eremita
Zaslužan član
- Poruka
- 117.180
Istina odavno ne stanuje u Americi
20.04.2010.
U „velikom svetu“ odavno više nikome nije stalo do istine koja ne može da se unovči, kaže u razgovoru za „Nedeljni Telegraf“ profesor Nikola Moravčević, istoričar, književnik i američki Srbin više od pola veka.
Ovaj neobični Beograđanin, sin kraljevskog oficira, emigrirao je 1955. iz Titove Jugoslavije (iste godine diplomirao je na Akademiji za pozorišnu umetnost), lutao Evropom, postao američki vojnik, a na kraju završio kao univerzitetski profesor, osnivač odseka slavistike i prorektor Univerziteta u Ilinoisu.
Kao čovek ogromnog znanja i iskustva piše opore knjige, potkrepljene neumoljivim istorijskim dokumentima u kojima razotkriva ljude čije su ideje, spletke i sujete uvlačile Srbe u velike poduhvate i krvoprolića u tragičnom nizu od Balkanskih ratova do raspada SFRJ. Vrednost tih knjiga potvrđuje nagrada za životno delo koje mu ove godine dodeljuje Matica iseljenika. Ipak, najbolji sud o njima dali su čitaoci. Oni su im mnogo naklonjeniji od ovdašnje kritike, koju i dalje sablažnjava neslužbena verzija istorije, naročito najnovije.
Ni posle raspada treće Jugoslavije Srbima još nije jasno da li su dugo obmanjivani ili su živeli u samoobmani, da li su svojim postupcima oterali moćne saveznike od sebe, ili ih nikada nisu ni imali?
- Posle nekoliko decenija istraživačkog rada, stekao sam utisak da je Srbija posle oslobođenja od Turaka uvek imala želju da učestvuje u velikim igrama, ne samo na Balkanu, već i na svetskoj sceni, ali je uvek izvukla deblji kraj zato što su njeni „saveznici“ bili mnogo jači i njihovi interesi su često prevagnuli. To se naročito pokazalo u vreme raspada SFRJ, kad se desilo nešto potpuno nelogično: Evropa je htela da se ujedini, a počela je time što je raskomadala Jugoslaviju koja je bila ujedinjena Evropa u minijaturi.
Ni dan-danas, međutim, o tome na Zapadu niko ne želi da razgovara. Smatram da u „velikom svetu“ nikome nije stalo do Srba i da mi kao narod već 200 godina precenjujemo svoje mogućnosti. Pogledajte cenu koju smo platili zato što smo hteli da igramo s velikima: Srbija je u Prvom svetskom ratu izgubila trećinu stanovništva i oko 60 odsto privrednog potencijala da bi stvorila Jugoslaviju, u svetskoj istoriji ne postoji žrtva ni približna ovoj. Uprkos tome, ušli smo i u Drugi svetski rat i ponovili istu igru, a na kraju nas je opet snašao raspad Jugoslavije. To je stvorilo strahovite rupe u demografskom razvoju za čije „krpljenje“ su potrebne stotine godina.
U Vašim knjigama „veliki saveznici“ iz dva svetska rata opisani su kao nadmene račundžije koje s prezirom gledaju na Srbe koje koriste kao topovsko meso. Otkrili ste i dokumente koji svedoče o spletkama političara istih zemalja koji su Srbima dodelili ulogu zločinaca na kojoj Zapad dalje insistira. Šta Srbija treba da uradi da bi promenila tu sliku?
- Beskorisno je ubeđivati Zapad u bilo šta što se kosi s njegovim interesima. Za sve ove godine uspeli smo samo da se dogovorimo o tome da se slažemo da ima stvari oko kojih se ne slažemo. Mene je iskustvo sa američkim izdavačima početkom devedesetih naučilo da su na Zapadu strahoviti relativisti i da ih ne zanima istorijska istina, već isključivo zarada. Naime, 1988. sam ponudio velikom američkom izdavaču rukopis knjige „Albion, Albion“ o odnosu saveznika, pre svega Britanaca, prema Srbiji u Drugom svetskom ratu. On je tek 1990. odgovorio da je „vrlo nesrećno vreme za izdavanje takve revizionističke istorije“. Problem je bio što Čerčil nije predstavljen kao pozitivna ličnost, a Zapad ga smatra genijem. Izdavač je tražio da dođem u Njujork, da razgovaramo o izmenama.
