Prenemanjićka istorija Srba

Rechke

Veoma poznat
Poruka
11.795
Odavno mi je upalo u oči da se u istoriografskoj literaturi koja se bavi srpskim srednjim vekom i našom najranijom istorijom, zanemarljivo malo prostora posvećuje prenemanjićkoj istoriji Srbije i Srba. Dok okolni narodi podjednako forsiraju sve periode svoje istorije, i podjednako se ponose ličnostima i događajima iz svakog od njih, mi se kao po nekom dogovoru orijentišemo isključivo na Nemanjiće i istoriju nakon njih, kao da pre njih ništa nije postojalo. Tako možemo pročitati da je prvu srpsku državu osnovao Stefan Nemanja, uz površno pominjanje ranijih vladara i srpskih zemalja, da je prvi srpski kralj Stefan Prvovenčani... a o uslovima i prvim vekovima nakon formiranja prvih političkih zajednica Srba na Balkanu ima veoma malo pomena, i veoma malo podataka u literaturi uopšte. A mislim da su ličnosti i događaju prenemanjićkog perioda i te kako zaslužili da se o njima uči i diskutuje, i svakako ozbiljniji tretman u budućnosti

Zašto je to tako, zašto smo Nemanjiće označili kao početnu tačku svoje istorije, a ranije periode zanemarili?

Bilo bi lepo da na ovoj temi diskutujemo o prenemanjićkoj istoriji našeg naroda i naših zemalja
 
odlicna tema..pa da cujemo fakte..jedva cekam..sta je bilo pre njih..

Па било је да нисмо били самостални, него или под Византијом неколико векова или под Бугарском, а самим доласком смо били племена расута по другим народима онога времена. Тако је било све до почетка деветог века а онда смо имали неколико државица па онда жупаније и прелаз у Немањино доба. Хришћанство смо примали као појединци и касније по племенима. Велике сеобе су почеле тек у шестом веку са групама које су биле предвођене Жупанима и Војводама и које су се прикључивале већ насељеним племенима. Са Немањом се осамостаљујемо државно и црквено, зато се највише и бавимо тим периодом. Има записа да су Срби долазили слично гастарбајтерима сада у насељене крајеве Византије као радници и ратници.
 
Па било је да нисмо били самостални, него или под Византијом неколико векова или под Бугарском, а самим доласком смо били племена расута по другим народима онога времена. Тако је било све до почетка деветог века а онда смо имали неколико државица па онда жупаније и прелаз у Немањино доба. Хришћанство смо примали као појединци и касније по племенима. Велике сеобе су почеле тек у шестом веку са групама које су биле предвођене Жупанима и Војводама и које су се прикључивале већ насељеним племенима. Са Немањом се осамостаљујемо државно и црквено, зато се највише и бавимо тим периодом. Има записа да су Срби долазили слично гастарбајтерима сада у насељене крајеве Византије као радници и ратници.

Није то баш тако.
Жупе су постојале и пре Бугарске најезде и никада Бугари нису освојили све Жупе. Утицај Византије је био велики и често је Србија ратовала против Византије. Међутим и утицај Рима је био приличан. То је један од основних разлога што није раније формирана јединствена српска држава него је била јако дуго издељена на Жупе.
Питање и старословенске религије је присутно иако то СПЦ покушава да потисне.
Суштински најстарија Србија је Херцеговина тј. Хум , део Босне-центар око Дрине, Травунија која је излазила на Јадран и Рашка, наравно ту је била и Зета.
Ту се појављује и владарска породица Властимировића.
Има ту добре приче.
Емисија РТСа посвећена баш том периоду.

http://www.megaupload.com/?d=SZ3DQXEL
http://www.istorijabalkana.com/VIDEO/Istorija Srba 2.avi
http://www.istorijabalkana.com/VIDEO/Istorija Srba 3.avi
http://www.istorijabalkana.com/VIDEO/Istorija Srba 4.avi
http://www.istorijabalkana.com/VIDEO/Istorija Srba 5.avi
http://www.istorijabalkana.com/VIDEO/Istorija Srba 6.avi
 
