Njih dvoje su stvarali stihove

Milena_9

Primećen član
Poruka
501
Petrarka je voleo Lauru, bila je njegova muza i nadahnuće da napiše pesme koje su za svagda ušle u istoriju ljubavne poezije. Jesenjin je ljubio Isidoru Dankan i nizao joj stihove. Mnogo pesama je Pol Elijer napisao nadahnut Galom, a posebno kad ga je ostavila i postala muza slikara Salvadora Dalija. Branko Radičevič je pisao dirljive pesme o Mini Karažić, a sigurno je najtužnija i ujedno veličanstvena ljubav Laze Kostića prema Lenki Dundjerski. Lu Salome je inspirisala Rilkea , a prethodno je bila dugogodišnja družbenica F. Ničea...
Ana Ahmatova je u svojoj nesrećnoj sudbini imala svoju veliku ljubav, svoga muža, Desanaka Maksimović ... Jedna od najlepših pesama svih vremena se nalazi u Bibliji, Pesma nad pesmama, koju je svojoj ljubavi napisao Car Solomun.Zadržavam se samo na pesmama jer smo na Književnosti.

Ima na svetu divnih ljubavi, fatalnih muškaraca i žena, jedni su nadahnuće, drugi su stvaraoci. Da nije onog ko nadahnjuje, pitanje da li bi bilo i pesnika. Da nije duše pesnike, ne bi bilo ni muza.
Šta misliš, kakav je to medjusobni odnos, koliko je tu realnog a koliko sanjanog i imaginarnog i, konačno, da li bi više voleo, kada bi morao da izabereš, u ulozi pesnika/pisca uopšte, ili njegove voljene osobe ?
 
Mnogi pesnici su pisali ljubavnu poeziju, a ni sami nisu znali da vole! Bilo je mnogo muza, koje nisu ni zasluzile da to budu! Sve to nama izgleda mnogo glamuroznije nego sto je zaista bilo! Naravno , bilo je i onih drugih slucajeva! Bar isto toliko! Taj medjuodnos je zasnovan u oba slucaja na iluzijama, mastanju i snovima! Retko srecemo pesnika koji je pisao svojoj i jednoj jedinoj zeni i supruzi (kao kod nas Zmaj)!
Elem, ja bih izabrala da budem POEZIJA, ni muza ni pesnik- nego PESMA! I hocu da me napise OMEN! A onda cu da zivim tako vecno lepa, prelepa u srcima mnogih i kad sve muze prestanu da budu necije nadahnuce i kad se svi pesnici umore od snevanja!
Eto i ja malo da fantaziram! :)
 
Hm ... bilo bi lepo da je tako ... ali ja iskreno ne verujem da je "njih dvoje stvaralo stihove" ...

Inspiracija ne mora biti neshto realno ... chak ni u ljubavnoj poeziji (moje mishljenje) ... Laura se tako proshetala jedno jutro, Petrarka je video (a mozda i nije, mozda je bio bljesak sunca ...) ... i toliko ... " Benedetto sia 'l giorno, e 'l mese, e l'anno, E la stagione, e 'l tempo, e l'ora, e 'l punto ..."

Ehh :( Stihove je stvarao samo jedan ... sam ... I to manje romantichno, strepeci nad svakim stihom ...

Bilo bi zanimljivo pitati nekoga od zaljubljenih poeta-laureatusa chega bi se radije odrekao svog remek-dela ili svoje Muze ??? Ali da je nekim chudom moguce (pre pitanja) provesti ih kroz vekove, uveriti ih u slavu koju su stekli ...

Dante bi se ratosiljao Beatriche, Petrarka bi otishao u Danteov Pakao :) ...

Ne znam zashto, ali chini mi se da bi jedino Galilej ostao veran. Pricha se da se celog zivota dopisivao sa devojkom koju je video samo jednom, pre nego shto je otishla u manastir ... ... ... O velikim ljubavima se cuti ...

