Prenemanjićka istorija Srba

U Americi je objavljena 1910.godine knjiga THE SERBIAN PEOPLE koju je napisao princ Stefan Lazarević-Hrebeljanović..

Lazarovich-Hrebelianovich, Stephen Lazar Eugene (1864-1957).
Prvo izdanje njegove knjige nosi naslov:„The Servian People : Their Past Glory and Their Destiny. - New York, 1910”

Ovo je delić te knjige:
.................................................. .....
In the year 1413 the southern Serbian provinces were unable longer to hold out against the Turks. Serbia in 1459, Bosnia in 1463, and Herzegovina in 1481 were all finally conquered and became Turkish provinces.

The basis of Ottoman power was the sword and the Ottoman State was and is an organised theocracy.
The Mohammedan religion is not a religion in the Christian sense of involving principally the problems of morality, spiritual growth, and immortality. Mohammedanism is a state of society founded on a collection of laws and legal principles dealing with and ruling every event of individual and public life. The vast community of believers in various countries of the world basing the entire political, social, and religious fabric on that collection of laws, and the mystical, ethical, and philosophical tenets given by Mahomet in the Koran, afterward developed by the masters of the "Four Schools" of Mohammedan teaching, forms "Islam."
For that reason where Islam is master no other civil status is recognised except in tolerance and in subordination to Islam. There can be no assimilation with people of other creeds or civilisation. The perception of that fact was vividly set forth in the arguments of that Sultan, in the seventeenth century, who urged that as Moslem victor and Christian vanquished could never make one people, Ottoman domination could become secure only by the universal slaughter of all Christians in conquered territories. Up to our own time that conclusion has haunted Stamboul [Istanbul] like an evil dream.
The conquered Christian populations were disarmed and dispossessed of all property, and were soon pressed into a condition of serfdom under Turkish masters. They were called "giours" and in the mass the "rayah," "the herd." Whoever renounced his faith and became a Mohammedan was thereby instantly naturalised into Islam, receiving the status and all the life-chances of a born Osmanili [Turk]. That was the sole means in his power of escaping from the subjected masses or of opening a door of opportunity.
The Serbians in general refused to accept that door of escape from durancevile, and remained true to their Christian and national faith, even though the long night of practical extinction, hoping for a dawn though long deferred.
Many of the Serbian nobles and numbers of the common people fled to Serb lands under Venice or those under Hungary [i.e. to Krajina]. Certain ones among the nobles and others became Moslems, thereby preserving their lands and castles, and authority was given to them under the Turks as Pashas, Beys, Agas, and Spahis. They became ranged, in the eyes of the general populations, on the side of the conquerors, and were looked upon by the people as Turks.
In Bosnia and Herzegovina, where the inhabitants had not only been subject to Turkish attack, but had been obliged as well to stand, ever beating back Hungarian invasions, the greater part of the nobles, mostly Bogomils, went over in body to Mohammedanism.
Large numbers of Serbs, loyal to their faith and home traditions, escaped to the mountain fastnesses from which they were able to harass the Turks of the plains and so maintain a relative independence.
The Serbians of the Rayah lived under great oppression and humiliation, their only means of protection being through the Serbian Patriarch so long as one existed.
In case of acts of injustice or violence suffered at the hands of individual Turks, there was no possible redress. The Christians were forbidden the use of horses or camels, only mules and asses being allowed them. They were forbidden to ride even a mule or an ass in the presence of a Turk. It was not permitted that their houses should have a better appearance than Turkish houses. For their faith they had much to suffer. The clergy, few in number, were kept in miserable conditions, and churches which had been destroyed were not allowed to be rebuilt, the building of new churches being strictly forbidden. The sound of church bells was forbidden as was also the reading aloud of the Holy Scriptures or the pronunciation of the name of Jesus Christ.
It was not lawful to make the sign of the cross, to show a cross, or to eat pork in sight of a Turk.
The Rayah were not allowed openly to bury their dead; Christian burials tookplace at night or in secret; mourning for the dead was strictly prohibited either by costume or by symbol or in any other way.
Church services were often held in some secluded spot in forest or glen, sometimes under a chosen tree marked with a cross; or ordinary houses were built as if for a family, with a central hearth, and sometimes with surrounding storehouse and stable to avoid suspicion, and were consecrated and used secretly as churches. Such houses still exist in Macedonia.


The above quote is from:
"THE SERBIAN PEOPLE"
by P. Lazarovich-Hrebelianovich & Eleanor Calhoun
New York, Charles Scribner's Sons, 1910
The excerpt is from Chapter VII:
"The Serbians under Turkish rule from about 1470 to about 1800"

http://www.srpska-mreza.com/History/...yrannized.html
 
A ovo je pismo NIKOLE TESLE, koji se, dve godine kasnije, zalaže za Princa Stefana:


I am in receipt of a printed statement purporting to express the sentiments of the Serbs of New York. It is an attack on Prince Lazarovich-Hrebelianovich, so vulgar and libelous that it’s distribution through the mail constitutes a flagrant crime.
…..
My motive however, is not only just indignation of a man who has done so much for the Balkan cause and the pain and injury inflicted upon noble American women, his wife, but the discredit which is cast on my countryman. I maintain that few of them will be found willing to endorse such an act, and that all those who are endeavoring to live up to Servian ideals will condemn it as emphatically as I do myself.
…..
As regards Prince Lazarovich-Hrebelianovich, his title matters little, for he has won a better claim to distinction through his labors and rare intelligence. In his capacity as publisher, editor, lecturer, and author who has rendered great services to Servian people, which I trust will be fittingly recognized, despite all intrigue and opposition.

New York, 2 Dec 1912
.................................................. ....................................

Kako je uspelo da bude sakriveno toliko dugo da potomaka ima??
Ko zna više o ovome???
 
Наиђох и на име КНЕЗ Игор Еуген Хребељановић Лазаревић, једног од директора америчке фирме која је наручила пројекат о издраднји канала кроз Србију... Ево делова:
...............................

Ukoliko država podrži izgradnju kanala Dunav - Morava - Vardar - Egejsko more, put brodovima od Beograda do Soluna bio bi skraćen za 1.260 kilometara. Time bi se omogućilo efikasnije i ekonomičnije saobraćajno i transportno povezivanje Sredozemlja i Sueckog kanala sa Evropom. Bio bi to novi plovni put koji bi povezivao severnu i centralnu Evropu sa Sredozemljem, jeftiniji od drumskog i železničkog transporta i saobraćaja, a Srbiji bi doneo profit.
........

Ideja o gradnji kanala nije nova. U drugoj polovini 19. veka u SAD je poslovalo preduzeće za izgradnju plovnih puteva. Jedan od direktora ovog preduzeća bio je Srbin knez Igor Eugen Lazarević Hrebeljanović. Ovo preduzeće je naručilo u Beogradu projekat kanala Dunav - Morava - Vardar - Egejsko more.

..........Prvi projekat ovog kanala po narudžbini navedenog preduzeća izradio je Nikola Stamenković, profesor Univerziteta u Beogradu. Ovaj projekat je stručno i kreativno odredio glavnu trasu kanala koja je opstala do danas. Projekat je bio na srpskom jeziku stavljen na uvid javnosti 1900. godine. Projektno rešenje objavljeno je na engleskom jeziku 1932. godine....

http://www.blic.co.yu/arhiva/2002-12.../ekonomija.htm
 
Ćerka kneza Lazara-JELENA, majka je Strašimira-prvog Crnojevića......

Simeon Milutinović Sarajlija (1791-1847)piše 1835.godine u knjizi "Istorija Crne gore" ovako:

U stara vremena Zeta (Zenta) se nazivaše Prevala, dok još ne bješe dobila ime po rjeci Zeti, koja od sjeverne strane iz Bjelopavlića i pokraj grada Spuža teče, i više Podgorice utiče u rijeku Moraču. A ova dolazi iz Hercegovine, između Kuča i Pipera, i iznad same Podgorice prima rijeku Ribnicu, a malo niže Drugu rijeku - Cijevnu, da bi pored grada Žabljaka sišla i ulila se u Zetsko jezero, ili Skadarsko blato.

Ovaj predio je odavno podijeljen na dva dijela, tj. na Gornju i na Donju Zetu, prema rijeci Morači. U to vrijeme pod Crnom Gorom se podrazumijevaše i Crna Gora u Gornjoj Zeti, a zatim pomenuti grad Spuž, zatim pipersko, bjelopavlićko, lješkopoljsko, ponarsko i vranjinsko stanovništvo. U Donjoj Zeti ostajahu Podgorica, Žabljak i sela do Hotske gore, koja odvaja Zetu zemlju od Albanije.

Obje ove Zete imahu zajedničke banove svoje, kako ranije srpske careve od doma Nemanjića, tako i po okončanju te carske linije, ne hteći priznati caroubicu Vukašina Mrnjavčevića za svoga gospodara, te ostadoše pod vlašću svojih kneževa od roda Balšića, o kojima i Mavro Orbini, dubrovački arhimandrit, govori u svojoj istoriji. Ista porodica bješe prva među tadašnjim plemstvom obje Zete, a imaše neko srodstvo po ženskoj krvi s domom Nemanjića. Kada Srbi okruniše Lazara Hrebeljanovića velikim i samodržavnim knezom srpskim, gospodarem i carem, onda i obje Zete pristupiše na Lazarevu stranu, ali na taj način da mogu upravljati po svojim pravima i zakonima.

Malo iza toga vremena podiže se turski car Amurat s vojskom na Srbiju, a kad to shvati zetski ban Baoš, sakupi što je mogao više vojske i pođe svojemu gospodaru u pomoć, ali pošto dobi na putu nesrećni glas o pogibiji srpske vojske i samog cara Lazara, povrati se, kunući nevjernog Vuka Brankovića za izdaju, koju učinje svojem gospodaru i otadžbini i stvori uzrok za propast Srpskoga carstva.

Našavši se u takvim nesrećnim okolnostima, Baoša ne znavaše šta da čini osim da čeka neprijateljsku silu na svojim granicama. Ali kako Obilić bješe ubio cara Murata, tako se vojna dejstva poslije Muratove smrti izmijeniše, te državu bana Baoše ostaviše u miru.

Ovaj isti Balša (Baoša, Baoš), vladar obje Zete, bješe oženjen Jelenom[1], kćerkom cara Lazara, sa kojom rodi sina Strašimira nazvanog Crnoje, jer bješe vrlo tamnoput, zbog čega njegovi sinovi - Stefan i Božidar bjehu nazvani Crnojevići, a pod istim imenom ostadoše i njihovi potomci. Taj Stefan, prozvan Crnojević, budući da bješe prvi sin, ostade da vlada i jednom i drugom Zetom.

On davaše velikome vitezu Georgiju Kastriotu pomoć pod vođstvom svog brata Božidara, kojega vjerolomni Leka, vojvoda dukađinski, dočeka zajedno sa Zaharijem Altisverom, banom jednog djela Albanije, i saveznikom Kastriotovim, te na jednom mostu iz tajne busije ubi obojicu i Kastriotu učini veliku žalost, i cijeloj njegovoj vojsci, a osobito bratu mu Stefanu.

Stefan imaše dva sina - Ivana i Avrama, kojega neki nazivahu Arvanit. Prvi bješe oženjen kćerkom hercega Stjepana, po imenu Marijom. Postavši nasljednik Zete po Stefanovoj smrti, Ivan preuze vlast, a oca sahrani u crkvi hrama Uspenja Bogomatere, u manastiru koji bješe sagradio na jednoj otoci[2] višerečenog Blata, koje se zvaše Kom, blizu grada Žabljaka, gdje bješe stolica ovih vladara. Ivan bješe vrlo mudar i dobronamjeran, a uz to i hrabar vladar, ali Mehmed, turski car, zavojevač grčke imperije, osvojivši poslije Kastriotove smrti Epir i svu Albaniju, želijaše da pokori i ovaj mali ostatak slovensko-srpske slobode, pa okrenu svoju silu na kneza Ivana Crnojevića.

Ivan ga dočeka u Hotskoj gori, na svojoj granici, ali se ne mogavši tolikoj sili oduprijeti, bi na Ćemovskom polju razbijen 1345. godine i prinuđen da odstupi iz Donje Zete u Gornju, tj. u Crnu Goru; mjesto sebe ostavi svog brata Arvanita, a sam pođe u Italiju da traži pomoć od zapadnih država.

Međutim, Avram (Arvanit), kojega je narod zbog njegove neustrašivosti nazvao Hrabri, ne prestajaše, čas na jednu čas na Drugu stranu, svojim prisustvom bodriti i sokoliti svoje vojnike, razbijajući i goneći neprijatelje koji ih napadahu. Ali ovaj slavni vitez, na veliku žalost svojih Crnogoraca, jurišajući na Turke pogibe na obali Morače kod Podgorice. Ostavi sina Lazara i dvije kćeri -Katarinu i Anđeliju. Prvu Ivan dade za Radula, vlahozaplaninskog vojvodu, a Drugu za Stevana, sina Đura Brankovića, koja rodi Maksima, arhiepiskopa, i despota Jovana. Taj Lazar, Arvanitov sin, kasnije pođe u Beč i primi cesarsku službu, u kojoj i pogibe u borbi protiv Turaka, još mlad i neoženjen.

http://www.mitropolija.cg.yu/istbibl...crne_gore.html
 
Завештања великог жупана српског Стефана Немање свом сину светом Сави



1. Завјештање земље

Народ који нема своју земљу не може се назвати народом.

Народ чини земља, чедо моје мило.

Народ није јато птица ни стадо које се сели с југа на сјевер и са сјевера на југ, па слети на земљу да се назобље зрња или се заустави само да се напасе и напије воде.

Људске хорде које се још увијек тако крећу кроз пространства нису народ. Оне постају народ тек онда када се зауставе и запосједну поља и шуме, ријеке и језера, мора и обале.

Србијом и сад проходе народи с једнога краја свијета на други. Авари и Хуни, Печенези и Кумани, и с њима читави дијелови других народа протутњали су овим земљама као страшне бујице. Али, чедо моје, те бујице никада нису постале ријеке. Иза њих су остајали само трагови разарања.

Рађали су се на једном крају свијета, а умирали на другом крају свијета. Они никада са истог извора нису воду пили. Никада нису заноћили гдје су дањивали. Никада нису зимовали гдје су љетовали.

Од земље у коју су залазили њихови су били само путеви. Поља и шуме, ријеке и планине, села и градови припадали су онима који су на њима живјели прије њиховог доласка и онима који су преживјели послије њиховог одласка.

Чедо моје, те хорде постају народ кад се на истој земљи почну рађати и умирати и кад на истој земљи почну сијати и садити па брати и жњети, а не само са туђе земље туђе плодове отимати.

Запиши то чедо моје, за памћење овоме народу којему су у судбини и крви путеви и сеобе.

Запиши, сине мој, земља, као и жена, припада ономе ко у њу сјеме оставља, оплоди је и коме рађа. И запиши, чедо моје овако: земља се не може, као жена, отети и понијети са собом на пут. Ако хоћеш да земља остане твоја, мораш на њој бити и остати.

Народи који зађу у неку земљу да је опљачкају, попале и разруше нису њени господари. Ми смо давно ушли у ове земље да их настанимо, обрадимо и загосподаримо њима.

Чедо моје, стотине година смо већ ту, а још се у нама није смирио луталачки нагон. Има нас свуда. Кипи и прелива се овај народ и отиче на све стране као младо вино.

Још нас не држи земља нити ми знамо држати њу.

Бојим се понекада, чедо моје, расућемо се у друге, чврсте и стојеће народе, разлићемо се као вода низ планину у туђе ријеке и нестати у њима као да нас никада није било.

Никада се не одвајајте од земље и никада не одвајајте земљу.

Окупите све наше земље и окупите се сви у земљи.

Не откидајте се од земље и не откидајте земљу ни себи ни другоме.

Ако народ има мајку, онда му је мајка земља на којој живи. Она нас увијек изнова рађа и храни. Земља је вјечна родиља народа.

Чувајте је и љубите, чедо моје. Љубите јој не само поља и планине, и ријеке и море њено, него сваку њену стопу и сваку груду. Морате знати, чедо моје мило, да је у тој груди што може да стане на длан сва земља. Зато узмите своју земљу на дланове и не испуштајте је никада и ни за шта из својих руку, јер сте са том грудом земље у руци народ, а без те груде, празних шака, само скитнице међу народима.

2. Завјештање крви

И запамти, чедо моје, крв и крв чини народ.

Крв је вјечна.

Крв новорођеног дјетета стара је хиљаде година. Дјетешце је младо, а крв у њему је она стара крв која је протицала у жилама његових предака још прије хиљаде година.

Људи се рађају па нестају, а крв остаје. Она се претаче из једнога у другога човјека.

И моја крв, чедо моје мило, тече у твојим жилама. И да ти ниси наумио ићи кроз живот и вријеме не тјелесним и крвним струјама, него на духовним крилима, и твоја би крв потекла у твојој дјеци. Али ти имаш своја веља духовна чеда и она ће тебе носити у дубоке вијекове и далека времена.

Чедо моје мило, као што велика ријека тече кроз клисуре у поља, тако кроз времена тече крв и претаче се из нараштаја у нараштај и из вијека у вијек.

шта је онда човјек него мали суд у коме се вјечна и света крв преноси с покољења на покољење.

Зато крв не припада човјеку него народу. И не лије се никад за једнога него за народ. И зато дође вријеме кад се не пита ко си и какав си, него чије си крви: или српске или угарске, или грчке или аварске. У то страшно вријеме кад замукну сви језици, крв проговори језиком свих предака. И не пита се ко си и какав си, него чије си крви собом заитио.