Није то баш тако.
Жупе су постојале и пре Бугарске најезде и никада Бугари нису освојили све Жупе. Утицај Византије је био велики и често је Србија ратовала против Византије. Међутим и утицај Рима је био приличан. То је један од основних разлога што није раније формирана јединствена српска држава него је била јако дуго издељена на Жупе.
Питање и старословенске религије је присутно иако то СПЦ покушава да потисне.
Суштински најстарија Србија је Херцеговина тј. Хум , део Босне-центар око Дрине, Травунија која је излазила на Јадран и Рашка, наравно ту је била и Зета.
Ту се појављује и владарска породица Властимировића.
Има ту добре приче.
Емисија РТСа посвећена баш том периоду.

http://www.megaupload.com/?d=SZ3DQXEL
http://www.istorijabalkana.com/VIDEO/Istorija Srba 2.avi
http://www.istorijabalkana.com/VIDEO/Istorija Srba 3.avi
http://www.istorijabalkana.com/VIDEO/Istorija Srba 4.avi
http://www.istorijabalkana.com/VIDEO/Istorija Srba 5.avi
http://www.istorijabalkana.com/VIDEO/Istorija Srba 6.avi

Није ни тако како РТС прича. Ни један народ није долазио целокупан, него на валове. А најпре су долазили појединци, па мале групице. Онда се груписао око цркве. Црква је у то време била Византијска и зато смо примили хришћанство од Византије. За ово не треба никакав доказ јер је тако нормално и логичино.
 
Долазила су племена која су асимиловала окружење. То се десило и на простору који данас насељавају Срби.
Срби су прилично дуго били везани за Старословенску религију. Један од разлога што главешине нису тачно одредиле да ли ће бити под утицајем Ватикана или Цариграда.
Нити се Хришћанство лако примало међу обичним народом. Хришћанство је прво прихваћено код главешина који су добили велике поседе због тога. А касније се међу обичним народом ширило и мачем.
 
Radi se o posebnoj vrsti bahatosti . Satro , imamo mi toliko puno istorije , da nam ne treba jos i to .
A rezultata ce da bude takav , da ce mo da izgubimo i to sto imamo. Za razliku od , recimo hrvata , koji grade svoju istoriju , potkradajuci nasu , i izmisljajuci svoju .

Mada , ne mogu da tvrdim da ne postoji i stid nasih kvazi-intelektualaca , sto u poredjenju sa komsijama imamo bogatiju , raznovrsniju i dublju istoriju. Taj osecaj stida dolazi od urodjene srpske skromosti , kojea je i iskorisvcena za suzbijanje Sba na citavom balkanu , a sam taj osecaj stida je visetruko uvecan komunistickom dogmom u Srbiji , posle 45 godine .
A ta dogma , komunjarska i krajnje hrvatska , u ovom casu ima svoju drugu mladost u Srbiji .

Nista ovde nece biti dobro , dok se ne oslobbodimo rudimenata komunizma , i dok se ne setimo ko smo i sta smo . U ovom casu , komunjiare , Jugosloveni , Stambolcevci vedre i oblace i priopremaju nam jednu novu Jugoslaviju . Narvno jos hrvatskiju , nego sto je bilo ona Titova .
 
Poslednja izmena:
Radi se o posebnoj vrsti bahatosti . Satro , imamo mi toliko puno istorije , da nam ne treba jos i to .
A rezultata ce da bude takav , da ce mo da izgubimo i to sto imamo. Za razliku od , recimo hrvata , koji grade svoju istoriju , potkradajuci nasu , i izmisljajuci svoju .

Mada , ne mogu da tvrdim da ne postoji i stid nasih kvazi-intelektualaca , sto u poredjenju sa komsijama imamo bogatiju , raznovrsniju i dublju istoriju. Taj osecaj stida dolazi od urodjene srpske skromosti , kojea je i iskorisvcena za suzbijanje Sba na citavom balkanu , a sam taj osecaj stida je visetruko uvecan komunistickom dogmom u Srbiji , posle 45 godine .
A ta dogma , komunjarska i krajnje hrvatska , u ovom casu ima svoju drugu mladost u Srbiji .

Nista ovde nece biti dobro , dok se ne oslobbodimo rudimenata komunizma , i dok se ne setimo ko smo i sta smo . U ovom casu , komunjiare , Jugosloveni , Stambolcevci vedre i oblace i priopremaju nam jednu novu Jugoslaviju . Narvno jos hrvatskiju , nego sto je bilo ona Titova .