"Prava ljubav za rijechi ne zna
Niti mari, Milena, da stihove pishe" 8)



*********************
 
Mislim da u momentu kad su emocije dostigle tu snagu da su morale biti nekim unutrašnjim porivom biti pretočene u stih / može i proza, ali je pesnička forma primerenija ljubavi/, pesnik nije znao da li će to ikada izaći u javnost, pa samim tim ni da li će dostići " večnu slavu ". Ipak , Justina, prava ljubav stihove piše, ali u samoći.

Posebno je interesantno koliko je pesnik poznavao , u ljudskom smislu te reči, svoju muzu. Isključujem one koji su delili život u dvoje. Ali su mnogi voleli izdaleka, ne znajući skoro pa ništa o onoj koja ih je očarala. Imali su samo konture ličnosti koja im se dopala lepotom ili nekom rečenicom koja je bila " klik" u onom nesvesnom delu sebe, da po svom nahodjenju i iz svog arheotipa ili pak nekih potsvesnih shvatanja ljubavi, nadogradi osobu koja u stvarnosti , takva, nije postojala.

M. Bečković je voleo svoju Veru deleći sa njom sve. Ali je zato jedan Dostojevski sve svoje gigante napisao kada je bio sam i nesrećan. Kada se oženio onom koja ga je volela i koju je i sam voleo, po svojim rečima, utihnulo mu je pero / nema veze što nije pesnik/.

Pa zaista, da li srećna ljubav piše stihove? :wink:
 
DA Milena,srecna ljubav pise stihove,i romane,novele,drame.SVE.Tako je barem kod mene kada sam se ozenio.
Ali ja nikada nisam hteo da gledam u svoju M. kao inspiraciju,kao neku kojoj bi posvetio najlepsu pricu ili roman.
Kod mene licno,kod profesionalnog pisca to ne ide tako jer ja izvlacim iz sebe licnosti,zato sto sam ja stvoren od milijardu likova i svaki od tih likova je oblikovan u svakoj mojoj knjizi.
Nikada ne bi bio u stanju da posvetim Lepu pricu mojoj zeni jer je obozavam! Ne zelim od nje da stvaram objekat za izrazavanje moje srece,jer pisanje je robovanja,zlo,ja ne volim sto sam pisac,ali sva ta krvnicka satanska bol je u meni i ja to iznosim na papir.
Ja jesam napisao dinamitske i rusilacke romane o ljudima koji su nekada bili u mom zivotu pa su me sada izdali,njih napadam,zagorcavam im zivot,ali takodje i sanjam o slucajnom susretu sa bivsom velikom ljubavi (moja Agonija je ovde na forumu na koju niko nije obratio paznju).
Ali lepota kao nadahnuce,,,,,,moja zena,,,,neka ostane sa mnom jer me ona ne muci toliko da bi pisao o njoj (svejedno da li je pozitivan ili negativan kontekst mucenja).
 
Ovo je bilo iskustvo " iz prve ruke". Možda ćeš jednom, kad budeš sagoreo svoje emocije , te koje si opisao da te muče, pisati i na drugačije teme. Jedan naš poznati pisac, ne mogu imena da mu se u momentu setim / "Anatema"/, je jednom rekao da ga je pisanje spasilo od ludila. Naime, u nekom tamo ratu se nagledao takvih strahota, da su ga godinama noću proganjale. Onda je počeo da piše. I to odlično. I pisanje ga je ozdravilo.

Možda će jednoga dana iz tvog pera poteći priča upravo o svojoj ženi, koju, kako kažeš, obožavaš. Čekaću jednu takvu tvoju priču.
 
Kad smo već kod Muza, imao sam i ja svoju...eh. Bez muze nema stvaranja.

MUZA

Imao sam jednu Muzu
imala je lepu guzu.
Zašto li se Muza
rimuje sa guza

Zato što bez lepe guze
nema prave muze.

O muzinoj guzi pisao sam pesme
jer u pesmu stane sve što
u realnost ne sme...

Sonetni je venac, tako,
Petrarka napisao.
O zadnjici svoje drage
da izrazi misao...

(Sve rime i slike važe i za sike)

Pitanje: Ma kaži mi, mame ti,
Ima li muza pameti.