O kakvim izmenama?
- Kad sam se sreo sa izdavačem i njegovim urednicima, rekli su da je roman u suštini dobar i da će deo o Čerčilu napraviti čak i malu negativnu senzaciju. Ipak, naglasili su da Jugoslavija ulazi u građanski rat i da će knjiga doneti samo gubitke ako se objavi takva. Ponovio sam da je zasnovana na dokumentima, i oni to nisu sporili, ali su ipak tražili „male promene“, obećavajući neviđen uspeh romana i snimanje filma po njemu. Zahtevali su da glavnog junaka, generalštabnog oficira, Srbina koji beži iz Jugoslavije i pridružuje se Englezima, preinačim u srpskog Jevrejina, koji će na kraju, kad se razočara u saveznike, pobeći u Izrael i pridružiti se pokretu Hagana. Predložili su da odmah napišem i drugu knjigu u kojoj se on bori protiv Engleza sve do uspostavljanja Izraela. Kad sam rekao da ima već mnogo knjiga sa sličnom tematikom, odgovorili su da su 90 odsto njihove čitalačke publike Jevreji i da predviđaju veliki uspeh ako prepravim roman. Nisam pristao i, naravno, ništa nije bilo od ugovora.
Ipak, „Albion, Albion“ je izašao 1994. u Srbiji i postao roman godine?
- Da, ali isključivo zahvaljujući izdavaču Slobodanu Mašiću, koji je za dva dana pročitao rukopis i rešio da ga štampa. Pre njega, druga privatna izdavačka kuća je godinu dana zadržavala rukopis uz lažna obećanja, a u državnom preduzeću „Nolit“ su rekli da im je potrebno dve-tri godine samo da pročitaju knjigu i razmotre zahtev.
Malopoznati dokumenti i događaji navedeni u Vašem romanu „Svetlost zapada“ često su korišćeni u polemikama o ratu u Bosni i naročito o Srebrenici...
- Ne želim da se upuštam u bilo kakvu raspravu. Sve što sam imao da kažem o aktuelnom položaju Srbije rekao sam u toj knjizi. Ona je apsolutno zasnovana na dokumentima i svedočenjima učesnika. Nisam želeo ni da dodam, ni da oduzmem ništa što bi narušilo objektivnost. Svi dokumenti na kojima se knjiga bazira postoje u arhivi Ujedinjenih nacija u Njujorku, uključujući i 94 izveštaja koje je Medlin Olbrajt sprečila da se pojave pred Savetom bezbednosti UN, jer su bili u suprotnosti sa zvaničnom politikom Klintonove administracije, koja se stavila na stranu bosanskih muslimana.
Glavni junak je profesor istorije, prijatelj i savetnik Butrosa Butrosa Galija, generalnog sekretara UN u vreme rata u Bosni. Da li je to autobiografska ispovest?
- Delimično. Galija sam upoznao još kao univerzitetskog profesora, pre nego što je postao ministar inostranih poslova Egipta, i održavao kontakte s njim dok je bio generalni sekretar UN. Još tada mi je bila sumnjiva propagandna kampanja protiv Srba, i Gali mi je odobrio da u arhivu UN istražujem o ratu u Jugoslaviji. Otišao sam u Njujork. Na Menhetnu, na Louer ist sajdu je ogromna zgrada arhiva UN koja se može opisati kao deset spratova fascikli, od poda do plafona. Kad sam se pojavio s dozvolom za istraživanje, direktorka arhiva mi je rekla: „Vi ste prvi čovek koji je došao u poslednjih pet godina i pokazao interesovanje za bilo šta ovde!“ Arhive UN sređene su samo po godinama, ne po predmetima, pa sam mnogo vremena proveo istražujući period od 1990. do 1995, pošto su tu bili dokumenti iz celog sveta. Svake večeri sam ostavljao crveni marker na mestu gde sam stao da bih znao odakle da krenem sledećeg jutra.
