ANKSIOZNI POREMEĆAJI

tgdanijela

tgdanijela

Poznat
Poruka
7.092
Ovo je poprilično široka tema. Obuhvata sve klasifikovane i neklasifikovane anksiozne poremećaje, diskusiju, iskustva o njima.

Klasifikacija anksioznih poremećaja

Prema MKB-10 anksiozni poremećaji nalaze se u grupi „Neurotski, sa
stresom povezani i somotiformni poremećaji“ i označeni su kao:
F 40 Fobično-anksiozni poremećaj,
F 41 Drugi anksiozni poremećaji,
F 41.0 Panični poremećaj,
F 41.1 Generalizovani anksiozni poremećaj,
F 42 Opsesivno-kompulzivni poremećaj,
F 43 Reakcije na stres i poremećaji prilagođavanja,
F 43.1 Posttraumatski stresni poremećaj,
F 43.2 Poremećaj prilagođavanja,
F 44 Disocijativni poremećaj,
F 45 Somatiformni poremećaj,
F 48 Ostali neurotski poremećaj.

Prema DSM-IV anksiozni poremećaji razvrstavaju se na sledeći način:
F 41.0 Panični poremećaj bez agorafobije,
F 40.01 Panični poremećaj sa agorafobijom,
F 40.00 Agorafobija bez predhodne anamneze paničnog poremećaja,
F 40.2 Specifična fobija,
F 40.1 Socijalna fobija,
F 42.8 Opsesivno-kompulzivni poremećaj,
F 43.1 Posttraumatski stresni poremećaj,
F 43.0 Akutni stresni poremećaj.

Anksioznost je patološko stanje obilježeno iracionalnim i prekomjernim
osjećajem ustrašenosti i strepnje, koji su praćeni znakovima uzrokovanim
hiperaktivnošću vegetativnog nervnog sistema. Razlikuje se od straha, koji
predstavlja odgovor na poznati uzrok.
Anksioznost je difuzan, veoma neprijatan, često nejasan osjećaj tjeskobe,
udružen sa jednim ili više tjelesnih doživljaja - na primjer praznina u stomaku,
stiskanje u prsima, lupanje srca, ubrzano disanje, glavobolja ili iznenedna
potreba za ekskrecijom. Nemir i potreba za kretanjem često su prisutni.
Anksioznost izvjesnog stepena može biti iskustvo koje poznaje svaki čovjek, a
koje se odnosi na neizvjesnost usmjerenu prema svakodnevnim životnim
situacijama ili nelagodnost od suočavanja sa teškom situacijom.
Stanje se može nazvati anksioznim poremećajem kad je anksioznost snažna,
dugotrajna i ograničava psihološko i socijalno funkcionisanje.
Zajedničke karakteristike svih anksioznih poremećaja su :
 Subjektivni osjećaj anksioznosti,
 Akutni početak (dugo traju, ali njihova evolucija nastanka nije
dugotrajna),
 Relativno očuvana radna sposobnost,
 Prepoznavanje patoloških misli,
 Izostanak otuđenja od realnosti.

Ako anksioznost postane intenzivna ili hronična, potpuna evaluacija situacije i
okolnosti je opravdana. Pod evaluacijom podrazumijevamo pažljivu procjenu
situacije u kojoj se pacijent nalazi, pokušaj rekonstrukcije uzroka i posljedica
poremećaja. Veoma je važno dati pacijentu dovoljan broj informacija kao i
pomoć da razumije svoja osjećanja. Intelektualna i emocionalna analiza
situacije zajedno sa pacijentom od suštinske je važnosti.
Privremena medikacija može pomoći u slučajevima kada je funkcionalni
kapacitet pacijenta oštećen.
U ozbiljnim hroničnim slučajevima indikovana je dugotrajna terapija.

PATOGENEZA
Osjećaj anksioznosti često se doživljava u svakodnevnim situacijama i u vezi je
sa nedovršenim zadacima koje osoba postavlja pred sebe.
Dugotrajno osjećanje anksioznosti može dovesti do sekundarnog izbjegavanja ili
adaptacije, korišćenjem psiholoških odbrambenih mehanizama ili ponašanja.
Anksioznost i njegovi potencijalni izvori tako često ostaju neprimijećeni ili
nesvjesni.
Psihoanalitička teorija dijeli izvore anksioznosti u četiri grupe:
1. Impulsna anksioznost,
2. Separaciona anksioznost,
3. Kastraciona anksioznost,
4. Superego anksioznost.
Dijete u svom razvoju prolazi kroz ove anksioznosti i postupno ih prevladava,
tako da može uspješno da zadovoljava svoje nagonske impulse u skladu sa
socijalnim normama i ima dovoljno energije za uspostavljanje zrelih
emocionalnih odnosa i aktivnosti učenja i rada. Kod odraslih osoba, ukoliko
nedovoljno razriješeni konflikti uzimaju mnogo energije putem pretjeranog
korištenja mehanizama odbrane, problem može nastati u nekoj stresnoj
situaciji, pogotovo onoj koja simbolički podsjeća na rani konflikt. Dakle, smatra
se da se radi o nagonskim signalima ka egu, koji imaju tendenciju da iz
nesvjesnog prodru u svjesne strukture.
Neki psihoanalitičari povezuju anksioznost sa poremećajem odnosa majka -
dijete u ranim razvojnim fazama ili kao posljedicu porođajne traume.
Psihodinamika anksioznih poremećaja:
1. Nesvjesni porivi, seksualni, agresivni prijete da se pojave u svjesnosti i
dovode do anksioznosti,
2. Odbrambeni mehanizmi koriste se da se suzbije anksioznost,
3. Premještanje dovodi do fobije,
4. Reaktivna formacija, negacija i premještanje dovode do opsesivnokompulzivnog
poremećaja,
5. Slom potiskivanja dovodi do paničnog ili generalizovanog anksioznog
poremećaja,
6. Agorafobija je vezana uz:
a. Neprijateljsko-zavisni odnos sa partnerom,
b. Strah od agresivnih i seksualnih poriva usmjerenih prema drugim
ili od drugih usmjerenih ka pacijentu.
Teorija učenja
1. Anksioznost nastaje zbog frustracije ili stresa. Jednom doživljena postaje
uslovljena odgovorom na druge, slabije frustrirajuće ili stresogene
situacije.
2. Može biti naučena kroz identifikaciju i imitaciju anksioznih modela kod
roditelja (teorija socijalnog učenja),
3. Anksioznost je u vezi sa stvarno zastrašujućim podražajima, npr.
nezgodama, koje se prenose na druge podražaje putem uslovljavanja,
dovodeći do fobije.
Biološke teorije
1. Pretjerana vegetativna reakcija sa povećanim tonusom simpatikusa,
2. Povećano otpuštanje kateholamina,
3. Povišeni metaboliti noradrenalina,
4. Skraćena latencija rem spavanja i stadija 4 spavanja,
5. Snižen nivo GABA uzrokuje hiperaktivnost centralnog nervnog sistema,
6. Povišen nivo serotonina,
7. Hiperaktivni temporalni dio kore mozga, locus ceruleus.