Tako je. Ali ima i drugi faktor koji ometa dobrodit srpsku, Rimokatolicizam i unijati.
 
Odavno mi je upalo u oči da se u istoriografskoj literaturi koja se bavi srpskim srednjim vekom i našom najranijom istorijom, zanemarljivo malo prostora posvećuje prenemanjićkoj istoriji Srbije i Srba. Dok okolni narodi podjednako forsiraju sve periode svoje istorije, i podjednako se ponose ličnostima i događajima iz svakog od njih, mi se kao po nekom dogovoru orijentišemo isključivo na Nemanjiće i istoriju nakon njih, kao da pre njih ništa nije postojalo. Tako možemo pročitati da je prvu srpsku državu osnovao Stefan Nemanja, uz površno pominjanje ranijih vladara i srpskih zemalja, da je prvi srpski kralj Stefan Prvovenčani... a o uslovima i prvim vekovima nakon formiranja prvih političkih zajednica Srba na Balkanu ima veoma malo pomena, i veoma malo podataka u literaturi uopšte. A mislim da su ličnosti i događaju prenemanjićkog perioda i te kako zaslužili da se o njima uči i diskutuje, i svakako ozbiljniji tretman u budućnosti

Zašto je to tako, zašto smo Nemanjiće označili kao početnu tačku svoje istorije, a ranije periode zanemarili?

Bilo bi lepo da na ovoj temi diskutujemo o prenemanjićkoj istoriji našeg naroda i naših zemalja

1) У школским уџбениција је овај период раније занемариван због државне политике (СФРЈ).

2) У нардоној традицији су Немањићи остали боље упамћени, пре свега због распрострањености и санге њихових светитељских култова. Св. Сава се у Срба масовно слави тек од Марије Терезије и њене реформе каледнара када је укинут велики број празника, а дотад су се славили највише Дечански, Првовенчани, Нејаки...

3) У историографији овај предиод није толико занемарен, колико је могућност истраживачког рада о њему ограничена жалосно малим бројем извора - верујем да је у питању двоцифрен број, за првих 400-500 година историје Срба на Балкану. Не може се цедити сува дреновина. Али радова има, из последњих деценија - нпр. Јованке Калић, Тибора Живковића, разних расправа у Византолошком зборнику...Верујем да би археологија овде могла највише да помогне, а за то треба пара.
 
Па брате Вујадине, јеси ли ти сигуран да је тај "долазак" постојао онако како су нас учили?

Има један запис који описује славенске опанчаре у Солуну у петом веку. који су правили обућу за трговце. Живели су у неком самостану, као манастир.
 
Prenemanjicka istorija je proucavana onoliko koliko je to bilo moguce,nema nikakve zavere vec nedostaju izvori,narocito pisani,a ako ih i ima dolaze iz okolnih zemalja...

E sad,ono oko cega bi nasi istoricari ili bolje reci arheolozi mogli da se potrude jeste to da masovnije obradjuju lokalitete iz perioda ranog srednjeg veka na podrucju Srbije,narocito zapadni deo zemlje a ne da idu samo na to da se istrazuje ono sto bi stranim turistima bilo zanimljivo...
 
Prenemanjicka istorija je proucavana onoliko koliko je to bilo moguce,nema nikakve zavere vec nedostaju izvori,narocito pisani,a ako ih i ima dolaze iz okolnih zemalja...

E sad,ono oko cega bi nasi istoricari ili bolje reci arheolozi mogli da se potrude jeste to da masovnije obradjuju lokalitete iz perioda ranog srednjeg veka na podrucju Srbije,narocito zapadni deo zemlje a ne da idu samo na to da se istrazuje ono sto bi stranim turistima bilo zanimljivo...

Археолози одавно немају средстава, од њих ни не можемо превише очекивати, барем не од већине.
 
Археолози одавно немају средстава, од њих ни не можемо превише очекивати, барем не од већине.

Не можемо сада. Али археологија ће, надам се, у (ближој) будућности моћи и морати да изнесе терет изучавања наше најстарије историје. Као што minos рече, треба истраживати западне делове земље, али и наћи средстава са сличне пројекте у РС, и ЦГ...Нажалост, једини археолошки радови у нашој земљи су они који имају међународну подршку, а то су локалитети римског доба.
 
