Za pocetak, prenecu ovde ono sto sam napisala u svoj dnevnik pre neki dan, tacnije, na svoj rodjendan. Dakle...
,,Pre tacno 16 godina, na svet je dosla jedna bebica crne kose. I 16 dugih godina, ona luta po ovom svetu, doduse, vise nije crna, boju kose izmenjala joj je, vise puta, Majka Priroda licno. Ali sto se mene tice, nije morala uopste da izlazi napolje, u ovaj morbidni kostur i senku od sveta. Znate zasto? Zato sto je zivot pi*ka i kucka!!! Da nije rodjena, ona to nikad ne bi saznala. A ovako mora da luta i pusta da je taj isti zivot nemilosrdno bacaka i udara.''
OK, previse pesimisticno i mracno, znam, ali tako sam se u tom momentu osecala.
Onda, ide SMS poruka (ustvari, vise njih, sklopljeno u celinu), koju sam poslala drugu (da, Sasha... he's the one...) u noci izmedju 30. septembra i 1. oktobra, tacnije, odmah posle ponoci:
,,Uh... upravo je proslo 3/4 godine. Kako se zove strah od vremena? Ja ga imam...
'' , na sta mi je on odgovorio da sam luda, jer se samo stari ljudi plase vremena. I tu ide ta ogromna poruka...
,,Ali, zar se ti sa 16, eto, skoro 17, ne osecas matoro? Ja da, zato sto nisam jos nista uradila u zivotu. Nisam napisala knjigu, nisam nista stvorila, nisam rodila decu (daleko od toga da zelim uskoro da postanem necija mama), nisam ostavila trag na ovom svetu, a to zelim, jer mi se ne svidja ideja da zivimo da bismo umrli.''
Eto...
A sto se mastanja tice, mastam i to mnogo, i znam da to nije dobro, bar u mom slucaju, jer se ponekad toliko uzivim, pa se kasnije mnogo razocaram, kad se na javi ne desi isto, ili slicno, kao u mojim tripovima... Trenutno mastam o ekskurziji, na koju cak i ne znam da li cu ici... A i ako budem isla, dzabe mi je, jer, koliko god optimisticna bila, jednostavno znam da se nece ispuniti...