Чеда моја, по крви мојој и духу мојему, нека у вама никада не буде мрзости на туђу крв, некмоли на крв братску. Крв человјеческа је света и у свима нама тече из једног источника. Свима нам је од Бога дана и праоца нашега Адама.

Ничију крв не проливајте зато што је из туђега племена или народа. Али, чедо моје, љуто браните крв своју ибо у њој јест крв предака наших.

Никоме не дајте да лије нашу крв зато што је српска.

Миром на рат идите и ратом мир чините.

Љубављу на љубав идите, али крвљу крв српску браните.
 
3. Завјештање гробова и костију

Гробови, чедо моје, гробови и кости чине народ.

Они који не знају за своје гробове и кости никада неће постати народ. Они су сличнији вуковима и лисицама, који не знају за своја гробља.

А гробља су, чедо моје, тиха сеоца у којима још увијек бораве под земљом наши покојници. Гробови су тихе постеље у којима заувијек спавају, у миру непробудном, тијела наших предака.

Народ не чине само они живи на земљи, што по њој ходе и творе, него и сви мртви, сваки на броју који у њој почива. Јер без онога под земљом, чедо моје мило, онога најнезнатнијег и безименог, не би било овога на земљи, сада знатног и именитог.

Ни њиву не чини једна љетина, па ни народ не чини један нараштај.

Ливаду не чини један откос, нити може уништити једна косидба. што је за ливаду један откос, то је за народ једна битка или морија.

Народ ниче у таласима и пада у откосима смрти као трава, али опет прораста све гушће земљу и буја у новим нараштајима.

Запамти, чедо моје, наша гробља су најсвјетлији биљези нашег народа и најсветији граничници наше домовине.

Ако ти нико жив не може казати докле допире твоја земља и твоја баштина, потражи кости и гробове, и мртви ће ти истину казати.

4. Завјештање неба и звијезда

Има нешто што се на земљи не може, а човјек и народ не могу без тога, или ако могу, чедо моје, то нису људи нити је то народ.

Има нешто, чедо моје, што се на њиви не може узорати, у ковачници исковати, у шуми разлистати, ни у сну снити, ни језиком изрећи, ни мишљу досећи, ни мачем убити, ни у причи испричати.

Има нешто што се на земљи никако не може.

Али сваки човјек над својом главом има своје небо, и сваки народ над собом има своје небо. Тамо им је све што им није на земљи.

Тамо им је, чедо моје, баш оно што на њиви не расте, што се у ковачници не кује, у шуми не листа, у ватри не гори, у сну не снива, језиком не изговара, мишљу не досиже, мачем не убија, причом не прича.

Заиста, тамо им је све што није на земљи. Тамо је све то могуће. Али, чедо моје, не зна то свако и не виде то сви.

Може то само пророк и тајновидац, небознанац и звјездознанац, високовидац, дубоковидац и далековидац.

И може то небогледац и неботворац, неботеча и небоходац, и још небослов и небословац, па небољуб и небољубац, и опет небопловни небопловац и небородни небородац. Још ту дођу сви други небољубни и неболетни, небодарни и небопримни, небозвани и небојавни, и сви они духовњаци и чудаци, и јунаци и мудраци, и лудаци, мученици и сретници, неботворни чаробњаци, КОЈИ ЗНАЈУ И УМИЈУ ДА УЗНЕСУ ЗЕМЉУ ДО НЕБА, ВОЗНЕСУТ ЗЕМЉУ ДО НЕБЕС, И КОЈИ ИМАЈУ МОЋИ ДА СПУСТЕ НЕБО НА ЗЕМЉУ.

То су људи који знају да отварају небо.

Горе је, чедо моје, све што овдје немамо. Горе је све што чекамо.

И запамти, чедо моје, да је човјеково тијело на земљи, а његова душа вије се небом. Тако и тијело народа борави на земљи, а душа народа обитава на небу.

Само народ који нема душу нема ни свога неба. Небо није празно. Бездан. Коме је небо празно, тај нема душе.

Зато ти кажем, чедо моје мило, нема народа док не задобије своје царство на земљи, ЦАРСТВИЕ ЗЕМАЉСКОЕ, и нема народа ако не задобије своје небо и своје царство небеско, ЦАРСТВИЕ НЕБЕСКОЕ.

Има људи који припадају само земљи. Ти земљаници одлазе у земљу.

А појаве се људи, или се роде, који одмах ЗНАЈУ ТВОРИТИ НЕБЕСКЕ СТВАРИ НА ЗЕМЉИ И ЗЕМАЉСКЕ СТВАРИ УЗДИЗАТИ ДО НЕБА. Они припадају небу. Ти небесници и звјездари одлазе у небо и међу звијезде. Колико их је тамо, треба погледати у ведру ноћ кад небо озвјезда.

Више их је тамо него на земљи.

Више их је у земљи него на земљи.

Зато ти кажем, чедо моје мило, не чине народ само они што живе на земљи, него и они у земљи и они у небу.

Народ увијек живи између својих гробова и небеса својих.

5. Завјештање језика

Чувајте, чедо моје мило, језик као земљу. Ријеч се може изгубити као град, као земља, као душа. А шта је народ изгуби ли језик, земљу, душу?

Не узимајте туђу ријеч у своја уста. Узмеш ли туђу ријеч, знај да је ниси освојио, него си себе потуђио. Боље ти је изгубити највећи и најтврђи град своје земље, него најмању и најнезнатнију ријеч свога језика.

Земље и државе не освајају се само мачевима него и језицима. Знај да те је непријатељ онолико освојио и покорио колико ти је ријечи потрао и својих потурио.

Народ који изгуби своје ријечи престаје бити народ.

Постоји, чедо моје, болест која напада језик као зараза тијело. Памтим ја такве заразе и морије језика. Бива то најчешће на рубовима народа, на додирима једног народа са другим, тамо гдје се језик једног народа таре о језик другог народа.

Два народа, мило моје, могу се бити и могу се мирити. Два језика никада се помирити не могу. Два народа могу живјети у највећем миру и љубави, али њихови језици могу само ратовати. Кад год се два језика сусретну и измијешају, они су као двије војске у бици на живот и смрт. Док се год у тој бици чује један и други језик, борба је равноправна, кад почиње да се боље и више чује један од њих, тај ће превладати. Најпослије се чује само један. Битка је завршена. Нестао је један језик, нестао је један народ.

Знај, чедо моје, да та битка између језика не траје дан-два, као битка међу војскама, нити годину-двије, као рат међу народима, него вијек или два, а то је за језик исто тако мала мјера времена као за човјека трен или два. Зато је чедо моје боље изгубити све битке и ратове него изгубити језик. Послије изгубљеног језика нема народа.

Човјек научи свој језик за годину дана. Не заборавља га док је жив. Народ га не заборавља док постоји. Туђи језик човјек научи исто за годину дана. Толико му је потребно да се одрече свога језика и прихвати туђи. Чедо моје мило, то је та зараза и погибија језика, кад један по један човјек почиње да се одриче свога језика и прихвати туђи, било што му је то воља било да то мора.

И ја сам, чедо моје, у мојим војнама употребљавао језик као најопасније оружје. Пуштао сам и ја заразе и морије на њихове језике испред мојих полкова. За вријеме опсада и дуго послије тога слао сам чобане, сељане, занатлије и скитнице да преплаве њихове градове и села као слуге, робови, трговци, разбојници, блудници и блуднице. Моји полководци и полкови долазили су на напола освојене земље и градове. Више сам крајева освојио језиком него мачем.

Чувајте се, чедо моје, инојезичника. Дођу непримјетно, не знаш кад и како. Клањају ти се и склањају ти се на сваком кораку. И зато што не знају твој језик улагују ти се и умиљавају како то раде пси. Никад им не знаш шта ти мисле, нити можеш знати, јер обично шуте. Они први који долазе да извиде како је, дојаве другима, и ето ти их, преко ноћи домиле у непрекидним редовима као мрави кад нађу храну. Једнога дана тако осванеш опкољен гомилом инојезичника са свих страна.

Тада дознајеш касно да нису мутави и да имају језик и пјесме, и своја кола и обичаје. Постају све бучнији и заглушнији. Сада више не моле нити просе, него траже и отимају. А ти остајеш на своме, али у туђој земљи. Нема ти друге него да их тјераш или да бјежиш, што ти се чини могућнијим.

На земљу коју тако освоје инојезичници не треба слати војску. Њихова војска ту долази да узме оно што је језик освојио.

Језик је чедо моје, тврђи од сваког бедема. Када ти непријатељ провали све бедеме и тврђаве, ти не очајавај, него гледај и слушај шта је са језиком. Ако је језик остао недирнут, не бој се. Пошаљи уходе и трговце нека дубоко зађу по селима и градовима и нека слушају. Тамо гдје одзвања наша ријеч, гдје се још глагоља и гдје се још, као стари златник, обрће наша ријеч, знај, чедо моје, да је то још наша држава без обзира ко у њој влада. Цареви се смјењују, државе пропадају, а језик и народ су ти који остају, па ће се тако освојени дио земље и народа опет кад-тад вратити својој језичкој матици и своме матичном народу.

Запамти, чедо моје, да свако освајање и отцјепљење није толико опасно за народ колико је штетно за нараштај. То може штетити само једном нараштају, а не народу. Народ је, чедо моје, трајнији од нараштаја и од сваке државе. Кад-тад народ ће се спојити као вода чим пукну бране које га раздвајају. А језик, чедо моје, језик је та вода, увијек иста с обје стране бране, која ће као тиха и моћна сила која брегове рони опет спојити народ у једно отачаство и једну државу.
 
Нешто за Србе или Словене 4-5 век?

Evo nesto sam nasao

O Srbima koji su naselili predele iza Kaspijskog mora i tu osnovali drzavu Serbanija, Boskovic u svojoj "Istoriji sveta" kaze: "Herodot slovenska plemena izmedju Dona i Dnjepra naziva drugim imenima a Ptolomej ih naziva Antima, Venetima ili Srbima, kao ograncima sarmatskog naroda". Rus Ilovejski smatra da su to sve bili Srbi. A u vezi iranskih Skita istorijski je uvrdjeno da su oni u te sarmatske krajeve provalili 300 godina pre Hrista. Kako je Herodot ziveo 450 godina pre Hrista otuda je logicno sto je Srbe nazivao Skitima. Prokopije iz Cezarije pisao je pre cetrnćst vekova da su izmedju Kaspijskog i Azovskog mora ziveli Huno-Sibiri. Dokazano je da su Hune potisli Kinezi i u tim zemljama osvojili srpske kraljevine te Srbe naterali da se odatle sele zajedno sa Hunima na zapad Evrope. Prokopije o Hunima pise kao o praocima Madjara. Joan Tomka Saski pise da je u zemlji izmedju Kavkaza i Dona bila zemlja Serbanija, u kojoj su se posle hiljadugodisnjeg kretanja nastanili Srbi, na svom putu iz Indije. Ti Srbi zvali su se jos i Brdjanima, a njihov prvi staresina zvao se "Gospodin" i cesto je pod svojom kontrolom imao vise stotina hiljada konjanika. Rimsko-grcki istoricar Strabon pisao je 70 godina pre n.e: "U zapadnoj Aziji zive Srbi Brdjani. Oblak, car Srba, poslao je kralju Farnaku dvadeset hiljada konjanika, a "Gospodin", vladar Brdjana, poslao mu je dvesta hiljada". Strabon kaze da su se ti isti Srbi nalazili na tom prostoru preko 400 godina, sve dok ih Huni nisu proterali u Evropu. Grcki istoricar Teofan pise: "Prve godine vladanja cara Justinijana (520 godina n.e) sto hiljada Huna-Sabira preselilo se pod vocstvom udovice njihovog vodje Rimljanima i nastanilo na Balkanskom poluostrvu". O ovoj seobi pisao je i Safarik, navodeci da su Srbi iza sebe ostavili reku Serpu, koja utice u Volgu u moskovskoj guberniji sreza Serbuhov. Reka Serpa i danas tece kroz zemlju Kozaka, a na zapadnoj strani Kaspijskog mora postoji i danas predeo zvan Serbanija, sa gradicem Berdjanska. Tamo je 1890-tih godina ziveo Marko Djuraskovic, kome je car Aleksandar Treci poklonio imanje za stecene zasluge, a njegov brat Filip sluzio je kao telohranitelj Kralja Nikole.


Treca grana Srba, koja se na svom putu od Indije selila uz granice Kine, zaustavila se u danasnjem Sibiru. Sacuvani su podaci o njihovim vladaocima Banu Janci, Ranku, Cicanu, koje su zapisali Kinezi u svojoj hronici. U Kineskoj hronici pisalo je o caru Tanci, koji je imao pet sinova, koji nakon oceve smrti izdele zemlju i time je potpuno oslabe. Kinezi su o caru Tanci pisali legende. Dokaz da su Srbi ziveli sa Kinezima vidi se iz nekih reci u kineskom jeziku koje su istovetne sa srpskim. Takve su: madri - mudri; knig - knjiga; slon - slon; raj - raj itd. Ova grupa Srba, koja ostavi ime Sirbiriji (Sibiriji) preko Urala usmerila se dalje ka Evropi. Ali i pre njihovog dolaska Srbi su se vec bili nastanili u predelima oko Baltickog mora.

Kako navodi Sima Lukin-Lazic, veci narodi Evrope svoja porekla su vezivali za legende. Tako su Grke stvorili njihovi Bogovi na Olimpu, dok su Rimljani nastali od Romula, koga je othranila vucica. Srbi su, medjutim, morali prepesaciti Aziju i Evropu i vekovno se boriti za opstanak. Na putu od Kine, preko Sibira, do Evrope, za cega im je trebalo desetine vekova, pali su pod ropstvo Huna. U svakom od tih ratova gotovo su bivali prepolovljeni. Srbima iz Sibirije pridruzili su se Srbi iz Serbanije, pa su se seleci se na zapad jedni naselili oko reka Volge, Dona, Dnjepra i Dnjestra, dok su drugi zaposeli danasnje oblasti Poljske i Galicije. Ta grupa Srba osnovala je tamosnju drzavu Belu Srbiju ili Bojku. Procene su da su se ta naseljavanja zbila 1600-1300 godina pre Hristovog rodjenja. Bela Srbija zauzimala je prostore izmedju Karpata i Visle. Oni koji su ziveli po hrbatima, izmedju Karpata i danasnje Ceske, nazvase se Hrvati (od reci hrbati) i kasnije osnovase svoju drzavu Belu Hrvatsku, ali i dalje zadrzase obicaje i jezik srpski. Rajic je pisao: " Srbi se naselise iznad Crnoga mora u Sarmaciji evropskoj i nastavahu u Velikoj Srbiji". I danas se severni sarmatski Srbi zovu Beli (Belorusi). Po grckom istoricaru Halkokondilasu Tribali (Ilirski Srbi) su dosli u ove krajeve iza Dunava, danasnjih predela Rusije, kraja koji se zove Sarmacija i to su ostaci srpskog ogranka koje se iselilo u Ilirik. I danas u Galiciji zivi malorusko pleme koje sebe naziva Bojki, isto kako su Srbi sebe zvali dok su ziveli u Beloj Srbiji. Valtazar Bogisic za maloruse tvrdi da su najslicniji Srbima. On kaze da u taj narod spadaju slavni donski i zaporoski Kozaci. A za dokaz navodi pesmu "Devojka Ruzici", koja je toliko istovetna na srpskom i ukrajinskom da je oba naroda potpuno mogu razumeti na oba jezika.

