Kako postupiti..

oldboy986

Početnik
Poruka
2
Nadam se da ova tema moze u ovaj PDF,moderatori neka procitaju pa ako bude potrebe da je premeste u neki dfrugi PDF.
Evo u par recenica cu pokusati da objasnim u kakvoj "situaciji"se nalazim i da cujem vase misljenje u vezi svega toga.Pre nekih mozda 2 sam se upoznao sa deckom kojeg sam samo iz vidjenja poznavao,sretali smo se dok smo jos isli u skolu.Taj momak je gluv i ima poteskoca sa govorom, sa njim me je upoznao njegov brat kojeg malo bolje poznajem. Verovatno i vi sami znate na kakve poteskoce nailaze osobe sa nekim "invaliditetom",i ja sam bas zbog toga par puta kd bih ga sreo pozvao na pice,zato sto sam znao da su ga jos u skoli svi izbegavali i da je momak propustio neke stvari koje bi trebale da budu sastavni deo svakog tinejdzera u tim godinama izlasci itd..
E sad tako smo mi poceli cesce da se druzimo,zajdno smo odlazili na sva zanimljiva desavanja,uvek kad bi me pozvao nikada nisam odbijao iako sam vec planirao sa drustvom uvek bi i on upadao u nas "kombinacije",u pocetku je naravno bio pomalo povucen da bi kasnije postajao sve otvoreniji i otvorenije,sto je meni bilo drago.Napomenuo bi jednu stvar,da se nikad sa njim ne bi druzio i da nema tih poteskoca jer smo skroz razliciti tipovi,ali zeleo sam ako vec mogu na tac nacin da mu malo "pomognem"Tako je prolazilo vreme mi smo se druzili,ali vrmenom sam primecivao kod drugara da im nije bas pravo kada kazem da ce i on sa nama,vi morate shvatiti jednu stvar da kada izadjemo u kafic i sedimo i pricamo a pola kafica bulji u njega sa cudjenjem dok otezano prica ,malo je neprijatno ali takvi su ljudi.Mi smo se nalazili u milion takvih situacija pa su i drugari verovatno govorili da ga ne zovem da se opet ne bi nasli u toj situaciji.Najveci problem svega toga je ,sto sam ja mozda prva osoba koja je prema njemu bila prijatna i nije ga izbegavala,ali ja nikad nisam imao taj ocecaj da mi je on drug,sto on mene verovatno smatra za druga,ja bi njemu sve pomogao ali jednostavno ne mogu da nastavim sa tim ucestalim druzenjem sa njim.Mozda ce zvucati bezobrzno ali vidim da me ljudi i oko mene gledaju i pitaju se "Koji ti je ovaj"i primecujem da me poneki ljudi izbegavaju bas zbog njega,sa jedne strane bi je mnogo tesko da pocnem da ga izbegavam ali ne mogu drugacije.Sta vi mislite?
 
…cesto se pitam…zashto su mi u poslednje vreme od humora draze ironija i patetika…jace i milije

