Faze roditeljstva

Poruka
18.228
..slusham jutros, na pola uha, chavrljajuci sa naspavanim potomkom,
dechjeg psihologa u jutarnjem programu i zagolica me jedna rechenica koju je izgovorio:

"Svi smo mi razlichito uspeshni u razlichitim fazama roditeljstva:
nije isto biti roditelj detetu do godinu dana, do tri godine, predshkolcu, predpubertetliji ili adolescentu."

..naravno da svako od nas radi najbolje shto ume, u to necu ni da ulazim,
naravno da nas narodna mudrost uchi da je "malo dete - mala briga", ni to nije moja tema razmishljanja,
zanima me:
u kojoj fazi ste se, po sopstvenom mishljenju, najloshije snashli dok su vam deca odrastala? :think:

..24/7 psihofizichkih zahtevnih prvih par meseci?
..rutina i programiranost prve godine?
..organizovanje hiperaktivnosti i iznalazenje kreativnih stimulacija u prve tri?
..zamke socijalizacije i minsko polje ovladavanja veshtinama predshkolaca?
..shkola i upoznavanje sa vrshnjachkom hijerarhijom predpubertetlija?
..adolescencija (ne treba proshirenje pojma :lol: )?

..za one chija su deca mala: koji uzrast vas zabrinjava, zato shto niste sigurni da ce
vash sklop lichnosti biti dovoljno fleksibilan da se postavite kako treba?
..za one koji imaju vishe dece - jeste li, uvidevshi greshke, uspeli da budete bolji u nekoj fazi sa drugim detetom?
 
Najlosija sam bila u predskolskom periodu i to narocito prve tri. Nisam imala vise ni zivaca i energije i sada vidim da je trebalo drugacije. Mislim da to ima veze i sa licnoscu roditelja. Ja nisam osoba koja ima mnogo detinje prirode u sebi i nije mi bilo lako da budem uvek maksimalna u tom uzrastu (za razliku do mm cije je to bilo zlatno roditeljsko doba ;)). Nisam u tom periodu bila narocito zadovoljna ni samom sobom i znam da to ne sme da bude opravdanje, ali bilo je tako.

Mislim da sam sada najbolja (tinejdzerska faza):D
I dalje je mm zaduzen za zabavu sportskog tipa i razne vrste eksperimenata ;), ali je podrucje komunikacije (i intelektualne i emocionalne) pre svega moje.

Razumemo se sjajno (i kada smo u konfliktu), slicne smo prirode, volimo slicnu muziku, voli sa mnom da razgovara i to smatram velikim komplimentom :) Inace najradije komuniciram sa mladima tog uzrasta, a i radim sa tinejdzerima tako da prilicno dobro i poznajem taj uzrast.
 
Lepo naš narod zna da se izrazi kroz poslovice - svako vreme ima svoje breme
Meni lično, a naročito sada sa ove distance, najteže je pao sam početak, tih prvih godinu dana.
Izostanak dvosmerne komunikacije, neodlazak na posao, potpuna posvećenost detetu...mislim da to sada ne bih mogla. Čak kad vidim ljude sa bebama, ja se pomalo i naježim...
Kako dete raste sve mi je bilo lakše
Prosto, videla sam rezultate tog rada: zdravu, pravu, lepo vaspitanu decu koja znaju da razmišljaju i da iznesu svoje stavove.
Sada u pubertetskom periodu ima naravno trenutaka kad poželeim da me nema, kad se izvičem toliko da se posle stidim sama sebe, ali opet, ne bih se ni za trenutak vraćala u neka ranija vremena....nekako imam osećaj da sam na svom terenu...
 
Period koji je meni licno najteze pao je onaj pocetni, do prve...pa mozda i do druge godine. Posle je sve krenulo svojim tokom, ja posao, ona obdaniste...problema nije bilo.

Period gde smatram da sam ja omanula definitivno, je polazak u skolu...preciznije, sticanje radnih navika i odgovornosti prema obavezama. Em sam bila popustvljiva, em je ucitelj imao stav "opusteno i lako cemo".
 
kad pogledam,sve se mislim da nikad nisam bila dobra ali najlosija sam cini mi se sada i u periodu od 8. meseca do godinu i po
trenutno sam zapravo u vrhuncu loseg roditeljstva i ne mogu da se odlepim od te uloge,znaci najgore je sto sam svesna
kad bih imala drugo dete mislim da bih bila mnogo opustenija,ali opet ne smem da se kladim
tesko pitanje,samo sto sam ja odavno ovo shvatila pa prezivim kad razmisljam o tome
 
