Mani se Tadića. On je izgubljen slučaj, kao magarac u magli.
Nego, nije li bilo malo blesavo u vremenu raspadanja Jugoslavije, kada se videlo da ostali narodi ni po koju cenu neće pristati na opstanak iste, i svoj ostanak u njoj, pokušavati sačuvati kompaktnost srpskog naroda kroz spašavanje Jugoslavije? Nismo li mi Srbi imali najveću i najjaču tapiju kod raspada Jugoslavije, koju smo dobili još 1918.? Nismo li mi trebali biti ti koji će preduhitriti one jadne nazovi narode, kada smo videli šta im je namera, i proglasiti raspad Jugoslavije, i napraviti Srbiju u granicama pre sklapanja braka, vojsku proglasiti srpskom (ni danas nije srpska, nego vojska srbije...fuj), i postaviti je na granice te države, a onda ako nekome nešto nije pravo, ima međunarodni sud, pa neka nas tuži. Aduti su bili u našim rukama.