Oh, ostarih dovoljno da se vec prisecam ,,mladosti rane’’...nekih proshlih dogadjaja...i jedno prolece, novo jato pilica ...zapijukashe i zamahashe minijaturnim krilcima ta nezna, zuta klupka paperja, verovatno josh zachudjeni izlaskom u novu dimeziju...novi zivot...obozavala sam da ih gledam dok rastu, spavaju, jedu, moji ljubimci, njih tridesetak, malo jato buduce pernate vojske...i jednom tresak i pijuk bolan, dashchica je pala jednom piletu na nozicu i drzala ga pritisnutog, bez shanse da je izvuche...jadno zuto pile...noga se izvrnula u stranu u zglobu visi neupotrebljiva...plache pile, plachem ja...shta da radim...kako da mu pomognem...pokushaji sa dashchicama, htjedoh reci chachkalicama da je pritegnem i vratim u normalan polozaj bili su smeshni...a i kome treba kljakavo pile, nesretno pile...borba za pile...trajala je danima, nedeljama...odvojeno od ostalih u ,,hotelskom tretmanu’’ napredovalo je podjednako dobro kao ostali, nauchilo da se oslanja na zglob i celim telom batrga dok se pomera po travi...ali zivotinjski nagon za opstankom je fantastichan...kad bi chovek imao bar 20% te volje koju imaju biljke i zivotinje...ponekad...pile je prezivelo...
Leto, prelepo leto i moje jato...bilo je par odabranih koji su proshli dresuru...tipa...jedno je nauchilo da kad stavim kachket i sagnem se pretrchi mi preko ledja i sedne na glavu i sheta sa mnom uzivajuci u posmatranju okoline iz ,,ptichije perspektive”, bez imalo straha od visine (od metar :) )) ...auu, samo je bilo jako bolno, kad ne stavim kachket , a sagnem se sluchajno da uzmem neshto...a pile se zatrchalo i cap, spada sa moje glave shokirano batrgajuci se i chupajuci mi kosu :( ...drugo je bi prelepi, beli petlic , pravi primerak za naslovne strane ,,Dobro jutro”...a on me pratio u stopu i chupkao travu oko mene, neshto ,,prichao” ne praveci razliku izmedju nashih dve vrste..mislim da je mislilo da smo svi isti pilici...chekalo je strpljivo svojih 5 minuta ...da ga uzmem u krilo i cheshkam po vratu ...a ono drema i uziva...fascinirali su me svojom druzeljubivoshcu...i naravno ...moje pile namucheno...preko dana bi ga pushtala sa ostalima da luta po travi i puni svoju nezasitu voljku loveci bube , grickajuci travke...uzivajuci...nocu sam ga sklanjala u njegovu korpice i ...idila
Postali se pernati i krakati , vec su se shepurili pomalo i najzabavnije jurcali za piletom koje bi u kljunu nosilo neki dobar zalogaj, ochajnichki zeleci da ga smaze samostalno, shto je bilo neizvodljivo jer chitava potera juri za njim...zabavan pileci zivot nema shta...
Odrastanje je donelo probleme...sumrak je budio urodjene koordinate ,,vreme za spavanje” te su se smeshtali u svoju ,,jazbinu’’slazuci se kao sardine, oslepeli od mraka...naslanjali se jedni na druge i spavali, cucoreci povremeno na neki shum ili pokret ,,u masi’’...moje ,,chuvano pile” sve mi se vishe opiralo kad bih pokushala da ga odvojim na njegovo mesto za spavanje...nisam smela da ga pustim sa tom nogom da ostane sa ostalima...ali...to je bivalo sve teze...bezalo je...zavlachilo se izmedju njih, sakrivalo...i beskrajno satima pijukalo kad bi ga odvojila...postalo je naporno...moj dechiji mozak...ajde da ga pustim u jato...i bilo je ok...posle par dana...iznad oka krastica...nakon par dana ranica ...opet ga odvajam mazem kremicama...i vracam...kako su rasli postajali su agresivniji...nagaze mu na nogu i ne pomere se iako se ono batrga i pokushava osloboditi...shizela sam zbog toga...nakon nedelju dana...svakog jutra kad bi prishla da ih ,,oslobodim’’ da istrche na jutarnju rosu...prvo je uz ogradu bilo moje kljakavo pile...tog jutra ne...jeza...sklanjam reshetku...zavlachim se medju njih...nigde ga ne vidim guram pilice sa ,,uzvishenja’’...bezbrizno i nevino me gledaju dok stoje na njegovoj izvrnutoj nozi...ukochenom telu, ispruzenog vrata...glava krvava iskljucana do mozga...ochi...sve pojedeno...shta sam ja znala shta su kanibali...uzimam ga u ruke...dechiji mozak razmishlja...nisam te smela pustiti u tvoje jato...kome ne pripadash...a nisam mogla da te sprechim u tvom silnom nastojanju da budesh deo njega

Od svih zivotinja...zashto smo najblizi kokoshkama

Shta ti trazish od nas ? Amen za ,,malo ubistvo medju prijateljima ?” uradi kako hocesh...znash i sam koliko i kako i shta i da ce biti
U tvome jatu gradish mesto za sebe...a smetace ti, jer to nije jato kojem pripada...tvoj drug...mozda niste ni iz iste vrste
Najmilija rechenica mi je ,,put prema Paklu poplochan je dobrim namerama „...nikada mi do ove godine nisam shvatila koliko dimenzija obuhvata ta rechenica...
Hteo si dobro...a ispashce ..ko zna kako
Ali, naravno...ne trazi odgovore, uradicesh najbolje za sebe...jer to je zakon dzungle i tvoj prijatelj sve to , sigurna sam , vec odavno dobro zna.
 
Poslednja izmena:
Ni slucajno necu pomisliti da si odrasla osoba, zato cu izbeci da budem nepravedna pa te osudim i u samoj pomisli na situaciju u koju si uvukao sebe ali i to dete.