Možemo početi od Paničnog poremećaja ili od Opsesivno kompulzivnog poremećaja
Evo da krenemo od ovog drugog.

Možda čudno zvuči-ali tek nas nekolicina ima potpunu kontrolu nad vlastitim mislima.
Većina ljudi je doživjela iskustvo kad zna da je nešto napravila - zaključala vrata od kuće, zatvorila plin-ali ipak nakon toga nisu sigurni da li su to zaista napravili. Nekada, može biti potrebno da se iznova provjeri ono za što znate da ste napravili, da bi ste mogli dalje nastaviti dan i početi misliti o nečem drugom.

Kad se zna koliko često osobe s anksioznim poremećajem i depresijom gube kontrolu nad svojim negativnim mislima- nije toliko čudo da mogu postojati stanja kad se gubi kontrola nad nekim drugim misaonim sadržajima.

Imate li vi iskustva sa prisilnim mislima?
Kako razgraničiti one ''normalne'' od anksioznih ili psihogenih ?
 
Opsesivno kompulzivni poremećaj predstavlja jedan od načina kojim se slobodno lebdeća anksioznost transformiše u drugi simptom. Izraz opsesivan odnosi se na povratnu prisilnu misao, slliku ili impuls koji su neželjeni, i koji ne mogu da budu voljno isključeni od strane svijesti (prisilna misao).
Kompulzija je povratni neobuzdani impuls (teško kontrolisani impuls) ili podsticaj da se učini neka radnja ili serija radnji, a kompulzivne radnje i rituali su stereotipna ponašanja koja se stalno ponavljaju. To je u suštini jedna opsesija u akciji. Opsesivno kompulzivni poremećaj se ranije zvao prisilna neuroza.
Za dijagnozu ovog poremećaja je važno da ove misli i radnje okupiraju osobu bar 1 sat dnevno i da ga ometaju u socijalnom, radnom i interpersonalnom funkcionisanju (izazivaju socijalni distres).
Opsesija može da bude pojedinačna misao (npr. jedna opscena reč koja dolazi u misao u bilo koje vreme ili u nekim specijalnim prilikama, recimo u crkvi). Drugi tip opsesije je opsesivna ruminacija - umjesto jedne pojedinačne misli pacijent razmišlja o nekom objektu, o nekoj drugoj osobi, o ličnom problemu ili o nekom apstraktnom filozofskom problemu (tu se uključuju i beskrajna kvazi filozofska razmišljanja o nemjerljivim alternativama). Misli o objektu su ponavljane i stereotipne i ne završavaju se zaključkom.Jedna druga varijanta ovog tipa je obsesivna sumnjičavost ili neodlučnost, u kojoj osoba ruminira (prebira po mislima, ''prežvakava'', razmišlja uvijek iznova) o nekoj odluci bez sposobnosti da donese konačni zaključak (ovo može da se odnosi na relativno važnu odluku, npr. promjenu posla, ili na neku manje važnu, npr. izbor kupovine dela garderobe).
Opsesivne misli su gotovo uvijek neprijatne za subjekta i proizvode anksioznost - npr. žena može da bude mučena strahom da neće odoleti impulsu da ubije svoje dete koje voli, ili opscene, pogrdne, Ego-u strane mentalne slike koje se ponavljaju.
Opsesivne misli i ruminacije treba razlikovati od drugih ponavljanih misli i preokupacija. Frekvencija kojom se misli ponavljaju ili količina vremena posvećena njima nije najvažniji faktor. Opsesivna misao nije dobro došla misao i zato bolesnik pokušava da ignoriše ili neutrališe nekom drugom misli ili suzbije nekom radnjom tu bolesnu pojavu (naravno, bezuspješno, najčešće). Neki mlad čovek, koji potroši mnogo vremena razmišljajući o devojkama i pri tome se zabavlja, može da bude ruminativan, ali tonije opsesivna ruminacija. Opsesivna ruminacija nije samo neugodna misao, već je značajno i da se, prema potrebi zadatka, misao ne može odmah prebaciti na nešto drugo, što je slučaj kod normalne ruminacije. Ako je opsesivna misao čudna, pacijent prepoznaje apsurdnost te misli. Ako je nelogična, opsesivno-kompulzivni pacijent, također, ima u uvid nelogičnost tih misli, pa je to značajno za razlikovanje od sumanutih misli. Opsesivne misli uznemiravaju pacijenta zato što su nasilne ili opscene ili što pacijent jasno uviđa da su besmislene, ali ih prepoznaje kao svoje (mada su nevoljne i često odvratne).
Pored opsesivnih misli mogu se naći i opsesivni impulsi, opsesivne slike, opsesivni rituali, opsesivna usporenost i opsesivne fobije.
Inhibovana opsesija je povratna misao ili strah da će pacijent da uradi nešto što ne želi da uradi (najčešće je to strah da se ne povredi neko od članova porodice).
Npr. jedna domaćica može da ima opsesiju da će slučajno staviti otrov u hranu dok kuva.Zbog toga ona ne drži opasne stvari na dohvat ruke i želi da, dok kuva, stalno ima nekog pored sebe u kuhinji. Drugi primjer: neki čovjek može da ima opsesivnu misao da će da iskoči iz automobila ili da skoči sa visine. Površno gledano, njegova reakcija može da izgleda kao da on ima fobiju od visine ili fobiju od kola, ali on, zapravo, nema strah od njih, već se svesno plaši impulsa da bi mogao da skoči (ovo se ponekad naziva opsesivna fobija). Za razliku od fobije ovdje postoji strah u odsustvu fobičnog impulsa.
Pacijent sa inhibovanom opsesijom stvarno ne želi da ostvari svoju opsesivnu misao, i na sreću, to se i ne događa, jer on uvijek može da mobiliše dovoljno psihičke energije da je ne izvrši. Suprotno opsesivno-kompulzivnom poremećaju, kod psihotičnog bolesnika, koji također može da ima obsesivne misli, često se događa realizacija prisilne ideje, tj. opsesivne misli.
Najčešće opsesije su: infekcija sa izbjegavanjem predmeta koji su zagađeni (i pranjem ruku), patološka sumnja sa idejom opasnosti - požar, provala u stan (praćena kompulzijom provjeravanja - vrata, struja), preokupacija sa tijelom, potreba za simetrijom, agresivni impulsi, seksualne misli i impulsi, dok su, ipak, najčešće tzv. multiple opsesije i kompulzije (kombinovano više sadržaja, koji se sa vremenom mijenjaju).
 
