Serdar Scepan Radojevic
Domaćin
- Poruka
- 3.617
Vrlo zanimljiv intervju
O lutanjima političke emigracije
Intervju | Nataša Jovanović | maj 10, 2010 at 17:34
Razgovarala Nataša Jovanović
Kosara Gavrilović, ćerka predratnog ministra i diplomate, dobrovoljca iz 1912. godine Milana Gavrilovića priča za „Pečat“ o političkoj emigraciji, godinama lutanja, radu u Svetskoj banci, Stejt Departmentu i, Srbiji, srpstvu te vremenu provedenom u Eparhiji-raško prizrenskoj, odakle je isterana ukazom administratora Atanasija
Mogu da kažem da je jedini uspešni izbeglica onaj koji shvati da ovde nije ono što jesu ostali niti ćete ikada to biti. Ja sam imala sreću da budem sa porodicom, ali vremenom osetite tu pustoš. Saznanje da ste sačuvali svoje vrednosti i ideale onespokojava kada postanete svesni da kojim slučajem niste otišli da bi se isti ti ideali neminovno promenili, kao i sve oko vas, kaže u razgovoru za „Pečat“, Kosara Gavrilović.
Kroz sudbinu vaše porodice dogodile su se razne političke i društvene metamorfoze. Kao posledica toga desilo se da živote na dva kontinenta. Kakva sve značenja sa sobom nosi termin političke emigracije?
Volim da kažem nešto što jeste egzaktno, ali možda ne i medicinski tačno da sve izbeglice, sa izuzetkom mog oca koji je mogao da živi i pod mostom i u dvoru, jesu poseban fenomen. Ako ste izbeglica na putu trbuha za kruhom možda donekle možete da se primirite, ali i oni koji su pustili na tuđem tlu korenje, došavši do novca, prvo što bi započeli jeste gradnja crkvi. To znači da nisu ostavili zavičaj za sobom. Tako su nastali moji stihovi: „Mi izbeglice, mi izdajice, mi ubice…“
Treba shvatiti šta smo mi ubili? Mi smo ubice onoga što smo hteli da sačuvamo, jer to je prestalo da bude život. To onda postaje…
Unutrašnja emigracija (lutanje)? Kako izgledaju ti odlasci?
Prilikom napuštanja manastira Gračanica pre mesec dana, proživela sam po ko zna koji put to iskustvo i zapisala… „Prilazim ikoni Svetog Nikole koju sam dobila od parohijana crkve Svetog Jovana Krstitelja u Vašingtonu kada sam polazila za Kosovo. Ne mogu da se molim. Ne sećam se nijedne molitve. Ima molitava za sve prilike, ima molitava jutarnjih i son grjaduščim (večernjih). Ima molitava za bolesne, za žive i za mrtve, za umiruće i za one čije su se duše tek rastavile od tela. Postoje li molitve za rastanak sa kućom? Ne znam. Ne znam ni sada kao što nisam znala ni onog jutra 5. aprila 1941. godine kada smo odlazili iz vinograda u koji se više nikada nećemo vratiti. Bez reči, bez suza, dotičem čelom ikonu Svetog Nikole i izlazim“. To znači da se lutanje nastavlja.
Kao ćerka Milana Gavrilovića, Beograd ste napustili 1941. godine. Kako se kroz vaša sećanja prelama trenutak napuštanja zemlje. Šta ste poneli sa sobom, a šta bespovratno izgubili?
Izlazimo iz vinograda verujući da idemo kod tate u Moskvu, a ne znajući da odlazimo zauvek. Jedino što je ukazivalo da nije sve u redu jeste majčina opaska da ponesemo samo neophodne stvari. O, kako je nama čitav život bio procedura i pravilo, a naša putovanja na Hvar ili u Dubrovnik bila praćena ceremonijama koje su trajale više nedelja, ovo je bilo iznenađujuće. Ostavila sam otadžbinu, imovinu, državljanstvo i „građansku čast“, a ponela, sećam se, jednu vrlo glupu stvar – šlafrok (kućna haljina) od pletiva koji sam mnogo volela. Pomislila sam da bi trebalo da ponesem nešto što je pripadalo mojoj babi, koja se zvala Kosara, prišla fotelji i uzela škotski pled (šal ili pokrivač koji se nosi na ramenu) koji sam joj donela kada sam bila u pansionu u Švajcarskoj. U taksiju na putu ka Solunu shvatam da u ruci, umesto pleda držim parče hleba i putera. Otvaram prozor, bacam hleb i ponavljam sebi: zapamtiću babu. Na nekom nivou svesti očito da sam znala da se ovde više nikada neću vratiti. Noćimo u Skoplju i rano ujutru vidim fantastične formacije aviona na nebu. Bio je to 6. april 1941. godine. Avioni su kretali ka Beogradu. Mnogo kasnije taj put mi se učinio kao prirodan sled lutanja koje je postalo genetsko obeležje moje porodice, moga naroda. Za vreme Prvog svetskog rata moj otac, Milan Gavrilović povlačio se sa Vladom u Niš, kasnije preko Albanije u Grčku. Moj najstariji brat koji je rođen u Nišu, umro je na Krfu. Iz tatinih priča ostala mi je urezana epizoda kada je za vreme sednice Vlade u Nišu otac kucao izveštaj o ujedinjenju Južnih Slovena. Kako je primetio da se u izveštaju pominju samo Srbi i Hrvati, upao je na zasedanje i šapnuo Nikoli Pašiću da se nigde ne pominju Slovenci. Izveštaj je bio shodno izmenjen. Na mom putu stajale su Grčka, London, Amerika…
Da li se zna tačan broj ravnogoraca koji su prebegli za Ameriku i da li ste imali kontakt sa njima?
