Jacob
Buduća legenda
- Poruka
- 49.567
NAJVEĆI SRPSKI ISTORIČAR ZA KOSOVO LJUBA DIMIĆ EKSKLUZIVNO ZA PRESS OBJAŠNJAVA KAKO SMO DOŠLI DO OVE SITUACIJE U JUŽNOJ POKRAJINI
"Pogrešno je to što politički prvaci danas rade: deo likuje, deo se pravda, deo pametuje. Oni svi zajedno treba da sednu i usvoje politiku koju će ova država voditi u narednih 120 godina - kao što su to radili Albanci"
Od trenutka kada se pojavila Prizrenska liga do danas ideja o Velikoj Albaniji istrajava. Ali je u međuvremenu procenat Albanaca sa 44 odsto, koliko ih je bilo nekada na prostorima zamišljene Velike Albanije, narastao do devedeset i nekoliko. Oni su za 120 godina od teritorijalne napravili etničku Albaniju. Pogrešno je to što politički prvaci danas rade: deo likuje, deo se pravda, deo pametuje. Oni svi zajedno treba da sednu i usvoje politiku koju će ova država voditi u narednih 120 godina - kao što su to radili Albanci.
I to sa preuzimanjem obaveza, pogotovo prema srpskom stanovništvu na KiM, uz najrigoroznije kažnjavanje svih onih koji u tome vide mogućnost za obogaćivanje, kaže za Press nedelje profesor Ljubodrag Dimić, jedan od vodećih srpskih istoričara i svakako najbolji poznavalac istorije srpsko-albanskih odnosa, uz čiju pomoć je Press i napravio hronologiju ključnih događaja do početka devedesetih godina.
Kako biste sumirali istoriju srpsko-albanskih odnosa?
Taj se odnos u velikoj vremenskoj vertikali nažalost više iskazivao kao sukob nego kao prijateljstvo. To je sukob koji je imao u sebi puno iracionalnog, političkog i verskog. I to je borba za istu zemlju, različitim metodama. Ono što su srpske političke elite uspele u 19. veku i u prvoj polovini 20. veka, Albanci postižu krajem 20. i početkom 21. veka.
Suština priče je da danas postoji jedan gospodar u svetu i onaj ko uspe da deo svojih ugradi u njegove interese - kao što su uspeli Albanci. Taj će imati budućnost, pa i mogućnost da Kosovo smatra svojim. Prema tome, srpska politička elita, umesto da se opredeljuje za ignorisanje i sukobe, kao što je to radio Slobodan Milošević, mora da se možda još više potrudi da se na neki način „umili" američkoj eliti, da shvati njene globalne planove i da u njih uglavi svoje, lokalne. Moraju se prepoznati ključni svetski procesi i u njih se uključiti, uz dovoljnu dozu skromnosti da se bude zadovoljan ako i jedan procenat tvojih želja bude uvažen od velikih sila. Onaj ko to ne prepozna, taj rizikuje da bude marginalizovan, provincijalizovan, fragmentizovan i to se nama dešava. A to, Kina, Rusija - to ne važi za nas. Mi smo mala država.
Da li su Srbi i Albanci ikada u istoriji imali saglasnost oko Kosova?
Tragedija za oba naroda je to što je njihova istorija ispunjena konfliktima koji su na momente bili nepomirljivi. Treba da se razgovora, a da li su ti razgovori istovremeno i pregovori, to je bitno samo za političare. Ti narodi moraju da se približavaju, jer niti mogu da beže jedni od drugih, niti će doveka trajati nasilje koje u ovom trenutku mahom sprovode Albanci. Kada sutra uđu u Evropu, ti narodi opet će živeti zajedno. Suština srpske politike je da radi u političkim centrima, pre svega evropskim, jer će sutra u Evropu sa Kosovom i Albanijom. Drugo, država mora da ima konkretan program kako da svoje stanovništvo zadrži na Kosovu, da kroz kulturne, prosvetne programe, razmenu đaka, profesora, spreči da se ono policentrično udaljuje. Ne sme se dozvoliti da Srbi budu potisnuti sa Kosova, jer kada se uđe u Evropu granice više neće važiti.
A šta može da bude tačka kompromisa Srba i Albanaca?
Jedina tačka je ujedinjena Evropa. Ne treba da čačkamo ništa oko granica, jer ako to uradimo ispostaviće nam ih kod Kruševca i Niša. Srbi moraju samo da čuvaju svoj identitet, da zadrže prostor na kom žive, da razvijaju odnose sa onima koji žive u okruženju. Prema tome, ne otvarati nikakva pitanja - samo pitanje buduće Evrope u kojoj će granice nestati. A što se EU bude više gadila Srba i Albanaca, što ih više bude odbacivala, to će sporovi i nesreće na Balkanu biti veći, dublji i dugoročniji.
