Moguće, mada nije najpreporučljivije. Da li to onda znači da ne volimo sebe dovoljno? Jer svi kao jedinke, najpre moramo sebe voleti , da bi umeli da volimo druge. I to nije ništa loše, jer ako ne volimo sebe, nećemo umeti ni druge.
Da, volela sam tako i uvek volim tako..kao da ne postoji sutra, kao da je jedini na ovom svetu...ne u opsesivnom milsu, već da zaista zavolim tog nekoga svim
, da se trudim da mu ugodim, da ga iznenadjujem...ja milsim , kada bolje pogledam da ja tako u odnosu sa svima, samo šro su to različite ljubavi...i sa prijateljima, porodicom...volim ih sve bezgranično i trudim se da svakome od njih podelim nepodeljenu pažnju.
Ja verujem u to, od kada znam za sebe i tako i postupam...volim tako i dalje, sve one koje volim, sa nezaustavljivom zadrškom i bez iakkve zadnje namere, vec samo volim.
Šta bih učinila...ne bi verovao, da pišem...ništa loše, ali sve što ljubav može da se podvede, i da nekoga raduješ na najnezamislivije načine, ja sam to radila. sada kada se setim, nema mi ravne u nekim stvarima...I kada se lošim vrati, da to neko ne ceni, bude mi jako, jako krivo i budem neizmerno tužna.
Moguće je svakako, jer sam bila u takvim situacijama, i možda je moja greška životna što upravo imam takav pristup medju ljudima. Super je to, samo treba znati ko je toga vredan.