Nije izvor poezije
hemija ni fizika
jer obline može
da ima i šizika

Pesme time pokrenute
bolje odmah spaliti!
Za Muze je najvažniji
FAKTOR PERSONALITI. :wink:
 
Milena_9:
Ovo je bilo iskustvo " iz prve ruke". Možda ćeš jednom, kad budeš sagoreo svoje emocije , te koje si opisao da te muče, pisati i na drugačije teme. Jedan naš poznati pisac, ne mogu imena da mu se u momentu setim / "Anatema"/, je jednom rekao da ga je pisanje spasilo od ludila. Naime, u nekom tamo ratu se nagledao takvih strahota, da su ga godinama noću proganjale. Onda je počeo da piše. I to odlično. I pisanje ga je ozdravilo.

Možda će jednoga dana iz tvog pera poteći priča upravo o svojoj ženi, koju, kako kažeš, obožavaš. Čekaću jednu takvu tvoju priču.

Mozda si u pravu.Jako prija kada cujem da mi neko kaze nesto nad cim se mogu zamisliti i razmisljao sam nocas o mojim likovima.Oni su hladni,preterano racionalni,i cak kada imaju svoj svet taj svet je napunjen ledom.
Valjda ce biti vremena i za malo juznjacke topline u mojim delima.
 
Nešo, lepo te je opet videti !

E sad je bilo dosta kurtoazije :wink: , da predjem na temu o ljubavi i drugim demonima. Ne mogu ulaziti u svet muze, jer mi je nevidljiva. Neko je/ga voli, neko se u nju/njega zaljubio... Postala je deo njegove duše a olovka piše- piše srcem / kako reče onaj klinac odonomad pre 20 godine/.
Da li ste primetili da su pesme koje su pisali zaljubljeni, prepune energije, strasti, da lete u nebo? Oni drugi, koji nisu zaljubljeni, nego vole, pisali su drugu vrstu stihova. Tople, mirne, pripadne za vjek vjekov. Koje smo radije čitali?

" Ti si moj trenutak i moj san
i sjajna moja reč u šumu.
Moj korak i bludnja...
Samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.
- - - - - - -

A ti ne postojiš nit si postojala.
Rodjena u mojoj tišini i tami
na suncu mog srca ti si samo sjala,
Jer sve što volimo- stvorili smo sami ." /J. Dučić/

A zatim:

" Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
u malom našem stanu

Smeha tvoga da nema
zidovi ne bi nikad
iz očiju nestajali

Slavuja tvojih da nije
vrbe ne bi nikad
nežne preko praga prešle.

Ruku tvojih da nije
sunce ne bi nikad
u snu našem prenoćilo. " / V. Popa /
 
Ok, diskusija, superrrrr ...

Za pochetak mislim da je izbor ovih stihova (navedenih dole) kao potvrda da njih dvoje stvaraju stihove, vrlo, vrlo, vrlo pogreshan 8) NE,NEEE DUCHIC !!! Ko je njegova "zena" pa ona je vazduh, ona je nishtaaa ... nje vishe nema od Jelene koje nema :) Pazljivim chitanjem navedenih stihova docicete do istog zakljuchka (bar se nadam) :roll: ...

"A ti ne postojiš nit si postojala.
Rodjena u mojoj tišini i tami
na suncu mog srca ti si samo sjala,
Jer sve što volimo- stvorili smo sami ." /J.Dučić/


Ja sam za T.Mana, jeste on nije bio pesnik, ali je verovatno najveci pisac 20. veka a on kaze da chovek mora biti mrtav da bi stvarao (a ljubav je pre svega neshto ZIVOO )... Neophodna je distanca u odnosu na ono shto se pishe da bi veshtina doshla do izrazaja ... Ok, pisanje poezije je drugachije ... ali opet ...

Poezija, to je igra strpljenja ... I kada se govori o ljubavi uvek je samo jedno od dvoje (onaj koji pishe poeziju) stvaralac ... A predmet ljubavi ostaje sa druge strane granice, u realnosti ...

Uhhh, raspisala se ... ali evo mojih stihova na tu temu ...

