Šekspir

Vi ste izgleda svi neki "štreberi"
o njemu se puno pričalo i pisalo iz uštogljenih i/ili britanskih izvora koji tako deluju po default-u
i oni kritičari koji sve do poslednjeg creva izvade iz stomaka nekog genijalnog... valjda tako kompezuju nedostatak da stvore nešto lepo...
i onda su dobri ljudi koji tako imaju slepo poverenje u autoritete skinuli priču sve za izrazom lica i sada kao papagaji ponavljaju ono što su čuli/videli...

on - Šekspir se ipak samo dobro zeza
 
Steta sto se dramaturgija Sekspirovih dela ne izucava malo vise u nasim skolama. Dakle, ne pamcenje stihova, recitovanje, nego da se radi klasicna analiza dramskog sadrzaja, ili barem da se njegova dela posmatraju kao roman (krajnje pojednostavljeno, ali bolje ista...) pa da se onda tako analizira. Mislim da bi tada ljudi lakse mogli da vide u cemu je njegova genijanost i koliki je zapravo njegov uticaj na ono sto je doslo kasnije. I koliko jos uvek utice.

A stihovi su posebna prica... Ukusi su razliciti, ali... Ne znam kako bih ovo rekao a da ne budem pogresno shvacen. Mislim da je bezveze prevoditi Sekspira. Isto tako, znam da je skoro nemoguce citati ga u celosti u originalu, ali sa prosecnim znanjem engleskog, vredi koncentrisati se na kljucne stihove i onda pokusati da ih razumes. Onda uhvatis i smisao i ritam i ukapiras zasto je veliki. I kad to shvatis, onda pocnes da cujes da postoji i muzika uz te stihove. Tvoja licna, na nacin na koji je citas. Ma koliko to zvucalo pateticno. Ljudi koji su uspeli to da vide, su ljudi koji su plamen njegovih reci preneli sve do XXI veka.

Da ne bude da pricam o necem apstraktnom, evo malog dela tih glavnih stihova (barem meni). A i to je valjda tema


pre svega Silvija, iz Dva dzentlmena, ovde se muzika najlakse cuje :)


What light is light, if Silvia be not seen?
What joy is joy, if Silvia be not by?
Unless it be to think that she is by
And feed upon the shadow of perfection.
Except I be by Silvia in the night,
There is no music in the nightingale;
Unless I look on Silvia in the day,
There is no day for me to look upon.
She is my essence; And I leave to be,
If I be not by her fair influence


Ili Ricard III

Now is the winter of our discontent
Made glorious summer by this sun of York;
And all the clouds that lour'd upon our house
In the deep bosom of the ocean buried.


ili Romeo i Julija, prepuna muzike

Two households, both alike in dignity,
In fair Verona, where we lay our scene,
From ancient grudge break to new mutiny,
Where civil blood makes civil hands unclean.




Romeo: Is love a tender thing? it is too rough,
Too rude, too boisterous; and it pricks like
thorn.
Mercutio: If love be rough with you, be rough
with love;
Prick love for pricking, and you beat love
down.


****

What light through yonder window
breaks?
It is the east, and Juliet is the sun!
Arise, fair sun, and kill the envious moon,
Who is already sick and pale with grief


****

O Romeo, Romeo! wherefore art thou
Romeo?
Deny the father, and refuze thy name;
Or, if thou wilt not, be but sworn my love,
And I'll no loger be a Capulet.

****

O blessed, blessed night! I am afeard,
Being in night, all this is but a dream,
Too flattering-sweat to be substantial

****

Mercutio: No, 'tis not so deep as a well, nor so wide
as a church door; but 'tis enough, 'twill serve:
ask for me to-morrow, and you shall find me a
grave man. I am peppered, I warrant, for this
world. A plague o' both your houses!

****

Julia: Wilt thou be gone? it is not yer near day:
It was the nightingale, and not the lark,
That pierc'd the fearful hollow of thine ear;
Nightly she sings on yon pomegranate tree:
Believe me, love, it was the nightingale.

Romeo: It was the lark, the herald of the morn,
No nightingale: look, love, what envious streaks
Do lace the severing clouds in yonder east:
Night's candles are burnt out, and jocund day
Stands tiptoe on the misty mountain tops:
I must be gone and live, or stay and die.

****

Poison, I see, hath been his timeless end.
O churl! drunk all, and left no friendly drop
To help me after! I will kiss the lips;
Haply, some poison yet doth hang on them
...
O happy dagger! This is thy sheath; there rest,
and let me die.

****

A glooming peace this morning with
it brings;
Go hence, to have more talk of this sad things:
Some shall be pardon'd, and some punished:
For never was a story of more woe
Than this of Juliet and her Romeo.



Znam da ce ovo neke ugusiti, ali ce nekima valjda koristiti...
 
joGooOOD:
obozavam njegov still./..ko mi se prikljucuje? :wink:

Izmedju ostalih, i ja ti se prikljucujem.
Pocela sam sa Shakespeareom u pricama, i tako sam ih dozivljavala, kasnije sam presla na stihove. Citati ga u originalu je ipak malo teze i za dobre poznavaoce engleskog jezika, Shakespeare je pisao malo starijim jezikom od onog koji mi poznajemo sada. Cula sam da je u Britaniji izdat recnik arhaizama koji se javljaju u njegovim delima, mada, za razumevanje smisla, nece vam trebati.
Moja omiljena tragedija je Magbeth.
 
Shakespeare! :heart:
Sonet koji je posvetio Southampton-u, inace, proglasen za najlepsi sonet ikad napisan.

Sonnet XVIII

Shall I compare thee to a summer's day?
Thou art more lovely and more temperate:
Rough winds do shake the darling buds of May,
And summer's lease hath all too short a date:
Sometime too hot the eye of heaven shines,
And often is his gold complexion dimmed,
And every fair from fair sometime declines,
By chance, or nature's changing course untrimmed:
But thy eternal summer shall not fade,
Nor lose possession of that fair thou ow'st,
Nor shall death brag thou wander'st in his shade,
When in eternal lines to time thou grow'st,
So long as men can breathe, or eyes can see,
So long lives this, and this gives life to thee.
 
TI SE NE BOJ VIŠE

Ti se ne boj više ni žege ni znoja
niti razbesnele vejavice zimi –
zemaljska si posla posvršav’o svoja
i otiš’o kući kad zaradu primi.

I sva mladež zlatna u neki će mah
k’o i dimničari dospeti u prah.

Ti se ne boj više silničke obesti,
ne može ti ništa ni tiranska vlast,
ne brini se šta ćeš obući i jesti,
tebi su sad isti i trska i hrast.

Svi učeni i moćni u neki će mah
krenuti za tobom i dospet’ u prah.

Ti se ne boj više munjinoga bleska,
nit’ izdaje, laži, niti ljute psovke;
Ti se ne boj više ni gromovog treska;
Sve je za te prošlo – i smeh i jadikovke.

Sve ljubavi mlade u neki će mah
krenuti za tobom i dospet’ u prah.

Viljem Šekspir
 
Od svih genijalnih redova Šekspira, ja, kao kakva budala, izdvajam pesmu grobara iz "Hamleta"

U mladosti sam ljubio, ljubio;
To beše tako slatko;
Dosadu sam time gubio, gubio,
lepo bi, ali kratko.

Jer starost ko lopov u koraku laku
Dođe i svojim kandžama te svije,
I baca te tada u duboku raku,
Pa bio ko da nije.

Motika, i budak, i ašov,
I pokrov od platna prosta,
I grobna humka kao krov
Dosta je za takvog gosta.:sad2:
 

Back
Top