Tesko je. Sa jedne strane si pozeleo promeniti svet, pruziti nekome deo lepote odrastanja, biti ti onaj koji ce se pamtiti kao covek, kao prvi pravi prijatelj. Ocekivao si neku barem unutrasnju nagradu za svoj cin, ocekivao si da ces sam sebe osetiti kao veceg i boljeg od velike vecine vrsnjaka ali...Prijalo je to na pocetku i navikako si se na taj osecaj, postao je svakodnevan pa samim tim i sasvim obican ali pocele su i neke neocekivane stvari (za tebe neocekivane).
Decak kojem pomazes te verovatno zavoleo, upao u tvoj svet i zadrzava se u njemu i kad to zelis i kad ne. Osecas da si promasio i da je tvoj cilj da on oseti radosti tvoje mledosti propao i pretvorio se u put u kojem on vodi tebe u svet njegovog zivota, svet u kom svi gledaju u vas, u kom vas izbegavaju, u kom se osecas drugaciji...
Mlad si pa ne znas da u bilo kakvom odnosu sa ljudima ne mozes ti biti jedini koji odredjuje koliko, kad i cega...Stvari u zivotu su napravljene drugacije...

Sad ti preostaje samo jedno, nadji neku meru...Ako te je stid izlaziti sa tim deckom, a ne osudjujem te i ako jeste (tinejdzeri se stide roditelja, kuce, telefona,. brata, cipela...)onda i nemoj izlaziti. Ako je gluv nije glup, osetice sve to i bice mu jos teze. Svedite druzenje na neke druge aktivnosti, trenirajte nesto zajedno, trcite, gledajte filmove i sl. pa polako gradi s njim odnos kakav ti se svidja. Cak i ako zelis da sasvim prekines druzenje s njim, ucini i to. Prezivece on to, samo ne pokusavaj preko volje provoditi vreme s njim naneces mu vecu bol.

I drugi put se malo baci u pamet. Ne igraj se mnogo ljudskim osecanjima, posebno se ne igraj osecanjima onih koji su vec mnogo puta bila povredjeni, ponizeni, sami...
 
Nadam se da ova tema moze u ovaj PDF,moderatori neka procitaju pa ako bude potrebe da je premeste u neki dfrugi PDF.
Evo u par recenica cu pokusati da objasnim u kakvoj "situaciji"se nalazim i da cujem vase misljenje u vezi svega toga.Pre nekih mozda 2 sam se upoznao sa deckom kojeg sam samo iz vidjenja poznavao,sretali smo se dok smo jos isli u skolu.Taj momak je gluv i ima poteskoca sa govorom, sa njim me je upoznao njegov brat kojeg malo bolje poznajem. Verovatno i vi sami znate na kakve poteskoce nailaze osobe sa nekim "invaliditetom",i ja sam bas zbog toga par puta kd bih ga sreo pozvao na pice,zato sto sam znao da su ga jos u skoli svi izbegavali i da je momak propustio neke stvari koje bi trebale da budu sastavni deo svakog tinejdzera u tim godinama izlasci itd..
E sad tako smo mi poceli cesce da se druzimo,zajdno smo odlazili na sva zanimljiva desavanja,uvek kad bi me pozvao nikada nisam odbijao iako sam vec planirao sa drustvom uvek bi i on upadao u nas "kombinacije",u pocetku je naravno bio pomalo povucen da bi kasnije postajao sve otvoreniji i otvorenije,sto je meni bilo drago.Napomenuo bi jednu stvar,da se nikad sa njim ne bi druzio i da nema tih poteskoca jer smo skroz razliciti tipovi,ali zeleo sam ako vec mogu na tac nacin da mu malo "pomognem"Tako je prolazilo vreme mi smo se druzili,ali vrmenom sam primecivao kod drugara da im nije bas pravo kada kazem da ce i on sa nama,vi morate shvatiti jednu stvar da kada izadjemo u kafic i sedimo i pricamo a pola kafica bulji u njega sa cudjenjem dok otezano prica ,malo je neprijatno ali takvi su ljudi.Mi smo se nalazili u milion takvih situacija pa su i drugari verovatno govorili da ga ne zovem da se opet ne bi nasli u toj situaciji.Najveci problem svega toga je ,sto sam ja mozda prva osoba koja je prema njemu bila prijatna i nije ga izbegavala,ali ja nikad nisam imao taj ocecaj da mi je on drug,sto on mene verovatno smatra za druga,ja bi njemu sve pomogao ali jednostavno ne mogu da nastavim sa tim ucestalim druzenjem sa njim.Mozda ce zvucati bezobrzno ali vidim da me ljudi i oko mene gledaju i pitaju se "Koji ti je ovaj"i primecujem da me poneki ljudi izbegavaju bas zbog njega,sa jedne strane bi je mnogo tesko da pocnem da ga izbegavam ali ne mogu drugacije.
Sta vi mislite?