Treci ogranak Srba, seleci se na zapad i sever Evrope otisao je najdalje, duz Baltickog mora i reke Labe, gde su pre 3300 godina osnovali Balticku Srbiju, koja je dopirala cak do Danske. Ona plemena koja su tada zaposela danasnju Cesku i Nemacku zvao se Velika Srbija. Stvorena je pre oko 2700 godina. Ti Srbi prvi su se sukobili sa Germanima i dali im ime Nemci. Ti Srbi, opkoljeni sa svih strana, tokom vremena, iscezli su gotovo sasvim izuzev maloga dela u Saksonskoj oblasti i to su Luzicki Srbi, koji su i do danas sacuvali svoj jezik i ime u Istocnoj Nemackoj. Pre asimilacije Srbi su ziveli u Pruskoj (Hanover i Brandenburg, tada Branibor). Racki je pisao da su pre Nemaca tu ziveli Polabski Srbi: Ljutici, Ratari i Moracani. Maretic i Racki, oba Hrvata, navode Srbe Rujance koji su pod pritiskom Nemaca najpre iselili u Makedoniju, a odatle ih je car Justinijan prebacio u Malu Aziju. Ovi Rujanci, balticki polabski Srbi, bili su ugledan narod i imali su hram boga Svetovida u gradu Arkoni, imali su svoga cara i utvrdjene gradove. Nemci su ih zvali Ljutice, kao hrabre i zestoke. Rimskogalski pisac Vibius Sekvester navodi da su u njegovo doba, pre vise od petnćst vekova, svi polabski Sloveni nazivali sebe Serbeti. U hronici sacuvanoj u Minhenu citira se da su Srbi bili tako veliko carstvo da su od njih postali svi slovenski narodi. Racki i Maretic se slazu o postanku slovenskih imena tek u sestom veku nove ere. A Rimljani i Grci su jos preko dve hiljade godina na Baltickom moru nasli narode Vende ili Srbe. Srpski istoricar Milos Milojevic kaze: "Grupa Srba koja je od kitajske imperije dosla preko Sibira u Evropu nastanila se u danasnjoj Nemackoj, Francuskoj, Holandiji, a deo cak presao u Englesku, gde su iscezli medju anglosaksoncima, ostavivsi mnoga imena reka, sela i gradova cisto srpskog jezickog porekla". Nadjeni su tragovi da su Srbi doprli cak do Svedske, o cemu svedoci zvanicna titular svedskog kralja, u to vreme je bio zajednicki kralj svedski, norveski i vendski. Rus Gilferding i Nemac Helmhold pisu da su Srbi u Baltickoj Srbiji imali svoga cara i to pre vise od tri hiljade godina, znaci trinćst vekova pre Hristovog rodjenja. Safarik ukazuje na poreklo sadasnjih Srba iz Velike Srbije (Sebrani spisi I-43), gde katolicki biskup Dubrava kaze: "Srbi osvojise Gornju i Donju Luzicu i uzese ime Luzicani". I opet Rajic opisuje borbe najsevernijih i najzapadnijih Srba sa Saksoncima, gde Saksoncima ubise 53,000 vojnika, a u drugom ratu ubise danskog kralja. Proslavljeni srpski vojskovodja bio je Zvjezdodrag, a zatim Beoslav, koji je ratovao sa Francuzima. Ti Srbi ratovali su i sa Karlom Velikim i unistili im 32,000 vojnika. Iza toga, borise se opet sa Dancima, gde pogibe kralj Danske i pobedise Srbi u Jitlandu. Tada dodje do razdora medju Srbima, sto ih je kostalo opstanka kao i uvek. Jedni Srbi pomagali su Franke, a drugi Saksonce i Dance. Kada su 772 godine Srbi ratovali zajedno sa Karlom Velikim protiv Saksonaca Srbi Ljutici prodrli su u Bodricke krajeve i opljackali ih. Karlo Veliki sa vojskom Srba Bodrica 789 godine pod vocstvom kneza Vucana predje Labu u zemlju Ljutica, sve popali i opustosi i prisili vojvodu Ljutica na pokornost. Posle kneza Vucana dodje knez Drasko, a zatim knez Slavomir, koji su svi bili verni Karlu Velikom. Godine 808 Ljutice udare na Bodrice i popale im zemlju, a 812 Karlo Veliki zajedno sa Bodricima opet pokori Ljutice. Tokom tih dugih borbi nepotrebno su svi iskrvarili, da bi 30 godina kasnije, 840 godine slozili Ljutice i Bodrice da zajedno udare na Ludovika i nanesu mu velike gubitke. Te borbe Srba i Saksonaca nastavljane su 927, pa 937, 955 i 1000-e godine, nepotrebno se medjusobno unistavajuci. Ratovi su nastavljani sve do kraja 12-og veka, dok konacno Nemci ne nastanise srpske opustosene zemlje i prezivelo stanovnistvo germanizovase. Za istoriju ostade samo malo ostrvo Luzickih Srba kao uspomena na stare vekove i slave. Nemac dr A. Hefner, povodom serije "Traganje za korenima Srba" pise o potonulom gradu Vineti, kao nekada najvecem gradu Evrope, koji je bio ponos lepote i naziva ga "Atlantidom severa" i "Slovenskim Amsterdamom". I sada ribari nerado bacaju mreze u tom delu Severnoga mora, jer im se cini da iz zelenih dubina dopiru zvuci crkvenih zvona i deciji plac, sa zagorom ljudi na trgovima. Ceni se da danas zivi svega oko 300,000 Luzickih Srba, a Nemci ih zovu Luzicanima ili Vendima. Oni sami za sebe govore da su Srbi. U Gornjoj Luzici kazu; "Sim Serb - Srbin sam", a u Donjoj Luzici kazu: "Sam serpski - ja sam srpski". Imaju cak i svoju himnu "Hisce Serbstvo nezhubljene - srpstvo jos nije izgubljeno".

Smrcu poslednjeg kneza Pribislava Srbi su izgubili svoju slobodu 1134 godine. U petnćstom veku varosi su im vec postale nemacke, a sela u 18-om veku. Tako je nestao jedan dobar narod, koji je tu ziveo hiljadupetstotina godina pre Nemaca.
 
Cehoslovaci dovode svoje prvo postojanje od kralja Sama ili Samka, ili Svevlada, koji je u sedmom veku osnovao Moravsko carstvo. Francuski pisac Fredegar, savremenik Samkov, naziva Samka srpskim kraljem. On u svojoj hronici kaze da je srodnik Samkov, knez Luzickih Srba Dervan presao na stranu Svevlada. Od Ceskog istoricara Polackog ostao je zapis da se za njihovo ime culo tek dve stotine godina kasnije, kada su se organizovali kao narod u devetom veku sa moravskim carstvom koje je stvorio njihov vladar Svetopuk.

Razlozi srpske propasti, pored vojnicke, su naivnost i dobrocudnost (bolecivost) i hriscanska vera. Srbi su dozvoljavali Jevrejima i Nemcima useljavanje u njihove krajeve i trgovinu, knezovi su ih primali na svoje dvorove sto ih je kostalo asimilacije. Srbi su od svih slovenskih naroda bili najodaniji svojoj veri i svom Bogu Svetovidu. To ukazuje da su Balticki i Balkanski Srbi istog porekla. Srbi su jedini slovenski narod koji veruje u kucne zastitnike, svece, Krsne slave. Srpska rec Slava potice od vedskih vremena a oznacava odavanje nejvecih pocasti svecu zastitniku porodice i ognjista. Hiljadugodisnji je obicaj da Samo Srbi Slavu Slave. A cini se da i to moze biti osnov za nastanak reci Sloven.

Dosta je napisano i o poreklu Nemaca od Pruskih Srba, cemu se protive neki istoricari dok drugi to potenciraju. Slavni kancelar Oton Bizmark cesto je pricao u svom dnevniku da njegova baba nije znala ni jedne nemacke reci vec samo sorabski (srpski). U 17-om veku Lajbnic je rekao ruskom caru Petru Velikom: "Nase je poreklo isto, oba smo Sloveni", a za Lajbnica rektor Velike Srpske skole Nesic kaze: "On je cedo junackog srpskog naroda, ciji je jedan deo pre 12 vekova ostavio te krajeve i doselio se na Balkan".

Naseljavanje Srba na Balkan

Dr Simo Jelača 23/7/2003


Pre tri hiljade godina, hiljadu godina pre Hrista, grana prastarog srpskog stabla koja se uputila ka jugu naselila je danasnje predele Austrije, Kranjske, Hrvatske, Slovenije i Ugarske, gde su osnovali Panonsku Srbiju. Od Srba u Bojci jedno pleme nazvano, Spori ili Anti, seleci se proslo je pored Karpata i naselilo Daciju. Kasnije su presli Dunav i naselili Srem, Slavoniju, Hrvatsku do Siska, Podravinu i Zapadnu Ugarsku do Komornog, a na jug do Titela (danasnje teritorije). Panonija se delila na gornju i donju Meziju (grcki i rimski naziv za deo Srbije od Drine do Crnog mora), a Dacija prostirala od Tise do Crnoga mora, juzne Ugarske, Banata i Rumunije. Zatim su naselili predele sadasnje Srbije. Prema tome, Srbi u danasnjoj postojbini nisu samo od sedmoga veka nove ere, vec od davno pre Hristovog rodjenja. To je rekapitulirao istoricar Stojan Boskovic u svojoj "Istoriji sveta" rekavsi: "Po starini vremena na prvo mesto dolaze Srbi ili Anti, koji su tu stanovali davno pre rodjenja Hristovog i Sloveni u ovim krajevima su starosedeoci".


Tek u trecem veku nove ere rimski car Trojan naselio je u ovim krajevima svoje veterane koji su se izmesali sa Srbima. Od te mesavine nastao je rumunski narod. Po Srbima Seberanima grad Turnu Severin je dobio ime. U Rumuniji su poznata srpska plemena Dragasani, Radovan, Gradiste, Stanisevci, Sokola. U petom veku nove ere kan Bajan pozove Srbe na predaju ali dacki knez Dobrota to odbije. Bajan ih ostavi neko vreme na miru, ali nesto kasnije padose pod vlast Mongola, B'lgara. Otuda ovi Bugari nisu istoga porekla sa Bugarima srpsko-antskog porekla (slovenskog). Po Milojevicu, Bugari su se sukobili sa Srbima u Maloj Vlaskoj (danasnji Banat). Srbi iz Dacije sirili su se prema Jadranskom moru i gde god su se naseljavali nailazili su na srpsko stanovnistvo, koje je u iste krajeve naseljeno jos pre Aleksandra Velikog. Bugari, tursko-mongolskog porekla bili su dobri ratnici i kao takvi pokorili Srbe u Daciji, dok su Bugari slovenskog porekla nazivali sebe Srbima i govorili staroslovenski. Od petog do devetog veka lepo su ziveli sa Srbima, primali su srpski jezik i obicaje a zadrzavali bugarsko ime. Otuda i danas imaju srpska imena: Borisav, Vojin, Dragomir, Radomir itd. Istoricari su taj process nazivali poslovljavanje. I francuski istoricar Leon Rousset pisao je 1882 da su Srbi i Bugari grane istovetnog starog srpskog naroda, a car Dusan je sebe proglasavao carem Srba, Grka i Bugara. Madjarski istoricar dr Sentklaraj pisao je da su se oko 650 godine slovenska plemena naselila duz Tise, Save, Drave i Dunava. Racki za to stanovnistvo tvrdi da su to bili Srbi i Hrvati iz Bele Srbije. Tvrdi se da su se tim naseljavanjem Srbi sukobili sa Avarima, koje su isterali i nastanili Panoniju i Dalmaciju. Hrvati su se pretezno preselili u Dalmaciju, dok su Srbi ostali u Panoniji. Sam Maretic pise da je predeo izmedju Drave, Save i Dunava bio srpski. Porfirogenet navodi da su i pre doseljavanja Avara u Panoniju tu ziveli Srbi, koji su se nazivali Belim Srbima, a zemlju su zvali Bela Srbija. Konstantin Porfirogenet Slavoniju naziva Srpskom Slavonijom. A Gavrilo Vitkovic kaze da su Ugarsku nastanjivali Srbi davno pre dolaska Madjara. On kaze da su Srbi takodje nastanjivali Srem, Banat i Backu u vreme doseljavanja Srba na Balkan u sedmom veku. Otuda se Srbi Bodrice smatraju praroditeljima danasnjih Bacvana i Banatskih Srba. Kada su Srbi pod Arsenijem Carnojevicem dosli, hiljadu godina kasnije, oni su u stvari dosli u stare srpske krajeve. Krajem sestoga veka Srbi iz Panonije krecu na zapad i zaposedaju Korusku, Stajersku, Kranjsku, Istru i Furlaniju, sve do Tirola, o cemu je pisao Racki i te krajeve nazivao Norik. A Nemci su to stanovnistvo nazivali Vendima. Srbi su bili zaposeli Dalmaciju pa je Papa Grgur pisao poslanicu nadbiskupu u Solinu o svojoj zabrinutosti zbog srpskog dopiranja i do Italije.

Tragedija panonskih Srba pocela je dolaskom Madjara u devetom veku. Bio je to narod bez znanja zemljoradnje i trgovine i bez prosvete i kulture. U svoj jezik primili su neke srpske reci. Tako i ime Pesta potice od srpske reci Pec. Osnivac Madjarske drzave bio je Vojko, a sin mu se zvao Marko i pripadali su praoslavnoj veri. Kasnije mu je rimski papa dao ime Stefan (Istvan). Poznati madjarski istoricar Petefi opisao je krunu Svetog Stefana radjenu u istocnjackom stilu i ispisanu cirilicom. Cirilicom je ispisan i nadgrobni spomenik Stefanov.

Tragedija po srpski narod nastavlja se vekovima. U 19-om veku Austrija je povela ostru kampanju protiv Juznih slovena, na svakom mestu i na svim nivoima, proglasavajuci ih "nizom rasom", sto je imalo za posledicu stvaranja samouverenja kod germanskih zavojevaca i gubljenje samopouzdanja kod napadnutih Srba. Srbi, mada nekada najmnogobrojniji i miroljubivi narod, nisu uspevali da se odupru zavojevacima Nemcima sa zapada, Tatarima sa istoka i Turcima sa juga. Slicne sudbine po srpsko zivlje nastavljaju se i tokom najnovijih dogadjanja. Cak u Larusu XX veka porucuje nam se da cemo se spasiti samo kada se prekrstimo u katolicanstvo i priznamo papu. Zle li katolicke poruke?

Hrvat Racki, Rus Nestor i Poljak Surovjecki potvrdili su da su Srbi, Vendi, prastanovnici Evrope od pocetka istorijske ere. Ne zna se sa sigurnoscu koliko hiljada godina su postojali u Indiji pre seoba, a na danasnjim terenima su preko tri hiljade godina. Ceh Dalimil je pisao: "Srbi su dosli iz Azije, nastanili su Balkansko poluostrvo uz more pa sve do Rima". Safarik cak nalazi Srbe u nasim krajevima pre pet hiljada godina, znaci tri hiljade godina pre Hristova rodjenja. On kaze da su Srbi u ove krajeve dosli 1600 godina pre pojave Srba u Severnoj Evropi, a Mavro Orbini kaze da su dosli iz Skandinavije 1460 godina pre Hristova rodjenja.

Poznato je da su srpske vojvode ratovale sa Aleksandrom Velikim, da su predvodili Atiline Hune ka Rimu, a cetiri stotine godina davali su najbolje vojskovodje turcima (Mahmud Pasa Sokolovic, Sulejman Pasa, Omer Pasa Latas). Srpska slabost je sto su pitom i pomirljiv narod i lako se asimiliraju. Safarik Srbe tretira kao juzne evropljane. On kaze da su Srbi dosli iz Indije, preko juzne Azije, zaposeli Malu Aziju i Balkansko poluostrvo jos tri hiljade godina pre Hristova rodjenja. Kasnije dolazi do njihovog pomeranja do Rima, pa Lombardije i zatim u predele sadasnjih slovenskih zemalja. Njihovo desno krilo nastanilo se preko Save i Dunava u Daciji i Panoniji. Ovim Srbima, mnogo kasnije dolaze Srbi sa severa od Baltika i Labe. Po Bonfiniju do pomeranja severnih Srba ka jugu doslo je usled njihovog potiskivanja od strane skandinavskih naroda. Dolaskom na Balkan oni su se sjedinili sa svojim sunarodnicima. Otuda je i Grk Halkokondila za Srbe rekao da su najstariji i najveci narod na svetu. Mavro Orbini takodje spominje da su Srbi gospodarili Azijom.
 
Srbi su na Balkanu primali hriscanstvo jos u doba Hristovo direktno od Svetog Pavla. Rossijskij Sinopsis citira da je Sveti Pavle poslao svoga ucenika Andronika u Panoniju i Ilirik da krsti Slovene, a to su bili potonji Srbi. Srpski istoricari vladika Ruzicic, Milojevic i Sreckovic dokazuju da su te Srbe pokrstavali direktni Hristovi apostoli Pavle, Timotije, Andreja, Luka i Tadija a da su osnovali Panonsku episkopiju, a panonski episkop ucestovao je na prvom saboru u prvom veku u Sirmijumu, a to je bio licno Andronik ucenik Svetog Pavla. Zato ruski letopisac Nestor pise da su Srbi seleci se u sedmom veku iz Bojke u Ugarsku, Srbiju, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Crnu Goru i Albaniju, dosli ne u novu vec u staru postojbinu, odakle su ih nekada potisnuli Kelti i Rimljani. Godine 520, prve godine vladavine Justinijanove, sto hiljada ratnika Sabira prikljucilo se Grcima. Savremenik iz tog perioda Menadar zapisao je da su ti Srbi u prvoj polovini sestoga veka pokorili celu Grcku i Tesaliju. Istoricari se slazu da su Srbi izmedju sestog i sedmog veka "Sloveni" pokorili Grcku, Makedoniju, Epir i Albaniju. Iz tog doba svedoce imena mesta i reka, u Makedoniji: Srpciste, Srbovo, Srbica, Srbinovo, Srbince, Srbljani i u Grckoj: Srbinovo, Bosna, Njegusi, Bistrica, Bojka. U doba cara Konstantina Porfirogeneta u Solunskoj Srbiji (Juzna Makedonija) nalazio se grad Serblia (sada Servia) koji su Rimljani zvali Serblia Inferior. Svoju samostalnost izgubili su 1018 godine odakle su Srbi posli sa Srbima iz Ilirije i Dalmacije, sa kojima su stvorili drugu Srbiju. Ova drzava je ojacala u 10-om veku pod vlascu velikog zupana Caslava. Posle njega na vlast dolaze Vojislav, Bodin pa Nemanja, koji su obnovili srpsko kraljevstvo, a o njima dovoljno pise savremena istorija.

Srbi koji su dosli u Dalmatinske krajeve u petom veku sa Hunima zatekli su tamo Srbe starosedeoce. Ti Srbi starosedeoci u Boki, Dalmaciji i Albaniji porusili su grcke i rimske gradove i izgradili svoje. Tako su porusili Epidaurus i na njegovim rusevinama podigli Dubrovnik. Vizantijsko carstvo ponovo osvaja Dubrovnik u devetom veku ali ga srpski kraljevi Pavlimir i Bodin vracaju i nakon toga u gradu izgrade tvrdjavu Lovrijenac. Osnivacem Dubrovnika smatra se Ostroilo.

