Excuse me please...

Pa ne, kapiram da ste se ti dakser i fani udruzili u tome da me totalno odvratite od sopstvenog stila i integriteta, kao ljute se na mene kad im kazem nesto usput, kao kako te nije sramota, statijaznam.
A meni non stop nesto se rete i to u tandemu. Nego dobro, ne znam sta mi bi da sve ovo ovako kazem.
 
najboljim drugaricama kazem istinu (da me mrzi ili da ne mogu zbog toga i toga), a ostalom drustvu....pa svasta. A najvise mrzim kad im obecam nesto i posle me mrzi da idem, al moram zato sto sam im obecala i tako se slatko smorim :/
 
mani je uvek izgovor - haos je u kuci, moji su ljuti, deru se na mene..
onda ubacim ono - dodje mi da se ubijem, ne mogu psihicki ovo da podnosim.. bla bla bla...
a kad onaj s druge strane zice prekine vezu, nastavim da uzivam u lencarenju, i to veoma spokojna :D
 
nikad se ne javljam na telefon, da prva podignem slušalicu, znači ne, a izgovor je uvek - u veceu
neki već navikli, pa kad se ukućani jave, ovi kažu : e reci jasni da me pozove kad izadje iz vecea
a na mob kad zovu tad odma odbijam bez problema i tu mi je izgovor da ne volim da se troše zbog mene
a zapravo to sve smarači, ti što vole da štrikaju, mrzim da pričam, brate!
stop telephonin me e e e e e e e e !
 
a ima i za odlazak u diskoteku, to je bila neka psiho- fobija u srednjoj
sve se to lepo skocka i šminkica i štiklica i u poslednjem trenutku otkažem
tako mi jednostavno klikne
i ja fino kažem : e ne idem ja al vi se lepo provedite
a postojala je ta drugarica iz stalnog društva šo nije mogla da trpi te moje česte ispalice
i došla mi na vrata, upala u kuću, ja pobegla u wc, ona na vrata, plače jadna, moji u čudu, eto i komšinice, scena..
al ipak nisam otišla
opušteno ...
 

Back
Top