Poslednja izmena:
sanja293:
Na pocetku nisam sigurna da ti je dobar sifrarnik,ovo je po ICD-10,a DSM-IV cini mi se koristei drugacije sifre...
Kliknite za proširenje...

Navedene su obe klasifikacije i numeričke oznake ... jeste apsolutno su tačne jer su iz najnovijeg kliničkog vodiča za ljekare primarne prakse iz 2008.godine
Međutim vodiči su samo uputstva i informacije, dakako sažete i korisne, ali daleko su zanimljivija lična iskustva.
Naime:
Koliko je čest poremećaj?
Tokom jedne godine 2/1000 osoba će imati epizode opsesivno-kompulzivnog poremećaja- tokom životnog vijeka 2-3/100 osoba će se susresti s ovim poremećajem.
 
Prvo da se zahvalim na iscrpnom objašnjenju uvodne teme.Mnogo toga mi je jasnije i mislim da je bezbroj stvari koje može svako od nas prepoznati i dotaknuti.
Jedno od težih pitanja koje sam postavljala sebi bilo je upravo to..kako razlikovati normalne od nenormalnih(anksioznih i ostalih)misli.Iz svog iskustva znam da je to poprilično teško jer osnovno u svakom biću,ono prirodno i iskonom dato,je da negira sve što je u njemu negativno i nedorečeno.
Čovjek iz straha od nepoznatog,nedokučivog i straha od promjene često poput noja zaroni glavu u pijesak i ignorantski se odnosi prema problemu.
Dugo mi je trebalo da sama sebi izgovorim čarobnu riječ koja glasi"Prihvatam".
Prihvatila sam da neke moje misli imaju negativan predznak,da nisu primjerene i da me guše.
Imale su opsesivnost,onu usredsređenost i fokusiranost koja mi je oduzimala mene od mene.
Iako nisam mjerila vremena,postala sam svjesna kontinuiteta misli(tek kasnije sam čula za termin Prisilne misli).
Sad čitam termin opsesivna ruminacija..kako se ona ispoljavala..Mojim neprekidnim i svakodnevnim mislima koje su bile centrirane na isključivo jedan objekt...
 
...i nije to nalikovalo posvećenosti već jednom apsolutno lošem stanju cijelog organizma.Moje svakodnevne obaveze postajale su sve mučnije,sve teže mi je bilo odraditi bilo kakav kućni posao,da ne napominjem da nisam mogla pročitati ni naslove novina,a kamoli knjigu..prosto sam bila blokirana,obavljala sam samo nužne poslove i to traljavo i odsutno.
Objekt moje pažnje kao da je uzimao svaku slobodniju misao.I što je to duže trajalo,sve sam manje znala.Iz tuge i potištenosti,iz bola i stanja patnje,čovjek izađe,dođe do nekog zaključka..ali u ovom slučaju ta anksioznost nije prestajala i nije davala nikakav zaključak.
Zamislite milion misli koje stalno rovare po glavi i tako traju,traju a nigdje da ih smjestite,nikako tačku da stavite.
Kad su počele druge uzgredne pojave(valjda kao posljedica svega toga) u manifestiranju kroz nevjerovatan stepen neodlučnosti(a inače sam veoma odlučna osoba)..morala sam potražiti pomoć.
To sam shvatila kad se sve naakumuliralo jednog popodneva u kojem sam 12 puta u jednom butiku uzimala bluzu i vraćala je nazad,kad sam satima donosila odluku da li da odem na bazen ili ne..
Biti svjestan da postoji problem,ne negirati ga i ne stiditi se ključ je za uspjeh..Iako je prošlo mnogo godina,i sad kad se sjetim osjetim onu izbrušenu patnju.
 
NeDoDiri:
Prvo da se zahvalim na iscrpnom objašnjenju uvodne teme.Mnogo toga mi je jasnije i mislim da je bezbroj stvari koje može svako od nas prepoznati i dotaknuti.
Jedno od težih pitanja koje sam postavljala sebi bilo je upravo to..kako razlikovati normalne od nenormalnih(anksioznih i ostalih)misli.Iz svog iskustva znam da je to poprilično teško jer osnovno u svakom biću,ono prirodno i iskonom dato,je da negira sve što je u njemu negativno i nedorečeno.
Čovjek iz straha od nepoznatog,nedokučivog i straha od promjene često poput noja zaroni glavu u pijesak i ignorantski se odnosi prema problemu.
Dugo mi je trebalo da sama sebi izgovorim čarobnu riječ koja glasi"Prihvatam".
Prihvatila sam da neke moje misli imaju negativan predznak,da nisu primjerene i da me guše.Imale su opsesivnost,onu usredsređenost i fokusiranost koja mi je oduzimala mene od mene.
Iako nisam mjerila vremena,postala sam svjesna kontinuiteta misli(tek kasnije sam čula za termin Prisilne misli).
Sad čitam termin opsesivna ruminacija..kako se ona ispoljavala..Mojim neprekidnim i svakodnevnim mislima koje su bile centrirane na isključivo jedan objekt...
Kliknite za proširenje...

Ovo je dobar početak ''obračunavanja'' sa opsesivnim, prisilnim mislima.
Kako možemo pomoći sami sebi?
Ovaj poremećaj ima izvor u mislima, a te misli često izazivaju anksioznost, stoga su upravo misli mjesto gdje treba početi s potragom za problemima.
Pratiti svoje misli i prakticirati opuštanje može biti dobar put ka obračunavaju s opsesijama i kompulzijama. Razvijanje tehnika opuštanja, i identificiranja kad se i u kojim situacijama javljaju problematične misli i kako su one jake- može biti dobar početak "desenzibilizacije".
Za početak, zamislite kompulzivnu radnju; ocijenite stupanj anksioznosti koji osjećate i pokušajte se suočiti s njima tehnikama relaksacije i opuštanja. Nastavite vježbati dok vaša anksioznost nije pod kontrolom kad se zamišljate da ne izvodite kompulzivne radnje.

