Denca PA
Ističe se
- Poruka
- 2.224
Možda nije za temu POLITIKA, ali tekst vredan pažnje, u eri modernizacije i računara, mi se vraćamo redovima i čekanju.
http://www.pancevac.eu/index.php?module=section&issue_id=279&id=17
http://www.pancevac.eu/index.php?module=section&issue_id=279&id=17
U redu za biometrijska dokumenta
Kad udari pametnjaković na čekača
Ko rano rani, uzalud to čini ∙ Rizlu imaš, a ličnu kartu nemaš ∙ Što možeš danas, ostavi za sutra
Kad god dođeš, dobrodošaoBilo je četiri sata izjutra tog 13. aprila (nije bio petak) kada se bunovni reporter „Pančevca”, još otresajući san s kapaka, uputio ka zgradi Policijske uprave, uveren da će biti prvi u redu za izdavanje biometrijskih dokumenata.
Al’ ne lezi vraže! Stigao je na odredište, a prsti obeju ruku nisu mu bili dovoljni da prebroji pojedince u skupini pred poznatom belom građevinom. Trinaest ranoranilaca već je drhturilo kraj zaključanih vrata čekajući početak radnog vremena šalterskih službenica.
Antimalerozni autogrami
Jedan od njih upisivao je na parčetu hartije imena novopridošlih. Da se zna neki red. Dobro je poznata stvar da u Srbiji, šta god radio, moraš da se upišeš na neku listu čekanja. Čisto da se razbije maler. Zapisničar napominje da čeka još od dva sata posle ponoći, a izašao je s posla, direktno iz treće smene. Reporter „Pančevca” pomislio je da bi bilo dobro da i sam udari paraf na spisak.
Grupi koja je ostavljala autograme na Zapisničarovom papiru prišao je čovek čija slika bi u rečniku mogla da se nađe kraj termina „plaćeni čekač”. To su oni što za pola crvene – crvenu svake noći džedže pred Policijskom upravom kako bi nabavili dokumenta za „treća lica”. Na sebi je imao više slojeva garderobe i nosio je cipele nalik opancima. Odmah po dolasku izvestio je prisutne o prošlonedeljnom stanju stvari. U četvrtak, tvrdio je, red se prostirao sve do Narodne bašte, dok je u petak bio nešto kraći, samo tu do ugla, i činilo ga je oko sto pedesetoro ljudi. Skupina je u mislima pravila računicu: ako u red do ćoška stane 150 duša, koliko ih onda treba biti da bi se stiglo do Narodne bašte? Mora biti preko hiljadu... Čekač budi nove sumnje saopštavajući da je došao da sačeka dokumenta za sina. Otkud on zna kako je bilo u četvrtak i petak ako danas prvi put dolazi? Ili je prošle nedelje čekao za snaju, komšinicu, ujkinog sinovca, tečinu baku?
Obrnuta logika
Poverenje u Čekača opada proporcionalno interesovanju za njega. Na scenu stupa muškarac u kasnim tridesetim. Uz osmeh nagoveštava da treba sačekati još dva sata do pravog haosa. Da ni ova domaća čorba ne ostane bez mirođije, u 4.30 se pobrinuo gospodin Pametnjaković. Stvorio se niotkud i odmah se zaleteo ka Zapisničarovoj hartiji. Nasilno je pokušao da svoj paraf uglavi na drugo mesto na spisku. Obrazloženje: on je Pametan i živi u blizini, pa ne mora da čeka ispred Policijske uprave kao sav ostali svet.
Masi koja počinje da negoduje Pametnjaković snishodljivo i nabusito objašnjava da je pred PU svratio još u dva sata posle ponoći i da je Zapisničara već upoznao. Rekao mu je da ga upiše kao drugog, pa će se vratiti kad odspava. Nije mu jasno zašto njegovo ime već nije na spisku. Prvi se na ove reči glasno buni Čekač. Čovek u neposrednoj blizini koji je slutio raspravu pre jedan sat opet se ironično smeška.