mislim da si bezobrazan i sebican. druzio si se sa njim da bi ti ispao "good guy" a uopste nisi mislio na njega i njegove potrebe. druzio si se sa njim zbog sebe a ne zbog njega. drugovi koji te izbegavaju ti nisu pravi drugovi jer bi i tebe gledali kao njega sa gadjenjem kada bi bio u njegovoj ili slicnoj situaciji. a ti onda razmisli sa kime se druzis. uzasno je to sto se igras sa tudjim osecanjima...
 
Pročitala sam uvodni post, nisam odgovore pre mog. Kanije ću i to pročitati, pa komentarisati opet. Ali sada samo ovo - kakvi su to ljudi što izbegavaju čoveka jer je gluv i ima poteškoće sa govorom??? Izadjete u kafić i svi blenu u vas??? Pa, jesu li vanzemaljca videli??? I to su isti oni momci i devojke koji popiju preko mere pa sednu u kola i voze 150km/h ili sednu na motor pa voze i 200 km/h, ne razmišljajući da, daleko bilo, pupupu, mogu ostati invalidi!!! Mog muža i mene svakodnevno vidjaju da vodimo slepu osobu, pa nisam primetila da bilo ko blene... ali zaista nisam. Po nekom je možda čudno što je ta slepa osoba našminkana i na štiklama, ali da blenu i da izbegavaju.... da nisi ti možda malo preterao, a?
A što se tiče tvog druženja sa njim... možda da probaš malo da se oslobodiš predrasuda, pa ćeš shvatiti da može biti i imate nešto zajedničko.
A na kraju, ako shvatiš da ne želiš da se družiš sa njim, to je tvoja odluka. U svakom slučaju, "smanji doživljaj" malo, ponašaj se prema njemu normalno, jer on i jeste normalna osoba. Ne pomeraj svoje planove zbog njega, ne bi ih pomerio ni radi druga koji čuje, zar ne? Ponašaj se prema njemu kako drug prema drugu, a ne kao staratelj prema štićeniku, pa će možda biti sve drugačije... I još nešto, ako dozvoliš da ti okolina formira mišljenje, onda nisi ništa bolji od njih koji se ponašaju prema njemu kao prema otpadniku!!!
Bože sačuvaj, ja i dalje ne mogu da shvatim!!! Izbegavati momka jer je gluv... U kom gradu, tj u kom delu Srbije živiš, ako ne pitam previše?
 
mislim da si bezobrazan i sebican. druzio si se sa njim da bi ti ispao "good guy" a uopste nisi mislio na njega i njegove potrebe. druzio si se sa njim zbog sebe a ne zbog njega. drugovi koji te izbegavaju ti nisu pravi drugovi jer bi i tebe gledali kao njega sa gadjenjem kada bi bio u njegovoj ili slicnoj situaciji. a ti onda razmisli sa kime se druzis. uzasno je to sto se igras sa tudjim osecanjima...

Pa Milice, i on je samo dete. Uci zivot, pravi greske. Ne moze drugacije. Niko nije odrastao da nekog nije povredio, prijatelja, nastavnika, decka, majku, sestru. Nije to zlo i mrznja, jednostavno u tim godinama ( a bogami cak i u ovim) gresimo.
Jedna bolna lekcija za obojicu.
 
Pa Milice, i on je samo dete. Uci zivot, pravi greske. Ne moze drugacije. Niko nije odrastao da nekog nije povredio, prijatelja, nastavnika, decka, majku, sestru. Nije to zlo i mrznja, jednostavno u tim godinama ( a bogami cak i u ovim) gresimo.
Jedna bolna lekcija za obojicu.

svi smo mi deca... nisam pominjala ni zlo ni mrznju, samo sebicluk. a u principu ono sto mislim ne pakujem u gomile sarenih papira vetj kazem direktno. to bi i on trebalo da nauci ;)
 
svi smo mi deca... nisam pominjala ni zlo ni mrznju, samo sebicluk. a u principu ono sto mislim ne pakujem u gomile sarenih papira vetj kazem direktno. to bi i on trebalo da nauci ;)

Nisam sigurna. Nasa istina nije uvek i tudja istina i nisam sigurna da je reci sve direktno uvek prava stvar. Mnogo toga je bolje precutati, jer nikad pametnih stvari (ma koliko u nasim ocima istinite bile) ne mozemo reci koliko glupih mozemo precutati.Najtuznije sto mnogi nisu svesni toga. :p
 
Nisam sigurna. Nasa istina nije uvek i tudja istina i nisam sigurna da je reci sve direktno uvek prava stvar. Mnogo toga je bolje precutati, jer nikad pametnih stvari (ma koliko u nasim ocima istinite bile) ne mozemo reci koliko glupih mozemo precutati.Najtuznije sto mnogi nisu svesni toga. :p

vidi, istina ponekad boli. a momak je dosao da nas pita za nase misljenje. svoje sam dala i nema sanse da ga promenim.
 
