Humski knez Miroslav

gost 226460

Iskusan
Poruka
5.049
Miroslav je jedan od sinova raškog kneza Zavide, slabije poznatog člana buduće dinastije. Njegova braća su Tihomir, Stracimir i čuveni veliki župan Stefan Nemanja, po kojem je vladarska dinastija u Srbiji dobila ime Nemanjići.

Bizantski car Manuel I Komnen zbacio je raškog velikog župana Desu (oko 1168) i podijelio Rašku četvorici Zavidinih sinova. Miroslav je na upravu dobio područje Zahumlja i bio je humski knez. Upravljao je i područjem Polimlja. Zajedno sa braćom Stracimirom i Nemanjom Miroslav je ratovao protiv Dubrovnika. Rat se završio izdavanjem povelje 1186.

Miroslav je bio oženjen sestrom bosanskog bana Kulina. Po tvrđenju njegovog sinovca Vukana, sina Stefana Nemanje, ona je bila patarenka. Miroslav je podigao manastir posvećen apostolima svetom Petru i Pavlu u blizini Bijelog Polja. Manastir je obdarivao posjedima. Po nalogu kneza Miroslava dijak Grigorije je prepisao evanđelje koje je poznato kao Miroslavljevo jevanđelje. Njegov sin Toljen bio je humski knez.
 
evo svih vladara hercegovine * Mihajlo Višević, knez (920–940)
* Hum u Srbiji (od XII veka – do 1326)
o Miroslav, veliki knez Humski (1190-1199)
o Rastko, župan Humski (1191)
* Hum u Bosni (1326–1448)
* Stefan Vukčić Kosača, herceg (1448–1482)
* Vladisav Hercegović, herceg (–1489), sin Stefana Vukčića
* Vlatko Hercegović, herceg (–1489), sin Stefana Vukčića
* Hercegovina pod Otomanskim carstvom (1482–1878)
* Bosna i Hercegovina (od 1878. godine)
 
Borislav M. Radojković

Politički položaj Kneževine Zahumske
U vreme vlade raškog velikog župana Stefana Nemanje​

Raspravljajući pitanje o političkom položaju kneževine Zahumske u prvoj polovini XII veka, došli smo do rezultata da je kneževina Zahumska na početku XII veka izašla iz sklopa zetske države i postala zasebna, samostalna država, i kao takva ostala kroz celu polovinu XII veka. A raspravljajući pitanje o „Nemanjinoj povelji Splićanima“, dodirnuli smo uzgred i pitanje političkog položaja kneževine Zahumske u vreme vlade Nemanjine, i izneli naše gledište da kneževina Zahumska nije bila u sastavu Nemanjine države, i da zahumski knez Miroslav nije bio rođeni brat Nemanjin. Na ovom mestu raspravljaćemo specijalno o tom pitanju i dopunićemo naša ranija izlaganja, i još bolje ćemo utvrditi naše gledište.
U rodoslovima i mlađim letopisima srpskim, keneževina Zahumska je predstavljena kao sastavni deo Nemanjine države. Dalje, ima izvestan broj domaćih i stranih istorijskih izvora u kojima se zahumski knez Miroslav naziva bratom Nemanjinim, pa se otuda zaključivalo da je Zahumska morala biti deona kneževina u Nemanjinoj državi. A ima, najzad, u istorijskim izvorima i drugih podataka, takođe važnih za rešavanje našeg pitanja.
Da je zahumski knez Miroslav bio brat Nemanjin, to je neosporna stvar, jer mnogi istorijski izvori, i domaći i strani, to izričito kažu. Ali, još Lj. Kovačević je upozorio na to da se reč „brat“ u istorijskim izvorima nalazi upotrebljena i ne sam u značenju rođenog, nego i u značenju ne-rođenog brata. Tako je Kovačević pisao: „Prvovenčani zove streza, maćedonskog dinastu, bratom cara Borila, a on mu je bio brat od tetke“. Isto tako upozorio je Kovačević i na to da reč „frater“, u istorijskim izvorima, ne mora značiti rođeni brat. „I Dukljanin – veli Kovačević – naziva bratučede braćom (vidi str. 53: „discordia inter fratres“, str, 55: Bodinu bejahu „fratres“: Branislav, Gradislav i Branislavljev sin Berihna). Ne postavlja se stoga pitanje: da li je Miroslav bio Nemanjin brat, nego se postavlja pitanje: kakav je brat bio Miroslav Nemanji? Za pitanje političkog položaja kneževine Zahumske, u vreme vlade Nemanjine, važno je odgovoriti na to pitanje. Jer, kad bi zahumski knez Miroslav bio Nemanjin rođeni brat, ili brat od strica, onda bi kneževina Zahumska svakako morala biti raška deona kneževina; međutim, ako bi zahumski knez Miroslav bio Nemanjin brat od ujaka, ili brat od tetke, onda kneževina Zahumska ne bi mogla biti raška deona kneževina, nego bi morala biti zasebna, samostalna država. U prvom slučaju kao srodnik Nemanjin po muškoj liniji, Miroslav bi morao biti član raške dinastije, dok u drugom slučaju, kao srodnik Nemanjin po ženskoj liniji (brat od ujaka, ili od tetke, tj. sin materinog brata, ili materine sestre ili očeve sestre), ne bi mogao biti član raške dinastije. Ali, kako je Miroslav bio vladar, zahumski knez, to bi on u tom slučaju morao biti član neke druge dinastije, koja je sa raškom dinastijom bila u srodstvu po ženskoj liniji. On bi u tom slučaju, dakle, morao biti vladar zasebne, samostalne države, kneževine Zahumske. Kao što vidimo, problem političkog položaja kneževine Zahumske, u vreme Nemanjine vlade, pretstavljao bi nam se u dva vida: 1. kao genealoški problem, tj. kakav je srodnik Nemanji bio zahumski knez Miroslav, i 2. kao državno pravni problem, tj. da li je kneževina Zahumska bila samostalna država ili raška deona kneževina.
 