Tokom 630 godine nove ere dolazi do seobe iza Karpata, a 632 godine Srbi iz Bojke masovno krenu na jug. Na putu umre njihov knez i njegova dva sina povedu gotovo sve Srbe iz Bele Srbije. Polovina plemena dodje u krajeve koje su Srbi vec nastanjivali, dok se druga polovina zaustavi sa Srbima u predelima Podravine i Posavine, gde osnovase poslednju Belu Srbiju (danasnji Srem i Slavonija). Novija istorija ove seobe tretira kao prve i najvece, mada su to u istinu bile poslednje i znatno manje od prethodnih seoba. Posle ovih imamo jos jedino seobe Srba pod zupanom Zarijem Pribisavljevic preko Save i Une u predele Zrmanje, Velebita i Jadranskog mora. Od tada su Srbi starosedeoci u Lici, Baniji, Krbavi i Dalmaciji. Rus Gilferding pisao je da je Srbija imala vise oblasti, sadasnju Srbiju, sa Bosnom, istocno i juzno od Hrvata, Neretvanska sa Dubrovnikom, Travunijom, Konavljem i Zetom. A Konstantin Porfirogenit navodi da Hrvatska pocinje od reke Cetine i prostire se uz more do Istre. Safarik i Milos Milojevic, inace, nista ne veruju Porfirogenitu, posto je mnoge stvari o Srbima izmislio, sluzio se neistinama, a srpski kao jezik nije uopste poznavao. Stari srpski istoricar Rajic pise: "Tadanja Srbija obuhvatala je istocnu Dalmaciju, Bosnu, Hercegovinu, Sadasnju Srbiju, Crnu Goru i Dubrovnik sa jadranskim ostrvima.
 
O kulturi starodrevnih Srba

Dr Simo Jelača


Pisani tragovi o Srbima iz Indije datiraju od pet do sest hiljada godina, a u Evropi od preko tri hiljade godina.
Rus Moraskin je pisao da su Srbi jos u svom indijskom kraljevstvu bili na najvisem stepenu prosvete i obrazovanosti, za to doba. Takodje, Kinezi su zapisali da su Srbi napredovali u prosveti i da je njihov car Tanca jos tada izdavao zakone. Grcko-rimski istoricar Straban kaze za Srbe iz Kaspijske Serbanije da su trgovali jos od dolaska iz Indije i da su na odeci nosili zlato.

Gilferding za Balticke Srbe kaze da su imali velike gradove, sa razvijenom umetnoscu, zanatstvom i trgovinom, cime su zadivljavali druge narode. Mavro Orbini navodi da su Balticki Srbi u politici imali izvrsne zakone i pohvalne obicaje. Srpski istoricari Kovacevic i Jovanovic zapisali su da su ti pradavni Srbi upotrebljavali zelezo, bakar, olovo, srebro i zlato. Jirgen Spanut je u svojim studijama zapisao da su na Sinajskom poluostrvu jos 4000 godina pre n.e. postojali rudnici bakra "Timna" na oko 60 kvadratnih kilometara sa oko 5000 podzemnih tunela i da su u tim rudnicima pronadjeni natpisi, kako on kaze na "filistickom" pismu, sto je identifikovano kao pismo kojim su se sluzili Srbi.


A Racki pise da su kod Srba pre 2500 godina bila razvijena zemljoradnja i trgovina zitom, te da su bili veste zanatlije, rudari, dobri graditelji brodova i poznavali su staklo. Sreckovic pise da su Srbi u Solunskoj Srbiji negovali svoju pismenost i na svoj jezik preveli svete knjige. On takodje kaze da su Neretvljani bili najbolji trgovci i da su imali jacu flotu od Mletacke. Slicno je tvrdio i sam Julije Cezar u svoje vreme. Imali su cak svoje tkanine, koje su izvozili i koje su bile veoma cenjene u Carigradu.
I konacno, akademik Stojan Novakovic tvrdi da postoje dokazi da je u Srbiji vec u desetom veku postojao snazan knjizevni pokret, u Zeti i Raskoj, na kojim temeljima je izgradjena prosveta, knjizevnost i zakonodavsvo Nemanjicke Srbije.

Dr Jovan Deretic nalazi pojavljivanje imena Srba i u Bibliji, sto je mnogo ranije od zvanicne nauke. Po njemu Srbi su ostavili bezbrojne tragove, svuda gde su ziveli. Tako, u Maloj Aziji je postojao grad Sard u kome su prvi put osnovane skole za matematicare, istoricare, muzicare i astronome. U tom gradu prvi put u ljudskoj istoriji predvidjeno je pomracenje sunca. Svrseni ucenici ovih skola odlazili su u velike gradove i drzali predavanja. Jedan od njih, Grk koga pominje Ksantos, otisao je u Atinu i drzao predavanje, ali ga vecina slusalaca nije razumela jer su svi strucni izrazi bili na srpskom. Otuda i podatak da su Grci Srbe nazivali Ksantosima.

Po podacima sakupljenim u Vatikanu, pa cak i u "Svetom pismu", Deretic zakljucuje da su Arijevci, Heti, Geti, Iliri ili Kelti sve Srbi. A dr Ranka Kuic, prvi keltista na Balkanu i strucnjak uvrsten u 2000 najistaknutijih stvaralaca na zemaljskoj kugli, svojim delom "Srpsko-keltske paralele" dokazuje gotovo genetsku srodnost danasnjih Velsana, mnogih Iraca i Skota sa Srbima. Otud je i ponela nadimak "Ranka Velsanka".
Ona je svoje delo pokazala na svim geografskim pojmovima na terenima koje su nastanjivali Kelti i Srbi.

Savremeni istoricari tvrde da je prihvatanjem nordijsko germanske istoriografske Berlinsko-Becke skole Srbima nanet udarac mitskih razmera. Cvijic je Srbe opisao kao veoma inteligentan narod, ali i veoma eksplozivan. P. Dragosavac tvrdi da Akademija nauka nikada nece zavrsiti srpski recnik, a sto je jos tragicnije da isti jos uvek tretira kao srpsko-hrvatski.

On takodje istice potrebu za izradom srpsko-sanskritskog recnika. Na svu srecu takav recnik moze se uskoro i ocekivati, posto na njemu radi Branislava Bozinovic.
Natasa Lukic sugerise kao kluc da je dobro iznaci balans izmedju zelja i stvarnosti, kako nas preuvelicavanje nebi odvelo od **** za "vise interese". Jelena Milutinovic kaze: "Kad je Gete procitao Hasanaginicu, izjavio je da narod koji ima takvu poeziju zasluzuje da bude prestizan evropski narod, narod koga ce svi evropski narodi izucavati upravo zbog toga".

Ne tako davno, 1984 godine, svetsku javnost uzdrmao je Meksikanac Robert Salinas Prajs objavom knjige "Homerova slepa publika", kojom je ustvrdio da Troja nije u Maloj Aziji vec u dolini Neretve i da je Neretva ustvari drevna anticka reka Skamander a Gabela je Troja. Robert Salinas u svojim istrazivanjima i dalje traga za nasim istinama. Narocito ga privlaci misteriozna planina Rtanj, za koju tvrdi da je to srpski Olimp. On takodje zakljucuje da je Balkan pupak sveta.
 
Srpski jezik kroz istoriju I deo

Dr Simo Jelača


Vede se klasifikuju kao himne, koje sadrze narodne obicaje, mudrosti, poslovice i izreke, a datiraju od 3 do 6 hiljada godina pre Hrista. I srpske slave sa pratecim molitvama, kako u prastara vremena tako i danas spadaju u red Veda.

Autohtonisticka Skola zastupa teoriju da su svi narodi koji su ziveli na danasnjim slovenskim prostorima kao i u predelima Dacije, Trakije, Balkana, u juznoj Rusiji i srednjoj Evropi razlicita imena naroda srpskoga porekla. Ova skola , pored Balkana i centralne Evrope, nalazi postojbinu Srba i u Italiji, na Pirinejima, u Bretaniji, Helveciji, Skandinaviji, pa i u severnoj Africi i Maloj Aziji. Protivnik ove skole, napred je navedeno, je germanska Berlinsko-Becka Skola, koja danas trijumfuje na vecini katedri istorije i ona nauku vodi pogresnim, smisljenim, putem, koji odgovara interesima politike.


Birnuf (Emile Burnouff) u svom eseju o Vedama istrazuje poreklo Indo-Evropljana kroz Vede, koje su nastajale u vreme "arijevske zajednice". On nalazi da se vedske porodice zasnivaju na svetosti bracnog jedinstva, okruzeni verom i drustvenim tradicijama. Svoje dokaze izvodi iz rodbinskih imena, koja od davnih vremena pripadaju zajednickoj rasi naroda. A mi znamo da su rodbinski i porodicni nazivi u srpskom jeziku zadrzali obelezja arhaicnosti i autenticnosti do danas.
Istrazivac, Svajcarac Adolf Pikte (Adolphe Pickter) napisao je delo "Indo-Evropsko poreklo ili prvobitni Arijevci", u kome pise "U davnoj proslosti jedna rasa rasla je u prvobinoj kolevci, nadarena mudroscu, grandiozna, stroge prirode, radom je pobedila surove materijalne uslove svoga opstanka. Zatim dolazi do njihovog razvoja i patrijarhalnog uredjenja. Ta bujna rasa razvila je svoj jezik, savrsen i pun intuicije za uzvisenu poeziju. Zbog svoje brojnosti morali su da se sele, a seobama im se menjao i jezik. Vekovima od ovoga naroda nastalo je vise narodnosti. Te seobe odigrale su se u milenijume pre Hrista, od Indije do Atlantika. On zakljucuje da je taj brojni narod posluzio kao osnova za razvoj mnostva ljudskih grupa, koje su iz njega proizasle. Pikte takodje tvrdi da je jezik toga naroda bio osnov za mnoge jezike, koji su iz njega nastali. Zajednicke osnove ovoga jezika nadjene su u Sanskritu i Zendu. Otuda pomisao da svi indo-evropski narodi poticu od jednoga stabla". Za njihov jezik Pikte kaze da je bio ne kontrolisane slobode i on ga naziva "jezikom majke". Pikte takodje pise, bio je to jezik Veda, bogat jednosloznim glagolskim korenima od kojih se sufiksima stvara izobilje izvednica svih vrsta. Njegov glasovni sistem je jednostavan i skladan. Razlikuje tri roda i sedam padeza, cime jasno oznacava deklinacije. Zamenicki nastavci za tri lica i brojeve omogucuju razlikovanje nijansi vremena i nacina. Prema svim prednjim opisima tog jezika najblizi je srpskom. Takva skladnost ne nalazi se nigde sem u srpskom jeziku.

Olga Lukovic-Pjanovic u svojim istrazivanjima potvrdjuje da su iz srpskog jezika nastali i grcki i latinski, ali kao iz pelazgijskog stabla. Ona je citirala Francuza Leveka (Levesque), koji je poredio srpski sa latinskim i grckim jezikom i zakljucio: (1) da je srpski jezik dao prve i najstarije elemente latinskom jeziku; (2) da su starosedeoci Laciuma bili slovenske rase, Srbi; i (3) da su se Srbi tamo nastanili jos u vreme dok se jezik ogranicavao gotovo samo na izraze najprecih potreba. Emil Burnof navodi kako latinski pridev "humanus" proizlazi iz srpskog "uman", a sto je takodje vezano za vedsko "aum" (izgovara se na sanskritskom om) i u induskom jeziku oznacava tri bozanstva (Bramu, Visnu i Sivu). A Gregor Dankovski zakljucuje da se grcka i latinska gramatika slazu sa srpskom. Po Stabonu, latinski je najpre bio centralna grupa dijalekata sabinskog jezika, a Sabini su bili drevni Srbi, autohtoni stanovnici Apeninskog poluostrva, sto takodje potvrdjuje i Milan Budimir. Homerov ucitelj je znao pelazgijski jezik, a u Homerovo doba nije se pravila razlika izmedju trackog i grckog jezika. Hekatej iz Mileta, 500 godina pre Hrista, ostavio je pisane tragove da su Atinjani Tracani (Srbi). Ceski istoricar Dalemil navodi: "Ima jedna zemlja gde se govori srpski", a Dankovski citira: "Tracani, Geti, Dacani i Mezani, svi govore srpski". Platona su zbog njegove mudrosti Grci smatrali bozanskim, a on kaze kako u grckom jeziku ima mnogo "varvarskih" reci. Herodot je bio striji od Platona i on navodi da se u njegovo vreme u Grckoj govorilo "varvarskim" jezikm. I Sokrat tumaci da su Grci bili potcinjeni "Varvarima" pa su otuda govorili njihov jezik. On takodje zakljucuje da su "Varvari" narod stariji od Grka. Prema Dankovskom naziv "Varvari" nastao je od "barbaros" promenom suglasnika zbog lakseg izgovaranja Grka. Slicno je tumacenje i Sokratovo. Prema Platonu Grci drevni Pelazgi, nazvani od Grka "Varvarima" su bili anticki Srbi i govorili su srpski. Ima napisa da su Srbe nazivali i Etrurcima, dok su oni sami sebe zvali Rasanima. O tome pise Nenad Djordjevic u delu "Etrurci ili Rasani", a Svetislav Bilbija kao da mu odgovara svojim delom "Rasani a ne Etrurci". Bilbija je etrursko pismo desifrovao posredstvom cirilicnih slova.

Pisuci o Vedama M.F. Neve navodi: "da su otmene, snazne, jednostavne, a da nisu lisene umetnicke vrednosti". On takodje kaze: "Ovaj jezik je zvucan, muzikalan, cudesan, harmonican i iznenadjujuceg bogastva forme i slike". A Bue za srpski jezik kaze: "Srpski jezik je bogat, energican i harmonican, podjednako dobro pristaje muskom i zenskom rodu, dobar je za opevanje ljubavnih pesama i neznosti, kao i velikih krvavih podviga. Zvucan je i otmen. Srbin govori polagano, ne praveci pauze i svojim jezikom na najlepsi nacin izrazava pristojnost. Dusu srpsku zagreva juzno sunce. Konstrukcije recenica u srpskom jeziku su jednostavne, imaju izuzetan smisao za preciznost, mastovitost i srpskim se govori pristojno (za razliku od grckog kojim se muca i gestikulira). Ako su ikada jedan jezik i jedan narod bili stvoreni za vladavinu javnim raspravama, to su sigurno srpski jezik i srpski narod". I Bue zakljucuje: "Srbi poseduju toliko lepe poezije i samo to bi trebalo da obaveze sve ostale narode da uce njihov jezik".

Svajcarac Adolf Pikte rekao je da je ziveo samo zato da dokaze koji narod je govorio jezikom vedskih himni. Nazalos, smrt ga je prerano zaustavila na tom plemenitom zadatku. A Pavel Safarik je nedvosmislen u tvrdnji da je to srpski narod i da je govorio srpskim jezikom. Isto je tvrdio i Atinjanin Halkokondilo, pisuci da su to bili Tribali, Tracani i i Iliri, kao najstariji i najveci medju tadasnjim narodima, a bili su to Srbi.

Utvrdjeno je da su Vede nerazdvojno vezane sa srpskim jezikom i prozete srpskim pesnistvom. Veda na srpskom ima znacenje vida i znanja (u smislu unutrasnjeg saznanja). Kako je rekao Siprijan Rober: "Svi slovenski jezici su nastali od srpskog jezika, jezika Pramajke". U srpskom jeziku koren "Vid" zadrzava vedsko-srpsko znacenje svetog, unutrasnjeg, metafizickog znanja.
 
Srpski jezik kroz istoriju II deo

Dr Simo Jelača


Poznato je da su hrvatski seljaci govorili cajkavskim dijalektom, dok je zagrebacka gospoda oduvek nastojala da govori nemackim, italijanskim, latinskim ili madjarskim. Cajkavski dijalekt govori se u granicnom pojasu prema istocnom delu Austrije i Madjarskoj, gde zive Gradiscanski Hrvati. Oni su tu doselili iz severnog jadranskog primorja tokom XVI veka i doneli svoj govor, koji je pravi hrvatski, kojim su govorili njihovi seljaci. Pod uticajem Panslavistickog pokreta cehoslovackih romanticara Kolara i Safarika u Hrvatskoj dolazi do "Ilirskog pokreta", ciji je nosilac bio Ljudevit Gaj. Majka Ljudevita Gaja bila je Nemica, rodjena Schmit. Gaj je zeleo da za hrvatski knjizevni jezik usvoji srpski, pa je najpre predlozio da se jezik nazove ilirskim, sa idejom kasnijeg preimenovanja u srpsko-hrvatski, odnosno u Hrvatskoj cak hrvatsko-srpski, sto je imalo smisljene politicke posledice iscezavanja srpskog jezika, a time i srpske nacionalnosti. Profesor dr Laza Kostic u knjizi "Kradja srpskog jezika" pise da je data ideja delo nacionalista, dok sami Hrvati izbegavaju da o tome otvoreno razgovaraju. Medjutim, sam Ljudevit Gaj je 1846 godine u listu "Danica" otvoreno priznao da je za hrvatski knjizevni jezik uzeo jezik srpskog naroda. Djuro Danicic se olako saglasio sa hrvatskim predlogom, cime im je ucinio ogromnu uslugu, za cega Olga Lukovic-Pjanovic kaze da nije imao politickog obrazovanja i da nije prozreo hrvatske namere, sto im Vuk Karadzic nikada nebi ucinio.


Amerikancima, Kanadjanima i Australijancima ne pada na pamet da menjaju ime engleskog jezika, kao sto ne misle ni Belgijanci, Luksemburzani, Svajcarci pa ni frankofonski Afrikanci o francuskom jeziku.