I šta ste otkrili?
- Neki izveštaji s terena u Bosni jesu bili malo naklonjeni zapadnim pogledima, ali većina je bila potpuno objektivna. Fascinirao me Jasuši Akaši, koji nije podržavao nijednu stranu, izveštavao je ni po babu, ni po stričevima. U njegovim izveštajima je mnogo kritičkih osvrta na muslimansku armiju. Međutim, očigledan je nesklad između uravnoteženih izveštaja i akcija UN koje su usmerene isključivo protiv Srba. Rekao sam to direktorki arhiva, koja mi je otkrila da sam video samo opšti deo, da postoji i posebna arhiva SB, sa informacijama koje su dobijali samo generalni sekretar i predstavnici pet stalnih članica SAD, Rusije, Kine, Velike Britanije i Francuske. E, baš tu je došlo do manipulacija!
Ko je mogao da manipuliše informacijama namenjenim „velikoj petorki“?
- Još od vremena hladnog rata postoji pravilo da pre svakog sastanka SB ambasadori stalnih članica mogu unapred da dobiju dnevni red i s njega skinu ono što im iz bilo kakvih političkih razloga ne odgovara. U evidenciji iz vremena bosanskog rata stoji da je Medlin Olbrajt, tadašnji američki ambasador pri UN, čak 94 puta tražila da se nešto skine s dnevnog reda. To nikad nije tražio nijedan drugi ambasador članica SB, već isključivo ona. Skidala je s dnevnog reda SB sve što nije odgovaralo zvaničnoj američkoj politici podrške muslimanima u Bosni, pa se o tome nije ni raspravljalo. Posle tog otkrića, smatram je najodgovornijom za satanizovanje Srba u tom periodu.
20.04.2010.
U „velikom svetu“ odavno više nikome nije stalo do istine koja ne može da se unovči, kaže u razgovoru za „Nedeljni Telegraf“ profesor Nikola Moravčević, istoričar, književnik i američki Srbin više od pola veka.
Ovaj neobični Beograđanin, sin kraljevskog oficira, emigrirao je 1955. iz Titove Jugoslavije (iste godine diplomirao je na Akademiji za pozorišnu umetnost), lutao Evropom, postao američki vojnik, a na kraju završio kao univerzitetski profesor, osnivač odseka slavistike i prorektor Univerziteta u Ilinoisu.
Kao čovek ogromnog znanja i iskustva piše opore knjige, potkrepljene neumoljivim istorijskim dokumentima u kojima razotkriva ljude čije su ideje, spletke i sujete uvlačile Srbe u velike poduhvate i krvoprolića u tragičnom nizu od Balkanskih ratova do raspada SFRJ. Vrednost tih knjiga potvrđuje nagrada za životno delo koje mu ove godine dodeljuje Matica iseljenika. Ipak, najbolji sud o njima dali su čitaoci. Oni su im mnogo naklonjeniji od ovdašnje kritike, koju i dalje sablažnjava neslužbena verzija istorije, naročito najnovije.
Ni posle raspada treće Jugoslavije Srbima još nije jasno da li su dugo obmanjivani ili su živeli u samoobmani, da li su svojim postupcima oterali moćne saveznike od sebe, ili ih nikada nisu ni imali?
- Posle nekoliko decenija istraživačkog rada, stekao sam utisak da je Srbija posle oslobođenja od Turaka uvek imala želju da učestvuje u velikim igrama, ne samo na Balkanu, već i na svetskoj sceni, ali je uvek izvukla deblji kraj zato što su njeni „saveznici“ bili mnogo jači i njihovi interesi su često prevagnuli. To se naročito pokazalo u vreme raspada SFRJ, kad se desilo nešto potpuno nelogično: Evropa je htela da se ujedini, a počela je time što je raskomadala Jugoslaviju koja je bila ujedinjena Evropa u minijaturi.