Sljedeći korak je sve to ponoviti u stvarnoj situaciji-možda izvodeći svoj ritual jedanput manje, ili pričekati 30 sekundi dok se ne manifestira kompulzivna radnja. Opet pokušajte s tehnikama opuštanje da bi se lakše suočili s anksioznošću. Za mnoge osobe, ovako postupni napredak omogućuje na kraju potpuno prevladavanje problema, ali mnogo je onih koji imaju takav stepen prisilnih misli koje se ne mogu ''snagom volje'' prevladati.
Zamislite tu bujicu prisilnih misli i osobu koja ih je svjesna, ali ih ne može zaustaviti. I neurotične i psihotične prisilne misli su strašne za osobu ... zato mi se i dešavalo da psihički bolesnici znaju reći da bol koju oni osjete samo u jednom danu rijetko ko bi uspio preživjeti.

Prije nego sami pokušate ovakav program obrate se psihijatru za savjet ili za korisnu stručnu literaturu koja će vam olakšati vaše napore u borbi protiv vašeg problema.

Ako se pokaže da niste sposobni sami se nositi s problemom i da ne možete sami sebi pomoći, jedan ste od mnogih- i ne ostaje mnogo mogućnosti ni profesionalcima da vam pomognu.

Kakva profesionalna pomoć je na raspolaganju?
U posljednji 10 godina, prognoze osoba s opsesivno-kompulzivnim poremećajem znatno se poboljšala.

Postoje dva glavna pristupa liječenja ovog poremećaja, često se koriste u kombinaciji. Prva metoda je kognitivna bihevioristička terapija (gore navedene vježbe i postupci su uzeti iz ovog pristupa liječenju). Neki će ipak morati potražiti pomoć profesionalca, psihijatra, za potporu, savjete i ohrabrenje. Oni bi također mogli zatrebati liječenje anksioznosti i depresije koji se mogu javiti kad se opsesivni poremećaj ne uspije izliječiti.

Drugi je pristup uzimanje lijekova, često u obliku jednog od antidepresiva koji djeluje na hemijske reakcije u našem mozgu, ovdje na jedinjenje serotonin. Vjeruje se da ovo jedinjenje, tzv. neurotransmiter može imati ulogu u opsesivnim poremećajima, kompulzijama, kao u i u depresiji.
 
Panični poremećaj je stanje koje dominantno karakteriše:

 Iznenadno pojavljivanje spontanih i neočekivanih paničnih napada
najmanje jedanput mjesečno,
 Napadi su praćeni brojnim somatskim simptomima i osjećajem vitalne
ugroženosti,
 Zabrinutost zbog mogućih posljedica paničnih napada,
 Promijenjeno ponašanje povezano sa napadima (izbjegavanje: da se
ostane sam u kući ili da se ide sam izvan kuće, vožnje autobusom, vozom,
avionom, supermarketa, mnoštva svijeta i gužve, stajanja u redu, odlazaka
u pozorište, restorane, kina, liftova, tunela, mosta).

Panični poremećaj može se javljati sa agorafobijom ili bez nje. Pod
agorafobijom podrazumijevamo specifičnu vrstu straha, najčešće sekundarno
razvijenu, kod osoba sa paničnim poremećajem. Osoba koja pati od ovog
poremećaja ima strah od napada straha i osjeća se najsigurnije u svom
okruženju. Agorafobični napadi najčešće se javljaju van kuće - dok osoba čeka u
redu, u gužvi, na mostu, u autobusu, vozu ili automobilu

Panični napad je kratka epizoda (do 10-tak minuta, rijetko do sat vremena)
nepodnošljive plašljivosti, zabrinutosti, unutarnjeg nemira sa iznenadnim atacima
nepodnošljivog osjećaja straha i znakova i simptoma snažnog podražaja
vegetativnog nervnog sistema.

Prema DSM IV klasifikaciji kriterijumi za postavljanje dijagnoze paničnog
napada uključuju kratkotrajno razdoblje intenzivnog straha ili nelagode u kome
se 4 ili više simptoma razvijaju i dostižu vrhunac unutar 10 minuta: palpitacije,
lupanje srca, ubrzan puls, znojenje; drhtanje ili tresenje, osjećaj nedostatka zraka
ili teškog disanja, osjećaj gušenja, bol ili nelagoda u prsima, mučnina ili želučane
tegobe, osjećaj vrtoglavice, nesigurnost, ošamućenost ili nesvjestica,
derealizacija (osjećaj nestvarnosti) ili depersonalizacija (osoba je odvojena sama
od sebe), strah od gubitka kontrole ili osjećaj da će se poluditi, strah od smrti,
parestezija (osjećaj umrtvljenosti ili bockanja), navala osjećaja toplote ili
hladnoće.
Čest komorbiditet: fobije, naročito agorafobija (30-40%), teška depresija (40-
80%), zloupotreba alkohola i sedativa, zavisnost od PAS.
Kod paničnog poremećaja povećan je suicidalni rizik.

Tok i prognoza:
Panični poremećaj kroz nekoliko sedmica može potpuno onesposobiti pacijenta.
Može se razvijati postepeno, mjesecima, čak godinama, poprimiti hroničan tok,
sa remisijama i egzacerbacijama.
Prognoza, uz terapiju je odlična.
Agorafobija je najrezistentnija od svih fobija.

Jeste li ikada doživjeli paniku, napad panike i u kojim je to situacijama bilo?
Ili ste doživjeli nešto što liči na paniku?
Kao kada trebate izaći sa momkom ili djevojkom koja vam se mnooogo sviđa... ili trema pred važan ispit..da li je ikada bila takva da je izazvala paniku ...
Šta mislite može li konstantna izloženost strahu, anksioznosti da dovede do paničnih napada i vremenom do paničnog poremećaja ili preraste u nešto što zovemo PTSP?
A najčešće i nema ovakvih izolovanih dijagnoza i PTSP i jeste u komorbiditetu, odn. udružen sa paničnim napadima i poremećajem. Kada nametnuta traumatska sjećanja mogu dovesti do paničnog napada...a samim tim što su nametnuta zapravo imaju i karakter prisilnih misli ili mogu biti povezana sa pojavom opsesivnih prisilnih misli, neželjenog sadržaja, ali ne iskustvenog ...:think:
Kako objasniti ove prisilne misli kod PTSP-a a sadržaj im nije u direktnoj vezi sa traumatskim događajem?
 