Mnogo ih ima. Tata je bio poznat u našoj Vladi kao jedini ministar izuzev Slobodana Jovanovića koji je od početka do kraja bio na Dražinoj strani, pa su gotove sve viđenije porodice koje su izbegle bile redovni gosti u našoj kući. Dolazili su ljudi najrazličitijih mišljenja i on je razgovor uvek rado prihvatao.
Zanimljivo je da je Dragiša Vasić poveo ceo srpski kulturni klub na Ravnu goru gde je i osnovan JURO 501. Da li je vaš otac bio član tog kluba?
Moj otac nije voleo organizacije, pa nije pripadao ni ovoj. Sećam se da je prilikom vrbovanja da uđe u Crnu ruku, Peri Živkoviću odgovorio: „Ne pripadam tajnim organizacijama, jer sve što radim, radim javno“.
Kakvi su bili odnosi vaše porodice sa Dražom Mihailovićem?
Tata ga je, razume se, poznavao i pre rata i isticao da je reč o pametnom i obrazovanom čoveku. Draža je znao da mi ne možemo da se borimo protiv Nemaca i smatrao je da jedino što možemo jeste da povučemo i materijal i oružje i vojsku u centar, u Bosnu, u planine i da vodimo gerilski rat. Generalštab ga je odmah smenio i poslao u Sofiju. To je bila velika democija koja ga je navela da isti plan iznese građanima. Prvi je sa planom bio, kao vođa opozicije i jedan od osnivača Zemljoradničke stranke, upoznat moj otac. Kao njegov vatreni branilac, tata je učestvovao na svim proslavama koje je organizovao Draža Mihailović, a kasnije onih priređenih njemu u čast.
O lutanjima političke emigracije
Intervju | Nataša Jovanović | maj 10, 2010 at 17:34
Razgovarala Nataša Jovanović
Kosara Gavrilović, ćerka predratnog ministra i diplomate, dobrovoljca iz 1912. godine Milana Gavrilovića priča za „Pečat“ o političkoj emigraciji, godinama lutanja, radu u Svetskoj banci, Stejt Departmentu i, Srbiji, srpstvu te vremenu provedenom u Eparhiji-raško prizrenskoj, odakle je isterana ukazom administratora Atanasija
Mogu da kažem da je jedini uspešni izbeglica onaj koji shvati da ovde nije ono što jesu ostali niti ćete ikada to biti. Ja sam imala sreću da budem sa porodicom, ali vremenom osetite tu pustoš. Saznanje da ste sačuvali svoje vrednosti i ideale onespokojava kada postanete svesni da kojim slučajem niste otišli da bi se isti ti ideali neminovno promenili, kao i sve oko vas, kaže u razgovoru za „Pečat“, Kosara Gavrilović.
Kroz sudbinu vaše porodice dogodile su se razne političke i društvene metamorfoze. Kao posledica toga desilo se da živote na dva kontinenta. Kakva sve značenja sa sobom nosi termin političke emigracije?
Volim da kažem nešto što jeste egzaktno, ali možda ne i medicinski tačno da sve izbeglice, sa izuzetkom mog oca koji je mogao da živi i pod mostom i u dvoru, jesu poseban fenomen. Ako ste izbeglica na putu trbuha za kruhom možda donekle možete da se primirite, ali i oni koji su pustili na tuđem tlu korenje, došavši do novca, prvo što bi započeli jeste gradnja crkvi. To znači da nisu ostavili zavičaj za sobom. Tako su nastali moji stihovi: „Mi izbeglice, mi izdajice, mi ubice…“
Treba shvatiti šta smo mi ubili? Mi smo ubice onoga što smo hteli da sačuvamo, jer to je prestalo da bude život. To onda postaje…
Unutrašnja emigracija (lutanje)? Kako izgledaju ti odlasci?