Lirika


Ovo je prolece na tvom razboju, Penelopo;
Prsti tvoji studeni i hitri, tvoj srebrni noz
U nitima kishe, u krpicama vetra,
U mome secanju na jednu letnju haljinu,
Na pokret koji je otvara kao svetlost cvet -
Zashto rasturash tu sharu,

Kako da ponovish slog zadanog proleca
Vec narushen tom igrom strpljenja?
Odluka je izvan tvojih prstiju,

Strada samo shara na razboju,
Ponovicesh je neveshto i bez ljubavi;
U zoru mraz je na breskvinom cvetu
Kao so na grani,
i vazduh u sobi
Plav od nesanice.

/ I.V.Lalic /

Ljubbbb!
 
Justina ( uvek me tvoje ime seti na Aleksandrijski kvartet ), isto smo mislile o stihovima Dučića. O toj projekciji sebe iliti ličnosti koju bismo mogli voleti na konkretnu ličnost, koju vidimo onako kako smo je obojili tim svojim unutrašnjim porivom.

No postoje " njih dvoje koji su stvarali stihove" i to odistinski. To je već bila ljubav čudna, neko bi rekao uzaludna, a ja mislim van svakog redosleda stvari. Halil Džubran i Mej Zijada, oboje pisci, dopisivali su se nekih dvadeset godina, tačnije do kraja njegovog života. Voleli su se , bili su prijatelji, bili su čežnjivi ljubavnici, a nikad se nisu videli. Koliko je Halil uneo u svoja dela nju, ne znam, mislim da nije skoro pa ništa. No njihova pisma su objavljena u knjizi koja se zove " Plavi plamen " i svako od pisama je svojevrsna poezija duše. Sam Džubran je stvorio simbol njihove ljubavi u obliku plavog plamena,koji je je ncrtao na pismima,i po tome knjiga i nosi naslov. Izmedju njih je bila samo reč i ništa više... Ali- na početku stvaranja sveta takodje je bila samo reč...

Da li biste mogli tako da odživite život?
 
A mene tvoje ime seca jedne rechenice iz jedne srpske knjige, ime pisca ne bih da pominjem jer je recimo, daleko od popularnog ovih dana ... naravno dok ne okrene u zemlji Srbiji ... A rechenica glasi : " Mi smo, Milena, nekome duzni sebe!" ...

Prochitacu "Plavi plamen" chim ponovo budem bila kuci a mozda i ako uspem ovde da ga pronadjem na engleskom.

A odgovor na tvoje pitanje :) Pa odgovor je onako, iz srca, najiskrenije, DA ... u stvari, zaboravi sve ostale rechi ... odgovor je DA ...

Ne treba svrstavati ljude u kategorije, znam ... ali ja ne mogu a da ne kazem : sa jedne strane oni koji na tvoje pitanje odgovaraju potvrdno a sa druge ostali ... Ono shto mene zanima jeste ako je ona od onih DA a on od onih NE ... shta onda? Da li je onda njegova ljubav prema njoj i njena ljubav prema njemu ISTA LJUBAV ??? ...
 
Dopada mi se nacin na koji razmisljate o ovoj temi. Evo da vam cika Nesa da ovde jednu kratku pesmicu koju sam napisao kad sam bio zaljubljen totalno kao mlad majmun.

Definicija


Ko sam ja? Pitao sam sebe.
Ja sam onaj koji voli tebe.
Jos cu samo jedno dodati:
Ja sam onaj kojeg volis ti.
 
Evo kako izgleda kada mlad majmun i mlada majmunica, zaljubljeni pisu jedno drugom stihove! :lol:

ON:

Sablasno izgleda pusti grad
Ulicne svetiljke avetinjski sjaje
Nocni autobus polazi sad
Oprostajni poljubac ona mi daje

Zlokobne senke ulivaju mi strah
Ali ja ljubim sada nju
Od njenog zagrljaja izgubih dah
Tada spoznah istinu tu

Ona je strastvena
Srce sa njom nece da se bori
Malo je tajanstvena
Al' u njoj vatra gori

....................

