Roditeljstvo se ne uči iz knjiga, ne postoje predavanja, teorija koju čujemo od drugih najčešće to i ostaje - samo priča... Ne postoji zanimanje roditelj, niti zvanja i titule magistar i doktor roditeljstva. Saveti su dobrodošli, ali uglavnom sve što znamo i svo naše ponašanje prema deci, rezultat je iskustva.
ja sam pre polaska u prvi razred, tamo negde kad smo bili predskolci presvisnula od brige... te bezbednost, te ovo, te ono... mislila sam da cu najmiti detektiva da je prati
ali u jednom momentu sam povukla rucnu i rekla : lujko, pusti dete da dise
Milice, mislim da si, ovim primerom, ubola suštinu. Kako dete raste i sazreva, raste i sazreva i roditelj, zajedno sa detetom. Menjaju nam se stavovi, menjaju nam se pogledi... menjamo se i sami.
Verujem da, uglavnom svi, manje-više znamo šta treba našoj deci, ali suštinsko pitanje je - kako?
Moja je curica mala, 13 meseci, ali primećujem promene kod sebe već sada. Kakvi da je ostavim kod babe, kakvi da dozvolim da je baba i deda sami vode u posetu kod tetke i seke, kakvi ovo, kakvi ono... I džabe su bile priče - aman, ženo, pa nemaš samo ti dete! - dok sama nisam skontala neke stvari. Sada, ne samo da je puštam, već je puštam sa osmehom i ne brinem. Pa sa babom i dedom je, pobogu. I čim krenu misli da deda loše vozi ( penzionerski, jel
), samo pomislim - pa on i svoju decu vozi, pa i sam sebe, na kraju krajeva. I prodje me taj strah. Ali, to je proces, ma kako kratak ili dug bio, to je proces. Ništa, pa ni to, ne ide preko noći, niti za 5 minuta.
Sa ove tačke gledišta, mislim da su rigidnost, navike i "ne ažuriranje" stavova i mišljenja roditelja najpogubniji. Verujem da većina roditelja neke stvari radi po inerciji, ne uvidevši da dete raste, da ono što je važilo za bebu ne važi sa dete od 15-tak meseci, ili 2-3 godine. O starijem uzrastu i da ne pričam.
I još nešto, po meni jako bitno. Potrebno je neki put spustiti se na nivo deteta i bar na kratko posmatrati svet detetovim očima. Uvideti koliko je dete zaista sposobno, zrelo, i koliko ono zaista može u svom uzrastu. I šta oseća i šta misli da može, pa stisnuti petlju, skupiti hrabrost i dozvoliti mu da predje tu strašnu ulicu samo, ili ode samo do prodavnice... šta god.
Dete neće biti sputano, roditelj neće napraviti vezanu vreću od njega i neće pojesti par kila svojih živaca svakodnevno jer nije sposoban i spreman da preseče tu pupčanu vrpcu i shvati da dete MOŽE SAMO.