Nemam pojma kakva cu biti kasnije, za sada smo prosli prve dve godine i gazimo trecu :).
I dalje me muci problem (ne)spavanja, i to mi jako tesko pada. Pomalo mi fali da budem samo svoja i nicija vise, ali posto sam nekako u kategoriji starijih majki, trenutak u kome sam odabrala da se posvetim detetu cini da mi to ne fali mnogo.
Mislim da sam u toj prvoj- drugoj godini bila dobra ali sada polako pocinjem da imam dileme oko postavljanja granica. Znam da je to jako vazno a brinem da sam previse popustljiva :think:., ili da prosto kad sam umorna a treba oko necega istrajati da sam sklonija da popustim i da se prepustim pa kako bude, nisam sigurna koliko u tome gresim...
 
ili da prosto kad sam umorna a treba oko necega istrajati da sam sklonija da popustim i da se prepustim pa kako bude, nisam sigurna koliko u tome gresim...

Ово и мене некад брине - некада знам да за нешто треба да кажем Не, али знам да неће из прве послушати, па ћу морати да приђем да му узмем то што не сме... а ја у том тренутку на измаку снаге, па ми лакше да ћутим и правим се да нисам видела :aha:
 
Што се фаза тиче, за сад ме највише брине што знам да постоји низ важних момената и прекретница у развоју, а не знам које су и кад .... мораћу мало да се бацим на читање... била је ту једна лепа тема о књигама.
 
Ја сам тренутно у најтежој фази до сада (13 година - пубертет пичи навелико :sad2:).
Додуше, мислим да није толико у питању фаза - колико то што смо старија ћерка и ја у много чему различити типови личности, она по особинама много подсећа на оца....и то управо по оним особинама које су мене највише нервирале код њега (а није могла да то види, само да наследи :()...
Са млађом (12 година) никад нисам имала тешкоћа....у ствари јесам - са њом ми је била најтежа фаза проходавања....јер је почела да хода са непуних 9 месеци, стално је падала на главу и повређивала се, а нико је није могао спречити у томе...:(
 
...moja najteža faza je iza mene već dobar broj godina.....
...najteži mi je bio pubertet, i uvek sam se pitala, kad sam ja kroz to prošla, da
moji nisu imali probem samnom...
...kad je starija došla u te godine, nikakvih značajnih promena nije bilo, mislila sam
blago meni, eto i mene će to zaobići...ali nije, kod nje je sve kasnilo..
....kad je krenulo, svaka stvar, pogled, gest, sve.....bila je kao jedina osoba koju ne
mogu očima da vidim..(neću je ni pomenuti)...i nekako ipak prođosmo,
znala sam kako ću sa njom...
...e onda me sačekala druga, bilo je mnoooogoooo čupavo...to me sad podseti na horor..
...ali bez nekih velikih posledica, izgleda da je to samo meni tako izgledalo...
....verovatno, roditelj vidi opasnost i tamo gde je baš nema uvek.....
...sada su odrasle, postale su dobri ljudi, što je meni najbitnije...dalje neka se bore
a ja ću biti tu da im dam poneki savet ako ustreba:think:
 
Meni nekako sve faze teske :rumenko: , evo na primer danas. Cerka koja ima mesec dana nocas je imala grceve i nosila sam je od 2.30 pa do 5 sati, mislila sam poludecu dok je plakala i mucila se, sve me bolelo.
Onda se probudim ujutru oko pola sedam jer , naravno imam i drugo dete koje ima 15 godina i sinoc sam ga poslala autobusom za Sloveniju. Racunam, trebalo bi da je negde na granici pa da proverim...a on nedostupan :sad2: odsekla sam se , jos brat koji bi trebalo da ga saceka tamo kaze da ga vec duze vreme zove i da ga nemoze dobiti. A krele je samo iskljucio telefon da ga niko ne cima nocu :roll: , i bas nista ne razume sto se mi nerviramo sada kada je ponovo ukljucio telefon jer su ga ONI TAMO NA GRANICI sto pregledaju pasose, probudili.
I stvarno ne znam sta mi je teze, otprilike je istog intenziteta ali potpuno razlicite vrste.
 
..hvala vam svima na odgovorima, mada, moram priznati,
veliki broj odgovora se sveo na to kada vam je bilo najteze tokom odrastanja vashe dece..
..a to nije bilo moje pitanje.. :(

..marge - grchevi su grozna stvar, teshko je nosati dete ali malo shta drugo mozesh da uradish,
tako da - bilo teshko ili ne - ti fazu grcheva uspeshno prevazilazish.. :)
..a pitanje nije kad nam je (bilo) najteze, vec kad smo se, po sopstvenom mishljenju,
najloshije snashli, zbog nasheg karaktera, zbog nashih crta lichnosti..