ONA:

Da, bio je pust grad
Secam se toga kao da je sad
Kisa je padala kap po kap
Na nasim licima ostavljala trag

Nisam ga znala dobro tad
Moja glava nacini srcu jad
Sada sanjam trenutak taj
Samo malo drugaciji kraj

I posle mucnog vremena dugog
Ne mogu misliti ni na jednog drugog
Jer znam da on voleti ume
I moje ludo srce razume

...................

Ps. I trajala je prepiska dugo!
I bila je to jedna divna platonska ljubav!
I imali smo 16 godinica! :D
 
Justina:
A mene tvoje ime seca jedne rechenice iz jedne srpske knjige, ime pisca ne bih da pominjem jer je recimo, daleko od popularnog ovih dana ... naravno dok ne okrene u zemlji Srbiji ... A rechenica glasi : " Mi smo, Milena, nekome duzni sebe!" ...

Prochitacu "Plavi plamen" chim ponovo budem bila kuci a mozda i ako uspem ovde da ga pronadjem na engleskom.

A odgovor na tvoje pitanje :) Pa odgovor je onako, iz srca, najiskrenije, DA ... u stvari, zaboravi sve ostale rechi ... odgovor je DA ...

Ne treba svrstavati ljude u kategorije, znam ... ali ja ne mogu a da ne kazem : sa jedne strane oni koji na tvoje pitanje odgovaraju potvrdno a sa druge ostali ... Ono shto mene zanima jeste ako je ona od onih DA a on od onih NE ... shta onda? Da li je onda njegova ljubav prema njoj i njena ljubav prema njemu ISTA LJUBAV ??? ...

Odvažno, nema šta. :)
Pitaš se da li je ista ljubav? Ja ne razmišljam tako, da je ljubav institucija, nešto odvojeno od čoveka. Nešto izvan subjekta. Ja volim . I to je osećanje prisutno u meni, definisano mojim bićem. Ako me on i ne voli, ja i dalje osećam ljubav. Mi možemo zajedno stvarati svetove, stihove, inspirisani najvrednijom emocijom- ljubavlju, ali ne možemo nikada reći da volimo isto ili pak da smo jedno. Znaš ono poznato- mi smo jedno biće sa dva tela. Ne, mi smo uvek dva bića, kakogod... Pa ako se ja odlučim za DA a on za NE , ljubav i dalje postoji. I ovako i onako nije nikada bila ista. Jedno je sigurno: svet je unapredjen za jednu vrednost koja se knjiži kao pozitivna.

Uostalom, a možda i na žalost, najbolje stihove su stvarali ono dvoje gde je neko silno voleo nekoga ko mu nije uzvratio istim osećanjem.Biće da je ipak prava stvar voleti, pa čak i ako boli. :wink:
 
Nemojte da me pojedete za doručak vi koji ne volite Kuelja.:)
No pošto sam pročitala " Zahira" , /a treba čitati sve , jer inače ne možeš imati stav o nečemu što ne poznaješ / , eto ti još jednog lica koje je našlo svog pisca. Pisac je naravno Paolo , a muza je njegova žena.

Neko je tu, do te mere prisutan i blizu da se pretvara u banalni začin svakoodnevnice. U so bez koje se ne može. A onda taj neko odlazi i za sobom ostavlja goruću bol. Odjednom je so i anis i djumbir i šafran i cimet i život gubi ukus te ga je teško konzumirati .

Neko nadahnjuje svojom prisutnošću , a nekoga emotivno oboji nečiji odlazak. Da li je , u ovakvom slučaju, za pisca inspiracija njegova voljena/ni ili je to nešto " per se "...
 
Život, Milena. Ne verujem da svi pesnici shvataju život kao misteriju i da su pisci Bogovi. Ali, moraju da imaju dar i da budu posvećeni. Odkale to dolazi.. Ako je pesnik proteiforman, zašto i glupaci ovladavaju osnovnim pravilima izražavanja. Ako je imperativ imaginacija? Intelektualna energija, svaki od najboljih je polifon - moć opservacije, pikturalnost, delovanje mirisa, boja, muzike. Sve što je život.
 

Back
Top