Ja sam imala pre par godina taj problem... nisam imala konkretnu fobiju, imala sam neodredjene napade anksioznosti u najrazlicitijim situacijama, sad kad se setim toga izgleda mi kao pomerena realnost - upravo to mi se dogadjalo. Desilo mi se jednom, na primer, da sam putovala autobusom na posao i odjednom shvatila gledajuci kroz prozor da uopste ne prepoznajem mesta kuda prolazim - a tuda sam isla svaki dan. Sada ne bih tome pridavala znacaj, rekla bih prosto sebi da sam umorna i pitala nekog pored sebe da slucajno nisam usla u pogresan autobus, koja je sledeca stanica i sl. (nije bio pogresan autobus, sto samo govori koliko sam umorna tad bila). Uhvatio me je takav napad panike da sam jedva disala i jako tesko sam se smirila. U toj fazi, takodje sam bila stravicno neodlucna, cak i kada su u pitanju sitnice, uzasan strah od izbora, slicno kao sto je NeDoDiri pisala...

Zato cu dati praktican i jednostavan savet - anksioznost je pre svega vezana sa umorom. Organizam je premoren od stresa i ne moze da se izbori s njim. Hiperaktivnost sistema, sto dalje premara organizam i ne dozvoljava mu da se izbori sa stresom, i tako ukrug.
Prva pomoc su blaza sredstva za umirenje (Valerijana, Persen ili Atarax...) da bi se nervni sistem odmorio i da bi takva osoba imala bolji san pre svega, to je pocetni kljuc, mada moze lako da se desi da nervni sistem ne odreaguje na njih zbog hormona koji podivljaju u tom stanju konstantnog straha... sto vise se opustiti na sve moguce nacine, i dobar san... to je prva pomoc.
Zatim otici i konsultovati se sa strucnjakom. Lekar ce najverovatnije prepisati nesto za umirenje ali osoba mora da promeni stav prema problemima pre svega... Da ZAISTA shvati da panika, strah i sekiracija nimalo ne pomazu u resavanju problema i izlazenju na kraj s pritiscima... to nije lako, ne ide odjednom, ali je izvodljivo ako covek stvarno to zeli da prevazidje.
Ja sam problem odavno resila.
 
Ne znam da li je odživjeti paniku i napad panike ista stvar,vjerujem da nije,ali bih voljela da mi neko pojasni na slijedećem primjeru..
Godinama poslije rata imala sam osjećaj panike i straha u određenoj situaciji...
Vozim auto i treba da uđem i prođem kroz tunel.Sticajem loših okolnosti radila sam poslove koji su zahtijevali putovanje na cesti od 250 km na kojoj se nalazi čak 5 tunela od kojih jedan ima 1200 metara
Otrpilike dva puta sedmično vozila bih tom relacijom.Na prilasku tunelu srce počne divlje da udara,dlanovi se oznoje a zjenice se rašire od straha.To je tako gadan osjećaj da oni koji ga nisu imali,ne mogu ni da pretpostave koja je to količina oduzetosti.Kad već mogu da vidim svjetlo na kraju tunela,srce se smiri i nastavim vožnju umorna kao da sam danima i noćima kopala njive..
Analizirala sam sebe tražeći ijednu normalnu reakciju tokom prolaska kroz tunel..i ničeg se ne sjećam sem da sam jako pritiskala gas,želeći da što brže izađem iz tunela.
Preostalo je ili da dam otkaz u firmi ili da nađem pomoć.Borba je počela i uspjela sam uz pomoć homeopatskog leka.Ono što želim ovdje naglasiti je da sam čula da je veoma bitan taj gas..naime,osoba koja dodaje gas ima šanse da se liši takve fobije prije nego osoba koja u istoj situaciji usporava..ne znam je li tome doista tako,ali ja već dugo nemam strah od tunela..
 
Da..o panici se ima još mnogo toga pričati ... posebno u ovim poslijeratnim vremenima ... svi koji su bili na ratom zahvaćenoj teritoriji su manje više doživjeli intenzivan strah usljed neizvjesnosti. Način na koji će rat završiti bio je nepredvidljiv..šta će biti sa nama, porodicom ... konstantna briga..proizišlo je iz toga mnogo poremećaja..od alkoholizma, bolesti ovisnosti preko svih varijacija anksioznih poremećaja..još ima da se piše o panici ...

U međuvremenu evo ponešto i o specifičnim fobijama.Imala sam prijateljicu koja je imala fobiju od pasa. Pitala je profesoricu šta je uzrok tom strahu.Odgovor je bio da tu ima pomalo i opravdanog straha..ali šta je sa slučajevima kad se neko boji sitnih bezazlenih životinjica, ili visine - mnogo ljudi ima fobiju od visine, ''boji se visine'' iako bi rekao da se u životu ničega ne plaše ... Šta je sa vašim pretjeranim strahom vezanim za ovakve i u daljem tekstu navedeme slučajeve?
Postoje stavovi koji navode da savremeni čovjek nema ''opravdanog'' prirodnog neprijatelja i da se ovakve fobije upravo zato javljaju. Usmjeravanje prirodnog instinktivnog straha od stvarne ugroženosti ''nekada'' ka objektima i ''bezopasnim'' situacijama i životinjama.

SPECIFIČNE FOBIJE

F 40.2 PHOBIA SPECIFICA
Fobija je iracionalan, intenzivan strah, nastao pojavom predmeta ili situacije koji
podsjećaju na prethodno iskustvo ispunjeno strahom.
Specifična fobija je obilježena klinički značajnom anksioznošću, koja je izazvana
izlaganjem osobe specifičnom objektu ili situaciji koja djeluje zastrašujuće, što
često dovodi do izbjegavajućeg ponašanja.

Karakteristični simptomi fobičnog poremećaja:

 Osoba iznenada osjeti iracionalan strah, paniku i užas u situaciji koja nije
opasna,

 Fobična osoba svjesna je da njen strah prelazi granice normalnog i da
nema stvarne opasnosti,

 Fobična reakcija je automatska, osoba je ne može kontrolisati i praktički je
sva obuzeta imaginacijom prijetnje i opasnosti,

 Fobična osoba pokazuje sve tjelesne reakcije koje su prisutne u velikom
strahu: ubrzan rad srca, osjećaj nedostatka zraka, površno disanje,
drhtanje i jaku želju da pobjegne iz fobične situacije,

 Fobična osoba izbjegava objekte i situacije kojih se plaši,

 Tipovi fobija: od životinja, od prirodnog okoliša (npr. visina, oluja, voda), od
krvi, injekcija, ozlijeda, od situacija (npr. avioni, liftovi, zatvoreni prostori).
 
