lom je iz drevne Haldeje, a bio je ko -
rišćen kao simbol boga Tamuza (poš -
to je u obliku mističnog sloa Tau, inicijala
njegovog imena) u toj i u susednim
zemljama, uključujući i Egipat...
Da bi se uvećao uticaj crkvenog sistema,
pagani su primani u crkve, a da
nisu bili obnovljeni putem vere, i
uveliko im je dopuštano da zadrže
svoje paganske oznake i simbole. Od
tada je Tau ili T, u svom najčešćem
obliku sa spuštenom prečkom, bio
prihvaćen kao simbol Hristovog krs -
ta.
U bilo kojoj knjizi o Egiptu koja
pri kazuje stare spomenike i zidove
drevnih hramova, moguće je videti
upotrebu Tau krsta. Priložena ilustracija prikazuje egipatskog
boga Amona kako drži Tau krst u ruci, dok donja ilustracija (iz
palate Amenofisa IV iz Tebe, u Egiptu) prikazuje cara u molitvi.
Iznad njegove glave nalazi se lik sunca s kog vise misterijski simboli
boga sunca. Jedan istoričar ovako go vori o Egiptu: “Ne -
promenjenog hiljadama godina, među naj sakralnijim hijeroglifima
pronalazimo krst u različitim oblicima... Ali jedan, koji je
posebno poznat kao ‘egipatski krst’, ili Tau krst, u obliku slova T,
Amon
često se prikazuje s krugom ili omčom iznad
prečke. Ipak, taj mistični simbol nije bio ti -
pi čan samo za tu zemlju već je bio duboko
obožavan... među Haldej cima, Feničanima,
Meksikancima i u svakom drevnom narodu
na obe hemisfere.”
Kako se simbol krsta proširio među
mno ge narode, tako se i njegova upotreba
razvila na različite načine. Među Kinezima
“krst je poznat iz najranijih vremena... nas -
likan je na zidovima pagoda, na svetiljkama
koje su korišćene za osvetljavanje najsvetijih
odaja njihovih hramova.”
Krst je vekovima bio sveti simbol u Indiji. Bio je korišćen za
označavanje vrčeva sa svetom vodom uzetom iz reke Gang i kao
simbol Jaina svetaca (“lišeni tela”). U centralnoj Indiji su prona -
đena dva nedovršena kamena krsta koji datiraju iz vremena
davno pre hrišćanske ere – jedan visok 3 metra, a drugi 2,5.
Budisti i brojne druge indijske verske grupe, označavali su glave
svojih sledbenika znakom krsta.
Na afričkom kontinentu, u Susi, domoroci uranjaju krst u
reku Giči. Žene plemena Kabili, iako muslimanke, nose utetoviran
znak krsta između očiju. Jariksi koji su učvrstili kraljevsku
lozu od Nigera do Nila, na svojim štitovima su imali nacrtan
znak krsta.
Kad su se Španci prvi put iskrcali u Meksiku “nisu mogli da
prikriju čuđenje”, kaže Preskot, “kada su ugledali krst, sveto znamenje
njihove vere, uzdignut kao objekat obožavanja na hra -
movima u Anahuaku. Španci nisu ni bili svesni da je krst bio
sim bol obožavanja od drevnih vremena... među paganskim
na rodima kojima nikad nije zasjala svetlost hrišćanstva.”
U meksičkom gradu Palenkeu postoji hram koji je osnovao
Votan u devetom veku pre naše ere, poznat kao “hram krsta”.
Tamo je u centru kamenog oltara urezan krst veličine 2 puta 3,5
metra. Katolička enciklopedija objavljuje fotografiju tog krsta,
kraj koje su reči: “predhrišćanski krst iz grada Palenke.”
U staro doba Meksikanci su obožavali krst kao tota (“naš
otac”). Taj običaj da se komad drveta naziva “ocem” takođe je
spomenut u Bibliji. Kada su Izraelci mešali idolatriju sa svojom
religijom, govorili su drvetu: “Ti si otac moj”.
U dalekoj prošlosti Italije, pre nego što
su ljudi znali bilo šta o umetnostima civilizacije,
verovali su u krst kao religijski simbol.
Bio je smatran zaštitnikom i postavljan
na grobove. Rimski kovani novac iz 46. go -
dine pre nove ere, prikazuje Jupitera koji
drži dugačku vladalačku palicu na čijem kra -
ju je krst.Device Vestalke iz paganskog Ri -
ma, nosile su krstove na ogrlicama kao što to danas čine rimokatoličke
časne sestre.