Sramota je to što radite, i ti, i tvoje društvo i okolina. Sramota do Boga.

I ne može pubertet da bude oproštajnica za baš sve. E, bre, tinejdžeri, 16-17 godina? (ja ipak imam utisak da si stariji od toga) Pa nisu to baš tako sitna deca.
Mi smo u srednjoj imali slepog profesora, pa, iako smo na svim ostalim časovima čuda, ali čuda pravili od puškica, šaptanja i svakakvih prevara za ocenu bez muke, kod njega bre nismo hteli, nismo mogli, sramota nas bila da to sa njim pokušavamo.
 
Ako si sve to sto si uradio uradio iz sazaljenje prema njemu, a ne zato sto je on zaista dobar decko, onda ja tebe zalim i mislim da ga nisi vredan. Ali ako su tvoji motivi ispravni, nastavicete da se druzite.
 
Tuzno je ako si to radio iz sazaljenja....Ne razumem za sta si ga smatrao ako ne za druga (manje ili vise dobrog), ako si s njim izlazio,vidjao se i na bilo koji drugi nacin se druzio?Sta si mislio...kako bi on tumacio to vase druzenje nego kao da si mu prijatelj?!

Sramno je od ljudi koji na njega reaguju tako kako si opisao,ali je sramnije od tebe sto ne stanes uz njega i budes mu stvarno prijatelj i u tim situacijama.
 
Bas ste strogi...

Desava se cesto da sa nekim izlazimo i druzimo se, pa onda uvidimo da ipak nismo na istim talasnim duzinama i druzenje prekinemo ili proredimo.

Isto bi trebalo da bude i prema nekome sa fizickom manom. Probao si, ne ide bas najbolje, smanji druzenje na neku meru koja ti odgovara. Ne moras da pomeras svoje planove zbog njega, ako to vec ne bi radio zbog nekog drugog drugara. Niti bi on trebalo da se oslanja samo na tebe za druzenje, vec da nadje jos ljudi s kojima bi se vidjao. Tj, trebalo bi se ponasati prema njemu sasvim normalno kao i prema drugim ljudima, nema potrebe da se osecas lose niti da se previse trudis ako ti on kao osoba ne odgovara za druzenje.

A to sto neki bulje u kaficu me ne bi interesovalo, jednostavno nisu ljudi navikli da vidjaju drugacije od sebe tu pored sebe.
 
Nadam se da ova tema moze u ovaj PDF,moderatori neka procitaju pa ako bude potrebe da je premeste u neki dfrugi PDF.
Evo u par recenica cu pokusati da objasnim u kakvoj "situaciji"se nalazim i da cujem vase misljenje u vezi svega toga.Pre nekih mozda 2 sam se upoznao sa deckom kojeg sam samo iz vidjenja poznavao,sretali smo se dok smo jos isli u skolu.Taj momak je gluv i ima poteskoca sa govorom, sa njim me je upoznao njegov brat kojeg malo bolje poznajem. Verovatno i vi sami znate na kakve poteskoce nailaze osobe sa nekim "invaliditetom",i ja sam bas zbog toga par puta kd bih ga sreo pozvao na pice,zato sto sam znao da su ga jos u skoli svi izbegavali i da je momak propustio neke stvari koje bi trebale da budu sastavni deo svakog tinejdzera u tim godinama izlasci itd..
E sad tako smo mi poceli cesce da se druzimo,zajdno smo odlazili na sva zanimljiva desavanja,uvek kad bi me pozvao nikada nisam odbijao iako sam vec planirao sa drustvom uvek bi i on upadao u nas "kombinacije",u pocetku je naravno bio pomalo povucen da bi kasnije postajao sve otvoreniji i otvorenije,sto je meni bilo drago.Napomenuo bi jednu stvar,da se nikad sa njim ne bi druzio i da nema tih poteskoca jer smo skroz razliciti tipovi,ali zeleo sam ako vec mogu na tac nacin da mu malo "pomognem"Tako je prolazilo vreme mi smo se druzili,ali vrmenom sam primecivao kod drugara da im nije bas pravo kada kazem da ce i on sa nama,vi morate shvatiti jednu stvar da kada izadjemo u kafic i sedimo i pricamo a pola kafica bulji u njega sa cudjenjem dok otezano prica ,malo je neprijatno ali takvi su ljudi.Mi smo se nalazili u milion takvih situacija pa su i drugari verovatno govorili da ga ne zovem da se opet ne bi nasli u toj situaciji.Najveci problem svega toga je ,sto sam ja mozda prva osoba koja je prema njemu bila prijatna i nije ga izbegavala,ali ja nikad nisam imao taj ocecaj da mi je on drug,sto on mene verovatno smatra za druga,ja bi njemu sve pomogao ali jednostavno ne mogu da nastavim sa tim ucestalim druzenjem sa njim.Mozda ce zvucati bezobrzno ali vidim da me ljudi i oko mene gledaju i pitaju se "Koji ti je ovaj"i primecujem da me poneki ljudi izbegavaju bas zbog njega,sa jedne strane bi je mnogo tesko da pocnem da ga izbegavam ali ne mogu drugacije.Sta vi mislite?