1. Nema ni jednog istorijskog izvora, ni domaćeg, ni stranog, u kome bi zahumski knez Miroslav bio nazvan Nemanjinim rođenim bratom. U starim srpskim rodoslovima nema ni spomena o Miroslavu. A od letopisa samo Hilandarski letopis i još druga dva, Verkovićev i Ostojićev, imaju po jedan pasus u kome se govori o Miroslavu. Ovi letopisi spadaju u grupu mlađih letopisa, i kao takvi sadrže sve one genealoške podatke o Nemanji koje sadrže rodoslovi i mlađi letopisi, pa, razume se, i podatke o Nemanjinoj rođenoj braći. Tako se u Hilandarskom letopisu kaže: „Bratija jego bili David (tj. Zavida), Sracimir, Pervoslav.“ A u Verkovićevom i Ostojićevom navode se kao rođena braća Nemanjina još Tihomir i Čudomir. Ali ovi letopisi, kao što rekosmo, sadrže i po jedan interesantan pasus, koji po svojoj trezvenosti izlaganja odskače od ostalog sadržaja letopisa kao neki dometak letopisu, svakako sačinjen na osnovu podataka uzetih iz nekog drugog, starijeg i pouzdanijeg izvora. U njemu se, naime, kaže da je Nemanja došao na čelu srpske zemlje koja se zvala Raška u vreme Emanuela Komnena, u 24-oj godini njegovog vladanja, a da je brat njegov Miroslav, u to vreme bio knez Zahumske („brat jego Miroslav knez be va zemlji holmskoj klimenskoj“), dok su Dalmaciju, kaže se, držali Grci. Očevidnoje i neosporno da je letopisac naziv „brat“ za Miroslava upotrebio u značenju „ne-rođeni brat“. Po Hilandarskom letopisu, dakle, Miroslav nije bio Nemanjin rođeni brat.
Očevidno je, dalje, da hilandarski letopisac stavlja jednu drugoj nasuprot tri različite vlasti. Raška je bila u vlasti Nemanjinoj, Zahumska u vlasti Miroslavljevoj, a Dalmacija u vlasti grčkog duksa „Dalmatiae et Diocliae“, jer letopisac govori o političkim odnosima iz 24-te godine vladanja Emenuela Komnena, tj. iz vremena od 8. aprila 1166/67. godine. Letropisac je dakle hteo da informiše svoje čitaoce o tome kakav je bio politički položaj drugih srpskih zemalja (država) u vreme kada je Nemanja došao na čelo srpske države koja se zvala Raška, tj. kada je postao raški veliki župan. On suprostavlja dakle Zahumsku Raškoj, u političkom pogledu. Da je letopisac hteo da informiše svoje čitaoce o unutrašnjopolitičkim odnosima jedne, raške države, on bi spomenuo i druge raške deone kneževine i njihove vladare, a ne bi spomenuo samo jednu deonu kneževinu i jednog vladara. A Grke i Dalmaciju, razume se, ne bi ni spomenuo, pošto ta zemlja nije bila u vlasti raškog vladara niti u sklopu raške države. Sudeći, dakle, po ovom delu Letopisa, a u vezi s tim što Letopis predstavlja Miroslava kao Nemanjinog ne-rođenog brata, Zahumska nije mogla biti u vlasti Nemanjinoj kada je on postao raški veliki župan. Letopisac kaže da je Nemanja postao raški veliki župan u 24. godini Manojlovog vladanja, tj. u toku vremena od 8. aprila 1866/67. godine. Nemanja nije postao raški veliki župan redovnim putem. On je došao na vlast na taj način što je srušio sa vlasti svoju stariju braću, kako nam to svedoče kralj Stefan (Prvovenčani) i Nikita Honijat. Nemanja je u boju potukao svoju braću i nagnao ih na bekstvo iz zemlje. Braća su, kako nam to kralj Stefan kaže, izbegla u Grčku. U ovo vreme, dakle, o kojem govori hilandarski letopisac, Nemanjina rođena braća nalazila su se u izgnanstvu u grčkom carstvu. A zahumski knez Miroslav, u to vreme kada je Nemanja vodio borbu sa svojom rođenom braćom, mirno je vladao u svojoj zemlji, u svojoj državi, kako se to iz Letopisa da zaključiti. Događaji koji su se odigravali u raškoj državi kada je Nemanja došao na čelo te države nisu imali, dakle, nikakve veze sa Kneževinom Zahumskom i njenim vladarom Miroslavom. Zahumski knez Miroslav nije učestvovao u toj borbi između Nemanje i njegove rođene braće. Kao i u vreme one velike borbe oko raškog prestola, u vreme Nemanjinog rođenja, između Nemanjinog oca i njegove braće, tako i sada, u vreme Nemanjine borbe sa svojom rođenom braćom oko vlasti u Raškoj, Zahumska se držala po strani tih događaja.
Hilandarski letopis (sa ona druga dva) nam dakle dovoljno jasno kaže da je kneževina Zahumska bila zasebna, samostalna država u vreme kada je Nemanja postao raški veliki župan, i da njen vladar Miroslav nije bio Nemanjin rođeni brat. Preko ovog kazivanja Hilandarskog letopisa ne može se, dakle, olako preći. Ti podaci o Miroslavu i o spoljnopolitičkom položaju Raške, Zahumske i Zete (Dalmacije i Dioklije) ne nalazi se u onom delu Letopisa koji je zajednički svim rodoslovima i mlađim letopisima i koji sadrže sumnjive, legendarne i mistične genealoške podatke o Nemanji i njegovim precima, nego sačinjavaju jedan posebni dometak prvobitnom tekstu maleđeg letopisa. Zato se ovi podaci ne mogu ceniti istim merilom kao i ostali podaci Letopisa. A onaj podatak o grčkoj vlasti u Zeti, za koji se iz drugih istorijskih izvora zna da je tačan, govori za to da je interpolant, svakako neki svetogorski kaluđer, morao dobro poznavati stvari koje je dometnuo u prvobitni tekst Letopisa. Dokazna vrednost Hilandarskog letopisa za naše pitanje nije bila dovoljno i pravilno ocenjena.
 
2. U Limskoj povelji, tj. hrisovulji kralja Uroša I manastiru Sv, Petra na Limu, kao sedištu zahumskog episkopa, kralj Uroš naziva Miroslava, velikog kneza Humskog bratom Svetog Simeuna, stricem svoga oca, kralja Stefana, i svojim dedom („ i hrisovulj zlatopečatni što beše zapisao otac mi svojemu stricu, velikom knezu humskom Miroslavu, a mojem dedu“ – „i most kako ga postavi ded mi, brat sv, Simeuna Miroslav, knez humski“). Rođeni ded kralju Urošu bio je otac njegovog oca, kralja Stevana, dakle Nemanja, odnosno sv. Simeun. Prema tome „ded Miroslav“ nije bio rođeni ded kralja Uroša. Miroslav je bio Urošu ded po stricu njegovog oca. To se vidi iz hrisovulje. Ali se iz hrisovulje ne vidi da li je Miroslav bio sv. Simeunu rođeni brat ili nerođeni. Staroslovenski jezik je za rođenog brata imao naziv „jedinorodni brat“ ili „jednorožden brat“. A za razliku od nerođenog, staroslovenski je za rođenog strica imao naziv „po pl’ti stric“, tj. po mesu, po krvi stric. Ali kralj Uroš ne naziva Miroslava ni jednoroždenim bratom ni po krvi stricem. Limska povelja, dakle, nema dokazne vrednosti za naše pitanje. Ona ne može da nam pruži odgovor na pitanje kakav je brat bio Miroslav sv. Simeunu. Ali kad se Limska povelja uzme u vezi sa Hilandarskim letopisom, onda ispada da zahumski veliki knez Miroslav nije bio rođeni brat sv. Simeunu, niti rođeni stric kralju Stevanu, niti rođeni ded kralju Urošu.
Kada je, dakle, vladar zahumske države, veliki knez Miroslav odlučio da podigne sebi zadužbinu, jedan manastir u Polimlju, u državi svoga brata (od ujaka ili od tetke), velikog župana Stevana, on se za to obratio Stevanu, i ovaj mu je podario u tu svrhu, jednom hrisovuljom sa zlatnim pečatom, ono što je Miroslav tražio, i to je morala biti ona hrisovulja Stevanova o kojoj je reč u Limskoj povelji.
 