Davno sam poznavala jednu divnu mladu ženu koja je imala neobičnu parcijalnu vrstu fobije.
Radila je kao medic.laborant-i vadila je krv isključivo iz prsta(ne iz vene)..Njen problem bio je što se u momentu kad pacijent sjedne na stolicu,preznoji,ruke joj zadrhte,srce zalupa i ne može da ubode iglom prst pacijenta.Na prvi pogled ta informacija je neobična(jer kako bi radila 8 sati dnevno),da nije problem bio parcijalan.Dakle,ona je imala napad panike samo kod određenih pacijenata i tad bi zamolila kolegu da on uradi njen posao.
U razgovoru sa njom,preporučila sam joj da potraži pomoć jer proces njenog rada je trpio i jer su pacijenti kojima ona nije mogla izvaditi krv iz prsta bile isključivo žene i to mlade i privlačne..taj problem nije imala kad bi trebalo bocnuti dijete ili starca ili muškarce..
Da ne dužim priču..dijagnoza je bila da je ona prst žene doživljavala kao falus koji ne želi da povrijedi i da zbog toga ima napad panike..voljela je žene.Sjetila sam se nje(mada je već dugo godina u Švedskoj mislim) u trenutku kad sam htjela da pitam:
Koja je povezanost panike i napada panike sa realnim problemom,znači konkretnim kao što je kod nje?
 
tgdanijela:
Ovo je poprilično široka tema. Obuhvata sve klasifikovane i neklasifikovane anksiozne poremećaje, diskusiju, iskustva o njima.

Klasifikacija anksioznih poremećaja

Prema MKB-10 anksiozni poremećaji nalaze se u grupi „Neurotski, sa
stresom povezani i somotiformni poremećaji“ i označeni su kao:
F 40 Fobično-anksiozni poremećaj,
F 41 Drugi anksiozni poremećaji,
F 41.0 Panični poremećaj,
F 41.1 Generalizovani anksiozni poremećaj,
F 42 Opsesivno-kompulzivni poremećaj,
F 43 Reakcije na stres i poremećaji prilagođavanja,
F 43.1 Posttraumatski stresni poremećaj,
F 43.2 Poremećaj prilagođavanja,
F 44 Disocijativni poremećaj,
F 45 Somatiformni poremećaj,
F 48 Ostali neurotski poremećaj.

Prema DSM-IV anksiozni poremećaji razvrstavaju se na sledeći način:
F 41.0 Panični poremećaj bez agorafobije,
F 40.01 Panični poremećaj sa agorafobijom,
F 40.00 Agorafobija bez predhodne anamneze paničnog poremećaja,
F 40.2 Specifična fobija,
F 40.1 Socijalna fobija,
F 42.8 Opsesivno-kompulzivni poremećaj,
F 43.1 Posttraumatski stresni poremećaj,
F 43.0 Akutni stresni poremećaj.

Anksioznost je patološko stanje obilježeno iracionalnim i prekomjernim
osjećajem ustrašenosti i strepnje, koji su praćeni znakovima uzrokovanim
hiperaktivnošću vegetativnog nervnog sistema. Razlikuje se od straha, koji
predstavlja odgovor na poznati uzrok.
Anksioznost je difuzan, veoma neprijatan, često nejasan osjećaj tjeskobe,
udružen sa jednim ili više tjelesnih doživljaja - na primjer praznina u stomaku,
stiskanje u prsima, lupanje srca, ubrzano disanje, glavobolja ili iznenedna
potreba za ekskrecijom. Nemir i potreba za kretanjem često su prisutni.
Anksioznost izvjesnog stepena može biti iskustvo koje poznaje svaki čovjek, a
koje se odnosi na neizvjesnost usmjerenu prema svakodnevnim životnim
situacijama ili nelagodnost od suočavanja sa teškom situacijom.
Stanje se može nazvati anksioznim poremećajem kad je anksioznost snažna,
dugotrajna i ograničava psihološko i socijalno funkcionisanje.
Zajedničke karakteristike svih anksioznih poremećaja su :
 Subjektivni osjećaj anksioznosti,
 Akutni početak (dugo traju, ali njihova evolucija nastanka nije
dugotrajna),
 Relativno očuvana radna sposobnost,
 Prepoznavanje patoloških misli,
 Izostanak otuđenja od realnosti.

Ako anksioznost postane intenzivna ili hronična, potpuna evaluacija situacije i
okolnosti je opravdana. Pod evaluacijom podrazumijevamo pažljivu procjenu
situacije u kojoj se pacijent nalazi, pokušaj rekonstrukcije uzroka i posljedica
poremećaja. Veoma je važno dati pacijentu dovoljan broj informacija kao i
pomoć da razumije svoja osjećanja. Intelektualna i emocionalna analiza
situacije zajedno sa pacijentom od suštinske je važnosti.
Privremena medikacija može pomoći u slučajevima kada je funkcionalni
kapacitet pacijenta oštećen.
U ozbiljnim hroničnim slučajevima indikovana je dugotrajna terapija.

PATOGENEZA
Osjećaj anksioznosti često se doživljava u svakodnevnim situacijama i u vezi je
sa nedovršenim zadacima koje osoba postavlja pred sebe.
Dugotrajno osjećanje anksioznosti može dovesti do sekundarnog izbjegavanja ili
adaptacije, korišćenjem psiholoških odbrambenih mehanizama ili ponašanja.
Anksioznost i njegovi potencijalni izvori tako često ostaju neprimijećeni ili
nesvjesni.
Psihoanalitička teorija dijeli izvore anksioznosti u četiri grupe:
1. Impulsna anksioznost,
2. Separaciona anksioznost,
3. Kastraciona anksioznost,
4. Superego anksioznost.
Dijete u svom razvoju prolazi kroz ove anksioznosti i postupno ih prevladava,
tako da može uspješno da zadovoljava svoje nagonske impulse u skladu sa
socijalnim normama i ima dovoljno energije za uspostavljanje zrelih
emocionalnih odnosa i aktivnosti učenja i rada. Kod odraslih osoba, ukoliko
nedovoljno razriješeni konflikti uzimaju mnogo energije putem pretjeranog
korištenja mehanizama odbrane, problem može nastati u nekoj stresnoj
situaciji, pogotovo onoj koja simbolički podsjeća na rani konflikt. Dakle, smatra
se da se radi o nagonskim signalima ka egu, koji imaju tendenciju da iz
nesvjesnog prodru u svjesne strukture.
Neki psihoanalitičari povezuju anksioznost sa poremećajem odnosa majka -
dijete u ranim razvojnim fazama ili kao posljedicu porođajne traume.
Psihodinamika anksioznih poremećaja:
1. Nesvjesni porivi, seksualni, agresivni prijete da se pojave u svjesnosti i
dovode do anksioznosti,
2. Odbrambeni mehanizmi koriste se da se suzbije anksioznost,
3. Premještanje dovodi do fobije,
4. Reaktivna formacija, negacija i premještanje dovode do opsesivnokompulzivnog
poremećaja,
5. Slom potiskivanja dovodi do paničnog ili generalizovanog anksioznog
poremećaja,
6. Agorafobija je vezana uz:
a. Neprijateljsko-zavisni odnos sa partnerom,
b. Strah od agresivnih i seksualnih poriva usmjerenih prema drugim
ili od drugih usmjerenih ka pacijentu.
Teorija učenja
1. Anksioznost nastaje zbog frustracije ili stresa. Jednom doživljena postaje
uslovljena odgovorom na druge, slabije frustrirajuće ili stresogene
situacije.
2. Može biti naučena kroz identifikaciju i imitaciju anksioznih modela kod
roditelja (teorija socijalnog učenja),
3. Anksioznost je u vezi sa stvarno zastrašujućim podražajima, npr.
nezgodama, koje se prenose na druge podražaje putem uslovljavanja,
dovodeći do fobije.
Biološke teorije
1. Pretjerana vegetativna reakcija sa povećanim tonusom simpatikusa,
2. Povećano otpuštanje kateholamina,
3. Povišeni metaboliti noradrenalina,
4. Skraćena latencija rem spavanja i stadija 4 spavanja,
5. Snižen nivo GABA uzrokuje hiperaktivnost centralnog nervnog sistema,
6. Povišen nivo serotonina,
7. Hiperaktivni temporalni dio kore mozga, locus ceruleus.