..afro, blajbi, helen - slichno, neke teshke faze prodju dobro, popadamo s nogu i silazimo s uma
2-25x dnevno, ali se snalazimo i guramo tako da na kraju mozemo da kazemo da su nam
deca kroz sve to dobila ono shto je i trebalo.. :)
..s druge strane, neki periodi nam prodju lako i brzo, a osvrnuvshi se posle nekog vremena,
vidimo da smo omanuli.. :(

..red je da i sama odgovorim na temu:
- smatram da sam sa prvim detetom najloshija bila u periodu polaska u shkolu,
ne zbog shkole kao shkole, vec zbog toga shto joj nisam bila od pomoci pri pronalazenju
njenog mesta medju vrshnjacima..
..chini mi se da sam sama osoba sa loshim socijalnim veshtinama, pa sam se verovatno polusvesno
povukla iz te priche, po fazonu "..mislimmm...pa reshice ona to sama.. :mrgreen: " .. :(
- najcrnje je shto ni sa drugim detetom nisam bila bolja.. :(
..u principu, oboje su isplivali iz tog perioda dosta uspeshno, ali mislim da su mogli bezbolnije
kroz sve to, da sam im bila, ako ne pomoc ili uzor, onda bar podrshka..a ja sam ostajala blokirana
pred njihovim dilemama..
..po mom mishljenju, ovo je period u kom sam definitivno bila najgori roditelj.. :neutral:
 
Да, изгледа да нисмо обратили пажњу на поенту теме...

Не знам, не могу да кажем за себе да сам била лош родитељ...ни у једном тренутку нисам била незадовољна собом у тој улози...али, ето, овај пубертет код старије ћерке ми даје прилику да се много преиспитујем, да мерим, вагам, трудим се, кидам се понекад...а не умем да нађем начин функционисања којим би она била задовољна (можда много очекујем од бунтовног пубертетлије, а? :confused::lol:). Мислим да ја не поступам погрешно, ни лоше....само ОНА није задовољна мноме (давим је, немам појма о животу, зашто је већ једном не пустим да она живи свој живот како она хоће, зашто су маторци такви сморови, стално је љута на мене и што данас пада киша, и што се није отопио лањски снег - за све сам јој ја крива)... С друге стране - ни ја нисам задовољна њоме, њеним понашањем, њеном лењошћу, немарношћу, резултатима у школи, тиме што је стално надрндана...Најтеже ми пада то што на мене покушава да пребаци кривицу и одговорност за све лоше ствари у животу... Вртимо се у зачараном кругу, читам силну стручну литературу, консултујем се са колегама, у породици, са блиским људима... Стално се упињем да изнађем начин функционисања са њом....а нисам га својевремено нашла ни са њеним оцем који је исти такав....и то ме плаши...:(
 
...aha...mogla bi da prepišem ovo što je Hellen napisala od reči do negde pred
kraj...:eek:..ne verovatno koliko sličnosti, to su osobe kojima se ne može prići
ni sa jedne strane...ne prihvataju savete, ne govore ono što ih suštinski muči,
i stalno je neko drugi kriv..oni definitivno nikada:mrgreen:
...kako sam ja to rešila...jednostavno sam sela jednog dana i zamilila je da me
sasluša...sve što sam znala da je moja "krivica" pokušala sam da joj iznesem
onako kako sam ja to doživela i zašto je to bilo baš tako...zamolila sam je da
ako bilo šta želi, slobodno pita, bez ustezanja....postavila mi je samo jedno
jedino pitanje....zar nisi umela drugačije:dash:..nisam da jesam, verovatno bi
i uradila:think:
...posle te moje "isposvesti", rekla sam da ću je pustiti da živi "svoj" život, ali da
zna da sam uvek tu...ako ustrebam...vremenom je nekako sve lego, na svoje
mesto, uspostavile smo finu komunikaciju, mada nikad onoliko blisku i otvorenu
kako bi ja želela...na moje pitanje zašto je to tako...zna da kaže, da i pored
svega što zna da može da me pita ima neku vrstu sida:dash:koja je u tome
sprečava.....
...meni je bitno da sada vidim zadovoljnu, zrelu i odgovornu osobu, kakva je
postala...i nekako se nadam da će negde kad postane mama, konačno i ta
kočnica popustiti;)
 
..organizovanje hiperaktivnosti i iznalazenje kreativnih stimulacija u prve tri?
Савет за овај проблем?
Њега (има равно две године) кад ухвате бубице (а то се обавезно деси бар једном у току дана), немогућ је.:eek:
Ситуација од данас: шетамо паркићем, јури голубове, па швраке (што је у реду), па отрчи до тобогана- следи спуштање, па трк до клацкалице- седа на једну страну, а ја као мало на другу да се клацкамо- а он на то креће да вришти ''јаааа! јааа!'', показујући како хоће да седне на моје место...ок, устанем, пустим га да седне, ја пређем на другу страну, а он опет ''јаааааа!'':mrgreen:
Прођу три секунде и сморио се од клацкања...креће на улицу да истрчава...па се пењемо на тротоар, а уз геодетску школу зидић..опет креће вриштање ''дигииии мееее, диги мее!''...дигнем га...стигнемо некако у посластичарницу..опет три милисекунде седења у фотељи и опет креће трчање кроз цео спрат Бонђорна...он не уме да се заигра.:( Мислим, бар на 20 минута!

