Na pragu dna,stojim umoran i sam,
od bola polomljen i iznuren,
svuda vlada noć,ja odavno nemam moć,
nemam snage kao pre da se bolu oduprem.
Ljubav je glad što progoni mene sad,
što mi ruši mirne sne,nemam gde,
a ja mlad,nemam kome ići sad,
sav od bola polomljen,od svih ostavljen.
Imam vas,da međ vama tražim spas,
makar trunku utehe,za mene,
ne mogu sam da ugasim bola plam,
bar na tren da bez tuge ostanem.
Teško je to,kad te goni neko zlo,
a čovek je sam i od svega umoran
i nema gde da pobegne od sudbine,
bar na tren tugu da slomi,od bola se zakloni.
Otvorite vrata ta,među more i lakog sna,
vrata bez stakla,ispred pakla,
pakao je znam i za vas svaki dan,
ali barem sa vama neću biti sam.
I ako je večna noć,više ljudi,veća moć,
a ta moć za hiljadu i jednu noć,
nateraće tugu da stane,nekome da svane
i nesrećnih biće manje no lane.
Z.Jović