Grci su crtali krstove na traci, koju je njihovo božanstvo, ver -
zija vavilonskog Tamuza, nosilo oko glave. Porceli spominje da
je i Izida bila prikazivana s krstom na čelu, a da su njeni sveštenici
nosili krstove u procesijama. Krst je nadvisivao Serapisov
hram u Aleksandriji. Kad je iskopan hram Sfinge, utvrđeno je da
je građen u obliku krsta. Tokom bitaka protiv Aleksandra Velikog
(335. p.n.e.), Persijanci su nosili znakove u obliku krsta. U
drevno doba krst su kao religijski simbol koristili i stanovnici
Juž ne Amerike. Stanovnici Patago -
ni je su tetovirali krstove na čela.
U Peruu je pro nađena drevna ke -
ra mika sa zna kovima krsta. Spo -
menici pokazuju da su asirski kra -
ljevi nosili krstove na ogrlicama,
kao što su to činili i neki od stra -
naca koji su se borili protiv Egip -
ćana.Krstovi su bili naslikani i na odeći drevnog naroda iz
petnaestog veka pre naše ere.
Katolička enciklopedija kaže da “znak krsta, predstavljen u
svom najjednostavnijem obliku s dve linije prekrštene pod pravim
uglom, uveliko prethodi dolasku hrišćanstva na Istok i Zapad.
On seže u najranije razdoblje ljudske civilizacije.”
“Ali, kada je Isus umro na krstu”, pitaju neki, “zar nije to krst
učinilo hrišćanskim simbolom?” Istina je da je za većinu ljudi
krst postao usko povezan s Hristom. Međutim, oni koji poznaju
istoriju i praznoverne načine na koje je krst bio upotrebljavan,
posebno poslednjih vekova, mogu da vide i drugu stranu medalje.
Iako ne zvuči baš lepo, neko je upitao: “Predpostavimo da je
Isus bio ubijen puškom. Da li bi to bio dovoljan razlog da oko
vrata nosimo pušku ili da je stavimo na krov crkve?” To pitanje
se svodi na sledeće: nije važno šta, već ko. Važno je ko je umro, a
ne šta je bilo instrument smrti. Sveti Ambrozije je izneo jedan
važan zaključak rekavši: “Uzvisimo Hrista, našega Cara, koji je
visio na drvetu, a ne drvo.”
Razapinjanje, kao način egzekucije zbog najvećih zločina,
“sprovodilo se u antičko doba u Egiptu, Asiriji, Persiji, Palestini,
Kartagini, Grčkoj i Rimu... Tradicija pripisuje početak praktikovanja
pogubljenja na krstu jednoj ženi, carici Semiramidi!”
Danas su u Rimokatoličkoj
crkvi u upotrebi mnoge vrste
krstova. Nekoliko različitih
tipova prikazano je na
priloženoj ilustraciji. Katolička
enciklopedija na svojim stranicama
prikazuje četrdeset
različitih. Nameće se pitanje:
Ako je rimokatolička upotreba
krsta započela s Hristovim
krstom, a ne pod uplivom
paganstva, zbog čega se onda koristi toliko različitih vrsta krstova?
Jedan poznati autor napisao je sledeće: “Od više vrsta krs -
tova, koji su još uvek popularni kao nacionalni i crkveni simboli,
a koji se razlikuju po nazivima kao na primer ‘krst svetog Đorđa’,
‘Andrijin’, ‘malteški’, ‘grčki’, ‘atinski’, itd, ne postoji nijedan čije
se postojanje ne bi moglo datirati u najdavnije antičko doba!”
Krst poznat kao tau bio je u širokoj
upotrebi u Egiptu. “Kasnije su ga egipatski
hrišćani (Kopti), privučeni njegovim
oblikom i verovatno simbolizmom,
prihvatili kao simbol krsta."
Na egipatskim spomenicima je prona -
đen grčki krst. Taj oblik krsta je bio korišćen u Frigiji gde je
ukrašavao grob kralja Mide. Među ruševinama Ninive prikazan
je car s malteškim krstom na grudima. Krst koji je danas poznat
kao latinski koristili su još Etrurci, kao što se vidi na crtežu groba
iz antičkog doba ukra še nog krilatim anđelima.
U južnoameičkom plemenu Kuma takozvani
krst svetog Andrije bio je poštovan kao zaštita od
zlih duhova.Taj krst se pojavljuje i na
kovanom novcu Aleksandra Bale u Siriji 146. go -
dine pre Hrista, i na novcu baktrijskih kraljeva
oko 140–120 godine pre Hrista, davno pre nego
što je “sveti Andrija” uopšte rođen.