– Izvinite, a zašto bih ja bio ovde od pola četiri i smrzavao se a da vi pijete kafu kod kuće? – upitao je Čekač Pametnjakovića.
Odgovor je stigao brzinom svetlosti: – Slušaj ovako! Gledaj ti gde ja živim i sada ovde treba da čekam?! Bolje da igram jamb i pijem kafu nego da ovde sedim. Uostalom, doću ću u pola osam pa ćeš videti da ću proći drugi, je l’ jasno?! – pretećim tonom je zaključio Pametnjaković i napustio mesto zbivanja.
Čim mu je skupina videla leđa, po ustaljenom scenariju počelo je ogovaranje. Čovek pored grupe ljudi nije prestajao da se smeje, ali nije progovorio ni reč.
Srpska posla
Počinje da sviće i narod pristiže u sve većem broju. Protiče jedan miran sat bez turbulencija. U 6.15 dolazi poznato lice. Nije li to naš Pametnjaković? Naravno da jeste.
Nosi dve tek skuvane kafe, od kojih će jednu popiti on, a drugu daje Zapisničaru ne bi li ga potkupio. Čuje se poneka psovka istisnuta kroz zube.
Spominje se i propuštanje kroz šake. Pametnjaković dovršava kaficu i ne haje za dobacivanje, dok Zapisničar najavljuje prozivku i formiranje reda. Pravilo nalaže da se svako kada čuje svoje ime postroji i postane deo zmije pred vratima.
Zapisničar počinje da čita. Dok se ljudi ređaju jedan iza drugog, Pametnjaković stoji do vrata i pravi se nevešt. Neke rana zora asocira na školu, pa kad začuju svoje ime, umesto da samo stanu u red, oglašavaju se sa: „Tu sam!”, izazivajući provale smeha.
Uskoro se vrata otvaraju i Policijska uprava prima u svoj zagrljaj jednog po jednog vlasnika ili vlasnicu otečenih stopala i bolnih leđa.
Kao što je i najavio, Pametnjaković prolazi drugi. Niko nije pustio glas zbog toga. Navikli su ljudi na ove scene: dok je redova, biće i Pametnjakovića, dok je ovaca, biće i šišanja...
Smej se i kad ti se plače
Oko osam sati reporter „Pančevca” s dokumentacijom potrebnom za izdavanje lične karte i pasoša stiže do ulaznih vrata. Taman kada se nameračio da uđe, službenica mu je pred zabezeknuto lice postavila dlan i uzviknula: „Stop! Hoćeš li da izvadiš ličnu kartu ili pasoš? Oba dokumenta ne možeš, jer nemamo tehničke mogućnosti da to izvedemo”.
Reporter nije mogao da veruje svojim ušima – ispostavilo se da je višečasovno čekanje bilo samo prvi čin ove tragikomedije. Onda shvata da ipak ne treba da bude ogorčen: što da čekate jedanput ako možete dvaput? Zašto nešto činiti jednostavno ako može komplikovano? Iz ovih misli najednom ga prene spoznaja da su svi koji su tog jutra došli po dokumenta, pa čak i oni koji su se pojavili u pola osam, stigli na red. Ne samo da se uzalud nadao da će dobiti i pasoš i ličnu kartu već je i bez razloga napustio postelju pre no što su se oglasili prvi petlovi. Tešilo ga je to što nije bio jedini. Glasine su učinile svoje, pa mu je sveopšti strah od izmicanja dokumenata obezbedio zanimljivo društvo i sjajne aktere za ovu priču.
Kada bude skupio snagu za vađenje pasoša i ujedno drugi čin ove tragikomedije s primesama psihodrame, naši čitaoci će moći da se nadaju novim dogodovštinama Čekača, Pametnjakovića, Zapisničara i čoveka koji je stajao sa strane i samo se osmehivao. Na kraju, za one koji su se zapitali kakva je njegova uloga u ovoj priči, otkrićemo da je on zapravo imao najteži zadatak: da pokaže ono što su mnogi od nas izgubili u mraku srpske tranzicije – osmeh.
F. Leskaroski