3. U Ansbertovoj istoriji krstaške vojne njamačkog cara Fridriha I ima nekoliko pasusa u kojima je riječ o Nemanji, Stracimiru i Miroslavu. Kada je Fridrih na svom putu, stigao na granicu Nemanjine države, Ansbert kaže da su ga kod Ravna dočekali izaslanici velikog župana Srbije i Raške i njegovog rođenog brata, takođe velemoćnog kneza. A kada je Fridrih stigao u Niš, Ansbert kaže da su ga tamo svečano dočekali veliki župan Nemanja i njegov rođeni brat Stracimir. Na oba mesta, Ansbert je dakle, za Stracimira upotrebio naziv „rođeni brat“ – „germanus“. Govoreći o osvajanjima koja su učinili Nemanja i Stracimir, Ansbert kaže da su isti kneževi, sa svojim trećim bratom Miroslavom, otrgli od grčke vlasti Niš i ceo predeo do Sredca i prisvojili ga sebi. A govoreći o ženidbi Miroslavljevog sina Toljena ćerkom istranskog markgrofa i „vojvode Dalmacije“ Berhtolda od Andehsa, Ansbert kaže da su veliki kneževi Srbije i Raške („magni comites de Seruigia et Rassia“) tj. Nemanja i Stracimir, hteli u prisustvu carevom i pod njegovim pokroviteljstvom da završe pregovore, započete ranije, o udaji ove kćeri Bertholdove za sina svoga brata Miroslava, kneza i vladaoca Helmenije i Kracije („comitis et principis Chelmanie et Crazzie“). U oba slučaja Ansbert je za Miroslava upotrebio naziv „brat“ – „frater“. Ansbert je dakle, govoreći o Stracimiru upotrebio jedan genealoški termin, a govoreći o Miroslavu, drugi. Ansbert je mogao i Stracimira nazvati opštim nazivom „brat-frater“, ako nije hteo da pravi genealošku razliku između Stracimira i Miroslava. A Ansbert je mogao da pravi tu razliku u srodstvu, jer nije bio samo pisac o ovim događajima, nego i lični učesnik u njima, pa je mogao pouzdano znati da li je Mitroslav bio Nemanji isto onakav srodnik kakav je bio Stracimir. I kad Ansbert srodstvo Stracimirovo i Miroslavljevo sa Nemanjom označava različitim genealoškim terminima, onda je on svakako hteo da kaže da su samo Nemanja i Stracimir bili rođena braća.
Da vidimo sada šta proizilazi iz Ansbertovog pisanja u pogledu političkog položaja Stracimirovog u državi Srbiji (Raškoj). Po Ansbertu su Nemanja i Stracimir srpski (raški) vladari („magni comites Seruigia et Rassia“). Veliki župan Nemanja i veliki knez Stracimir vladaju Srbijom (Raškom). Nemanja sa Stracimirom pojavljuje se nerazdvojno, kao jedna celina. Izaslanici Nemanjini i Stracimirovi dočekuju Fridriha u Ravnom, Nemanja i Stracimir lično dočekuju Fridriha u Nišu, Nemanja i Stracimir, u društvu sa Miroslavom osvajaju nove teritorije, Nemanja i Stracimir žela da u prisustvu cara Fridriha završe prgovore koji su vođeni od ranije radi ženidbe Miroslavljevog sina sa Bertholdovom kćerkom. Dalje, iz toga fakta što Fridriha dočekuju Nemanja i Stracimir, prvo preko svojih izaslanika, a zatim lično, proizilazi očevidno da su Nemanja i Stracimir morali biti jedini nosioci vladarske vlasti u Srbiji (Raškoj). U Srbiji (Raškoj) morao je stoga, u ovo vreme od 1189. godine, postojati slučaj deonog vladanja. Pored Nemanje, kao velikog župana, vladao je i Stracimir, kao veliki deoni knez. Nemanjin brat Stracimir bio je, dakle, u to vreme raški deoni knez.
A kakav je bio položaj Miroslavljev? Iz toga fakta što Miroslav nije dočekao cara Fridriha preko svoga izaslanika u Ravnu, niti ga je lično dočekao u Nišu, proizilazi da Miroslav u Srbiji (Raškoj) nije imao nikakvu vladrsku vlast. Doček u Nišu je bi sa velikim svečanostima („in magna pompa“). To je morao biti zvaničan doček, i u njemu su morali učestvovati, pored vladarA srpske (raške) države, velikog župana Nemanje, još i svi vladari delova, Nemanjina rođena braća. A Ansbert kaže da je Fridriha u Nišu dočekao, sem Nemanje, samo jedan, i to rođeni brat Stracimir. A to znači da sem Stracimira na vlasti u srpskoj (raškoj) državi nije bio ni jedan deoni vladar i rođeni brat Nemanjin. Miroslav, dakle, ni deoni vladar Srbije, ni rođeni brat Nemanjin, niti njegov brat od strica.
Ansbert ne ubraja Miroslava u vladare Srbije (Raške). Miroslav nije bio „magnus comes de Seruigia et Rassia“. Ansbert kaže da je Miroslav bio vladar Helmenije i Kracije. Iz drugih istorijskih izvora znamo da Helmenija znači Zahumsku. A koji je deo Miroslavljeve države bila Kracija? Ansbert kaže da je Dalmacija u to vreme nazivana Kroacijom i Meranijom („Dalmacie que et Chroacia seu Merania dicitur“). Šta je dakle mogla označavati reč Crazzia? Očevidno je, mislim, da reč Crazzia nije mogla biti ništa drugo do malo izmenjena forma reči Chroacia, u značenju – Dalmacija. I Dukljanin kaže da je Dalmacija nazivana i Croaciom („Croatia alba que et inferior Dalmatia dicitur“). Zetska država imala je takođe svoju Dalmaciju. To je bilo zetsko primorje sa gradovima. Zetski vladari XII veka bili su vladari Zete (Duklje), Trebinjske i Dalmacije, kao što smo to videli u našoj raspravi o političkom položaju kneževine Zahumske u prvoj polovini XII veka. I zahumska država je morala imati svoju Dalmaciju, jer je i ona bila primorska zemlja (jedan deo Meranije, Maritime). I ona se sastojala iz dva dela: iz gorskog kraja i primorja sa ostrvima, dakle: iz Helmenije i Dalmacije. I ta Dalmacija je morala ući u titulu zahumskih vladara. Nemanja i Stracimir bili su, dakle, vladari Srbije (Raške), ili kako Ansbert kaže – magni comites de Seruigia et Rassia, dok je Miroslav bio vladar Zahumske i Dalmacije ili, kako Ansbert kaže – Chelmenie et Crazzie seu Dalmacie. Kneževina Zahumska bila je, dakle, po Ansbertovom pisanju, samostalna država, a ne raška deona kneževina.
Zahumski knez Miroslav našao se u ovo vreme u Raškoj, u društvu Nemanje i Stracimira, iz razloga posredovanja radi ženidbe njegovog sina Toljena Bertholdovom kćerkom, a u isto vreme on je pomagao Nemanji i Stracimiru u osvajanju novih teritorija od grčkog carstva, odnosno u povratku ranije izgubljenih teritorija koje su pripadale raškoj državi. Sporazum o ovom budućem braku između Miroslavljevog sina Toljena i Bertholdove kćeri bio je zaključen pod pogodbom da Toljen – i njegovi naslednici iz ovog braka – ima da nasledi, posle smrti Miroslavljeve, punu državnu (vladalačku) vlast, i to zaobišavši svu svoju striju braću. Iz ovog pisanja Ansbetrovog prižoizilazi da je Miroslav imao više sinova, i da je bilo sinova starijih od Toljena. Posle smrti Miroslavljeve imali bi ga naslediti u vlasti svi njegovi sinovi, i vladati pod vrhovnom vlašću najstarijeg brata, kao što je to tada bio slučaj i u drugim srpskim zemljama. Ali po sporazumu zaključenom sa Berhtoldom, Toljenu bi imala pripasti puna vladalačka vlast („plenitudo potestatis“), dakle sa isključenjem ostale braće iz vlasti. Deono vladanje imalo je da ustupi svoje mesto samovladi jednog sina, odnosno brata. Toljen bi, dakle, posle Miroslavljeve smrti imao punu vladalačku vlast u svojoj ruci. A to bi značilo da je takvu vlast morao imati i Miroslav, jer da Miroslav nije imao punu vladalačku vlast u svojoj ruci, ne bi ni Toljen takvu vlast mogao naslediti od njega. Prema tome, zahumski knez Miroslav morao je biti samovladar. Miroslavljeva vlada, dakle, nije bila deona vlada. On u svojoj kneževini Zahumskoj nije delio vlast ni sa kim drugim. Ni Nemanja, iako je bio veliki župan, nije imao punu vladalačku vlast u svojoj ruci, jer je istu delio sa svojim bratom Stracimirom. Miroslav, stoga, nije mogao biti deoni vladar uopšte, a još manje je mogao vladati pod vrhovnom vlašću drugog, vrhovnog vladara. On stoga nije mogao biti raški deoni knez. Vladari Srbije, Nemanja i Stracimir, nisu, dakle, mogli biti njegova rođena braća, niti braća od strica.
Kao što vidimo, Ansbert i hilandarski letopisac se slažu u tome. Oni nam saglasno kažu da su Nemanja i Stracimir bili Miroslavu ne-rođena braća, i da su Nemanja (i Stracimir) i Miroslav bili vladari dveju različitih zemalja, država.
 