А за дивно чудо, са тричаве две године, има концентрацију да одгледа 45 минута Дизнијевог цртаћа.:confused:

Али не може стално да гледа тв, нити то ми желимо, нити он жели.:lol:

И шта радити?

п.с. можда он и није толико немиран, али баш зато и питам
 
...Oн не уме да се заигра.:( Мислим, бар на 20 минута!

BAR na 20 minuta? :lol:

pa, naravno da ne umije, tome ga treba učiti... sistematski :)
sa 2 godine im je mnooogo važnije da stignu sve da vide i da istraže sve što stignu,
a za "zaigravanje" obično treba dosta ponavljanja, upornosti, priče (zapričavanja :p), strpljenja...
i malo kreativnosti, naravno
 
Ееее...ко ће стално трчати за њим.:lol:
Играмо се ми, али опет, не можемо ни цео дан да се играмо.
Буде и са вршњацима напољу...али јако мало спава, тако да стварно немамо чиме да прекратимо време..он је будан од 6 ујутру, па легне ко 13 сати...спава сат и по...и то је то, што се дана тиче.
Ноћу, такође лоше спава, буди се бар једном.:(
 
Ja mislim da je moja najveća falinka što nisam i ne umem da budem autoritet.
To znači da ću omanuti u svim fazama. :confused:
Već sada našem klincu od 4 godine tata je zakon, a mama je samo dosadna i ko bi je slušao. :sad2:
Sreća da naša deca imaju i oca...:heart:

Off topic: Sofija ima dete? :rumenko:
 
..slusham jutros, na pola uha, chavrljajuci sa naspavanim potomkom,
dechjeg psihologa u jutarnjem programu i zagolica me jedna rechenica koju je izgovorio:

"Svi smo mi razlichito uspeshni u razlichitim fazama roditeljstva:
nije isto biti roditelj detetu do godinu dana, do tri godine, predshkolcu, predpubertetliji ili adolescentu."

..naravno da svako od nas radi najbolje shto ume, u to necu ni da ulazim,
naravno da nas narodna mudrost uchi da je "malo dete - mala briga", ni to nije moja tema razmishljanja,
zanima me:
u kojoj fazi ste se, po sopstvenom mishljenju, najloshije snashli dok su vam deca odrastala? :think:

..24/7 psihofizichkih zahtevnih prvih par meseci?
..rutina i programiranost prve godine?
..organizovanje hiperaktivnosti i iznalazenje kreativnih stimulacija u prve tri?
..zamke socijalizacije i minsko polje ovladavanja veshtinama predshkolaca?
..shkola i upoznavanje sa vrshnjachkom hijerarhijom predpubertetlija?
..adolescencija (ne treba proshirenje pojma :lol: )?

..za one chija su deca mala: koji uzrast vas zabrinjava, zato shto niste sigurni da ce
vash sklop lichnosti biti dovoljno fleksibilan da se postavite kako treba?
..za one koji imaju vishe dece - jeste li, uvidevshi greshke, uspeli da budete bolji u nekoj fazi sa drugim detetom?

Imam dvoje dece od 10 i 6 godina.
Ne bih mogla da kažem da sam se u nekom periodu njihovog života bolje ili lošije snalazila. Imam neke svoje principe i ideju kako bi trebalo da ih podižem i vaspitavam i to prilagođavam njihovom uzrastu. Meni lično je najteže bilo prve 2-3 godine, ali ne zato što se nisam snalazila već jednostavno što je to bio takav period ... Posle treće godine deca postaju mnogo samostalnija u svakom pogledu i samim tim je i meni lakše. Ne zabrinjava me njihovo odrastanje ili ulazak u pubertet. Trudim se da od njih napravim dobre ljude i pružam im svu ljubav i pažnju koju mogu i mislim da funkcionišemo sasvim OK. Naravno, uvek može bolje - možda su malo razmaženi, možda nisu dovoljno samostalni ili odgovorni u nekim stvarima ... ali još su mali i sigurna sam da će samim odrastanjem i to doći na svoje mesto.
Ne bih mogla reći da sam kod podizanja prvog deteta uvidela neke svoje greške pa da sam se drugačije ponašala prema drugom. Iako od istih roditelja, svako dete je jedinka za sebe i ima drugačije potrebe i drugačije reaguje na iste stvari tako da se trudim da se prilagodim njihovim karakterima ... :bye:
 

Back
Top