Možemo početi od Paničnog poremećaja ili od Opsesivno kompulzivnog poremećaja
Evo da krenemo od ovog drugog.

Možda čudno zvuči-ali tek nas nekolicina ima potpunu kontrolu nad vlastitim mislima.
Većina ljudi je doživjela iskustvo kad zna da je nešto napravila - zaključala vrata od kuće, zatvorila plin-ali ipak nakon toga nisu sigurni da li su to zaista napravili. Nekada, može biti potrebno da se iznova provjeri ono za što znate da ste napravili, da bi ste mogli dalje nastaviti dan i početi misliti o nečem drugom.

Kad se zna koliko često osobe s anksioznim poremećajem i depresijom gube kontrolu nad svojim negativnim mislima- nije toliko čudo da mogu postojati stanja kad se gubi kontrola nad nekim drugim misaonim sadržajima.

Imate li vi iskustva sa prisilnim mislima?
Kako razgraničiti one ''normalne'' od anksioznih ili psihogenih ?
Kliknite za proširenje...

Jel ti to spremaš neki ispit?
 
NeDoDiri:
Davno sam poznavala jednu divnu mladu ženu koja je imala neobičnu parcijalnu vrstu fobije.
Radila je kao medic.laborant-i vadila je krv isključivo iz prsta(ne iz vene)..Njen problem bio je što se u momentu kad pacijent sjedne na stolicu,preznoji,ruke joj zadrhte,srce zalupa i ne može da ubode iglom prst pacijenta.Na prvi pogled ta informacija je neobična(jer kako bi radila 8 sati dnevno),da nije problem bio parcijalan.Dakle,ona je imala napad panike samo kod određenih pacijenata i tad bi zamolila kolegu da on uradi njen posao.
U razgovoru sa njom,preporučila sam joj da potraži pomoć jer proces njenog rada je trpio i jer su pacijenti kojima ona nije mogla izvaditi krv iz prsta bile isključivo žene i to mlade i privlačne..taj problem nije imala kad bi trebalo bocnuti dijete ili starca ili muškarce..
Da ne dužim priču..dijagnoza je bila da je ona prst žene doživljavala kao falus koji ne želi da povrijedi i da zbog toga ima napad panike..voljela je žene.Sjetila sam se nje(mada je već dugo godina u Švedskoj mislim) u trenutku kad sam htjela da pitam:
Koja je povezanost panike i napada panike sa realnim problemom,znači konkretnim kao što je kod nje?
Kliknite za proširenje...

Pa u ovom slučaju najvjerovatnije sexualno nezadovoljstvo se rasterećuje direktnom transformacijom libida u strah
Stanje panike može da se shvati kao treći stepen gradacije - anksioznost, strah, panika
Treba praviti razliku između paničnog poremećaja i paničnog napada. Panični poremećaj karakterišu panični napadi, ali panični napadi mogu da se jave nezavisno od paničnog poremećaja, npr. kod PTSP-a, kod socijalne fobije, kod agorafobije. Panični poremećaj takođe može da bude sa ili bez agorafobije, ali je uvijek sa paničnim napadom.
Razlikujemo i spontani od situacionog napada. Spontani napad nastaje nepredvidivo, bez povezanosti sa nekim posebnim događajem ili doživljajem, a situacioni zahtjeva specifičan sklop okolnosti, često identičan i ponavljajući (npr. na javnom mjestu, na mjestu gdje ne može da mu se ukaže pomoć).
Kognitivni modeli paničnog poremećaja centriraju ulogu tzv. ''straha od straha'', odnosno anticiparnog straha. Strah je inače normalna afektivna manifestacija nagona samoodržanja i javlja se kao reakcija na realnu opasnost koja neposredno ugrožava sistem bitnih psihosocijalnih i bioloških vrednosti ličnosti. Opasnost može da dođe spolja (fobični objekti i situacije) i ta opasnost može da se izbjegava, ali opasnost koja dolazi iznutra, iz svog sopstvenog tijela (''umreću'', ''poludeću'') teško može da se kontroliše, a to je, po svemu sudeći, najčešći psihodinamski mehanizam kod panike.
''Djete je otac odrasloga'' - ukazuje da afektivna doživljavanja u djetinjstvu imaju reperkusije u odraslom dobu. U anamnezi pacijenata koji boluju od paničnih napada i poremećaja često se nalaze prezaštićavajuće majke kao i češće odvajanje od majke u djetinjstvu u dužem vremenskom periodu, zatim razvod i smrt roditelja.

Kod te osobe se radi o paničnim napadima usljed sexualnog nezadovoljstva. Fobični objekat je zapravo libidozni objekat,a sexualna želja se zamjenjuje strahom. Jednom ili više puta doživljeni strah na taj način, dovodi do pojave straha od ''novog'' straha pri susretu sa fobičnim objektom - a strah od straha je zapravo definicija panike.
 