Ni dan-danas, međutim, o tome na Zapadu niko ne želi da razgovara. Smatram da u „velikom svetu“ nikome nije stalo do Srba i da mi kao narod već 200 godina precenjujemo svoje mogućnosti. Pogledajte cenu koju smo platili zato što smo hteli da igramo s velikima: Srbija je u Prvom svetskom ratu izgubila trećinu stanovništva i oko 60 odsto privrednog potencijala da bi stvorila Jugoslaviju, u svetskoj istoriji ne postoji žrtva ni približna ovoj. Uprkos tome, ušli smo i u Drugi svetski rat i ponovili istu igru, a na kraju nas je opet snašao raspad Jugoslavije. To je stvorilo strahovite rupe u demografskom razvoju za čije „krpljenje“ su potrebne stotine godina.
U Vašim knjigama „veliki saveznici“ iz dva svetska rata opisani su kao nadmene račundžije koje s prezirom gledaju na Srbe koje koriste kao topovsko meso. Otkrili ste i dokumente koji svedoče o spletkama političara istih zemalja koji su Srbima dodelili ulogu zločinaca na kojoj Zapad dalje insistira. Šta Srbija treba da uradi da bi promenila tu sliku?
- Beskorisno je ubeđivati Zapad u bilo šta što se kosi s njegovim interesima. Za sve ove godine uspeli smo samo da se dogovorimo o tome da se slažemo da ima stvari oko kojih se ne slažemo. Mene je iskustvo sa američkim izdavačima početkom devedesetih naučilo da su na Zapadu strahoviti relativisti i da ih ne zanima istorijska istina, već isključivo zarada. Naime, 1988. sam ponudio velikom američkom izdavaču rukopis knjige „Albion, Albion“ o odnosu saveznika, pre svega Britanaca, prema Srbiji u Drugom svetskom ratu. On je tek 1990. odgovorio da je „vrlo nesrećno vreme za izdavanje takve revizionističke istorije“. Problem je bio što Čerčil nije predstavljen kao pozitivna ličnost, a Zapad ga smatra genijem. Izdavač je tražio da dođem u Njujork, da razgovaramo o izmenama.
O kakvim izmenama?
- Kad sam se sreo sa izdavačem i njegovim urednicima, rekli su da je roman u suštini dobar i da će deo o Čerčilu napraviti čak i malu negativnu senzaciju. Ipak, naglasili su da Jugoslavija ulazi u građanski rat i da će knjiga doneti samo gubitke ako se objavi takva. Ponovio sam da je zasnovana na dokumentima, i oni to nisu sporili, ali su ipak tražili „male promene“, obećavajući neviđen uspeh romana i snimanje filma po njemu. Zahtevali su da glavnog junaka, generalštabnog oficira, Srbina koji beži iz Jugoslavije i pridružuje se Englezima, preinačim u srpskog Jevrejina, koji će na kraju, kad se razočara u saveznike, pobeći u Izrael i pridružiti se pokretu Hagana. Predložili su da odmah napišem i drugu knjigu u kojoj se on bori protiv Engleza sve do uspostavljanja Izraela. Kad sam rekao da ima već mnogo knjiga sa sličnom tematikom, odgovorili su da su 90 odsto njihove čitalačke publike Jevreji i da predviđaju veliki uspeh ako prepravim roman. Nisam pristao i, naravno, ništa nije bilo od ugovora.
Ipak, „Albion, Albion“ je izašao 1994. u Srbiji i postao roman godine?
- Da, ali isključivo zahvaljujući izdavaču Slobodanu Mašiću, koji je za dva dana pročitao rukopis i rešio da ga štampa. Pre njega, druga privatna izdavačka kuća je godinu dana zadržavala rukopis uz lažna obećanja, a u državnom preduzeću „Nolit“ su rekli da im je potrebno dve-tri godine samo da pročitaju knjigu i razmotre zahtev.