Mislim da si to uradio iz najgoreg mogućeg razloga...sažaljenja...nikada ne mogu shvatiti takve ljude....sad mi dođe u neku ruku žao tog dečka...samo zato što je naleteo na takvu osobu.
 
Nadam se da ova tema moze u ovaj PDF,moderatori neka procitaju pa ako bude potrebe da je premeste u neki dfrugi PDF.
Evo u par recenica cu pokusati da objasnim u kakvoj "situaciji"se nalazim i da cujem vase misljenje u vezi svega toga.Pre nekih mozda 2 sam se upoznao sa deckom kojeg sam samo iz vidjenja poznavao,sretali smo se dok smo jos isli u skolu.Taj momak je gluv i ima poteskoca sa govorom, sa njim me je upoznao njegov brat kojeg malo bolje poznajem. Verovatno i vi sami znate na kakve poteskoce nailaze osobe sa nekim "invaliditetom",i ja sam bas zbog toga par puta kd bih ga sreo pozvao na pice,zato sto sam znao da su ga jos u skoli svi izbegavali i da je momak propustio neke stvari koje bi trebale da budu sastavni deo svakog tinejdzera u tim godinama izlasci itd..
E sad tako smo mi poceli cesce da se druzimo,zajdno smo odlazili na sva zanimljiva desavanja,uvek kad bi me pozvao nikada nisam odbijao iako sam vec planirao sa drustvom uvek bi i on upadao u nas "kombinacije",u pocetku je naravno bio pomalo povucen da bi kasnije postajao sve otvoreniji i otvorenije,sto je meni bilo drago.Napomenuo bi jednu stvar,da se nikad sa njim ne bi druzio i da nema tih poteskoca jer smo skroz razliciti tipovi,ali zeleo sam ako vec mogu na tac nacin da mu malo "pomognem"Tako je prolazilo vreme mi smo se druzili,ali vrmenom sam primecivao kod drugara da im nije bas pravo kada kazem da ce i on sa nama,vi morate shvatiti jednu stvar da kada izadjemo u kafic i sedimo i pricamo a pola kafica bulji u njega sa cudjenjem dok otezano prica ,malo je neprijatno ali takvi su ljudi.Mi smo se nalazili u milion takvih situacija pa su i drugari verovatno govorili da ga ne zovem da se opet ne bi nasli u toj situaciji.Najveci problem svega toga je ,sto sam ja mozda prva osoba koja je prema njemu bila prijatna i nije ga izbegavala,ali ja nikad nisam imao taj ocecaj da mi je on drug,sto on mene verovatno smatra za druga,ja bi njemu sve pomogao ali jednostavno ne mogu da nastavim sa tim ucestalim druzenjem sa njim.Mozda ce zvucati bezobrzno ali vidim da me ljudi i oko mene gledaju i pitaju se "Koji ti je ovaj"i primecujem da me poneki ljudi izbegavaju bas zbog njega,sa jedne strane bi je mnogo tesko da pocnem da ga izbegavam ali ne mogu drugacije.Sta vi mislite?

Mislim da si naucio jednu bitnu zivotnu lekciju- nemoj da se druzis sa ljudima zbog sazaljenja, druzi se jer ti prijaju kao osobe.