Poslednja izmena:
Evo jedan deo iz stranog izvora



Name [Bearbeiten]

Als geschichtliches Volk erscheinen die Slawen zuerst unter dem Namen der Serben (Sporen) und der Veneter, sie waren unter diesem Namen bis ins 5. Jahrhundert in den Ländern zwischen Ostsee und dem Schwarzen Meer ansässig, zwischen den Karpaten und dem Don, von der oberen Wolga bis nach Nowgorod und von dort bis zur Scheide der Weichsel und der Oder. Etwa mit dem 6. Jahrhundert treten die Namen Anten (für die Ostslawen, obwohl das historische Volk der Anten vielleicht gar nicht slawisch war) und (für manche Westslawen) Slovieni (siehe oben unter Ausbreitung der heutigen Westslawen) auf. Beide erhielten sich aber als Bezeichnung der Gesamtheit nicht lange, und der Name Serben verengte sich bis zur Benennung einzelner slawischer Stämme. Aus der Bezeichnung Veneter aber wurde Wenden, die Bezeichnung der Slawen bei den Deutschen (für die heutigen Sorben). Die Bezeichnung Slawen ist zumindest seit dem frühen Mittelalter üblich, Adam von Bremen bezeichnet sie in seiner Chronik des Erzbistums Hamburg als Sclavi.

Neben anderen Slawisten schreibt auch der sorbische Gelehrte Heinz Schuster-Šewc in seiner Abhandlung über die Geschichte und Geographie des ethnischen Namens Sorb/Serb/Sarb/Srb, wonach sich der serbische Name aus dem altslawischen surbh, sirbh, serbh (vgl. im Russischen сёрбать) ableiten soll, das begrifflich für säugen, schlürfen, trinken, fließen stand. Ähnlichkeiten finden sich heute im Deutschen in schlürfen oder sürfen, im Englischen in surf für Brandung oder im Lateinischen in sorbeo, ebenfalls für säugen, trinken und fließen. Die semantische Entwicklung fand sich dann weiter in Srb für Brüder und Schwestern nach der Muttermilch, also die von derselben Mutter gesäugt wurden, ohne unbedingt blutsverwandt gewesen zu sein. Daraus folgte die Bezeichnung für Angehörige derselben Familie oder Sippe und später für Angehörige desselben Stammes. Andere wollen den serbischen Namen mit den antiken Sarmaten in Verbindung bringen. Der tschechisch-slowakische Slawist Pavol Jozef Šafárik (1795–1861) wie auch Gottfried Wilhelm von Leibniz (1646–1716) vertraten die Meinung, wonach Srb ursprünglich der Eigenname aller Slawen gewesen sei. Jedenfalls, mit dem historischen Auftreten sowohl der Serben wie auch der Sorben im 7. Jahrhundert stand der serbisch-sorbische Name für Stammesangehörige, Verwandte, Verbündete (M. Budimir, Über die alte Erwähnung des serbischen Namens, 1959).

Die Bedeutung der in den byzantinischen Quellen genannten Begriffe der Veneter, Sklavinen, Sporen und Anten ist umstritten, doch dürfte es sich weniger um ethnische als vielmehr um politische oder geographische Bezeichnungen handeln. Lediglich der Name der Slawen (sklabenoi, sklaboi) stellt in heutiger Zeit eine Selbstbezeichnung dar. Die ebenfalls gebrauchten Namen der Wenden/Veneter und Anten sind dagegen ursprünglich von Germanen beziehungsweise Awaren für die Slawen verwendete Bezeichnungen.

Der Ursprung des Namens Slawen ist in der sprachwissenschaftlichen Forschung noch ungeklärt. Im Allgemeinen wird angenommen, dass er vom gemeinslawischen *слŏвŏ (heute slóvo) 'Wort' abgeleitet wird, womit sich die Sprechenden oder Beredten selbst von den 'Stummen' (némec) abgrenzten, wobei das Wort Némec sich zur Bezeichnung für die Deutschen entwickelt hat.