Poslednja izmena:
4. U Dubrovačkom ugovoru o miru od 27. IX 1186. godine Miroslav se naziva Nemanjinim „bratom“. Tako se tu kaže da je tu ugovor sklopljen preko izaslanika „velikog župana Nemanje i njegove braće, kneza Stracimira i kneza Miroslava“, i navode se imena njihovih izaslanika. U tom ugovori je sasvim ispravno upotrebljena reč „frater“, opšti naziv za braću, za Nemanju i njegova dva brata. Nije dakle upotrebljen naziv „germani“, rođena braća. Ali nije samo to. Ovde imamo posla sa jednim ugovorom, sa jednim pravnim poslom, pa se ovaj ugovor mora osmotriti i sa formalne strane, sa pravne tačke gledišta. A kad sa te tačke gledišta posmatramo ovaj ugovor, onda nam odmah pada u oči da su trojica braće bili predstavljeni sa dva, a ne sa tri izaslanika. I da su od trojice braće samo dvojica potpisali ugovor, a treći ne. Postavlja se stoga pitanje: Koliko je zapravo ugovaračkih strana bilo pri sklapanju ovog ugovora? Ugovor je potpisan od velikog župana Nemanje i od strane zahumskog kneza Miroslava, ali ne i od Stracimira. Pošto Stracimir nije potpisao ugovor, niti se zakleo na njega, kao što su to učinili Nemanja i Miroslav, to bi moglo dati povoda tumačenju da Stracimir nije ni bio ugovaračka strana. Ali iz ugovora se vidi da je i on bio zastupljen u pregovorima oko sklapanja ugovora. A to bi onda moralo značiti samo to da Stracimir sam za sebe nije bio ugovaračka strana, nego da je morao biti ugovaračka strana samo uz Nemanju, tj. Nemanja sa Stracimirom je predstavljao jednu ugovaračku stranu, i u ime te ugovaračke strane ugovor je potpisao i zakleo se na njega Nemanja. U prilog tome da je Nemanja sa Stracimirom predstavljao jednu ugovaračku stranu govori još i činjenica što su pregovore sa Dubrovnikom vodila dva izaslanika. Nemanja sa Stracimirom morao je biti predstavljen sa jednim izaslanikom, dok je onaj drugi izaslanik morao biti predstavnik zahumskog kenza Miroslava. Prema tome, raški veliki župan Nemanja sa svojim rođenim bratom i raškim deonim knezom Stracimirom morao je biti jedna, a zahumski knez Miroslav morao je biti druga ugovaračka strana, prema Dubrovniku kao trećoj ugovaračkoj strani. I kad još uzmemo u obzir pisanje Ansbertovo, iz kojeg, kao što smo videli, proizilazi da su veliki župan Nemanja i njegov rođeni brat Stracimir bili jedini nosioci vladarske vlasti u Srbiji, onda će nam morati biti jasno da je Dubrovački ugovor o miru od 27. septembra 1186. godine bio sklopljen između tri ugovaračke strane, između tri samostalne države: Dubrovačke republike, kneževine Srbije (Raške) i kneževine Zahumske. Nemanja, Stracimir i Miroslav morali su biti saveznici u ratu protiv Dubrovnika, koji se završio ovim ugovorom o miru. Nemanja, Stracimir i Miroslav su, dakle, predstavljali jednu zaraćenu strnu prema Dubrovniku, kao drugoj zaraćenoj strani. Zato su Nemanja i Miroslav zajednički potpisali ovaj ugovor.
 
5. Postoji pismo pape Klementa III od 25. XI 1189. godine, na čijoj poleđini stoje zapisane reči: „Miroslaus frater Nemanie“. Pismo glasi na „velikog župana, Stracimira i Miroslava“, i u njemu se naslovljenim ličnostima preporučuje novoimenovani dubrovački nadbiskup Bernard. Veliki župan nije naveden po imenu, ali je očevidno da se titula odnosila na raškog velikog župana Stefana Nemanju. Što se tiče natpisa na poleđini pisma, iz dosadašnjetg izlaganja smo videli reč „frater“ ne može poslužiti kao dokaz da su Nemanja i Miroslav bili rođena braća. A što se tiče toga da su Nemanja i Miroslav bili obuhvaćeni jednim papskim pismom, to može biti samo dokaz da su zemlje Nemanjine i Miroslavljeve spadale , u to vreme, u jednu nadbiskupsku dijacezu, tj. u dijecezu dubrovačkog nadbiskupa, a da li je Zahumska bila raška deona kneževina – to se iz ovog papskog pisma ne da zaključiti, jer je jedna nadbiskupska dijaceza mogla obuhvatati i teritorije različitih država.
 
6. U dvema biografijama Save Nemanjića, od Domentijana i od Teodosija, na posredan način se kaže da Nemanja nije imao u svojoj vlasti kneževinu Zahumsku, jer ovi biografi, nabrajajući zemlje u kojima je vladao Nemanja, ne spominju Zahumsku. Oni izričitio kažu da je Nemanja vladao i Dioklitijom i Dalmacijom i Travunijom, a ne kažu da je vladao i Zahumskom.
 