Ako ti prijaju kao osobe treba da te boli briga ako su gluve, slepe, nemaju usi, oci, nos, noge, ruke; ili ako su crni, plavi, zuti ili zeleni.

Sazaljenje daj jedino ako neko to i trazi.

I prekidaj ovo 'druzenje'. Vidjanje iz sazaljenja ionako nije nikakvo druzenje, jer je za druzenje potrebno da obe osobe smatraju da je druga osoba na ravnopravnom nivou sa njima. Ti, u ovom slucaju, to ne mislis.
 
Ako niko nema sažaljenja prema tom dečku, ili ne mora biti sažaljenje već obzir, niko se sa njim neće družiti.
Prema tom dečku se treba ponašati normalno i prijateljski u smislu...reći ću ti istinu u bilo kojim životnim situacijama, ne vezano za hendikep, ako to prihvati i ceni onda treba nastaviti druženje..ako on traži da se na osnovu njegovog hendikepa njemu sve toleriše nemoj se više truditi....a hendikepirani mogu da zloupotrebe to njihovo stanje itekako.
Mislim da nisi pogrešio što se družiš sa njim i što imaš taj osećaj sažaljenja..i to je ljudska osobina...ovo neka ti bude nauk da sledeći put ih gledaš kao normalne ljude, pa ako su dobri za tebe ti se druži, ako ne, nemoj.
Nisi ništa loše uradio mlad si...ne verujem, da neko od nas, nije makar nekada prema nekome osetio sažaljenje, a postoje i ljudi koji izmanipulišu sa nama i izvuku iz nas taj odnos prema njima, jer im tako odgovara.
 
Poslednja izmena:
Mislim da je postavljac teme imao sasvim plemenitu nameru- da pomogne usamljenom poznaniku da stekne drustvo, nadajuci se da ce ga ono prihvatiti. To se nije desilo najverovatnije zbog njihovog PRIMITIVIZMA i NESIGURNOSTI. Da sam na mestu postavljaca teme, dobro bih razmislila sa kakvim se ljudima druzim, jer su i sami priznali da se stide njegovih "nedostataka" a nisu pomenuli da taj momak ima neku losu karakternu osobinu.
To sto neko ima otezan govor, ne cuje dobro- nije njegov izbor! Znaci li to da bi im smetala osoba u invalidskim kolicima? Koliko li je samo nesigurna, iskompleksirana i jadna osoba koja strepi od tudjih pogleda, samo zato sto sedi u drustvu osobe koja se junacki bori da svoj zivot zivi sto normalnije i sadrzajnije? Pitam se, ko je u celoj prici za zaljenje i izbegavanje...:think:
 
kratkovida mladost gazi slabost bez razmisljanja... a dovoljan je jedan nesrecan slucaj, trenutak u kojem su oci sklopljene na putu pa da se nadjes na takvom mestu - osakacen zivotom i odbacen od okoline. ali ne vide to tvoji prijatelji, ne vide ni da ce za desetak, dvadesetak godina i oni sami poceti da oboljevaju, i da ce kad tad zavisiti od necijeg saosecanja. sta kad im se to desi? sta ako se desi tebi - mislis da ce onda shvatiti koliko je krhka ljudska snaga, da su i sami prah i pepeo?
trenutno, ti njega ponizavas vestackim odrzavanjem kontakta koji ne zelis a on to sigurno negde u dubini oseca. najvise bi mu pomogao da iskopas neko udruzenje gde ima ljudi slicnih njemu, em bi sebi olaksao savest - em bi njemu stvarno ucinio uslugu. ako mozes.
na tom raskrscu na kojem si, to je jedan od puteva dostojnih coveka. a covek ume da spusti glavu i prihvati odgovornost za sebe i druge u situacijama koje je sam prouzrokovao.
ljudski je gresiti, ali nije pobeci od gresaka i sakriti se u tisini cekajuci da se stvari slegnu.
 
kratkovida mladost gazi slabost bez razmisljanja... a dovoljan je jedan nesrecan slucaj, trenutak u kojem su oci sklopljene na putu pa da se nadjes na takvom mestu - osakacen zivotom i odbacen od okoline. ali ne vide to tvoji prijatelji, ne vide ni da ce za desetak, dvadesetak godina i oni sami poceti da oboljevaju, i da ce kad tad zavisiti od necijeg saosecanja. sta kad im se to desi? sta ako se desi tebi - mislis da ce onda shvatiti koliko je krhka ljudska snaga, da su i sami prah i pepeo?
trenutno, ti njega ponizavas vestackim odrzavanjem kontakta koji ne zelis a on to sigurno negde u dubini oseca. najvise bi mu pomogao da iskopas neko udruzenje gde ima ljudi slicnih njemu, em bi sebi olaksao savest - em bi njemu stvarno ucinio uslugu. ako mozes.
na tom raskrscu na kojem si, to je jedan od puteva dostojnih coveka. a covek ume da spusti glavu i prihvati odgovornost za sebe i druge u situacijama koje je sam prouzrokovao.
ljudski je gresiti, ali nije pobeci od gresaka i sakriti se u tisini cekajuci da se stvari slegnu.