Istorijski, ime Sloven potice iz perioda rimskog osvajanja srpskih teritorija. Tom prilikom Rimljani su odvodili roblje, a muska imena tih Srba pretezno su se zavrsavala sa slav, kao: Miroslav, Srbislav, Krunoslav, Bratislav i slicno (sto je kod Srba imalo znacenje slavnoga - glorious), a u latinskom se izgovaralo "sklav" ili "sclavus" (sa znacenjem roba), od cega je vremenom nastalo Sloven. Istim slovenskim jezikom govorili su Geti, Sarmati, Skiti, Dacani i Tracani, sto tvrde Stabon, Apendini i Ovidije. A kako kasnije navode Surovjecki i Safarik, pa Dobrovski, Milojevic i Zivancevic radi se o srpskom jeziku. Prema Herodotu, kada je rec o Slovenima, radi se o velikoj ljudskoj grupi naroda koji je pripadao indo-evropskoj rasi i zauzimao prostore istocne Evrope, danasnje Poljske, Madjarske, Austrije, Ceske i Balkana sa teritorijama danasnjih srpskih zemalja.

Na osnovu antickih pisaca nedvosmisleno je da su sva grcka ostrva, sa kontinentalnom teritorijom i Italijom bili naseljeni Tracanima, sto potvrdjuje Strabon. Svi su oni govorili grcko-ilirski ili ilirskim (slovenskim, znaci srpskim) jezikom, kome su centralna zona bili Podunavlje i crnomorska obala Dacije. Tracani (Srbi) su se odatle sirili po Evropi, a sirio se i njihov jezik. Lorenc Surovjecki i Pavel Safarik su u vrlo dokumentovanoj studiji izneli nepobitne tvrdnje da su Srbi ziveli u Podunavlju i Panonskoj niziji i odatle se sirili na sever i zapad. Oni takodje navode da je papa Jovan X (914-929) tvrdio da su Iliri i Tracani bili Sloveni (a to znaci Srbi). Prema tome, jezik koji je Ovidije naucio dok je boravio u izgnanstvu bio je srpski. A i pored svih pretrpljenih izmena, kao sto se desava svim jezicima, srpski je ostao poetican. A ako se postuje ideja o kontinuitetu latinskog i grckog jezika, po kojoj logici se to isto ne dozvoljava srpskom, tim pre sto se radi o narodu nazivanom Tracani, Tribali, Sarmati, Vendi, Veneti, Vindi ili Vani, pa i Anti, a uvek se radi o Srbima, koji su sebe, po tvrdnji Safarika, svuda i uvek nazivali svojim srpskim imenom. I po tvrdnji Gregora Dankovskog, a prema Ovidiu, Geti su bili Sloveni i pripadali rodu Tracana, bili su hrabar i pravedan narod i govorili su slovenski (odnosno srpski) jezik.

Olga Lukovic-Pjanovic citira Francuza Pejsonela, koji iznosi tvrdnju da se srpski, pored evropskih zemalja govorio i u vise zemalja Azije. Govorio se i na dvorovima turskih careva. Samo se po razlicitim oblastima u malome razlikovao u dijalektima, sto je logicno za sve jezike. Olga takodje iznosi primer Stjepana Mitrova Ljubise, koji navodi primer crnogorskog plemena Pastrovica koje je zivelo na istom prostoru od praistorijskih vremena. Slicno je pisao i Jovan Cvijic, geograf svetskog ugleda i predsednik Srpske Kraljevske Akademije. A i Olga Lukovic-Pjanovic, prema predanju njene majke tvrdi da su njihovi pra roditelji ziveli u dragacevskom kraju jos u doba Aleksandra Velikog, a to znaci bar 400 godina pre rodjenja Hrista. Svi ovi primeri potvrdjuju tvrdnje da smo na Balkanu od preistorijskih vremena. Konstantin Jirecek je izrekao misao, koja kaze: "Nikada se na zemlji nije dogodilo da jedan podjarmljeni narod potpuno nestane a da ne ostavi kaplju svoje krvi u zilama pobedilaca ili rec u njihovom jeziku". Poznata je i Volterova izreka "Lakse je verovati u laz, koja se cula po hiljadu ****, nego u istinu, koja se cuje prvi put".

Katolicka crkva od najranijih vremena izrazavala je neogranicenu mrznju prema Srbima. Zapad je od uvek sebe proglasavao "civilizovanim", a Srbe nazivao "varvarskim", citira Olga Lukovic-Pjanovic, prema francuskom Larusu XX veka. Za genocide cinjene nad srpskim zivljem katolicka crkva nikada nije ni pokusavala da iste spreci. Zamerali su im na nacinu zivota, na postovanjima prema umrlim, na zajednickom obradjivanju zemlje i slicno, sto Olga Lukovic-Pjanovic, naprotiv, istice kao srpske tradicije i ponos. Kako kaze: "Sta Zapad zna o zajednickom oranju i kopanju, o mobama i prelima, o kosidbama i komusanju kukuruza. Srpski tradicionalni zivot vekovno se zasnivao na svetinjama poput one "Ljubi bliznjega svoga kao samoga sebe". Knjiga Olge Lukovic-Pjanovic "Srbi narod najstariji" obiluje istorijskim dokazima i citatima autora svih nacija, na svim zivim i mrtvim svetskim jezicima. Iz svega iznetoga, Srbi su bili rasprostranjeni od Indije do Atlantika, najmanje dva milenijuma pre Hrista. Nazalost, danas ih je sve manje i manje, rasparcavaju nas na razlicite nacine. Poslednja unistavanja su najstrasnija i najmasovnija, a Zapad cuti. A nestajanjem naroda nestaje i njegov jezik, sve vise slavskih sveca se gasi. U cije ime se to radi? Zasto se Srbi ubijaju u tako velikom broju, a da pri tome svet cuti, pita se Olga? Koji je cilj toliko uzvisen da moze opravdati varvarsko ubistvo jedne nacije? Koji cilj je dovoljno velik da moze opravdati takva sredstva masovnog inistenja citavog jednog naroda?


Napomene: Posredstvom rodbinskih veza saznadoh da je autor knjige "Od Indije do Srbije" Dobroslav Jevdjevic. Napisao je malu knjigu, veoma velikog znacaja.

Veliki je broj istaknutih imena koji su dali ogroman doprinos u otkrivanju srpske proslosti, znacajne ne samo za nas Srbe, vec za svetsku istoriju uopste. Posebno mesto, ovde, pripada dr Olgi Lukovic-Pjanovic, koja je najveci pobornik Autohtonisticke skole i u svojim knjigama sasvim odredjeno ukazuje na oblasti koje jos treba istarazivati.

Srbima ostaje da prilagode svoje udzbenike istorije dokazanim istinama o svojoj proslosti, kako buduce generacije ne bi vise nasedale falsifikovanim neistinama osvajackih naroda.

Veoma sam zahvalan Milanu Beric, koji je najvise doprineo da ovaj tekst dodje u ruke mnogobrojnim Srbima, postovaocima pravde i istine.

Dr Simo Jelaca, u Windsoru Maja 2003 (7511)
 


Ovako natpis na pečatu objašnjavaju na jednom Bugarskom sajtu
redo.png
ovde
undo.png

Samo jos da dodam i ovo

Посебно треба обратити пажњу на покушај Бугара да сакрију постојање тог печата. То је дуга прича али ево укратко:
1878 године у Сан Стефану у данашњем европском делу турске одржавала се мировна конференција о подели Балкана. Русија је након Руско-Турског рата заузела територију Бугарске и поставила своје марионете. Даље Русија је желеле да преко њих осигура превласт на Балкану. Те је у Сан Стефану предложила границе велике Бугарске

Наша браћа Руси су зарад својих интереса желели да узму српске земље.Да би то оправдали њихови "историчари" су измислили и прекројили мапе средњевековног балкана у нашу штету. Цртајући мапе Бугарске где јој место није. Неке од тих мапа користе бугарски чланови форума на СФЕвропа на темама о Македонији. Главни аргумент је да Србија није Постојала да ју је бугарски "цар" Симеон освојио иако постоје Византијски извори од Цара Константина VII Порфирогенита (управо из 9 века) како су Срби тешко потукли Бугаре и у боју убили "цара" а касније и његовог сина Михаила Бориса, заробивши његовог сина(михаиловог) и дванаест великих бојара. Дакле јасно је да овај печат доказује да Србија није била освојена од стране Бугара и да они знају за то, као и да немају добре намере према нама. То јест имају територијална претензије на Српску Македонију и источну Србију.
 
rvi broj lista "Srpska zemlja" iz 1991.godine.Na naslovnoj strani je mapa Evrope,koju su napravili Nemci 814.godine.Zanimljivo je to da su na toj mapi posebno obelezeni Srbi,a posebno Sloveni.Kao srpska plemena obelezeni su Srbi,Cesi,Moravci i Luzicki Srbi. (Serben,Tscheschen,Moravischen und Sorben)

U Drugoj polovini VII veka uz Baltik se nastanilo srpsko pleme Bodrici, juzno od njih таkodje Srpsko pleme Ljutici pa onda juznije pomenuti Luzicki srbi, Cesi i Moravci najjuznije Juzni sloveni(Srbi). Tako da su etnicki srbi zaista zauzimali tu teritoriju. To nije bila Srbija kao uredjena drzava sa dinastijom, cak ni plemenski savez. Jednostavno zivotni prostor srpskih plemena.

Srbi su bili pokrsteni od strane Vizantijskih svestinika u 7 veku za vreme cara Iraklija(610-641). Sto znaci da smo mi od 7 veka pravoslavci
Покрштавање Срба је отпочело у време кнеза Вишеслава између 800 и 810 године. Прво је било покрштено племство. масовнио покрштавање народа ипак се везује за рад Ћирила и Методија 863-882 године. Тај период је период власти Стројимира те се може рећи да је у време Стројимира Србија била крштавана земља.


Krst na pečatu uopšte nije grčki poreklom, a nije ni pravoslavni po poreklu...Stari je srpski- zove se jednostavno dvostruki (dupli )krst...Od Srba i Slovena su ga preuzeli svi- pa je prihvaćen i kao vizantijski (sa malom izmenom), a danas ga zovu i lorenski ( jer je neka porodica , čini mi se bosanska, sagradila crkvu u Loreni i postavila takav krst)....Isto oblik krsta nalazi se i na sličicama tarot karata (još neobjašnjenog nacionalnog porekla)...


Uopšte govoreći, svaki krst je stariji od hrišćanstva-Kod Srba pre hrišćanstva krst(ravnokraki) je bio simbol vazduha, vetra- mesto gde se vetrovi ukrštaju- danas kažu "ruža vetrova".Postoji obred prehrišćanski nazvan "krstonoše" i krstonoške pesme (krstenosim, Boga molim...)- pod nametnutim hrišćanstvom pesmama se dodao pripev Gospodi, pomiluj što opet ne obavezuje na kog se boga misli: tzv.Jahvea ,zlog i opakog tiranina iz Jevrejske vere koji je otac Ješui.(po grčkom Isus).. ili na srpsko/slovenskog glavnog Boga po imenu Da(j)bog..

Preteča hrišćanstva Jovan Krstitelj odn.Jovan Preteča bio je pripadnik gnostika, rodjen u Haranu ( deo teritorije koji je u prošlosti bio deo Hetitskog carstva- gde su kameni reljefi prepuni srpskih opanaka na nogama hetitskih likova..) i on je Jevreje naučio krštavanju i krstu..On je prvi, po zakonima svoje "sekte" gnostika, gurnuo Ješuinu glavu u vodu Jordana da spere grehe i pročisti.. usput, krst na kome je Ješua raspet, zbog spletki i potkazivanja samih Jevreja, bio je T krst a ne "hrišćanski"...

A hrišćansku veru su po teritoriji Srba pronosili i apostoli u II veku nove ere ( pše u Novom Zavetu, u Poslanicama)- gonjeni kao sekta tada..Čak i u vreme Višeslava nismo bili pravoslavni- neki jesu, neki nisu..Kao danas razlika izmedju demokrata i radikala npr... Tek je Nemanja pobio, ubio i proterao sve koji nisu hteli novu veru,, sazdanu na učenju Jevrejina, i od tada su Srbi zvanično pravoslavni ( kao što su Rusi postali komunisti tek posle ubistva Romanovih, progona svih neistomišljenika i mnogo krvi, pod prisilom i strahom...)..Isto je bilo i sa početkom hrišćanstva u nas...

Dupli krst postoji na svakoj vladarskoj ikoni (od Nemanje naovamo), a o starijim vladarima nema za sada fotki i fresaka i ikona, jer je Nemanja bio izrazit SAMO-držac, pa nije ni želeo da se zna da li je bilo sveta i ljudi pre njega..
 
Poslednja izmena:
di Giacomo di Pietro Lucari u svom delu "Copioso ristretto degli Anali di Ragusa" koji se sluzio najstarijim dubrovackim dokumentima i analima "Annali nostri" pise da su u srpskim zemljama u susedstvu i zaledju Dubrovnika, u najranije vreme , upravljali sledeci Srbi:

Ostrivoj (Ostrivoi) oko 490.god
Svevlad (Svevlad) oko 535.god,
Tatilo Svevladovic III 541.god,
Selimir (Selimir) oko 550.godine
Tatilo Svevladovic VI 552-563. god,
Selimir I Svevladovic 564-585. god,
Vladan I Selimirovic sin Svevladovica V 585-620.god,
Car Zvonimir I Drvanov ili Drvenarov 632-670.god,
Budimir zvani Svetopelek poslije 671. godine
Kralj Budimir I Zvonimirov Drvanic II 675-680.,god,
Svetolik I Budimirov Drvanic III 680-692.god,
Vladislav I Svetolikov Drvanic IV 692-709.god,
Tomislav I Vladisavljev ili Svetolikov sin Drvanovic V 709-722.god,
Sebislav ili Zebislav I Tomislavljev Drvanovic VI 722-749.god,
Razbivoj I i Vladimir Sebisavljevi Drvenovic VII 749-753.god
Vladimir I Sebisavljev Drvanovic VIII 753-773.god,
Hranimir I Vladimirov Drvanovic IX 773-782,god,
Tvrdoslav I Hranimirov Drvenovic X 782-787.god
Ostrojilo ili Strojilo II Vladimirov Drvanovic XI 787-791.god,
Tolimir Ostrojilov Drvanovic XII 791-799. god,
Predislav I Tolimirov, Drvanovic XIII 799-805.god,
Krepimir I Predisavljev Drvanovic XIV 805-830.god,
Svetozar Krepimirov Drvanovic XV 830-835.god,
Radoslav Svetozarev Drvanovic XVI 835-850.god,
Caslav ili Cestislav I Radosavljev Drvenarevic XVII 850-862. god,
860-880. godine - Srbi primaju hrišcanstvo
Petrislav I Radosavljev Drvanovic XVIII 864-879.god,
Pavlimir ili Bela I Petrisavljev Drvanovic XIX 879-910.god
Belina ili Pavlimirova zena Drvenarevic 910-930.god,
Tresimir I Belin ili Pavlimirov sin Drvanovic XXI 930-960.god,
Prelimir I Tresimirov Drvanovic XXII 960-982.god,
Hvalimir I Prelimirov Drvanovic XXIII 982-986.god
Leget I Kresimirov Drvanovic XXIV 986-989.god,
Silvester I Beloslavljev Drvanovic XXV 989-993
Tugomir Silvesterov Drvanovic XXVI 993-997,god,
Hvalimir II Tugomirov Drvanovic XXVII 997-1003.god,
Petrislav II Hvalimirov XXVIII 1003-1010.god,
Vladimir Sveti II Petrislavljev Drvenarevic XXIX 1010-1015.god,
Dragomir I Hvalimirov Drvanovic XXX 1015-1019
Dobroslav ili Vojislav I Dragomirov Drvanovic XXXI 1036-10551054. godine - Hrišcanska crkva podeljena je na Istocnu (pravoslavnu) i Zapadnu (rimokatolicku)

Neda I i najstariji joj sin Gojislav Vojislavljev Drvanovic XXXII 1055-1057
Mihajil I Vojislavljev Drvanovic XXXIII 1057-1073
Radoslav II Vojisavljev Drvanovic XXXIV 1073-1089
Bodin I Mihajlov Drvanovic XXXV 1089-1100
Dobroslav II Branisavljev Drvanovic XXXVI 1100 1102
Vladimir III Mihajlov Drvanovic XXXVII 1102-1114
Djuradj I Bodinov Drvanovic 1114-1117
Grubes I Branisavljev Drvanovic XXXIX 1117-1124
Djuradj Bodinov Drvanovic XC 1124-1143
Grdinja ili Gradinja I Branisavljev DrvanovicXCI 1143-1154
Radoslav III Gradinjin Drvanovic XCII 1154-1160
 