7. Sava Nemanjić, u biografiji svoga oca, govoreći o zemljama koje je Neamanja osvojio i pripojio svojoj državi, kaže da je od pomorskih zemalja pridobio Zetu sa gradovima. Kralj Stevan kaže to malo detaljnije, tj. da je Nemanja pridobio Dioklitiju i Dalmaciju sa gradovima. Očevidno je da je Nemanja morao imati u svojoj vlasti, sem Raške (Srbije), još Duklju i Trebinjsku sa odgovarajućim primorjem i gradovima na njemu (Dalmaciju). Ali je jasno da Nemanja ove zemlje nije imao u svojoj vlasti kada je postao raški (srpski) veliki župan, pošto je te zemlje, po pričanju Stevanovom i Savinom, tek kasnije pridobio. Da vidimo sad kakvo je političko stanje raške (srpske) države bilo u vreme kad je Nemanja došao na njeno čelo. Sava kaže da je Nemanja našao zemlju upropašćenu („evo, znano je svima vama ...kakvu u početku nađoh upropašćenu zemlju.“). Hilandarski letopisac, kao što smo videli, kaže da su Dalmaciju (i Dioklitiju) u to vreme držali Grci. A Sava za Nemanju dalje kaže: „ne dadoh sebi mira dokle sve ne popravih“. A pre toga Sava nabraja sve zemlje i krajeve koje je Nemanja osvojio: Zetu s gradovima (s Dalmacijom) i mnoge oblasti „što je bilo propalo nasiljem od njegove dedovine i što mu je pripadalo od srpske zemlje“. A šta je bilo sa Zahumskom? Sava i Stevan ne pominju Zahumsku kao zemlju koja bi bila u vlasti Nemanjinoj. Sava kaže da je Nemanja obnovio očevu dedovinu. On pri tom svakako misli na oslobođenje Zete od grčke vlasti i na ponovno uspostvljanje srpske vlasti u njoj. A zatim kaže da je Nemanja podigao svoju propalu dedovinu, i pri tome svaakako misli na upropašćenu Rašku (Srbiju) od koje su Grci bili otrgli mnoge krajeve, koje je on povratio, i oslobodio svoju državu od grčke vrhovne vlasti. O nekoj trećoj zemlji, o Zahumskoj, nema kod Save apsolutno nikakve iluzije. A hilandarski letopisac izričito kaže da Zahumska nije bil u vlasti Nemanje i njegove rođene braće Davida, Pervoslava i Sracimira, nego u vlasti njegovog ne-rođenog brata Miroslava. A Stevan, govoreći o tome kako je Nemanja srušio sa vlasti svog najstarijeg brata, kaže za ovoga da je on vladao „ovom srpskom zemljom“, a to će svakako reći Srbijom (Raškom). I Nemanja je, dakle, kada je sa vlasti srušio svog brata i postao veliki župan, mogao mogao biti samo veliki župan „srpske zemlje“ (Srbije), ali ne i pomorske. A Zahumlje je bila pomorska zemlja. Nemanja je postao vladar pomorske zemlje tek osavajanjem Dioklije, Dalmacije i Travunije. A osvojivši od Grka i one zemlje koje Sava nabraja i za koje kaže „što mu je pripadalo od srpske zemlje“ (Srbije) Nemanja je postao „samodržac sve srpske zemlje (tj. cele Srbije) i pomorske“, kako ga Stevan naziva u svom spisu. Iz ovog Stevanovog i Savinog pisanja proizilazi da Zahumska nije bila u vlasti Nemanjinoj kada je sa vlasti srušio svog najstarijeg brata i kada je on postao veliki župan. Kao što vidimo, ovo što pišu Sava i Stevan o stanju srpske (raške) države u vreme kad je Nemanja došao na čelo te države slaže se sa onim što piše hilandarski letopisac, tj. da je Nemanja, kada je došao na čelo raše države, imao u svojoj vlasti samo onu zemlju koja se zvala Raška (Srbija).
A kakvo je političko stanje raške države bilo u vreme kada je Nemanja odstupio sa vlasti? Iz Savinog pisnja se vidi da je Nemanja predao vlast svojim sinovima, Stevanu i Vukanu. Nemanjinu vrhovnu vlast nasledio je Stevan („ovoga imajte umesto mene“), koji je postao vladar raške države, veliki župan i samodržac. A Vukan je postao vladar jednog dela države, sa nazivom velikog kneza, i imao je da vlada pod vrhovnom vlašću Stevanovom („ti se pokoravaj i budi mu poslušan“). Sem njih dvojice nije bilo drugih nosilaca vladarske vlasti u Raškoj. U kneževini Zahumskoj, u vreme Nemanjine abdikacije, vladao je njen knez Miroslav. On je dakle, u to vreme bio još u životu i na vlasti u vojoj zemlji, jer je on svoju zadužbinu , manastir Svetog Petra na Limu, podigao posle Nemanjine abdikacije, kada je Stevan bio na vlasti u Raškoj, kao veliki župan. Pretpostavimo sad da je kneževina Zahumska bila raška deona kneževina i da je Miroslav bio raški deoni knez. U tome slučaju, posle Nemanjine abdikacije Miroslav bi ostao i dalje da vlada u svojoj deonoj kneževini. I tako bi smo imali deono vladanje strica sa svojim sinovcima. Kako bi Miroslav bio stariji brat, i kako je Nemanja u vreme abdikacije, 1197. godine imao 83. godine života, to bi Miroslav morao imati u to vreme preko 83. godine života. Kao raški deoni knez Miroslav bi imao prava učešća u vrhovnoj vladalačkoj vlasti, odnosno u vladi veliog župana Stevana. Na veću odabranih boljara Nemanja je izvršio predaju svoje vlasti i ustrojio novu vlast. Vladarska vlast je i dalje zadržala formu deonog vladanja. Vladarska vlast je bila, po Savinom pisanju podeljena između Nemanjihžnih sinova Stevana i Vukana. Stevana kao vrhovnog vladara cele države i Vukana kao vladara jednog dela države. O nekom trećem vladaru nema ni reči. A da je njega bilo, i njemu bi Nemanja morao reći pred boljarima, ono što je rekao i Vukanu: ti se pokoravaj Stevanu i budi mu poslušan. A Nemanja bi imao jakog razloga da to kaže i Miroslavu, ako bi Miroslav bio Nemanji stariji rođeni brat koga je on bio srušio sa vlasti i tako mu preoteo preče pravo na raški presto. Međutim, o nekom trećem vladaru, dakle o Miroslavu, nema ni pomena. Zar Ansbert i Sava Nemanjić ne kažu istu stvar? Nemačkog cara Fridriha su dočekali u Nišu sa velikom pompom Nemanja i Stracimir. Ansbert govoreći o tom događaju i ne spominje Miroslava. Nemanja svečano predaje vlast svojim nasljednicima u vlasti, a Miroslava pri tome Sava uopšte i ne spominje. I Ansbert i Sava Nemanić nam, dakle, kažu da Miroslav nije bio raški deoni knez, da on u Raškoj nije imao nikakvu vladarsku vlast. I tako kada je Nemanja došao na vlast raškog velikog župana, vidimo da je u kneževini Zahumskoj vladao njen knez Miroslav; a kada je Nemanja sišao sa vlasti, vidimo da se u kneževini Zahumskoj još nalazio na vlasti, njen knez Miroslav. Ocvakve promene na prestolu u raškoj državi nisu, dakle, imale nikakve veze sa zahumskom državom i njenim vladaocem.
 
8. Postoji pismo pape Aleksandra III od 7. VII 1181. godine namenjeno zahumskom knezu Miroslavu. Iz toga pisma vidi se da je između zahumskog kneza Miroslava i papskog legata subđakona Tebalda došlo do velikog i oštrog sukoba. Iz pisma se vidi da je u Zahumskoj bilo više katoličkih episkopija, ali da su te episkopije bile zatvorene. Sukob između Miroslava i Tebalda izbio je usled troga što je papski legat, subđakon Tebald, tražio od Miroslava dopuštenje da se u svima mestima gde su nekad postojala episkopska sedišta ponovo otvore episkopije i posvete novi episkopi. Kako to Miroslav nije dopuštao, subđakon Tebald ga je eskomunicirao i o svemu tome obavestio papu Aleksandra III. U ovom pismu papa Aleksandar III poziva stoga Miroslava, i savetuje mu da ne uznemirava crkvu i crkvene ličnosti, kako bi one moglo slobodno da se uređuju onako kako je to ustanovljeno od svetih otaca. Iz ovog pisma se vidi dakle, da je Miroslav sam uređivao i raspravljao crkvenopolitičke odnose u svojoj državi. Dalje, vidi se da se papa radi uređenja crkvenopolitičkih odnosa u kneževini Zahumskoj, obraća direktno Miroslavu. Zar bi sve to bilo mogućno da Miroslavi nije bio samostalan gospodar i vladar u svojoj državi? Zar bi papa, radi uređivanja verskih i crkvenih prilika u Zahumskoj, da je Zahumska bila u sklopu raške države i u vlasti Nemanjinoj, potpuno zanemario Nemanju, pa bi se obratio jednom deonom knezu koji je vladao pod vrhovnom vlašću Nemanjinom? I zar bi se pored Nemanje, živog i na vlasti, moglo zamisliti da bi neko drugi mogao uređivati u njegovoj državi pitanja vere i crkve, za koja je Nemanja pokazivao toliko interesovanje? Nemanjina akcija protiv bogumila jasno nam govori da je on bio taj koji je rešavao crkvenopolitička pitanja u svojoj državi, a ne deoni knezovi, njegova braća, sa kojim se baš u pitanjima crkve, kako se to iz pisma kralja Stevana vidi, najmanje slagao. Miroslavljevova Zahumska, dakle, sudeći i po ovom istorijskom izvoru, nije mogla biti u Nemanjinoj državi.
 