Dass die Bezeichnung vom mit dem obigen slóvo verwandten *слāвā, heute sláva, „Ruhm“, stammt, ist dagegen unwahrscheinlich. Nach neueren Forschungen, die sich allerdings nicht auf breiter Front durchsetzen konnten, könnte sich der Name vom alten slawischen Wortstamm slo/sla, „Wasser“, ableiten. Anderen Ansichten zufolge handelt es sich bei der ursprüngliche Form slovene um eine patronymische Bildung für die „Leute des Slov“.

Siehe auch: Saqaliba, mittelalterliche arabische Bezeichnung für die Slawen.



Kao istorijski narod, Sloveni su se prvo pojavili pod imenom Srbi i Venedi. Oni su bili pod tim imenom DO 5. veka.............itd. Ovde se navodi nekoliko stranih istoricara koji zastupaju tu tezu, a ima ih jos vise. Zasto dakle neko pokusava Deretica nazvati budalom kada pise o stvarima koje su neki mnogo pre njega otkrili?
 
Poslednja izmena:
Зато што Деретић не тврди ово што је горе написано, већ да су, парафразирам "Срби, на западу називани Келти, на истоку Гети, Хети и Скити јездили од Европе до Индије".
 
Evo jedan deo iz stranog izvora



Name [Bearbeiten]

Als geschichtliches Volk erscheinen die Slawen zuerst unter dem Namen der Serben (Sporen) und der Veneter, sie waren unter diesem Namen bis ins 5. Jahrhundert in den Ländern zwischen Ostsee und dem Schwarzen Meer ansässig, zwischen den Karpaten und dem Don, von der oberen Wolga bis nach Nowgorod und von dort bis zur Scheide der Weichsel und der Oder. Etwa mit dem 6. Jahrhundert treten die Namen Anten (für die Ostslawen, obwohl das historische Volk der Anten vielleicht gar nicht slawisch war) und (für manche Westslawen) Slovieni (siehe oben unter Ausbreitung der heutigen Westslawen) auf. Beide erhielten sich aber als Bezeichnung der Gesamtheit nicht lange, und der Name Serben verengte sich bis zur Benennung einzelner slawischer Stämme. Aus der Bezeichnung Veneter aber wurde Wenden, die Bezeichnung der Slawen bei den Deutschen (für die heutigen Sorben). Die Bezeichnung Slawen ist zumindest seit dem frühen Mittelalter üblich, Adam von Bremen bezeichnet sie in seiner Chronik des Erzbistums Hamburg als Sclavi.

Neben anderen Slawisten schreibt auch der sorbische Gelehrte Heinz Schuster-Šewc in seiner Abhandlung über die Geschichte und Geographie des ethnischen Namens Sorb/Serb/Sarb/Srb, wonach sich der serbische Name aus dem altslawischen surbh, sirbh, serbh (vgl. im Russischen сёрбать) ableiten soll, das begrifflich für säugen, schlürfen, trinken, fließen stand. Ähnlichkeiten finden sich heute im Deutschen in schlürfen oder sürfen, im Englischen in surf für Brandung oder im Lateinischen in sorbeo, ebenfalls für säugen, trinken und fließen. Die semantische Entwicklung fand sich dann weiter in Srb für Brüder und Schwestern nach der Muttermilch, also die von derselben Mutter gesäugt wurden, ohne unbedingt blutsverwandt gewesen zu sein. Daraus folgte die Bezeichnung für Angehörige derselben Familie oder Sippe und später für Angehörige desselben Stammes. Andere wollen den serbischen Namen mit den antiken Sarmaten in Verbindung bringen. Der tschechisch-slowakische Slawist Pavol Jozef Šafárik (1795–1861) wie auch Gottfried Wilhelm von Leibniz (1646–1716) vertraten die Meinung, wonach Srb ursprünglich der Eigenname aller Slawen gewesen sei. Jedenfalls, mit dem historischen Auftreten sowohl der Serben wie auch der Sorben im 7. Jahrhundert stand der serbisch-sorbische Name für Stammesangehörige, Verwandte, Verbündete (M. Budimir, Über die alte Erwähnung des serbischen Namens, 1959).