DRUGI DEO

1166. godine - Pocetak vladavine Stefana Nemanje
1185. godine - Napisano Miroslavljevo jevandelje
1196. godine - Stefan Nemanja se povukao sa vlasti
1199. februara 13. - Umro Stefan Nemanja
1199 - smrt Stefana Nemanje
1204-05 - Stefan postaje veliki župan
1217 - Stefan se krunisao za kralja i postao Stefan Prvovencani
1219 - Srpska crkva postaje autokefalna (samostalna)
1228 - smrt Stefana Prvovencanog
1228 - Radoslav postaje srpski kralj
1233 - Vladislav smenjuje Radoslava na srpskom prestolu
1236 - smrt Save Nemanjica
1243 - Uroš I postaje srpski kralj
1276 - Dragutin smenjuje Uroša na srpskom prestolu
1282 - Milutin nasleduje krunu od Dragutina
1299 - Milutin se oženio vizantijskom princezom Simonidom
1321 - smrt kralja Milutina
1321 - smrt kralja Milutina
1322 - krunisanje Stefana III Decanskog
1325 - ženidba Stefana Decanskog vizantijskom princezom Marijom Paleolog
1330 - bitka kod Velbužda
1331 - dolazak na presto Stefana Dušana
1331 - smrt Stefana Decanskog
1331 - ulazak kralja Dušana u Dubrovnik
1331 - ženidba Dušanova bugarskom princezom Jelenom
1334 - mir zakljucen izmedu Dušana i Vizantije kojim su priznate nove granice srpske države
1336 - Dušan osvaja Beograd i Macvu
1336 -1340 - Dušan zauzima celu Makedoniju osim Soluna, celu Albaniju i Epir na jugoistoku
1346 - državni sabor u Skoplju
1346 - krunisanje Dušanovo za cara i Uroša za kralja
1349 - donošenje Dušanovog zakonika
1354 - donošenje dopuna Dušanovom zakoniku
1355 - smrt cara Stefana Dušana
1358 - poraz Simeona Nemanjica kod Skadra
1365 - Vukašin Mrnjavcevic krunisan za kralja savladara
1371 - bitka na Marici
1321 - smrt kralja Milutina
1322 - krunisanje Stefana III Decanskog
1325 - ženidba Stefana Decanskog vizantijskom princezom Marijom Paleolog
1330 - bitka kod Velbužda
1331 - dolazak na presto Stefana Dušana
1331 - smrt Stefana Decanskog
1331 - Dušan u Dubrovniku
1331 - ženidba Dušanova bugarskom princezom Jelenom
1334 - mir zakljucen izmedu Dušana i Vizantije kojim su priznate nove granice srpske države
1336 - Dušan osvaja Beograd i Macvu
1336 -1340 - Dušan zauzima celu Makedoniju osim Soluna, celu Albaniju i Epir na jugoistoku
1346 - državni sabor u Skoplju
1346 - krunisanje Dušanovo za cara i Uroša za kralja
1349 - donošenje Dušanovog zakonika
1354 - donošenje dopuna Dušanovom zakoniku
1355 - smrt cara Stefana Dušana
1358 - poraz Simeona Nemanjica kod Skadra
1365 - Vukašin Mrnjavcevic krunisan za kralja savladara
1371 - bitka na Marici
1371 - (26. septembar) Bitka na Marici. Pogibija kralja Vukašina i despota Uglješe Mrnjavcevica.
(4. decembar) Smrt cara Uroša.
1373 - Knez Lazar pobedio Nikolu Altomanovica i pripojio deo njegovih oblasti (Rudnik, Zlatibor).
1375 - Carigradska crkva priznala srpskom verskom poglavaru titulu patrijarha.
Smrt patrijarha Save IV i ustolicenje Jefrema.
1379 - Ustolicenje patrijarha Spiridona
Knez Lazar potukao Radica Brankovica i pripojio Kucevo i Branicevo.
1381 - Lazareva vlastela Crep i Vitomir porazili Turke na Dubravnici kod Paracina.
1386 - Knez Lazar pobedio Turke u bitki kod Plocnika.
1389 - (15/28. juni) Bitka na Kosovu. Pogibija kneza Lazara i sultana Murata.
1499. Pad Crne Gore
1517. Pojava Reformacije u krilu Rimokatolicke crkve
1552. Odvajanje Anglikanske crkve
1557. Obnova Srpske patrijarsije, Makarije prvi patrijarh obnovljene patrijarsije
1581. Vaspostavljanje Ruske patrijarsije, mitropolit Jov prvi patrijarh ruski
1690. Prva velika seoba Srba pod patrijarhom Arsenijem Trecim
1737. Druga velika seoba Srba pod patrijarhom Arsenijem Cetvrtim
1776. Ukidanje Srpske patrijarsije
1804. Prvi srpski ustanak pod Karadordem
1815. Drugi srpski ustanak pod Milosem Obrenovicem
 
Jedan od dokaza da je Mljet bio srbski, kao što ga i Porfirogenit pominje u DAI, jeste ova povelja Stefana Prvovenčanog. Original nije sačuvan. Postoji prepis koji se čuva u Historijskom arhivu u Dubrovniku. Tekst, ukupno 41 redak, pisan je na pergamentu (format 48 x 34 cm), a ispod njega je potvrda kralja Milutina, u 8 redaka. I prepis povelje i potvrdu posala je ista ruka i to nekaligrafskim ustavnim pismom kraja XIII i početka XIV veka. Sačuvan je ostatak gajtana od crvenih konaca, provučen kroz pliku.

Tekst povelje:

"Davalac onoga što je blago i istočnih svakom davanju neoskudni, uslišilac svakoga koji ga prizove istinom, ne htede ničiju propast, nego zapovedi da se svi spasu i u razum istiniti dođu, Vladika svih, Hristos Bog, istinita mudrost očeva, koga ako ko nađe u istinu je blažen; ko je dakle taj koji može da iskaže sile Gospodnje? Radi takvog smerenija Vladike sve se udivljava, jer našeg spasenja radi bi čovek, svih Bog ovaplotivši se u Pričestu svoju mater, i svojim blagovoljenjem venča nas dajući neoskudno ispunjenje onima koji s ljubavlju padaju ničice k njemu. Veličinu njegovog čovekoljublja razumevši, ja, grešni Stefan, veliki kralj, namesni gospodin sve srpske zemlje i Dioklitije i Dalmacije i Travunije i Humske zemlje, padajući ničice pred tebe, molim ti se, Gospode, ti si me primio iz utrobe moje matere, ti si moj pokrovitelj, tebe kao utvrđenje i nadu imam i pred tebe kao moliteljicu stavljam Prečistu Tvoju Mater. Mene izabravši u domu oca moga da budem naslednik prestola oca moga i među braćom mojom viša me javivši, meni predade da pasem stado oca moga s blagoslovom očevim, koji i ovaj nauk dade meni, rekavši:
- Sine, moje reči uzmi na um, mojim rečima priklanjaj uho tvoje, sačuvaj ih u svome srcu i budi onaj koji se svim srce uzda na Boga, blagoslovi Boga u svako vreme i neka je hvala njegova svagda na ustima tvojim.Blizu je Gospod svih koji ga se boje i molitvu njihovu uslišaće i spašće ih. Amin.
Stoga i ja, razumevši blaženi život oca moga, kako u svemu s žurbom priticaše zapovedima Gospodnjim, i zato ga Vladika Hristos Bog strašnim svima koji žive okolo njega javi, i mir i tišina bi u dane vladavine njegove, po reči proroka Davida: "Gospod neće lišiti dobra one koji hode nezlobivo." Toga radi i ja padam pred tebe, znajući tvoje čovekoljublje i molim se vapijući ovako tebi Isuse Hriste:
Otvori mi oči srdačne, da razumem i tvorim volju tvoju u sve dane života moga, "jer sam pridošlica ja"; ne sakrij od mene zapovesti tvoje, nego "otkri oči moje da razumeju čudesa od zakona tvoga". Reci mi, Gospode, nedokučivosti i tajne premudrosti tvoje, na tebe se nadam, bože moj, da mi ti prosvetiš um i smisao svetlošću razuma tvoga, da prebivam u svim zapovestima tvojim kako bih se obnovio i prosvetio istinom i spasao dušu moju i telo. Amin.
I tako prebivajući, ako i druge dobrodetelji ne stvorih, o meni će se postarati Bog, jer gde bejaše manastir nekog svetitelja sa usrdnom željom svaku potrebu ispunih mu, i ovome manastiru Prečiste Vladičice naše Gospođe Bogorodice na Mljetu ovo darujem: ostrvo celo i Babino Polje, na drugom ostrvu u Krkri crkvu Svetoga Vida, Janjinu i s Popovom Lukom i Svetog Stefana i Svetog Georgija. A ovo su im međe: Žulijan od mora do mora i od druge strane od Motružnice od mora do mora; u Stonu crkvu Sv. Nikole. Ovo da budu metohije Svete Bogorodice mljetske crkve. I vinogradi koje je opat kupio crkvenim dobitkom da budu crkvi u Rijeci i u Žrnovnici pred Dubrovnikom. Ovi uvek da budu crkvi. I o ovim metohijama niko da se ne stara osim opata, koji je u tom mestu, a drugi ni jedan čovek da nema brigu niti vlast nad kim. Ko bude vladar posle mene ili moje dete ili blizak ko ili neko drugi, ovoga da ne razori ili kome učini neko nasilje.
Ako li se ko, zavišću Sotoninom obuzet, drzne da razori nešto od onoga što prinosim Presvetoj Bogorodici Blagodetelnici, takav da bude proklet od Gospoda Boga Svedržitelja i Presvete Bogorodice, i sila časnog i životvorećeg krsta da porazi njega u sadašnjem i budućem veku, i od mene grešnog neka mu bude anatema. Ovoga radi pisah i potpisah.

Stefan, po milosti Božjoj venčani kralj i samodržac sve srpske zemlje i pomorske."
 
STEFAN DUŠAN - CAR I KRALJ - 1. deo
Preko prevrata do prestola
07.08.2005

Pišu: Akademik SIMA ĆIRKOVIĆ
Profesor BOŽIDAR FERJANČIĆ

U KRATKOM delu svog života, koji prethodi krunisanju za kralja, Dušan je tri **** stavljan na usku stazu što vodi ka prestolu i dva **** bio s nje odgurnut.
Ali to nisu bili jedini dramatični preokreti. Da bi Dušan mogao da postane kandidat za presto, moralo je da dođe do pomeranja u prethodnim generacijama. Dušanov otac je u jednom trenutku doveden na prag prestola, da bi posle nekoliko godina bio surovo odstranjen i kažnjen, tako da bude onesposobljen da se približi prestolu. Pa, ipak, desilo se da ga je zauzeo. Dušanov deda Milutin je na presto dospeo slučajno, zastupnički, privremeno zauzevši mesto starijeg brata Dragutina, ali je uspeo da trajno ostane na vlasti i da je obezbedi za svoje potomstvo. Dušanov pradeda Uroš I bio je pretposlednji ili najmlađi među sinovima svoga oca i na presto je došao posle tri dvorska prevrata i sukcesivnog zbacivanja starije braće.
Otuda je ne samo opravdano, nego i neophodno osvrnuti se na razvoj dinastije iz koje je naš junak ponikao kako bi mogle da se uoče istorijske raskrsnice i skretnice koje su prethodile njegovom rođenju, a omogućile da se on nađe među kandidatima za srpski presto. Takav osvrt pruža ujedno priliku da se pomenu neki značajni momenti iz ranijeg razvoja srpske države, što može da olakša razumevanje položaja i teškoća, ambicija i zadataka Dušanovih kada je preuzeo vlast.
Širom sveta se u raznim epohama nailazi na verovanje da su samo neki rodovi predodređeni da vladaju zajednicom: jedni zahvaljujući božanskom poreklu, drugi zbog zasluga svoga rodonačelnika, treći zbog natprirodnih moći koje se rodu pripisuju. Uverenje da se u krvi pripadnika jednog roda nalazi nešto što ih odvaja od drugih i uzdiže iznad ostalih ljudi, te da se u krugu toga roda moraju tražiti ličnosti koje će vladati - bilo je rasprostranjeno i među Slovenima. Takvo uverenje može da se prepozna u tradicijama iz vremena slovenskih seoba i nastajanja prvih država. Rod koji je vladao Srbijom sredinom Dž veka imao je dinastičku tradiciju po kojoj je poticao iz stare domovine na severu, gde su se dva brata, vladareva sina, u jednom trenutku podelila, pa je jedan „s polovinom naroda” dospeo na vizantijsku teritoriju.
Izbor rodova koji su došli na vlast na delovima teritorije na kojima je bilo rasprostranjeno srpsko plemensko ime nesumnjivo je padao u vreme paganstva. Posle pokrštavanja, autoritet tih rodova ojačan je carskim priznanjem i milostima, titulama i simbolima, obredima uvođenja u vlast, koji će kasnije najpotpuniji oblik dobiti u krunisanju i miropomazanju. Kao zastupnik hrišćanske vere i branilac crkve po svojoj dužnosti, vladar je zahvaljujući određenim ritualima postajao i u crkvi veći od običnog svetovnjaka. Obredi miropomazanja i krunisanja, koje su obavljali najviši predstavnici crkve, uzdizali su autoritet vladara, davali povoda za nastanak različitih verovanja u njihovu moć i sujeverica, a u krajnjoj liniji davali su hrišćansku sakralnu legitimaciju pojedinom vladaru i dinastiji.
Vladalački rod bi se uzvisio iznad drugih, ne samo običnih ljudi već i najveće gospode i najplemenitijih porodica, zahvaljujući slavi i zaslugama predaka. U evropskoj istoriji se više **** pokazalo da dinastije veliki deo slave, ugleda i autoriteta duguju sasvim određenom pretku, kakav je, na primer, bio Karlo Veliki. Kod Srba je uloga rodonačelnika dinastije veoma izrazita.
Sve je počelo od Stefana Nemanje, koji je, bez sumnje, pripadao rodu iz kojeg su bili veliki srpski župani počev od kraja DžI veka, mada se genealoška povezanost njegova s ranijim generacijama nije mogla besprekorno rekonstruisati. Nejasni su ostali, pre svega, mesto i uloga Nemanjinog oca. Završivši uspešno svoje državničko delovanje u vremenu koje je u mnogo čemu bilo prelomno, Stefan Nemanja se u starosti zakaluđerio, povukao u svoj manastir Studenicu, a zatim otišao na Svetu goru da bi se pridružio svom najmlađem sinu Savi, koji je nekoliko godina ranije napustio svetovni život i pobegao u manastir. Kao monah Simeon, Nemanja je uz pomoć sinova podigao na Atosu Hilandar, manastir „za primanje ljudi od srpskog naroda”. Tu ga je i smrt zadesila u dubokoj starosti, 13. februara 1199. godine.
Pošto su se ubrzo kod njegovog groba pojavili znaci božje milosti, čuda od kojih je najviše pažnje privuklo isticanje mira karakteristično za neke starohrišćanske i vizantijske svetitelje, stvoren je kult svetog Simeona Mirotočivog i postepeno učvršćivan, širen i upotpunjavan. Političke okolnosti, naročito pomirenje njegovih zavađenih sinova Stefana i Vukana, omogućile su, čak tražile prenošenje njegovog tela u Srbiju i drugo sahranjivanje u ranije pripremljen grob u Studenici. Sveti Simeon je dobio žitija koja su napisali njegovi sinovi Sava i Stefan, a kasnije je još jedno dodao svetogorski monah Domentijan. Zatim je dobio i službe kojima je obeležavana uspomena na dan njegove smrti.
Rodonačelnik dinastije postao je vremenom nebeski zastupnik svoje zemlje i naroda, molitelj i posrednik kod Hrista i Bogorodice. Autoritet vladarske porodice uvećan je još jednom - kada se posle smrti arhiepiskopa Save (1236) ustalio i njegov kult, o kojem su se prvo brinuli njegovi sinovci Vladislav i Uroš I, a kasnije celokupna crkva u srpskoj državi. Sa svetim rodonačelnikom i osnivačem autokefalne crkve, dinastija kao celina dobila je nešto svetosti, pa se u generaciji Nemanjinih unuka govorilo i naglašavalo da su od svetog, pobožnog ili dobrog korena.
Prema genealogiji Hristovoj, koja je u vidu kompozicije „Loze Jesejeve” slikana u hramovima, uobličena je kasnije „Loza Nemanjića”, slikani rodoslov kojim je, posle ktitora i njihovih predaka, i dinastija kao celina dospela među ukrase srpskih crkava i među ilustracije crkvene istorije. U „Lozi Nemanjića” je šematski prikazano grananje dinastičkog rodoslova i prenošenje svetosti, prava i autoriteta od rodonačelnika do onih živih članova čijem je legitimisanju i popularisanju kompozicija najviše mogla da posluži.
Ne sme se gubiti iz vida da je razvijanje i učvršćivanje kulta dinastije proticalo uporedo s promenama u dinastiji i državi, da se preplitalo s tim promenama i uticalo na njih. Iz korena Nemanjinih predaka izrasle su, kao i iz Nemanjinog stabla, mnogobrojne grane i izdanci, ali nisu bili podjednako obasjani harizmom svetorodnosti. Čak ni među potomcima Nemanjinim nisu blagodeti slavnog i svetog porekla u jednakoj meri uživale glavna i bočna linija ona koja je poticala od srednjeg sina Stefana i ona koja je poticala od najstarijeg sina Vukana.
Uz njih su u Zahumlju i Polimlju živeli i gospodarili svojim posedima i potomci Nemanjine braće Miroslava i Tihomira. Oni nisu bili obuhvaćeni „Lozom Nemanjića”; oni su, zajedno s dedovinom, prenosili sećanja na vremena kada se državna teritorija delila između braće baš kao nasleđena imovina. Iz generacije Nemanjinih sinova ostala je podela na Dioklitiju, za koju se tvrdilo da je bila „veliko kraljevstvo od prva”, a gde je Vukan Nemanjić produžio kraljevske tradicije ranijih vladara, i na glavni deo državne teritorije - „raške” ili „srpske” zemlje u unutrašnjosti, kojima je težište odavno bilo u području oko Rasa i vizantijsko-srpske granice.
Starešinstvo je s vrhovnom vlašću u načelu bilo kod najstarijeg brata ili kod onoga kojem bi pripala titula velikog župana. U stvarnosti je stepen samostalnosti ili potčinjenosti zavisio od odnosa snaga ili od lične privrženosti i lojalnosti rođaka. Nova epoha je započela krunisanjem Stefana Nemanjića, prvovenčanog kralja, jer su s krunom dospela u Srbiju i postala uticajna shvatanja o nedeljivosti države, o razlikovanju javnog i privatnog, razlici između prolazne i trošne ličnosti i trajnog i neprolaznog vladarskog dostojanstva oličenog u državnim simbolima, na prvom mestu kruni. Kraljevska titula i kruna ojačale su položaj vladara cele države i autoritet glavne linije dinastije, onog stabla koje je u lozi Nemanjića zastupao Stefan Nemanjić, ali nisu otklonile sve teškoće i probleme u odnosima s rođacima iz bočnih linija i sa njihovim teritorijama, naročito ako su bile u graničnoj oblasti.
Suparništvo i trvenje zapažaju se ponajviše u odnosima s potomstvom humskog kneza Miroslava, brata Nemanjinog, gde tokom više generacija ima podataka o odmetanju, ratovima, prelasku pod vrhovnu vlast ugarskog kralja. Potomci Vukanovi u Zeti nose kraljevsku titulu, održavaju izvestan stepen samostalnosti, ali se retko suprotstavljaju vladaru cele države, kao što je to činio kralj Đorđe 1247-1248. godine kada je podržavao Dubrovačku nadbiskupiju u borbi s Barskom, za čija se prava zauzimao kralj Uroš I.
Razrešenja napetosti i otklanjanje nevolja s rođacima mogu se pripisati Urošu I, najmlađem iz generacije sinova prvovenčanog kralja. On je energično sprovodio centralizaciju i uklonio sporedne grane dinastije s funkcije namesnika i gospodara oblasti u kojima su bile njihove nasledne zemlje, tako da su vremenom pali na položaj koji se jedva razlikovao od lokalnog plemstva. Time se glavna linija dinastije oslobodila eventualnog suparništva bočnih grana, kao što se još ranije ukupnom politikom odbranila od pretenzija stranih vladara i dinastija.
 