9. Zahumski knez Miroslav je 17. juna 1190. godine sa Dubrovačkom republikom sklopio ugovor o miru i prijateljstvu, kojim je osuigurao sebi i svojim ljudima, pribežište u Dubrovniku. Da je Miroslav bio rođeni brat Nemanjin i Stracimirov, i da je on bio deoni knez u Nemanjinoj državi, kao što je to bio Stracimir, onda bi takav ugovor sa Dubrovačkom republikom mogao zaključiti samo Nemanja – kao što je slično uradio 27. IX 1186. godine u ime svoje i Stracimirovo – i osigurao pribežište i sebi i svojoj braći, deonim kneževima, a ne bi ga zaključio Miroslav, i to samo za sebe i svoje ljude. Miroslav je dakle, morao biti svoj gospodar, koji je vladao u svojoj državi i brinuo se o sebi i svojim ljudima, nezavisno od Nemanje i njegovog brata Stracimira. Kao što smo napred videli, zahumski knez Miroslav je bio ratni saveznik, slično kao što je to bio i 1186. godine protiv Dubrovnika, i pomagao je Nemanji i Stracimiru u ratu protiv Grka 1189. godine. Kada se ubrzo situacija na bojištu okrenula u korsit Grka, Miroslav je, bojeći se osvete grčke, hteo za svaku eventualnost da osigura sebi i svojim ljudima pribžište u Dubrovniku i zaključio je pomenuti ugovor.
 
10. M.Orbini piše da se posle smrti zahumskog kneza Miroslava digla buna u zemlji od strane vlastele, i da je za zahumskog kneza od strane vlastele bio proglašen za kneza Petar, a da je Miroslavljeva udovica sa svojim desetogodišnjim sinom Andrijom bila proterana iz zemlje. Zahumski knez Miroslav kako se iz jednog istorijskog izvora da zaključiti, nije bio više u životu 1199. godine. Kako je Miroslav u vreme Nemanjine abdikacije bio u životu, to je on morao umreti u vremenu od 1197-1199. godine. A to bi značilo da je Miroslavljev sin Andrija morao u to vreme imati 10 godina. On se stoga morao roditi između 1187-1189. godine. U to vreme, po Savinoj hronologiji, Nemanja je morao imati 73-75 godina života. Pretpostavimo da je Miroslav bio Nemanjin rođeni brat. Kako bi u tom slučaju, Miroslav bio stariji brat, to bi otud proizilazilo, ako bi smo uzeli da je Miroslv bio stariji od Nemanje, ako ne više, najmanje jednu godinu, da bi Miroslavu moralo biti najmanje između 74-76 godina života kada mu se rodio sin Andrija. Bilo bi, međutim, sumnjivo da bi Miroslav u toj starosti mogao imati dece. A to bi dalje značilo da bi Miroslav, u to vreme kada mu se rodio sin Andrija, morao biti daleko mlađi čovek, da je morao imati daleko manje od 74-76 godina života. Ako bi tako bilo, onda bi dalje iz toga proizilazilo da je Miroslav morao biti ne stariji, nego daleko mlađi čovek od Nemanje. A pošto je Nemanja bio najmlađi među svojom braćom, to Miroslav nije mogao biti Nemanji rođeni brat.
 
11. Od zahumskog kneza Andrije ostala su dva ugovora o miru i prijateljstvu, koje je on zaključio sa Dubrovačkom republikom, i to je jedan zaključio oko 1234. godine sa dubrovačkim knezom Jovanom Dandolom, a drugi je zaključen oko 1249. godine sa dubrovačkim knezom Jakovom Delfinom. U tim ugovorima se kaže ako se veliki knez humski sa (svojim sinovima) svom svojom vlastelom kune dubrovačkom knezu i vlasteli, i gradskoj opštini, da će imati sa Dubrovačkom republikom večiti mir, kako su to imali, kaže se u ugovoru, „moji stari sa vašim starijema po starom zakonu ... “. Kao što vidimo, ovi ugovori su potvrda, odnosno obnova ranijih ugovora o miru i prijateljstvu koje su zahumski kneževi, a Andrijini preci, imali sa Dubrovnikom. „Moji stari“ ne bi nikako moglo značiti samo jednog pretka, samo oca, nego bi moralo značiti više predaka, a najmanje dva, oca Miroslava i dedu Zavidu. A to bi, dalje, moralo značiti da je ne samo njegov otac Miroslav, nego i njegov deda Zavida morao imati takav ugovor sa Dubrovačkom republikom. A to bi opet, dalje, moralo značiti da je ne samo Andrijin otac Miroslav, nego i njegov deda Zavida, a verovatno i dalji, raniji preci, dakle i Zavidin otac, morao biti zahumski knez.
Zavida, otac zahumskog neza Miroslava, bio je takođe zahumski knez. A iz toga bi proizilazilo da je Miroslav vladalačku vlast u Zahumskoj nasledio od svog oca. Ta naslednost vlasti: Andrija, Miroslav, Zavida i dalji preci vodi nas u zaključak da je postojala zasebna zahumska dinastija. I tako vidimo jednog člana te dinastije, Miroslava, da vlada u kneževini Zahumskoj oko 1167. godine kao samovladar, kada je u Raškoj izvršen politički prevrat i na čelo raške države došao Stefan Nemanja.
 