Die Bedeutung der in den byzantinischen Quellen genannten Begriffe der Veneter, Sklavinen, Sporen und Anten ist umstritten, doch dürfte es sich weniger um ethnische als vielmehr um politische oder geographische Bezeichnungen handeln. Lediglich der Name der Slawen (sklabenoi, sklaboi) stellt in heutiger Zeit eine Selbstbezeichnung dar. Die ebenfalls gebrauchten Namen der Wenden/Veneter und Anten sind dagegen ursprünglich von Germanen beziehungsweise Awaren für die Slawen verwendete Bezeichnungen.

Der Ursprung des Namens Slawen ist in der sprachwissenschaftlichen Forschung noch ungeklärt. Im Allgemeinen wird angenommen, dass er vom gemeinslawischen *слŏвŏ (heute slóvo) 'Wort' abgeleitet wird, womit sich die Sprechenden oder Beredten selbst von den 'Stummen' (némec) abgrenzten, wobei das Wort Némec sich zur Bezeichnung für die Deutschen entwickelt hat.

Dass die Bezeichnung vom mit dem obigen slóvo verwandten *слāвā, heute sláva, „Ruhm“, stammt, ist dagegen unwahrscheinlich. Nach neueren Forschungen, die sich allerdings nicht auf breiter Front durchsetzen konnten, könnte sich der Name vom alten slawischen Wortstamm slo/sla, „Wasser“, ableiten. Anderen Ansichten zufolge handelt es sich bei der ursprüngliche Form slovene um eine patronymische Bildung für die „Leute des Slov“.

Siehe auch: Saqaliba, mittelalterliche arabische Bezeichnung für die Slawen.



Kao istorijski narod, Sloveni su se prvo pojavili pod imenom Srbi i Venedi. Oni su bili pod tim imenom DO 5. veka.............itd. Ovde se navodi nekoliko stranih istoricara koji zastupaju tu tezu, a ima ih jos vise. Zasto dakle neko pokusava Deretica nazvati budalom kada pise o stvarima koje su neki mnogo pre njega otkrili?

možeš li da postaviš prevod, ako ne čitavog teksta, onda makar samo suštinu? I da, iz kog izvora je ovo?
 
Зато што Деретић не тврди ово што је горе написано, већ да су, парафразирам "Срби, на западу називани Келти, на истоку Гети, Хети и Скити јездили од Европе до Индије".


Dereticu se spori i to sto on naziv Srbi stavlja kao pretecu naziva Sloveni, i spori mu se svaki pomen Srba pre 6.-7. veka do dolaska na Balkan. Ako se ovde kaze da su se Sloveni zvali Srbima do 5. veka, pa gde su ti Srbi bili do tad?
 


Dereticu se spori i to sto on naziv Srbi stavlja kao pretecu naziva Sloveni, i spori mu se svaki pomen Srba pre 6.-7. veka do dolaska na Balkan. Ako se ovde kaze da su se Sloveni zvali Srbima do 5. veka, pa gde su ti Srbi bili do tad?

То су људи тврдили (то јест то се тада није ни сматрало којекаквом теоријом ни тврдњом) и неколико стотина година пре Деретића. Он је само отишао у иностранство (јер уистину код нас нема литературе) и сакупио све што се односило на Србе/Словене (а и оно што није). Даље настаје низ његових публикација.

А једно време (ваљда због недостатка података и извора и "везаности" за Индију) сматрало се да су Срби из Индије.
 
Kao istorijski narod, Sloveni su se prvo pojavili pod imenom Srbi i Venedi. Oni su bili pod tim imenom DO 5. veka.............itd. Ovde se navodi nekoliko stranih istoricara koji zastupaju tu tezu, a ima ih jos vise. Zasto dakle neko pokusava Deretica nazvati budalom kada pise o stvarima koje su neki mnogo pre njega otkrili?

A evo sta sam ja nasao na Poljskom i postavio u jednoj drugoj temi ali tamo nije naislo na odjek

Czyżby owi nadłabscy Serbowie, a zwłaszcza ich bałkańscy protoplaści, zanotowani przez tzw. geografa bawarskiego jako Zeriuani (Serbianie?), byli tymi, "z których wszystkie plemiona słowiańskie powstały i ród swój - jak zapewniają - wywodzą"?

Mislim da je razumljivo i bez prevoda
 

Back
Top