Prilikom napuštanja manastira Gračanica pre mesec dana, proživela sam po ko zna koji put to iskustvo i zapisala… „Prilazim ikoni Svetog Nikole koju sam dobila od parohijana crkve Svetog Jovana Krstitelja u Vašingtonu kada sam polazila za Kosovo. Ne mogu da se molim. Ne sećam se nijedne molitve. Ima molitava za sve prilike, ima molitava jutarnjih i son grjaduščim (večernjih). Ima molitava za bolesne, za žive i za mrtve, za umiruće i za one čije su se duše tek rastavile od tela. Postoje li molitve za rastanak sa kućom? Ne znam. Ne znam ni sada kao što nisam znala ni onog jutra 5. aprila 1941. godine kada smo odlazili iz vinograda u koji se više nikada nećemo vratiti. Bez reči, bez suza, dotičem čelom ikonu Svetog Nikole i izlazim“. To znači da se lutanje nastavlja.
Kao ćerka Milana Gavrilovića, Beograd ste napustili 1941. godine. Kako se kroz vaša sećanja prelama trenutak napuštanja zemlje. Šta ste poneli sa sobom, a šta bespovratno izgubili?
Izlazimo iz vinograda verujući da idemo kod tate u Moskvu, a ne znajući da odlazimo zauvek. Jedino što je ukazivalo da nije sve u redu jeste majčina opaska da ponesemo samo neophodne stvari. O, kako je nama čitav život bio procedura i pravilo, a naša putovanja na Hvar ili u Dubrovnik bila praćena ceremonijama koje su trajale više nedelja, ovo je bilo iznenađujuće. Ostavila sam otadžbinu, imovinu, državljanstvo i „građansku čast“, a ponela, sećam se, jednu vrlo glupu stvar – šlafrok (kućna haljina) od pletiva koji sam mnogo volela. Pomislila sam da bi trebalo da ponesem nešto što je pripadalo mojoj babi, koja se zvala Kosara, prišla fotelji i uzela škotski pled (šal ili pokrivač koji se nosi na ramenu) koji sam joj donela kada sam bila u pansionu u Švajcarskoj. U taksiju na putu ka Solunu shvatam da u ruci, umesto pleda držim parče hleba i putera. Otvaram prozor, bacam hleb i ponavljam sebi: zapamtiću babu. Na nekom nivou svesti očito da sam znala da se ovde više nikada neću vratiti. Noćimo u Skoplju i rano ujutru vidim fantastične formacije aviona na nebu. Bio je to 6. april 1941. godine. Avioni su kretali ka Beogradu. Mnogo kasnije taj put mi se učinio kao prirodan sled lutanja koje je postalo genetsko obeležje moje porodice, moga naroda. Za vreme Prvog svetskog rata moj otac, Milan Gavrilović povlačio se sa Vladom u Niš, kasnije preko Albanije u Grčku. Moj najstariji brat koji je rođen u Nišu, umro je na Krfu. Iz tatinih priča ostala mi je urezana epizoda kada je za vreme sednice Vlade u Nišu otac kucao izveštaj o ujedinjenju Južnih Slovena. Kako je primetio da se u izveštaju pominju samo Srbi i Hrvati, upao je na zasedanje i šapnuo Nikoli Pašiću da se nigde ne pominju Slovenci. Izveštaj je bio shodno izmenjen. Na mom putu stajale su Grčka, London, Amerika…
Da li se zna tačan broj ravnogoraca koji su prebegli za Ameriku i da li ste imali kontakt sa njima?
Mnogo ih ima. Tata je bio poznat u našoj Vladi kao jedini ministar izuzev Slobodana Jovanovića koji je od početka do kraja bio na Dražinoj strani, pa su gotove sve viđenije porodice koje su izbegle bile redovni gosti u našoj kući. Dolazili su ljudi najrazličitijih mišljenja i on je razgovor uvek rado prihvatao.
Zanimljivo je da je Dragiša Vasić poveo ceo srpski kulturni klub na Ravnu goru gde je i osnovan JURO 501. Da li je vaš otac bio član tog kluba?
Moj otac nije voleo organizacije, pa nije pripadao ni ovoj. Sećam se da je prilikom vrbovanja da uđe u Crnu ruku, Peri Živkoviću odgovorio: „Ne pripadam tajnim organizacijama, jer sve što radim, radim javno“.
Kakvi su bili odnosi vaše porodice sa Dražom Mihailovićem?
Tata ga je, razume se, poznavao i pre rata i isticao da je reč o pametnom i obrazovanom čoveku. Draža je znao da mi ne možemo da se borimo protiv Nemaca i smatrao je da jedino što možemo jeste da povučemo i materijal i oružje i vojsku u centar, u Bosnu, u planine i da vodimo gerilski rat. Generalštab ga je odmah smenio i poslao u Sofiju. To je bila velika democija koja ga je navela da isti plan iznese građanima. Prvi je sa planom bio, kao vođa opozicije i jedan od osnivača Zemljoradničke stranke, upoznat moj otac. Kao njegov vatreni branilac, tata je učestvovao na svim proslavama koje je organizovao Draža Mihailović, a kasnije onih priređenih njemu u čast.