...ne bi ništa dodavala:klap:
 
Kada dozvoliš sebi da upoznaš neku osobu, teko onda možeš videti one kvalitete koji su ti u prvi mah promakli.
Tako i gluvonemi ljudi mogu zapravo biti jako dobri drugovi, ljudi kojima taj hendikep ne smeta da budu sve što požele da budu.
Usotalom, evo jedne priče o fenomenalnoj osobi koja ne samo da je bila gluvonema, već i slepa. To treba da pročita svako ko "čudno" gleda.
Naravno, radi se o veličanstvenoj Helen Keler
 
Poslednja izmena:
Kada dozvoliš sebi da upoznaš neku osobu, teko onda možeš videti one kvalitete koji su ti u prvi mah promakli.
Tako i gluvonemi ljudi mogu zapravo biti jako dobri drugovi, ljudi kojima taj hendikep ne smeta da budu sve što požele da budu.
Usotalom, evo jedne priče o fenomenalnoj osobi koja ne samo da je bila gluvonema, već i slepa. To treba da pročita svako ko "čudno" gleda.
Naravno, radi se o veličanstvenoj Helen Keler

Bas tako...:)
 
Imam jednog 'druga" koji isto ima problema sa govorom... Tesko da mogu da stanem i "pricam" sa njim, a on zna da bude toliko naporan, pa usta da ne zatvara iako jedva prica. Smetalo bi mi kada bih svaki dan to slusao, ali s vremena na vreme i mogu da izdrzim.
Mislim i da je njemu mnogo bitnije kada neko ko je s njim (roditelji, ostala porodica), vidi kako i on ima nekog kome se javi, pa cak i "porazgovara", nego da ima nekog sa kim stvarno razgovara, kao prijatelj.
Ne bih ja uopste pokusavao da mu budem dobar drug i kasnije ukapiram, kao postavljac teme, da ne mogu da izdrzim da slusam 5 minuta vic koji inace traje pola minuta...
Ovako je bolje i za mene i za njega...

E sad... ne znam sta bih radio da sam na tvom mestu, ali u svakom slucaju te ne bih osudjivao kada bi na bilo koji nacin prestao da se druzis sa tim deckom.
 
Ne znam kako ljudima nije smor da se vidjaju s nekolicinom ako bas bas nemaju zajednickih tema..ja nekad upoznam ok ljude ali mi se uopste ne pocinju nova poznanstva..nekako mi to opterecujuce i sa onima koje znam godinama tesko da uskladim timeing
 
hmmmm ako ti on ne odgovara prekini da se druzis,trulo je druziti se s nekim iz sazaljenja
"najpravilnije" bi bilo prihvatiti nekoga zato jer je takav kao osoba a imati obzira za njegove specificne potrebe/osobine ali je tesko
ne znam ovo sto prica medved kako slepom profesoru nisu iz postovanja pravili gluposti,to je ok,ali zamislim da sam taj covek,pa se mislim kako bi me ta preterana ljubaznost svakog casa podsecala na hendikep,i kako bih zelela da se iskreno iznapusavam s nekim,i da me tretiraju kao i sve ostale,samo normalno da imaju obzira (u smislu da mi ne podmetnu nogu da padnem,jer tu ne mogu bas nista)
a tvoje drustvo je malo frustrirano jer verovatno ne poznaju tog momka a nemaju vremena da ga upoznaju,jer je tu potrebno neko strpljenje ,jer on ne moze da ide brzo kao vi,i to moze da smori
kao npr kad neko sporo kapira sale,pa vise i ne pravis iste jer znas da ces morati da ponovis vise puta
zar vam se nije desilo da vas rodjeni muz vise puta pita "aaa?nisam cuo,ponovi" i na kAraju se smorite i kazete "ma nije vazno"
ako ti je stalo do njega kao osobe treba da kazes drustvu da odhebe,ili se druzis solo s njim,ako ne batali njega,druzenje ne treba da ide na silu
 

Back
Top