Malopoznati dokumenti i događaji navedeni u Vašem romanu „Svetlost zapada“ često su korišćeni u polemikama o ratu u Bosni i naročito o Srebrenici...
- Ne želim da se upuštam u bilo kakvu raspravu. Sve što sam imao da kažem o aktuelnom položaju Srbije rekao sam u toj knjizi. Ona je apsolutno zasnovana na dokumentima i svedočenjima učesnika. Nisam želeo ni da dodam, ni da oduzmem ništa što bi narušilo objektivnost. Svi dokumenti na kojima se knjiga bazira postoje u arhivi Ujedinjenih nacija u Njujorku, uključujući i 94 izveštaja koje je Medlin Olbrajt sprečila da se pojave pred Savetom bezbednosti UN, jer su bili u suprotnosti sa zvaničnom politikom Klintonove administracije, koja se stavila na stranu bosanskih muslimana.
Glavni junak je profesor istorije, prijatelj i savetnik Butrosa Butrosa Galija, generalnog sekretara UN u vreme rata u Bosni. Da li je to autobiografska ispovest?
- Delimično. Galija sam upoznao još kao univerzitetskog profesora, pre nego što je postao ministar inostranih poslova Egipta, i održavao kontakte s njim dok je bio generalni sekretar UN. Još tada mi je bila sumnjiva propagandna kampanja protiv Srba, i Gali mi je odobrio da u arhivu UN istražujem o ratu u Jugoslaviji. Otišao sam u Njujork. Na Menhetnu, na Louer ist sajdu je ogromna zgrada arhiva UN koja se može opisati kao deset spratova fascikli, od poda do plafona. Kad sam se pojavio s dozvolom za istraživanje, direktorka arhiva mi je rekla: „Vi ste prvi čovek koji je došao u poslednjih pet godina i pokazao interesovanje za bilo šta ovde!“ Arhive UN sređene su samo po godinama, ne po predmetima, pa sam mnogo vremena proveo istražujući period od 1990. do 1995, pošto su tu bili dokumenti iz celog sveta. Svake večeri sam ostavljao crveni marker na mestu gde sam stao da bih znao odakle da krenem sledećeg jutra.
I šta ste otkrili?
- Neki izveštaji s terena u Bosni jesu bili malo naklonjeni zapadnim pogledima, ali većina je bila potpuno objektivna. Fascinirao me Jasuši Akaši, koji nije podržavao nijednu stranu, izveštavao je ni po babu, ni po stričevima. U njegovim izveštajima je mnogo kritičkih osvrta na muslimansku armiju. Međutim, očigledan je nesklad između uravnoteženih izveštaja i akcija UN koje su usmerene isključivo protiv Srba. Rekao sam to direktorki arhiva, koja mi je otkrila da sam video samo opšti deo, da postoji i posebna arhiva SB, sa informacijama koje su dobijali samo generalni sekretar i predstavnici pet stalnih članica SAD, Rusije, Kine, Velike Britanije i Francuske. E, baš tu je došlo do manipulacija!
Ko je mogao da manipuliše informacijama namenjenim „velikoj petorki“?
- Još od vremena hladnog rata postoji pravilo da pre svakog sastanka SB ambasadori stalnih članica mogu unapred da dobiju dnevni red i s njega skinu ono što im iz bilo kakvih političkih razloga ne odgovara. U evidenciji iz vremena bosanskog rata stoji da je Medlin Olbrajt, tadašnji američki ambasador pri UN, čak 94 puta tražila da se nešto skine s dnevnog reda. To nikad nije tražio nijedan drugi ambasador članica SB, već isključivo ona. Skidala je s dnevnog reda SB sve što nije odgovaralo zvaničnoj američkoj politici podrške muslimanima u Bosni, pa se o tome nije ni raspravljalo. Posle tog otkrića, smatram je najodgovornijom za satanizovanje Srba u tom periodu.