* * * * * * * * * * *

Za naše pitnje kakav je brat Nemanja bio Miroslavu, stari srpski rodoslovi i letopisi nemaju dokazne vrednosti. U rodoslovima i letopisima, starijim i mlađim, nema uopšte imena zahumskog kneza Miroslava. U rodoslovima i mlađim letopisima spominje se samo Zavida, i to kao Nemanjin rođeni brat. Da Zavida to nije mogao biti, izlišno je, s obzirom na napred izloženo, i govoriti o tome.
U rodoslovima i mlađim letopisima Nemanja se naziva velikim županom Raške, Duklje, Dalmacije, Trebinjske i Zahumske. U starijim letopisima nema ove titule Nemanjine. Nemanja se u njima prosto naziva samo velikim županom. Da li ova Nemanjina titula iz rodoslova i malđih letopisa ima ikakve dokazne vrednosti za naše pitanje: da li je Zahumska bila sastavni deo Nemanjine države ili je bila samostalna, zasebna država? Po rodoslovima i mlađim letopisima, raški veliki župan Uroš I, u rodoslovima nazvan Uroš Bela, predstavljen je kao potomak, ili štaviše kao sin „dalmatinskog gospodina i poreklom Srbina“ Likinija, zeta rimskog cara Konstantina Velikog. I kada je car Konstantin, priča se dalje, naredio da se njegov zet Likinije, zbog mučenja hrišćana pogubi, Uroš Bela je pobegao od straha, iz svoje dotadašnje postojbine (Dalmacije) u zemlju Zahumsku, tamo bi se oženio i od sina Tihomira tamo bi mu se rodio unuk Nemanja. A kada je Nemanji bilo 30 godina, on bi tada primio vlast (opasao bi se vlašću, kako se kaže u rodoslovu), a zatim bi prešao u rašku zemlju, u svoje „praotačastvo“, i nasledio svoju „pradedovinu“. Tamo bi, kao čovek od 30 godina, bio kršten od raškog episkopa Leontija. Na ovim „istorijskim činjenicama“ zasnivala bi se, po rodoslovima i mlađim letopisima, Nemanjina vlast u Zahumskoj. S druge strane Nemanjini biografi, sinovi mu Stevan i Sava, svedoče nam da se Nemanja rodio u Zeti, u mestu Ribnici, gde je kršten od ltinskih jereja, a odatle je donesen, kao mladenac, u prestono mesto Ras, gde je ponovo kršten od raškog episkopa. Dalje, oni nam kažu da je Nemanja odnegovan i vaspitan na domu svojih roditelja. Očigledno je da rodoslovi i mlađi letopisi ne mogu poslužiti kao dokaz da je Zahumska bila u vlasti Nemanjinoj i da je sačinjavala sastavni deo njegove države.
Zahumski knez Miroslav i raški veliki župan Nemanja, kao što smo videli, bili su članovi dinastija različitih, samostalnih država. Ali pošto su oni bili nesporno neka vrsta braće, to su mogli biti srodnici samo po ženskoj liniji, tj. oni su mogli biti braća samo od ujaka ili od tetaka. Nemanjina dedovina, po pisanju Nemanjinih biografa, Stevana i Save, bila je Dioklitija i Dalmacija. To je bila dedovina po ocu. Ali Nemanja je morao imati i dedovinu po majci. Očevidno je to morala biti Zahumska, pošto su Nemanja i Miroslav mogli biti srodnici po ženskoj liniji. Ako je Nemanjina majka bila kći zahumskog kneza, Zavidinog oca, a sestra Zavidina, onda je Zavida morao biti Nemnji ujak (majčin brat). Miroslav je, dakle, morao biti Nemnji brat od ujaka. Nemanjina majka je pak bila Miroslavu tetka (očeva sestra), te je Nemanja morao biti Miroslavu brat od tetke.

I tako vidimo da kneževina Zahumska, kako u vreme kada je Nemanja postao raški veliki župan tako i u vreme kada je sišao sa vlasti, nije bila sastavni deo njegove države. Izašavši iz sklopa zetske države oko 1102. godine, ona je postala zasebna, samostalna država, i kao takva ostala i dalje tokom XII veka. Pitanje političkog položaja kneževine Zahumske posle Nemanjine abdikacije i Miroslavljeve smrti, odnosno za vreme Stevana Nemanjića, i dalje, zahteva posebnu raspravu.
 
I tako vidimo da kneževina Zahumska, kako u vreme kada je Nemanja postao raški veliki župan tako i u vreme kada je sišao sa vlasti, nije bila sastavni deo njegove države. Izašavši iz sklopa zetske države oko 1102. godine, ona je postala zasebna, samostalna država, i kao takva ostala i dalje tokom XII veka. Pitanje političkog položaja kneževine Zahumske posle Nemanjine abdikacije i Miroslavljeve smrti, odnosno za vreme Stevana Nemanjića, i dalje, zahteva posebnu raspravu.

Suština svega je ovo dali je bio brat od ujaka ili tetke nema nikakave važnosti osim da se prave ovakve priče , dakle mnoge stvari možemo staviti pod znak pitanja prvo Bodinovo podizanje Barske biskupije i pripajanje Srbije , Bosne , i Humske , zatim opet samo katoličanstvo u Duklji za tako malo vremena tačnije od 10 veka a počelo je ovde:
http://sr.wikipedia.org/sr-el/Tomislav
Tomislav (I) Trpimirović je bio knez Primorske Hrvatske (910—925), osnivač i prvi vladar (925—928) kraljevine Hrvatske i najmoćniji hrvatski vladar. Tokom svoje vladavine, proširio je svoj posed i na Panonsku Hrvatsku čime je stvorio jedinstvenu hrvatsku državu koju je uzdigao na rang kraljevine. Posle sloma prvobitne Srbije pod Zaharijom Pribislavljevićem 924. godine, pružio je zaštitu srpskim izbeglicama zbog čega je došao u sukob sa bugarskim carem Simeonom Velikim (864—927) čije snage je potukao negde na prostoru današnje Bosne i Hercegovine 927. godine. Na velikim crkvenonarodnim saborima u Splitu je podržao latinsko sveštenstvo, splitsku nadbiskupiju i ukidanje slovenskog bogosluženja čime je protivno zalaganjima ninskog biskupa Grgura i među Južnim Slovenima ukinuto bogosluženje na slovenskom jeziku, nakon što je 885. godine propala moravskopanonska misija Solunske braće. Na tim saborima je pored Tomislava, učestvovao, kao predstavnik zahumskih Srba, Mihajlo Višević, što su neki tumačili njegovim vazalnim odnosom prema Tomislavu, iako o tome nema potvrde u istorijskim izvorima. Teško je dati realnu sliku obima i snage Tomislavove države usled škrtosti podataka o tom vremenu, ali se iz uspešnih borbi sa Simeonom, koji je u to doba bio najmoćniji vladar na Balkanskom poluostrvu, kao i pominjanja vojne sile kojom je ona raspolagala u spisu „O upravljanju Carstvom“ vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita (913—959), može se zaključiti da je ona bila značajan vojni faktor u tom delu Evrope.

U njegovu čast je grad Duvno u Bosni i Hercegovini, preimenovan u Tomislavgrad, pošto se u romantičarskoj tradiciji smatralo da je u njegovoj blizini ovenčan za kralja, iako o tome nema potvrde u istorijskim izvorima.


Tomislav je bio knez Primorske Hrvatske od oko 910.; tradicionalno se smatra da je proglašen kraljem 925., a vladao je bar do 928. O njemu se pouzdano zna dosta malo, u usporedbi s nekim drugim ranijim i kasnijim hrvatskim vladarima. Iz vladarske je kuće Trpimirovića.

Ne zna se skoro ništa o dolasku Tomislava na vlast i odlasku s nje, a titula kralja je osporavana; ne zna se kad i kako ju je stekao, i što je točno značila.

Crkveni sabori

Godina 925. i 928. su u Splitu održani crkveni sabori, koji su se uglavnom ticali crkvene jurisdikcije i upotrebe "slavenskog jezika" u bogoslužju. Na prvom crkvenom saboru 925. odlučeno je da pravo na metropolitsku čast ima splitski nadbiskup Ivana. Odlučivano je između ninskog biskupa Grgura, zadarskog biskupa Formina i splitskoga nadbiskupa Ivana. Ninski se biskup nakon prvog crkvenog sabora žalio papi pošto je mislio da on zaslužuje biti poglavar, pa je održan drugi crkveni sabor na kojem je splitski nadbiskup potvrđen kao poglavar, a ninska je biskupija ukinuta i njezino su područje podijelile druge biskupije. Tomislav je vjerojatno bio prisutan na oba crkvena sabora.
Proglašenje kraljem

Tomislav se prvi put 925. spominje kao rex ("kralj"), u pismu pape Ivana X. U svojoj povijesti, Toma Arhiđakon spominje da je 914. Tomislav dux. Iz toga je povjesničar Franjo Rački godine 1871. zaključio da je Tomislav u međuvremenu postao kralj.