DRUGI DEO

CELOVITA BIOGRAFIJA

U IZDANjU Zavoda za udžbenike Srbije uskoro izlazi knjiga "Stefan Dušan - car i kralj". Reč je o prvoj celovitoj biografiji najmoćnijeg vladara iz srpske dinastije Nemanjića koju su napisali akademik Sima Ćirković i profesor Božidar Ferjančić, najbolji poznavalac našeg srednjeg veka. Na osnovu podrobne istorijske građe, autori su rekonstruisali nastajanje srpskog carstva i život Stefana Dušana od njegovog dolaska na vlast, pa do smrti. Iz rukopisa ove knjige "Novosti" objavljuju najinteresantnije delove.


PISAC žitija Svetog Save, Teodosije, iz prve polovine DžIV veka, pripisuje svetom Simeonu i Savi da „molitvama Bogu srpsku zemlju utvrđuju i od napadaja protivnika braneći je čuvaju. I niko se drugi od drugog kolena ne ogospodi među Srbima, samo od plemena njihova, otac sinu i sin sinu kraljevstvo predajući”. Ostala su sačuvana svedočanstva i o suprotnim nastojanjima da se ukloni ceo srpski kraljevski rod. U ugovoru bugarskog cara Mihajla Asena i Dubrovnika iz 1253. godine izričito je navedena obaveza saveznika: „ispuditi vraga tvoga i našega Uroša iz srpske zemlje i brata jego Vladislava i rod ih”.
Dinastija, ipak, nije bila oslobođena svih teškoća i nevolja, jer su krize izbijale i unutar njene glavne grane. Iako su shvatanja običajnog prava davala prednost starešinstvu i obezbeđivala prava prvorođenima, ipak je i u srpskoj svetorodnoj dinastiji to načelo ponekad zanemarivano i gaženo, pa je, umesto smenjivanja po strogom redu, dolazilo do neočekivanih promena i preokreta. Pre svega, sam Nemanja je bio najmlađi među braćom, pa je ipak došao na srpski presto. On je zatim odredio srednjeg sina Stefana za naslednika i obavezao najstarijeg sina da se tome pokori i da ga poštuje.

Stefanov prvenac Radoslav je kao najstariji, sticajem okolnosti, zbog očeve bolesti, još za života Prvovenčanog vladao u očevo ime i bio formalni namesnik, ali mu to nije obezbedilo sigurnost na prestolu. Zbacio ga je mlađi brat Vladislav, koji je i sam doživeo da bude zbačen i potisnut u jedan deo srpskog kraljevstva.

U generaciji Nemanjinih unuka, nasilna smenjivanja su bila učestala. Koliko se iz malobrojnih poznatih slučajeva može zaključiti, zbacivanja s prestola lišavala su prava i potomke svrgnutog vladara: oni su se po položaju izjednačavali s bočnim linijama dinastije, sa rođacima koji nisu imali bilo kakvog izgleda da dođu na presto i koji su morali da se zadovolje titulom kneza ili župana.
U VREME kralja Uroša I došlo je do pokušaja da se uvedu red i stalnost. Tako je, po ugarskom obrascu, uvedena titula mladog kralja, kojom se još za života vladarevog javno pokazivalo ko će ga naslediti. Nije sasvim jasno da li je ta institucija bila nametnuta da bi se zetu ugarskog kralja Dragutinu osigurao presto i deo državne teritorije, ili je to bila slobodna odluka samoga Uroša I.
U svakom slučaju, sasvim je izvesno da se kralj Uroš I odlučno opirao tome da sinu Dragutinu, mladom kralju, prepusti deo državne teritorije. Zbog toga je došlo do zategnutosti i sukoba unutar vladareve porodice, tako da se desilo da je i treći sin Stefana Prvovenčanog nasilno uklonjen s prestola, ali to nije uradio njegov brat, već sin, onaj koji je i inače bio predodređen za naslednika.
Posle ponovljenog očevog odbijanja da mu prepusti neki deo zemlje, Dragutin se 1276. godine otvoreno digao protiv oca. Dobio je pomoć ugarskog kralja, odred Ugara i Kumana, napao oca, pobedio ga i zbacio s prestola. Nekako u to vreme, oko 1275, rodio se Dušanov otac u porodici mlađeg brata, u sporednoj liniji dinastije, bez nekih izgleda, jer mu ni otac Milutin nije imao prava na presto. U svakom slučaju, njegovi bratučedi, sinovi kralja Dragutina Urošic i Vladislav, uživali su tada sva preimućstva starije, vladajuće linije dinastije.
Međutim, za srazmerno kratko vreme stvari su se iz temelja promenile. Dragutin je vladao tek pet godina kada se desilo da je tokom lova pao s konja i slomio nogu (1282). Taj incident je iz lične nesreće prerastao u krupan politički događaj. Kralj se prestrašio da ga počinje sustizati kazna božja zbog postupka prema ocu, dok su se njegovi podanici, oličeni u velikašima i vlasteli, pobojali da bi mogli „pasti pod ruku tuđinaca”, pošto kralj nije sposoban da vodi vojsku, što je tada bila prva među funkcijama vladanja. Sve to je učinilo da dođe do velike uzrujanosti i meteža i uticalo je na kraljevu odluku da se povuče s prestola.
Prema rečima Danila II, kraljevog životopisca i kasnije arhiepiskopa, Dragutin je pozvao Milutina, predao mu krunu i presto, konja i oružje, prepuštajući mu vlast: „Kraljuj i brani otačastvo svoje od nasilja onih koji vojuju protiv tebe.” Podanici su sve to propratili mnogoletstvijem i svim onim što spada u ceremonijal ustoličenja novog vladara.
U DANILOVOM opisu smene na prestolu nije sve rečeno. Oba kralja, i onaj koji se povukao s prestola i onaj koji je na presto stupio, imala su decu, pa se od prvog dana moralo nametnuti pitanje na koga će preći kraljevska vlast posle Milutina. Dragutin je tvrdio, a tok kasnijih događaja je to i potvrđivao, da je presto prepustio bratu pod uslovom da kraljevska vlast pripadne njegovim naslednicima. Predviđen je bio stariji sin Urošic - kako otvoreno kaže Danilo govoreći o kasnijem sukobu među braćom: „hoteći da uzme njegov presto i da ga dade sinu svojemu Urošicu”. U vreme smene na prestolu taj Dragutinov naslednik nije mogao da ima više od dvanaest godina.
Pogodba pod kojom je izvršena smena na srpskom prestolu nije stvarala probleme skoro pune dve decenije, tokom kojih su naslednici obojice odrastali. Na odnose među kraljevskom braćom, kako u vreme sloge i saradnje, tako i u vreme napetosti i sukoba, uticao je sasvim osoben sticaj okolnosti. Naime, za kratko vreme došlo je do formiranja još jedne države pod Dragutinovom vlašću, tako da ni on, ni njegovi naslednici nisu bili bez zemlje.
 
TRECI DEO

O nastanku posebnog kraljevstva za bivšeg kralja Dragutina poznato je samo u najopštijim crtama, to zaslužuje pažnju zbog značaja ne samo za razvoj dinastije nego i države i naroda. Posle povlačenja 1282. godine, Dragutin je dobio, na ime izdržavanja, oblasti u zapadnoj Srbiji i Polimlju s jednim centrom u Arilju, sedištu moravičke episkopije, i drugim u Banji (kod Priboja), sedištu dabarske episkopije. Već 1284. godine on je dobio teritoriju pored Save, od Beograda do Drine i preko Drine u severoistočnoj Bosni (Usora i Soli). Već pomenuti Danilo II kaže: „Ode u oblast države svoje, u zemlju zvanu Mačva, koju mu je dao tast njegov, kralj ugarski.”
Reč je o teritoriji oduzetoj od Vizantije krajem DžII veka i datoj u miraz Margariti, ugarskoj princezi, koja je postala vizantijska carica, supruga Isaka II Anđela (1185-1195). Posle nje su tu oblast imali njeni sinovi kao „gospodari Srema” (pod tim nazivom podrazumevala se teritorija s obe strane Save, sve do Rudnika na jugu). U periodu obnavljanja države od posledica tatarske najezde, kralj Bela IV je tu ustanovio Mačvansku banovinu i prepustio je svojoj kćeri Ani, udatoj za ruskog kneza Rostislava Mihailoviča kojeg su prognali Tatari. Posle njihovog naslednika i banova koji su se smenjivali, Mačvanska banovina, kao i Usora i Soli došle su u posed Jelisavete, majke kralja Ladislava IV, tašte kralja Dragutina. Od nje je ta oblast 1284. godine prešla Dragutinu, verovatno posredstvom supruge Kataline, sestre tadašnjeg ugarskog kralja.
Bivši kralj je sa svoje teritorije mogao da podigne vojsku kojom je pružao pomoć bratu za osvajanja u Makedoniji 1282-1284. godine. Mogao je zatim uz bratovu pomoć da negde između 1286. i 1290. godine protera iz banovina Braničeva i Kučeva (u današnjoj istočnoj Srbiji) kumanske velikaše Drmana i Kudelina, koji su se utvrdili u gradu Ždrelu na Mlavi i napadali teritoriju Ugarske preko Dunava. Pošto su oni bili potčinjeni bugarskom vidinskom knezu, a on tatarskom kanu, usledio je odgovor u kojem je pustošena srpska država. Tom prilikom je spaljeno sedište arhiepiskopa u Žiči. Kralj Milutin je uzvratio proteravši vidinskog kneza preko Dunava, ali se kasnije s njim pomirio i dao mu svoju kćer za ženu. Tatarsku osvetu je predupredio šaljući taoce među kojima je bio kraljev sin Stefan, koji će kasnije postati Dušanov otac.
Oko 1292. godine prostrana teritorija od Save i Dunava do Demir Kapije i jadranske obale na potezu od Neretve do reke Mat u Albaniji bila je pod vlašću bivšeg i sadašnjeg srpskog kralja. Jedan nešto kasniji savremenik govorio je o dve kraljevine: Srbiju je pripisivao kralju Stefanu, to jest Dragutinu, a Rašku kralju Urošu, to jest Milutinu. Jedna je dugo i postepeno rasla, druga je za kratko vreme nastala, ali i brzo iščezla. Jedna je bila usmerena prema jugu i Vizantiji, druga prema severu i ugarskim teritorijama.
Slučaj je hteo da se u poslednje dve decenije DžIII veka, prvo zbog slabosti vladara, a kasnije zbog borbi oko prestola, ugarska kraljevina raspala na veći broj veoma prostranih teritorija pod vlašću lokalnih gospodara, velikaša koji su se odmetnuli i vodili samostalnu politiku. Bez posebnog zalaganja i Dragutin se našao u položaju jednog od „oligarha” gospodareći perifernim teritorijama na jugu Kraljevine. Bio je, razumljivo, uvučen u borbe s drugim takvim gospodarima, a kasnije i s kraljem, koji je nastojao da obnovi centralnu vlast.

NA drugoj strani, Milutinova zaokupljenost Vizantijom dovela je srpsku državu u tešnje veze s Carstvom, što će imati velikog uticaja i na dalji razvoj srpskog društva i na odnose među vladarskom braćom. U poslednjoj deceniji DžIII veka vizantijski car Andronik II bio je prisiljen da potraži neko trajno sredstvo kojim bi zaustavio stalne napade i srpske osvajačke težnje. Budući da vojnom snagom nije raspolagao, preostajala je diplomatija s ciljem da se brakom povežu dve dinastije. Plan je pošao od careve sestre, udovice trapezuntskog vladara, a posle njenog upornog odbijanja zaustavio se na petogodišnjoj carevoj kćeri Simonidi. Posle dugih pregovora 1298-1299. godine utanačen je mir koji je trebalo da se potvrdi brakom vizantijske princeze i skoro pedesetogodišnjeg srpskog kralja.
U POLITIČKOM pogledu, bračna veza petogodišnje vizantijske princeze Simonide i pedesetogodišnjeg srpskog kralja Milutina imala je značajne posledice: osvojene oblasti su priznate kao miraz uz Simonidu i prestalo je ugrožavanje vizantijskih teritorija. Ali, ona je, takođe, naišla na žestok otpor: izbio je sukob cara i patrijarha na vizantijskoj, i srpskog kralja i njegove majke i brata na srpskoj strani. Situaciju je pogoršavalo tada svima poznato vizantijsko uslovljavanje da potomstvo princeze iz carske kuće ima prednost u nasleđivanju prestola. Kakva god da je bila pogodba među braćom, sklopljena sedamnaest godina ranije, načelno je ugrožena - bez obzira na to što se nije moglo brzo očekivati potomstvo iz kraljevog najnovijeg braka. Bivšu kraljicu Jelenu nisu mogli privoleti da ispoštuje sklopljeni ugovor, dok je Dragutin bio spreman da s vojskom napadne brata. Zadržala ga je samo bojazan od vizantijske pomoći Milutinu. Sukob među kraljevskom braćom tada je samo privremeno odložen. Već 1301. godine bio je u punom jeku i trajao je čitavu deceniju.
U vreme rata se otvoreno govorilo o sporu oko nasleđa. Već je pomenuto Danilovo kazivanje da je Dragutin hteo presto da uzme bratu i preda ga svome sinu Urošicu. Po imenu nepoznat francuski franjevac, koji je 1308. godine dao opis balkanskih zemalja, prenosi glasine o smenjivanju na prestolu pre dvadeset šest godina: „Neki, pak, kažu da mu je prosto predao kraljevstvo i odrekao ga se predajući u njegove ruke, neki drugi kažu, a to i sam kralj Stefan veli, da nije prosto predao i odrekao se, već pod uslovom da mu se kraljevstvo vrati ako preživi, ako bi, pak, umro, da onda ima kraljevstvo.”
Rat je vođen s promenljivom srećom. Oba su kralja, pored međusobnog sukoba, uvučena bila u zaplete, svako na svojoj strani. Dragutin je, osim na srpski presto, pretendovao i na ugarski - za svog mlađeg sina Vladislava, koji je bio u istom stepenu srodstva sa izumrlom dinastijom Arpadovića kao i južnoitalijanski Anžujac Karlo Robert (1309-1342), kojeg su podržavali papa, crkva i deo ugarskog plemstva. Zbog suparništva u borbi za krunu i nastojanja da očuva samostalnost svoje teritorije Dragutin je, s ugarske strane, umesto podrške i pomoći trpeo štetu.
MILUTIN, na drugoj strani, nije mogao da iskoristi prednosti vizantijskog savezništva, jer se Vizantijsko carstvo posle 1303. godine moralo braniti od pobunjenih najamnika Katalanaca, koji su 1305-1310. godine pustošili njegove provincije. Meteže je hteo da iskoristi Karlo od Valoa, brat francuskog kralja, naslednik titularnog latinskog cara, kako bi obnovio vlast zapadnjaka nad Vizantijom. On je u savez protiv cara Andronika II uvukao i Milutina i 1308. godine sklopio s njim ugovor koji je ostao bez posledica.
Bio je to samo deo zamašnijeg plana srpskog kralja da obezbedi podršku Katoličke crkve i vladara. Obećavao je da će prihvatiti papsku crkvenu vlast nad svojom zemljom i trudio se da osigura svoga naslednika, koji se prvi put pojavljuje u toku rata. Bio je to sin Stefan, koji je nekoliko godina proveo kao talac kod Tatara u Zlatnoj hordi, odakle je oslobođen 1299. godine. Kada se vratio u Srbiju, bio je oženjen Teodorom, kćerkom bugarskog cara Smilca (1292-1298). Pošto se Milutin ženio više **** nego što to kanonski propisi dozvoljavaju, nisu svi njegovi brakovi mogli biti zakoniti. Sporan je za neke bio i onaj iz kojeg je rođen Stefan, jer je žena bila raspuštenica, pa se otac trudio da sina legalizuje. Uključio je to u pregovore s papskom stolicom, gde je odlučeno da papski legati stvar ispitaju, a Milutinu je dopušteno da sinu prepusti ili zavešta neki deo svoje države. Milutin je to iskoristio da iste, 1308. godine sinu prepusti Zetu i primorske gradove, kojima je od 1276. gospodarila kraljica majka Jelena. Nije poznato da li je njeno povlačenje bilo dobrovoljno. U svakom slučaju, poslednje godine je provela u svojoj zadužbini, manastiru Gradac na Ibru.
STEFAN je tada postao „mladi kralj”, čime je Milutin pokazao ko je predodređen za naslednika njegovog prestola. U jednom popisu vladara s kojima je saobraćala Venecija oko 1310. godine naveden je „Stefan, sin kralja Uroša, kralj Duklje, Albanije, Huma i Primorja”. Nekako u to vreme (1308) Stefanu se rodio sin Dušan, koji je tada imao izgleda da prihvati dedino i očevo nasleđe. Ali, rat među braćom bio je još u toku, a budućnost - neizvesna. Koliko se iz oskudnih izvora može zaključiti, Milutin je dospeo u težak položaj, koji opisuje Danilo, bliski kraljev saradnik: „Jer sva njegova vlastela odmetnuše se, i ne imađaše nijednoga na koga bi se pouzdao...” Oslonac je našao u seldžučkim najamnicima koje je preuzeo od Vizantinaca. Sa njima je obnovio ravnotežu održavanu dok nije sklopljen mir 1311. ili početkom 1312. godine. Garanti toga mira bili su vizantijski car i carigradski patrijarh, ali ugovoreni uslovi nisu poznati. Sudeći po daljem toku događaja, pitanje nasleđa ostalo je otvoreno: svaki od braće brinuo se o nasledniku u svojoj državi. Nije došlo do revizije pogodbe iz 1282. godine, Dragutin je ostao „prežde bivši kralj”. Pre 1310. godine umro je njegov sin Urošic, tako da je Vladislav ostao jedini naslednik.
 