"Pogrešno je to što politički prvaci danas rade: deo likuje, deo se pravda, deo pametuje. Oni svi zajedno treba da sednu i usvoje politiku koju će ova država voditi u narednih 120 godina - kao što su to radili Albanci"
Od trenutka kada se pojavila Prizrenska liga do danas ideja o Velikoj Albaniji istrajava. Ali je u međuvremenu procenat Albanaca sa 44 odsto, koliko ih je bilo nekada na prostorima zamišljene Velike Albanije, narastao do devedeset i nekoliko. Oni su za 120 godina od teritorijalne napravili etničku Albaniju. Pogrešno je to što politički prvaci danas rade: deo likuje, deo se pravda, deo pametuje. Oni svi zajedno treba da sednu i usvoje politiku koju će ova država voditi u narednih 120 godina - kao što su to radili Albanci.
I to sa preuzimanjem obaveza, pogotovo prema srpskom stanovništvu na KiM, uz najrigoroznije kažnjavanje svih onih koji u tome vide mogućnost za obogaćivanje, kaže za Press nedelje profesor Ljubodrag Dimić, jedan od vodećih srpskih istoričara i svakako najbolji poznavalac istorije srpsko-albanskih odnosa, uz čiju pomoć je Press i napravio hronologiju ključnih događaja do početka devedesetih godina.
Kako biste sumirali istoriju srpsko-albanskih odnosa?
Taj se odnos u velikoj vremenskoj vertikali nažalost više iskazivao kao sukob nego kao prijateljstvo. To je sukob koji je imao u sebi puno iracionalnog, političkog i verskog. I to je borba za istu zemlju, različitim metodama. Ono što su srpske političke elite uspele u 19. veku i u prvoj polovini 20. veka, Albanci postižu krajem 20. i početkom 21. veka.
Suština priče je da danas postoji jedan gospodar u svetu i onaj ko uspe da deo svojih ugradi u njegove interese - kao što su uspeli Albanci. Taj će imati budućnost, pa i mogućnost da Kosovo smatra svojim. Prema tome, srpska politička elita, umesto da se opredeljuje za ignorisanje i sukobe, kao što je to radio Slobodan Milošević, mora da se možda još više potrudi da se na neki način „umili" američkoj eliti, da shvati njene globalne planove i da u njih uglavi svoje, lokalne. Moraju se prepoznati ključni svetski procesi i u njih se uključiti, uz dovoljnu dozu skromnosti da se bude zadovoljan ako i jedan procenat tvojih želja bude uvažen od velikih sila. Onaj ko to ne prepozna, taj rizikuje da bude marginalizovan, provincijalizovan, fragmentizovan i to se nama dešava. A to, Kina, Rusija - to ne važi za nas. Mi smo mala država.
Da li su Srbi i Albanci ikada u istoriji imali saglasnost oko Kosova?
Tragedija za oba naroda je to što je njihova istorija ispunjena konfliktima koji su na momente bili nepomirljivi. Treba da se razgovora, a da li su ti razgovori istovremeno i pregovori, to je bitno samo za političare. Ti narodi moraju da se približavaju, jer niti mogu da beže jedni od drugih, niti će doveka trajati nasilje koje u ovom trenutku mahom sprovode Albanci. Kada sutra uđu u Evropu, ti narodi opet će živeti zajedno. Suština srpske politike je da radi u političkim centrima, pre svega evropskim, jer će sutra u Evropu sa Kosovom i Albanijom. Drugo, država mora da ima konkretan program kako da svoje stanovništvo zadrži na Kosovu, da kroz kulturne, prosvetne programe, razmenu đaka, profesora, spreči da se ono policentrično udaljuje. Ne sme se dozvoliti da Srbi budu potisnuti sa Kosova, jer kada se uđe u Evropu granice više neće važiti.
A šta može da bude tačka kompromisa Srba i Albanaca?
Jedina tačka je ujedinjena Evropa. Ne treba da čačkamo ništa oko granica, jer ako to uradimo ispostaviće nam ih kod Kruševca i Niša. Srbi moraju samo da čuvaju svoj identitet, da zadrže prostor na kom žive, da razvijaju odnose sa onima koji žive u okruženju. Prema tome, ne otvarati nikakva pitanja - samo pitanje buduće Evrope u kojoj će granice nestati. A što se EU bude više gadila Srba i Albanaca, što ih više bude odbacivala, to će sporovi i nesreće na Balkanu biti veći, dublji i dugoročniji.