Uz to, u djelu Regnum Sclavorum (poznatom pod nazivom Ljetopis popa Dukljanina; smatra se dosta nepouzdanim) se opisuje krunidba jednog slavenskog kralja (koji se ne naziva Tomislav ni u latinskoj verziji, niti u tzv. hrvatskoj redakciji) krunom koju mu je poslao bizantski car na polju Dalmi. Prema pretpostavci Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, krunidba kralja Tomislava je obavljena na Duvanjskom polju.

Jedini argument o kraljevanju Tomislava je titula rex, koja se pojavljuje od 925. godine, ali to nije nepobitan dokaz. Primjerice, bugarski kan Boris se u pismu Pape Ivana VIII. spominje kao "rex Vulgarorum" iako je bio samo kan.

O Tomislavu se vjerojatno može zaključiti da ga je papa smatrao kraljem, a da ga Bizant nije priznavao.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Kralj_Tomislav#Crkveni_sabori

Dakle katolicizam u Duklji od 10 veka i obnavljanje Barske biskupije latinskim sveštenstvom ukidanje službe na slovenskom!

Dakle u vreme rata između Srbije Bugarske i Vizantije gde Srbija u jednom trenutku postaje obezglavljena kao vazal bugarske sa stalnim ratovima i borbama za osamostaljenje od probugarske politike koja postavlja pretedente koji bi u zgodnom trenutku opet zaratili , ovo stanje sa druge strane podriva i koristi Vizantija , posle kratkotrajne Časlavove uspostavljene obnovljene države Srbija se raspada!

Do obnove Barske biskupije u punom smislu dolazi za vreme kralja Mihajla i širenje za vreme Konstantina Bodina gde dolazi do sveopšteg slovenskog ustanka protiv Vizantije:
11072
http://sr.wikipedia.org/wiki/Словенски_уста
%D0%BD%D0%B0%D0%BA_%D1%83_%D0%9F%D0%BE%D0%BC%D0%BE%D1%80%D0%B0%D0%B2%D1%99%D1%83_1072.

Константин Бодин је био српски краљ и краљ Словена од 1081. до после 1101. године.http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9A%D0%BE%D0%BD%D1%81%D1%82%D0%B0%D0%BD%D1%82%D0%B8%D0%BD_%D0%91%D0%BE%D0%B4%D0%B8%D0%BD

U vreme Konstantina Bodina Hum , Srbija i Bosna je bila pod jurisdikcijom Braske biskupije vrlo je diskutabilno koliko je uopšte katoličanstvo bili sveprisutno u Duklji ako je u Splitu bio Mihajlo Višević pa prema stanju kasnijem u humu ne vidimo da je to katoličanstvo uzelo maha sem formalnog priznanja ne verujem da ga je bilo u Zeti sem u strogom primorju među vlastelom jedini legitimni katolicizam je bila Mihajlova kruna!

rezultat nakon 60 godina je ovakav:

Desa (oko 1161—1165), srpski župan

Desa, srpski župan koji je bio u opoziciji Urošu II i Manojlu I Komninu, a u prijateljstvu sa Mađarima.

Nakon Beloševe kratkotrajne vladavine u Raškoj, velikožupanski presto je preuzeo njegov najmlađi brat Desa.

On je bio formalno vazal Vizantije. Desa je u teškim uslovima potpune dominacije vizantijske sile po čitavom Balkanskom poluostrvu, pokušao da nastavi politiku svojih prethodnika, Uroša I i Uroša II Primislava , i da uspostavi šire veze sa potencijalnim saveznicima u Evropi.

Prve diplomatske misije je načinio bračnom ponudom. Svoju najstariju kćer je udao za kneza Leonarda Osorskog, sina venecijanskog dužda Vitala II Mikijelija. Desini poslanici se nalaze u dalekoj Nemačkoj, gde takođe pokušavaju da uspostave savez putem ženidbe druge Desine ćerke za nemačkog markgrofa, što je izazvalo bes vizantiskog cara Manojla Komnina.

Pored osvih diplomatskih misija, Desa postiže izuzetne uspehe u odnosu na Duklju. U Letopisu popa Dukljanina se navodi da se da su se stari neprijatelji podigli protiv kneza Radoslava i njegove braće Jovana i Vladimira, štićenika cara Manojla.

Oni pozivaju velikog župana Desu i predaju mu Zetu i Trebinje (Travuniju) na vlast.

Neprijateljstvo između cara Manojla i župana Dese kulminira nakon Desinog zauzeća oblasti Dendra, koju je po sporazumu trebao da preda Vizantiji, ali je odbio. Car Manojlo ga zbog neverstva, čim je završio borbu sa Mađarima (Ugrima), sa jakom vojskom napao i zarobio kod Niša 1165. To se desilo onda kada su na Desu posumnjali vizantinci da sarađuje sa Zapadom, a naročito sa Ugarskom. U takvoj situaciji Desa je pozvao ugarske poslanike da dođu na sastanak sa Carem da bi iskazali lojalnost Desi samo prema Vizantiji, a ne i prema Ugarskoj. U celoj raspravi, jedan od ugarskih poslanika je oslovio Desu sa "naš gospodar", što je navelo Vizantince da posumnjaju u Desinu lojalnost. Vojnici su zarobili Desu i poslali ga u Carigrad gde je bio jedno vreme zatočen. Tako je Desa izgubio položaj velikog župana Raške, a car Manojlo je za novog župana postavio župana iz sporedne porodične grane-Tihomira, Nemanjinog starijeg brata.

Poslednji boravak Dese je bio u okolini Trebinja. Prema Mavru Orbiniju, on je umro najverovatnije početkom 1166. godine. Sahranjen je u crkvi sv. Petra u Trebinjskom Polju (sedam kilometara jugoistočno), čiji se ostaci i danas mogu videti.

Nakon arheološkog iskopavanja, pronađen je jedan ktitorski grob, koji je najverovatnije bio Desin grob.
 
Poslednja izmena:
Po ovoj logici su pomoravlje srpsko , Skoplje , Tetovo , Niš i ko zna šta još bile nezavisne države u nekom periodu jer u raskolu između Konstantina Bodina i Stefana Nemanje je prošlo 71 godina pa po toj logici opšte poznato da je Raškom zemljom i okolinom vladao veliki metež a najveći oko prevlasti domaćih vladara i Mađara , Bugara , Vizantije.

Sve u svemu začin C zaista kompleksne stvari i veliki dogadjaji su se dogodili za kratko vreme i zahtevaju mnogo dublju analizu od ovakvih špekulacija pa i kontra argumenata jer kao prvo Mađari dolaze tek u 9 veku ime im se spominje sinhrono sa Hrvatskim imenom , dakle za 200 godina su Mađari i Hrvati konstituisali naciju dakle to kao prvo traži duboku analizu.

Pa sad kad posdmatramo stvari da u 10 veku dolazi do preokreta primorske politike koja potpada pod Papski protektorat i koji Mađare organizije u moćne vojne hunde i podanike , koji su opet naseljeni kao saveznici Vizantije u taktici Lava Mudrog?!
Onda s`pravom ispade da Nemanja može reći da se latinska jeres namnožila u njegovoj dedovini i da je ovaj crkveni sabor u 10 veku imao za posledicu pojavu jeresi , bogumilstva , pateranstva nije bitno kako će ko zvati , poluveraca koji su želeli službu i crkvu na svom jeziku!
 

Back
Top