CETVRTI DEO

Tek što je mir postignut, odnose unutar dinastije pomutilo je uplitanje vizantijske carice Irine, koja je, odvojivši se od muža, od 1303. godine živela u Solunu i održavala žive veze s kćerkom i zetom. Osujećena u pokušaju da od muža iznudi podelu carstva između sinova, izneverene nade da će Simonida dobiti naslednika, vršila je na Milutina pritisak da za naslednika odredi jednog od Simonidine braće. Dimitrije Paleolog je dolazio u Srbiju, negde 1312-1313. godine. Bio je lepo primljen, ali mu se nisu dopale “surova sredina” i nepovoljna klima, pa se vratio majci. Irina će kasnije poslati i svog drugog sina, ali već prvi pokušaj izazvao je reakciju kraljevog sina čiji je položaj bio poljuljan.
Milutinov životopisac Danilo II svu krivicu baca na Stefana i vlastelu u njegovom okruženju: po nagovoru, „poče se uznositi mišlju da mu uzme presto njegov”, a privukao je na svoju stranu i velmože starog kralja. Milutin se s vojskom uputio u Zetu, privoleo sina na pomirenje, ali ga je onda uhvatio, naredio da se oslepi i poslao u izgnanstvo u Carigrad. Oslepljenje je imalo za cilj da Stefana onemogući da vlada, a predaja nadzoru Paleologa otkriva da je vizantijski dvor bio zainteresovan za njegovo odstranjenje iz zemlje.
U Carigradu je Stefan s porodicom proveo sedam godina. U izgnanstvu je umro njegov mlađi sin Dušica, dok je stariji - Dušan u dečačkim godinama upoznao carigradsku sredinu, a stečeno iskustvo ga je sigurno pratilo kasnije i do kraja života podržavalo u njemu „san o Carigradu”. Porodica je živela u manastiru sv. Jovana Preteče (Prodroma), gde se nalazila visoka medicinska škola. Uživala je, uprkos svemu, blagonaklonost cara Andronika II. Pisac Danilo II hvali cara, jer je on znao da Stefan nije potpuno oslepljen, a to je čuvao kao najveću tajnu. U Srbiji su se u međuvremenu desile značajne promene.
PONOVO je došlo do krize u odnosima Dragutina i Milutina, možda iz istih razloga iz kojih je nastao razdor između Milutina i sina. Kriza je bila u toku kada je u martu 1314. godine umrla kraljica Jelena. Posle toga su obnovljeni dobri odnosi, ali je 1316. godine umro Dragutin, a nasledio ga je sin Vladislav pošto su u međuvremenu sređeni odnosi s kraljem Karlom Robertom. Međutim, ubrzo ga je stric zarobio i zagospodario bivšom Dragutinovom teritorijom, što je izazvalo reakciju s ugarske strane i čitav niz ratova sve do šezdesetih godina DžIV veka. „Zemlja kralja Stefana”, kako su ovu teritoriju nazivali, ostala je decenijama jabuka razdora između Ugarske i Srbije.
Još jednom je carica Irina 1316. godine pokušala da sada drugom sinu, Teodoru, obezbedi srpski presto. I on je dolazio u Srbiju, i njemu se sredina nije dopala, pa se vratio majci, koju više nije zatekao živu (1317). Oslobođen svih pritisaka, Milutin je za naslednika odredio sina Konstantina, verovatno iz braka sa Anom Terter. Konstantin je, po svoj prilici, onaj „naslednik” spomenut u natpisu na srebrnom oltaru koji je 1319. godine Milutin darovao crkvi svetog Nikole u Bariju, naglašavajući da vlada „od Jadranskog mora do velike reke Dunav”. O tom Konstantinu se inače ništa ne zna; pojaviće se tek u borbama posle očeve smrti.
Oslepljeni Stefan u Carigradu, ipak, nije bio sasvim zaboravljen. Iz njegovog žitija se vidi da su zalaganja za njegov povratak potekla iz kruga Svetogoraca i Srpske crkve. Stefan je sâm molio Danila, koji je tada bio u Hilandaru, a bratstvo je intervenisalo kod kralja i arhiepiskopa Nikodima (dakle, posle 1317), što je urodilo plodom. Milutin se smilovao i zatražio od cara Andronika II da njegovog sina puste, tako da je Stefan s porodicom mogao da se vrati i dobije od oca oproštaj.
Po povratku u Srbiju, Stefan je dobio grad i župu Budimlju (beranski kraj) na ime izdržavanja. To je ranije pripadalo bočnoj grani dinastije, potomcima Nemanjinog brata Tihomira. Tu je u manastiru Đurđevi stupovi 1219. godine osnovana jedna od episkopija autokefalne srpske arhiepiskopije. Povratak u Srbiju značio je za Milutinovog sina i njegovu porodicu samo kraj izgnanstva i lutalačkog života. Nije mu se promenio položaj u državi, niti ga je približio vlasti. On je i dalje bio kažnjeni buntovnik, neposlušni sin kojem je samo olakšano ispaštanje krivice.
 
UNUK I DEDA
O STEFANOVOM životu posle povratka može se samo nagađati, jer nema podataka koji bi osvetljavali te dane. Pisac mnogo kasnijeg vremena Grigorije Camblak, u "Žitiju Stefana Dečanskog", iznosi pojedinost koja se ne može proveriti, a ima značaja za Dušanovu biografiju: „A on sina, koji je došao s njim iz Konstantinova Grada, predade ga njegovu dedu.” Nije jasan smisao tog čina: svakako da dvanaestogodišnjak nije uzet kao talac, već da bude na dvoru pripreman za kasniji život, kao što se činilo sa sinovima vlastele. SIGURNO je samo da Stefan nije dugo živeo pod dedinim okriljem - najviše godinu dana. U jesen 1321. godine, Milutina je, posle veoma duge i burne vladavine, već u poodmaklim godinama zadesila nemoć. „Pade ovaj previsoki gospodin kralj u ljutu bolest”, zabeležio je njegov dugogodišnji saradnik i pomoćnik u to vreme, episkop i pisac Danilo II. Kralj je postao nepokretan i izgubio moć govora. U takvoj situaciji, u očekivanju njegovog skorog kraja, nije učinjeno ništa da se osigura mirna smena na prestolu.
Izgleda da je vladareva duga agonija pružila priliku svima da se pripreme kako bi iskoristili meteže koji su se očekivali. Kakve razmere su neredi dobili, vidi se iz činjenice da je napadana već pogrebna povorka s kraljevim telom na putu od dvora u Nerodimlju, na jugu Kosova, do kraljevog groba u Banjskoj, severno od Kosova. „Na mnogim mestima javljali su se pukovi vojnika, misleći da postignu neku svoju volju i da ugrabe nešto od onih koji nose telo blaženoga, jer u to vreme, kao što rekosmo, beše veliki metež...” Sudeći po tekstu, to su bili vojnici željni pljačke, a ne vojske suparnika koji se otimaju o vlast.
Postojala su tri pretendenta, svaki od njih polagao je neko pravo, svaki je bio jednom u životu određen za naslednika prestola. Dragutinov sin Vladislav oslobodio se zatvora, ali se, po svemu sudeći, vezao za svoju nekadašnju nasleđenu teritoriju na severu. Iz oskudne i fragmentarne građe ne vidi se da se on borio u centralnim oblastima, gde je bilo poprište borbe Milutinovih sinova. Izvan svake sumnje je činjenica da je on obnovio očevu teritoriju, te da je njome gospodario nekoliko godina. Ostali su sačuvani njegovi akti i novac koji je kovao.
Sudeći po vestima koje su do nas došle, formalni naslednik bio bi već pomenuti Konstantin. On je, po svoj prilici, bio sin iz Milutinovog braka s Anom Terter. Verovalo se da je zamenio polubrata Stefana u Zeti, ali o njegovoj upravi nije ostalo traga. Jedan skadarski srebrni novac imao je u natpisu ime kralja Konstantina, ali on se, na osnovu stilskih i tehničkih kriterijuma, datuje u kraj DžIV veka. Osim toga, nije poznato da su primorski gradovi tako rano, pre 1321. godine, kovali srebrni novac.
NAJVEĆE iznenađenje predstavljao je kraljev stariji sin Stefan od trenutka kad je pokazao da nije slep. Ono što je trebalo da ga potpuno onemogući najviše mu je pomoglo jer je među savremenicima shvaćeno kao čudo, kao znak Božje milosti. Kad se raširila vest „i svi na predivno to čudo trčahu veselim nogama, i silnoimeniti njegova otačastva dolazeći klanjahu mu se”.
Kako Nastavljač Danilov prikazuje stvari, ozbiljne borbe posle toga nije ni bilo. Međutim, znatno kasniji životopisac Stefanov Grigorije Camblak, čiji je spis mnogo više potčinjen hagiografskim shemama, takođe pripisuje najveći značaj činjenici da je Stefan „bacio ubrus od očiju”, što je značilo da je progledao, ali on govori i o suparniku, koji je bio „brat njegov od druge matere”. Stefan bi, po ovom piscu, ponudio Konstantinu da podele vlast, da dobije drugo dostojanstvo u državi, a ovaj na to nije pristao, govoreći: „Kada se kadgod čulo da slepu čoveku priliči carstvo.”
Iz borbi je Stefan izašao kao pobednik. Pojedinosti o ratovanju nisu poznate. Može se samo zaključiti da se borba među braćom vodila tokom onih šest nedelja između Milutinove smrti, 29. oktobra 1321. i Božića, 25. decembra iste godine, kada je Stefan postao toliko siguran na prestolu da su večito oprezni Dubrovčani u njemu videli zakonitog očevog naslednika i od njega dobili potvrdu povelja svih ranijih kraljeva.
Nepunu deceniju kasnije Stefan se, u povelji kojom je obdario svoju zadužbinu manastir Dečane, osvrnuo na svoj težak životni put naglašavajući, pri tom, da je izdanak svete loze, pominjući Svetog Simeona i Svetog Savu, Stefana Prvovenčanog i Stefana Uroša, te da je „sin i naslednik svetog korena njihovog, grana i izdanak”. Produžetak te loze bio je njegov maloletni sin Dušan, koji je u poslednjim događajima sve dobio, kao što je u svoje vreme 1313. godine u sukobu oca i dede sve izgubio.
 
DRUGI DEO

DO kraja 1321. godine, prilike su se do te mere sredile da je Milutinov naslednik, držeći čvrsto u rukama uzde vlasti, mogao prići simboličkom ozakonjenju svoga položaja. Crkvenu hijerarhiju i svetogorce imao je uza se još za očeva života. Oni su predstavljali jezgro sabora, kojem su se priključivali velikaši i vlastela koja mu je prišla u vreme borbi oko prestola. On sâm u uvodu svoje povelje za zadužbinu manastir Dečane, o tome kaže: „I bogomdarovanim vencem kraljevstva srpskog venčan bih na kraljevstvo istoga dana sa bogodarovanim sinom kraljevstva mi Stefanom.” Bilo je to na Bogojavljenje, 6. januara 1322. godine. Tom prilikom je kod obojice došlo do promene u imenu: kralju je dodato očevo i dedino ime Uroš, tako da je postao Stefan Uroš Treći, a sin je dobio vladarsko ime Stefan, kojim se služio do kraja života kao mladi kralj - kralj i car.
Između vladara i naslednika obnovljeni su odnosi uvedeni u vreme kralja Dragutina, ali sa teritorijom koju je ranije Stefan imao kao prestolonaslednik, pre sukoba s ocem, kad je smatran kraljem „Duklje, Albanije, Huma i Primorja”. Pošto je Dušan u vreme očevog krunisanja imao četrnaest godina, ili je bio sasvim blizu tom uzrastu, stekao je punoletstvo u smislu poslovne sposobnosti. Međutim, teško je pretpostaviti da je tako mlad mogao sâm upravljati prostranim delom države. U praksi je to značilo da je kralj morao dati „mladom kralju” savetnike, sebi odane, koji će stvarno upravljati delom kraljevine i samim kraljevićem.
Veoma se malo zna o ljudima koji su okruživali Dušana. Tokom celog perioda, od nepune decenije, pominju se vojvoda Mladen, vojvoda Vojin i čelnik Đuraš. Nije ostalo traga o službama na dvoru „mladog kralja”, za koji se zna da je bio na obali reke Drimca. Ruševine su kasnije pominjane kao carski dvor. Mladi kraljevi su izdavali povelje o posedima na svojoj teritoriji, kao što pokazuje jedna od vranjinskih povelja u kojoj vladar pominje dar iz vremena kada nije bio kralj, ali nema podataka o njihovoj posebnoj kancelariji. Odvojeni prostorno od kralja, kojem su se pridruživali samo u važnim vojnim pohodima ili u retkim prilikama kad bi kralj dolazio u Primorje, „mladi kralj” i njegovi savetnici su se postepeno otuđivali od kralja i osamostaljivali. Kako je vreme prolazilo i “mladi kralj” postajao stariji, to je sve više dolazilo do izražaja.
U ISTOM smislu delovale su i porodične promene do kojih je ubrzo došlo. Već u mesecima posle krunisanja Dušan je ostao bez majke, a kralj je postao udovac. Kraljica Teodora je sahranjena u Banjskoj, zadužbini svoga svekra kralja Milutina, jer Dečani tada još nisu bili ni započeti. Kralj je bio blizu pedesete, ali nije želeo da ostane udovac, pa je već 1323. godine tražena za njega nevesta u južnoj Italiji. U avgustu te godine izgledalo je da je ugovoren brak s Blankom, kćerkom Filipa Tarentskog. Tražio se samo brod kojim će se nevesta prevesti preko mora. Ali, pregovori su prekinuti u poslednjem času kad je postalo jasno da srpski kralj neće prihvatiti katoličanstvo, niti papsku crkvenu jurisdikciju.
Sledeći očev primer, kralj Stefan Uroš III se tada okrenuo vizantijskom dvoru. Do sredine 1324. godine ugovoren je i sklopljen brak s mladom Marijom Paleolog, bliskom carevom rođakom. Taj brak je ubrzo uvukao srpskog kralja u vizantijske međusokobe: prvo je podržavao tasta Jovana Paleologa, carevog sinovca, koji se odmetnuo zahtevajući posebnu oblast, a zatim je podržavao starog cara Andronika II u sukobu s unukom Andronikom III. Ovaj sukob je prerastao u građanski rat.
Na teritoriji „mladoga kralja” mogu se prepoznati i razlikovati tri celine, koje su individualnost stekle tokom razvoja u prethodnim stolećima. Iako je ležala na periferiji, u obalskom pojasu, centralno mesto po značaju imala je „Zeta s gradovima”, urbanizovana zahvaljujući postojanju gradskih naselja izraslih iz antičkih korena, a povezana preko njih s mestima na obalama Jadranskog mora i Mediterana. Nejednake veličine i ekonomske snage, ti gradovi - Kotor, Budva, Bar, Ulcinj i Skadar, koji nije bio na obali, ali je s morem povezan Bojanom - imali su skromne distrikte i razlikovali su se od teritorija u dubljem zaleđu, najviše zatvorenošću u zidine i autonomijom koja je vremenom postajala sve izrazitija. U jezgru Zete, dolinama istoimene reke i Morače, značajem su se isticali tvrđava Medun i trgovačko naselje Podgorica, koje se već tada izdvajalo iz svoje seoske okoline.
 

Back
Top