Neko me pitao da li spremam ispit ..da učim, spajam ugodno sa korisnim :)
A ovo nisu rijetka stanja, posebno kod našeg naroda koji je sve ovo preživio od 1991.god, tako da će mnogima biti i korisno.Inače to je sve iz najnovijih vodiča za ljekare porodične medicine.
O ličnim iskustvima vezanim za ova stanja može svako da piše :)
Kod doživljenih trauma,ponekad je teško razdvojiti koje se anksiozno stanje javlja, često su povezana, isprepliću se, pa nije loše imati uvid u sva ova stanja.
U prvu metodu liječenja spada edukacija.

GENERALIZOVANI ANKSIOZNI POREMEĆAJ (GAP)

F 41.1 DISORDO ANXIOSUS GENERILISATUS

Kod generalizovanog anksioznog poremećaja anksioznost i prekomjerna
strepnja su dominantni simptomi. Obično se javlja između 20. i 35. godine.
Oboljela osoba većinu vremena provodi brinući o svakodnevnim životnim
situacijama. Najčešće je uznemirena, razdražljiva, napeta, isprekidano govori, te
se žali na lako zamaranje, otežanu koncentraciju i nesanicu.
Prema DSM-IV klasifikaciji, kriterijumi za postavljanje dijagnoze GAP-a su
prisustvo anksioznosti najveći broj dana tokom šest mjeseci, kao i prisustvo
najmanje tri od sljedećih šest simptoma: uznemirenost, lako zamaranje, otežana
koncentracija, razdražljivost, mišićna napetost i poremećeno spavanje.

Stopa psihijatrijskog komorbideta i GAP:
 Jednostavna fobija 21-55%,
 Socijalna fobija 15-59%,
 Depresija (uključujući distimiju) 8-39%,
 Panični poremećaj 3-27%.

Tok i prognoza:
Hroničan tok, simptomi se mogu povući kako pacijent stari. Tokom vremena,
pacijent može razviti sekundarnu depresiju.

Prediktori slabe prognoze kod GAP:
 Dugo trajanje bolesti,
 Komorbiditet psihijatrijskih poremećaja,
 Dugotrajni somatski poremećaj,
 Koegzistencija poremećaja ličnosti,
 Slaba socijalna prilagođenost,
 Nestabilni bračni i porodični odnosi.

Preporuke za tretman
FARMAKOTERAPIJA

Nivo preporuke A
 U akutnom tretmanu GAP-a mogu se koristi
benzodiazepini.
 Sedativni antihistaminici mogu se koristiti u akutnom
tretmanu GAP-a.
 U kratkoročnom i dugoročnom tretmanu GAP-a koriste
se antidepresivi.
 Prvu liniju terapije antidepresivima čine SSRI
(paroksetin, sertalin).
 Ukoliko je postignut terapijski odgovor nakon 12
sedmica, terapija se nastavlja šest mjeseci.

Nivo preporuke B
 Benzodiazepini se ne trebaju koristiti duže od 2-4
sedmice.
 Beta blokatori nisu efikasni u tretmanu GAP-a.

Nivo preporuke C
 Ukoliko terapija jednim SSRI nije dala željene rezultate
nakon 12 sedmica, a postoji indikacija za dalju
terapiju, prepisuje se drugi SSRI (ili venlafaxin).
 Pri uključivanju farmakoterapije, potrebno je uraditi
procjenu efikasnosti i neželjenih dejstava lijeka nakon
2,4, 6 i 12 sedmica.
 Ukoliko nakon 12 sedmica postoji indikacija za
nastavak terapije, odgovor na terapiju procjenjuje se u
intervalima od 8-12 sedmica ovisno o kliničkom
progresu i individualnim okolnostima.
PSIHOTERAPIJA
Nivo preporuke A
 Kognitivno-bihejvioralna terapija vrlo je efikasna u
dugoročnom tretmanu GAP-a.
 Kognitivno-bihejvioralna terapiju provodi samo dobro
edukovani zdravstveni profesionalac.
 Kognitivno-bihejvioralna terapiju treba provesti u toku
4 mjeseca, u jednosedmičnim seansama u trajanju od
1-2 sata.

 Individualna analitički orijentisana psihoterapija i
grupna analiza.
 
Kako savladati svakodnevne brige i probleme.....da li egzistencijalni strah ima svoju šifru?
Dvadeset godina smo pod konstantnim stresom....slušajući jednog uglednog psihijatra na televiziji (lokalnoj) ....otprilike, količina strsa koju preživljava stanovnik naše zemlje je obrnuto srazmerna ličnom dohotku evropskog građanina.....
Ono što mi preživljavamo u jednom životu....Šveđani i pet puta da duže žive neće doživeti....
I konačno koliko šifri ima, sve ljude koje znam, a znam i radim sa puno njih, prepoznajem u njima....
Ipak ko ovde ne poludi nije normalan...
 
tema je zaista preširoka
svi mi se donekle trudimo da kanališemo svoje misli
i prosto stvorimo neku prijatnu psihološku bazu
računam da svako ima milion misli u glavi svakodnevno
a neke se tako zapeku i okupiraju na neko vreme
e sad neki ljudi mi se čine da ništa baš i ne razmišljaju
ili te misli trolko brzo struje kroz CNS da ih i ne registruju
uglavnom mislim da je štos u eliminaciji tih prisilnih i razvijanju prijatnih misli
one napadaju kao vojska a mi moramo da se branimo prostom eliminacijom
svako sebe u suštini zna, znamo šta nam ne prija a šta da na osnovu enkog koda koji nam se upisao u nekoj fazi
e sad štos je u upravljanju njima
kada naiđe potencijalni neprijatelj teraj ga u ćošak, ne predaj mu se u kandže
 
Odlicna tema, mozda bi trebalo da bude i lepljiva. I sam sam mislio da pisem o ovome bas detaljno, ali posto je Danijela nesto vec napisala, onda cu procitati sve i nesto dodati ako treba.

Ljudi ne mozete poverovati koliko ljudi ima neke poremecaje od sitnih pa sve do krupnijih i vecih, ozbiljnijih.

Ovo sam shvatio, kada sam uvideo cinjenicu da se mnogi ljudi koje sam poznavao ili poznajem, klone mene i izbegavaju me, kao da imaju bruzliofobiju , jer verovatno znaju da cu im to prepoznati kod njih pa ih je sramota.

Umesto da se otvore , oni se kriju i izbegavaju. Mislim sta reci osim da je zalosno da smo na tom obrazovnom i kulturoloskom stupnju da se ljudi stide toga, a da ovi ostali kojima "nije nsita" diskriminisu takve osobe i predimenzioniraju njihovo stanje u losem kontekstu.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

G
Psihicki poremecaji modernog doba
Odgovora
17
Pregleda
457
Zelena milja
Zelena milja

Back
Top