Za sve vas koji ovo jos niste prosli nadam se da ce vam ovaj clanak pomoci da shvatite ozbiljnost ove intervencije,ma koliko se ona cinila rutinskom.Iz svog licnog iskustva tvrdim da prave psiholoske pripreme niti postoje,niti uspevaju kod onih koji makar i pokusaju da se pripreme na to.Sam tok je jako naporan kako za dete tako i za roditelje.I svaki pokusaj opisivanja istog bih zaobisao,jer ne zelim da unesem bojazan u odluku roditelja da pristanu na operaciju.Ali cu vam reci jos i to da sam prisustvovao situaciji kada se dete otpusta kuci nakon dana provedenog u bolnici i to u gradu Novom Sadu.Da bi se isto vratilo posle dva dana sa nesnosnim bolovima i temperaturom.Na insistiranje doktora koji su usput delovali nezainteresovano,sa pricom da je to manje vise normalno,i konstantnim davanjem antibiotika zbog povisene temperature,dete ispovraca ogroman komad gaze..Reakcija dezurnih je bila blago je reci idiotska.Pritom se niti doktor koji je operisao,nii nacelnik odeljenja nisu pojavili.Ako oni smatraju da to nije urgentno najbolje bi bilo da odu lepo negde na planinu pa da tamo mame svoje lece,jer to sto nase zdrastvo,dopusta sebi nigde necete sresti.Ostaje da i devojcici i roditeljima pozelim sto brzi oporavak od ovog jako neprijatnog dogadjaja.